Da li su policajci došli na vrijeme? Koliko ih je bilo? Da li su bili obučeni i opremljeni adekvatno situaciji u kojoj su se našli? Gdje su bili pripadnici Posebne jedinice policije dok je ubica lovio ljude po komšiluku…? Zašto Vuku Boriloviću nije oduzeto prijavljeno oružje kada su se za to stekli zakonom propisani uslovi… Odgovore još čekamo

Zločin, tragedija, masovno ubistvo kakvo ne pamti Crna Gora dogodilo se 12. avgusta prošle godine na Cetinju, u naselju Medovina. U krvavom piru Vuk Borilović je ubio  desetoro komšija, među kojima i dvoje djece.

Prvo su, u podstanarskom stanu u kući  Borilovića stradala dva dječaka – od osam i 11 godina. Onda je ubijena i njihova majka Nataša Pejović Martinović (35). Pošto je ubio podstanare, na meti Borilovića našao se Milan Mitrović (37) njihov kum. Nakon toga ubio je ujaka Gorana Đurišića (54) koji je pokušavao da ga odgovori od krvavog pohoda. Onda je ubica krenuo niz ulicu.

U komšiluku ubijeni su supružnici Dimitrije (81) i Danica (74) Drecun i njihov sin Rajko (56). U jednoj od susjednih kuća ubijene su sestre Mila (51) i Aleksandra Radunović (52). Ranjeni su Aleksandar Drecun, Slavica Zvicer, Filip Đurković, Mileva Ramadanović, Darinka Čelebić i Ljubiša Maksimović, jedan od policajaca koji su, u međuvremenu, pristigli na mjesto zločina.

Konačno, krvoproliće je zaustavljeno negdje ispred 16 časova. Ubica je  ubijen u razmjeni vatre sa policijom i sugrađanima. Pucnji su odjekivali duže od 45 minuta. Danima nakon masakra Cetinje je bilo oprhvano suzama, bolom i tugom za nedužnim žrtvama, i “zatrpano” obećanjima o urgentnoj pomoći žrtvama i efikasnoj istrazi. A onda je sve utihnulo.

U Medovini, godinu kasnije, teška tišina svjedoči o tragediji o kojoj mještani i dalje s nevjericom pričaju. Nerado. Porodice žrtava i ranjenih, u svoja četiri zida, pokušavaju da nastave da normalno žive. Sami. Pravda, znaju, nikada neće i ne može biti zadovoljena. Međutim, žele istinu. Žele odgovor na pitanja – zašto se tragedija dogodila, da li se zločin mogao spriječiti, ko je odgovoran?

Miloš Martinović čija su supruga Nataša i djeca Mašan i Marko ubijeni u masakru kaže da sa Borilovićem nikada nije imao nikakav konflikt. ” Baš nikakav. Kad mi je porodica prešla tamo u njegovu kuću ,kad sam bio tamo, vazda ga ja zovnem da sjednemo, makar pet minuta. Sve  super. Ništa. Ne nikad. Baš nikad”.

U danima nakon zločina javnost je, posredstvom medija, nadležnima isporučila paket pitanja koja su zahtijevala brze i precizne odgovore: Da li su policajci došli na vrijeme? Koliko ih je bilo? Da li su  policajci bili obučeni i opremljeni adekvatno situaciji u kojoj su se našli? Gdje su bili pripadnici Posebne jedinice policije dok je Borilović lovio ljude po komšiluku…? Da li je bržom i boljom intervencijom policije mogao biti sačuvan još neki život. (Očevici svjedoče da su prisutni policajci spriječili Borilovića da uđe u makar još jednu ili dvije kuće, ali postoje i tvrdnje da su makar jednu žrtvu masakra pustili da uđe u naselje pod paljbom, gdje ju je Borilović ubio).

Na sva postavljena pitanja institucije, nosioci izvršne i zakonodavne vlasti, ćute – uporno, već godinu. Kao da ne žele da na brojna pitanja koja su ostala poslije ove tragedije dobiju odgovore. Svaki odgovor nosi i nečije ime. To su imena ljudi koji nijesu adekvatno odgovorili  ni 12. avgusta 2022, ni nakon njega. Ko se još sjeća obećanja ministra MUP-a Filipa Adžića koji je na pitanje da li razmišlja o ostavci, odgovorio kako on nije zadužen za operativni rad policije. „Na meni je da preispitam svu odgovornost kako bi ispitali da li je u postupanju policije bilo propusta”. Pa se dopunio: “Ukoliko bude i najmanje odgovornosti bilo kojeg pojedinca ili bilo kojeg rukovodioca, javnost neće morati da poziva na ostavku, već će to svako uraditi samoinicijativno…”. Potom se Adžićevo svako pretvorilo u – niko.

