Resorni ministar se hvali rekordnim prihodima od turističke sezone. Predsjednik odgovara kako su za to zaslužni inflacija i izbjegli Rusi i Ukrajinci. Ostali problemi su, manje-više, isti kao i 2019. Strpljivo čekamo da bude bolje
Špic ljetnje turističke sezone je na izmaku, a o njenim efektima nagađamo. Saglasni, uglavnom, samo oko toga da od turističkih prihoda zavisi održivost mnogo pojedinačnih i državnih finansija do narednog ljeta.
Ministar ekonomskog razvoja i turizma pokušao nas je obradovati pomalo bajatom informacijom kako je u prvoj polovini godine ostvareno 453 miliona eura prihoda od turizma. Nikad bolje, pohvalio se, uz računicu da su ovogodišnji prihodi za 90 odsto veći od prošlogodišnjih i 78 odsto veći od (rekordne) 2019. godine.
Taman da uskliknemo hvala vladi, kad ono – na prezentovane podatke osvrnuo se predsjednik države. Njemu do sada jeste spočitavano sve i svašta, ali mu niko nije sporio znanje da ispravno iščitava i tumači ekonomsku statistiku.
„Podatak da su prihodi od turizma u prvoj polovini godine 453 miliona je dobra vijest”, saglasio se Milatović. Ali: “Za to su ključni razlozi inflacija i Ukrajinci i Rusi koji privremeno borave u Crnoj Gori”. Dodatno je pojasnio kako je inflacija od juna 2019. do juna ove godine iznosila 25 odsto, a od juna prošle do juna ove godine osam odsto.
Da uprostimo do kraja: dobar dio “stranih gostiju” iz zvanične statistike zapravo su stanovnici Ukrajine i Rusije koji su u Crnoj Gori pronašli utočište nakon ruske agresije na zapadnog susjeda. Iako ih statistički vodimo kao goste oni ovdje žive, u svojim ili iznajmljenim stanovima, rade u svojim ili tuđim firmama, školuju djecu, trguju u megamarketima i na plaže idu – kao i većina stanovnika Crne Gore – kad za to imaju vremena. I para.
Inflacija je, sa svoje strane, učinila da se za euro zarađen ovog ljeta može, u najboljem slučaju, kupiti za četvrtinu manje nego 2019. Zato bi crnogorska turistička privreda, da bi ponovila finansijski rezultat od prije četiri godine, trebala zaraditi blizu 1,25 milijardi. To kada bi sezonu mjerili debljinom novčanika.
Posjeta i zadovoljstvo gostiju koji su nas pohodili u prethodnih osam mjeseci druga je i još važnija priča. Od nje zavisi budućnost najvažnije privredne grane u Crnoj Gori. Ali to je kompleksna tema, pa je nezahvalno davati ocjene bez egzaktnih podataka, na koje moramo sačekati još nekoliko mjeseci.
Kao i u mnogim drugim sferama, i u nacionalnoj statistici sve funkcioniše po modelu uspostavljenom u vrijeme DPS vlasti. Bez žurbe.
Nijesu žurili ni u Inspekciji rada Tek neki dan su ustanovili da su izvršni direktori državnih Rudnika uglja i CEDIS-a izabrani suprotno odredbama Zakona o radu, koji nalaže raspisivanje javnog oglasa za izbor direktora. Izuzev u slučaju da je on već zapošljen u toj državnoj kompaniji.
Zato je, prema ocjeni Inspekcije, izvršni direktor EPCG zapošljen zakonito: on je prvo, sporazumom o preuzimanju zapošljenog, iz pljevaljskog Vodovoda prešao u EPCG, da bi ga novoimenovani odbor direktora najveće državne kompanije potom izabrao za izvršnog direktora bez prethodnog konkursa. Ali, kažu, u skladu sa važećim Zakonom.
Sve ovo se, dešavalo u proljeće 2021, prije više do dvije godine. Da se ima koga, valjalo bi pitati zašto je Inspekciji rada trebalo toliko vremena da reaguje. Ovako, ništa. Sem da ponovimo stav Instituta alternativa (IA), na čiji je zahtjev Inspekcija rada kontrolisala zakonitost angažovanja nekoliko čelnih ljudi iz sistema EPCG.
“Takvo tumačenje (Zakona o radu) stvara mogućnost da se izvršni direktori sporazumno rotiraju u javnim preduzećima, a da se nikada ne sprovede javno oglašavanje”, konstatuju u IA. Uz upozorenje: “Javna preduzeća, prepuštena političkim partijama, iz dana u dan postaju sve veći fiskalni rizik i teret državi, mi sve manje uspijevamo da saznamo o njihovom radu, a država ni na koji način ne prati na koji način funkcionišu ova društva. Sređivanje stanja u državnim preduzećima, novi pravni okvir za njihov rad i radikalne mjere depolitizacije bi trebalo da budu ključni prioritet naredne vlade”.
Umjesto toga imamo situacije nalik ovoj: pošto aktuelna Vlada ne žuri sa rješavanjem problema u Institutu Simo Milošević, EPCG je odlučila da im priskoči u pomoć, pozajmicom od 600 hiljada eura. Oni, međutim, traže garancije vlade da će im taj novac biti vraćen. Istovremeno, EPCG državi kao većinskom vlasniku duguje mnogo veći novac na ime dividende. Sa njim, vlada bi možda i sama umjela riješiti makar goruće probleme Instituta. Ovako, ćute i čekaju. Čekamo i mi, nadajući se kako će jednom biti bolje.
Zoran RADULOVIĆ