Ubici Vuku Boriloviću um se nije pomračio tog 12. avgusta 2022. godine. Prema dostupnim informacijama, makar 13 mjeseci ranije, Borilović je i institucijama pokazao da sa njim nešto nije u redu, da mu je potrebna pomoć.

Sat poslije ponoći, 9. jula 2021. godine, došao je u dvorište svog kolege Marka Lagatora gdje je, prema sudskim  spisima, izazvao tuču, te drskim i bezobzirnim ponašanjem, ugrozio spokojstvo građana i remetio javni red i mir.

Protiv Borilovića je tada policija podnijela krivičnu prijavu, a nekoliko mjeseci kasnije osuđen je na tri mjeseca kućnog pritvora.

Do danas nije saopšteno ko je i zašto ostavio Borilovića, inače iskusnog lovca, sa legalnim oružjem u posjedu i pored krivične prijave, potom optužnice i na kraju osuđujuće presude.

Važeći Zakon o oružju propisuje da će Ministarstvo unutrašnjih poslova oduzeti oružje, municiju i ispravu o oružju licu koje „prestane da ispunjava” neki od zakonom propisanih opštih uslova. Tako je, pored ostalog, predviđeno da se dozvola (i oružje) oduzme osobi protiv koje se povede postupak zbog „krivičnih djela sa elementima nasilja”. Isti postupak je predviđen i ukoliko nadležni dođu do informacije da bi „oružje moglo biti zloupotrijebljeno”, posebno u slučaju „češćeg i prekomjernog uživanje alkohola; teže poremećenih porodičnih odnosa, komšijskih odnosa ili odnosa na radnom mjestu”.

Oružje Boriloviću nije oduzeto ni nakon što je osuđen (nepravosnažno) zbog nasilničkog ponašanja, nekoliko mjeseci prije zločina koji je počinio. Zašto?

U institucijama prebacuju odgovornost jedni na druge.

“Odgovore na pitanja – da li je postupak pokrenut, vođen ili okončan na način propisan zakonom ili je eventualno izrečena mjera bezbjednosti- oduzimanje predmeta – tražite kod nadležnih organa upoznatih sa slučajem”, saopšteno je autorki ovog teksta tokom rada na dokumentarnom serijalu Masakr odgovornosti, koji će u septembru biti prikazan na ETV. “Filijala Cetinje nema saznanja, jer nije obaviještena, kao što je to slučaj u drugim situacijama, o postupanju nadležnih u ovom slučaju”.

S druge strane, Zoran Bašanović načelnik Odjeljenja bezbjednosti kriminalističke policije tvrdi da je policija uradila sve što je trebalo da odradi.

Nasuprot njemu, advokat Veselin Radulović ukazuje na propuste. “Ja sam sasvim siguran – da su se adekvatno primjenivali zakoni i propisane procedure, mogla se izbjeći tragedija na Cetinju, ili bi ona bila u mnogo manjem obimu nego što se desila”, kaže Radulović. “Nažalost, desilo se što se desilo i nakon toga imamo potpuno odsustvo odgovornosti i reakcije nadležnih organa”.

Sa tim je saglasna i novinarka Kašuća Krsmanović: “To je ono što je porazno, da oni nisu bili spremni da pruže odgovor ni na jedno pitanje ali su uporno pokušavali da prikriju istinu o svom postupanju tokom ovog zločina i nakon njega”.

Svoje emocije ni danas ne skriva ni Miloš Ćećanović, komandir cetinjske Službe zaštite i spasavanja sa 27 godina iskustva tokom kojih se susretao sa svakojakim situacijama. On potencira komunikaciju sa javnošću, odnosno njeno odsustvo tokom masakra u Medovini. Ne razumije zašto se ćutalo tako dugo (javnosti se, pet sati nakon tragedije, prvi obratio tadašnji direktor Uprave policije Zoran Brđanin).

“Mi svakodnevno svjedočimo tvitovima od strane premijera, pa ministara svih pa i bezbjednosnih službi, razne, moram reći , gluposti oni tvituju i objavljuju u javnosti. Umjesto da tu vrstu komunikacije pa i putem društvenih mreža, policija koristi kako se i koristi u svijetu – da blagovremeno upozori, obavijesti javnost kada dođe  do krizne situacije…”.

Godina prođe. Ćutanje nadležnih o Medovini traje. Istine nema.

Svetlana ĐOKIĆ