Sa 16 godina je dio ekipe kadetske i juniorske  vatrepolo  reprezentacije  SFRJ,  tima  koji je osvojio i svjetski i evropski šampionat.  Sa dvadeset godina je seniorski reperezentaivac SFRJ na Evropskom prvenstvu u Atini. Za reprezentaciju SRJ igrao je do 2002. Tu rezentaciju napušta 2002, a  u  svojoj 37- oj godini, postaje kapiten reprezentacije crnogorske države. Pod njegovim vođstvom 2008. sa Evropskog prvenstva u Malagi stigla je zlatna medalja u Crnu Goru

Nerado govori za medije, ali na razgovor za  Monitor, ipak, pristaje. U prijatnoj hladovini kivija, u Radovićima, selu u blizini tivatskih  Plavih horizonata, sa Veljkom Uskokovićem, legendom crnogorskog i jugoslovenskog vaterpola  sjećamo  se njegovih  brojnih i velikih uspjeha.

Poput mnogih kotorskih dječaka, prva iskustva stekao je  u  vaterpolo klubu Primorac. Predano i disciplinovano trenira svakodnevno na otvorenom bazenu stotinjak metara od kuće u kojoj zivi. Zimi na treninge se odlazi u  Kupare, Podgoricu, Risan, Herceg Novi …Kotor tada nema zatvoreni bazen. Uporedo,  par godina trenira i džudo, ali vaterpolo, ipak postaje i ostaje prvi Veljkov izbor…

Sa 16 godina je dio ekipe kadetske i juniorske  vatrepolo  reprezentacije  SFRJ,  tima  koji je osvojio i svjetski i evropski šampionat. Pripreme u seniorskoj reprezentaciji  počeo je 1990.  a  godinu kasnije, tada 20 godišnji Veljko dobio  je šansu da igra za reprezentaciju Jugoslavije na Evropskom prvenstvu u Atini. I iskoristio je. Hrvatski i slovenački vaterpolisti desetak dana pred prvenstvo povukli su se iz repezentacije SFRJ. Veljko se našao među vaterpolo asovima Vitomira Padovana, Mirka Vičevića, Aleksandra  Šoštara, Igora Milanovića, Viktora Jelenića…predvođenih selektorom Nikolom Stamenićem. Ekipa Jugoslavije osvojila je te 1991. zlatnu evropsku medalju. A, Veljko Uskoković predstavio je svijetu svoj  talenat. Bio je drugi strijelac  i nezvanično najbolji igrač prvenstva. Iste godine proglašen je i najboljim sportistom Crne Gore.

Jugoslavija se raspada, a SRJ svijet izriče sankcije. Politički i istorijski trenutak nije išao na ruku Veljku i toj  generaciji mladih sportista. Nastup na Olimpijskim igrama  u Barceloni 1992. baš kao i na svim velikim takmičenjima narednim godinama 93′, 94′, 95′, spriječile su sankcije.

”Spremali smo se za Barcelonu skoro dva mjeseca,  i po mnogima,  bili smo favoriti. Olimpijada je počela, vaterpolo turnir je ‘kretao’ osmi dan i do zadnjeg momenta nadali smo se da ćemo ipak igrati.A onda su nas obavijestili  da nam je nastup zabranjen. Bio je to težak trenutak, možda i najteži u mojoj karijeri…”

Tek 1996, SRJ je dobila  pravo učešća na Olimpijadi koja se održala u Atlanti.” Godinu ranije vratili smo se na svjetsku scenu pobjedom na Univerzijadi, ali tada smo igrali univerzitetskom zastavom”, sjeća se Uskoković

Za reprezentaciju SRJ igrao je sve do 2002 , a od 1996 do 2001.. bio je i kapiten ekipe.Na 300 utakmica, koliko je odigrao za reprezentaciju, osvojio je oko 450 golova.  Tu reprezentaciju napušta 2001, a onda, na  na poziv tadašnjeg selektora Petra Porobića,  Veljko u svojoj  37- oj godini, postaje kapiten reprezentacije crnogorske države. Pod njegovim vodstvom 2008. sa Evropskog prvenstva u Malagi stigla je zlatna medalja u Crnu Goru.

”Malaga je bila velika priča. Uspjeh koji smo  sanjali, za koji sam strahovao da se neće brzo ponoviti.Bila je to neverovatna energija, između igrača i stručnog tima. Velika podrška publike koja je iza Crne Gore došla da nas bodri.Mnogo nam je to značilo.Zlato kao nagrada za sve protekle godine i neodigrane mečeve…”, kaže Uskoković. Rado se sjeća i dočeka na tivatskom aerodromu, mase ljudi koji su ih pozdravljali putem od Tivta do Kotora, dočeka u Kotoru. Veliki uspjeh koji je  cijela Crna Gora danima slavila.

Poslednje takmičenje za reprezentaciju bila su Olimpijske igre u Pekingu avgusta 2008 .Vaterpolisti Crne Gore završili su na četvrtom mjestu, ali taj je događaj  ostao urezan u sjećanju. Na svečanom defileu otvaranja Olimpijskih igara, među najboljim sportistima svijeta, a na čelu crnogorskih sportista, Veljko nosi crnogorsku zastavu. Za reprezentaciju  Crne Gore odigraće  60 utakmica i dati 56 golova, prije no što se, na revijalnoj utakmici između Crne Gore i SAD- a, u organizaciji Vatrepolo saveza Crne Gore, a povodom Dana državnosti i na godišnjicu uspjeha u Malagi, 2009  oprosti sa reprezentacijom.

Ostali su zapisani veliki datumi i priznanja koje je Veljko Uskoković u dresu reprezentacija ostvario. Zlatne, srebrne i bronzane medalje sa Evropskih i Svjetskih šampionata, učešća na Olimpijskim i Mediteranskim igrama, nastupi za reprezentaciju svijeta…

Ništa manje nije, ”ljevoruki bombarder sa srcem kao Lovčen”,  ostvario i  tokom svoje klupske karijere . Kotorski Primorac’ napušta 1993, odlazi u Italiju gdje dvije godine igra za tamošnje klubove. Po povratku  u Crnu Goru, igra za Budvansku rivijeru, a dvije godine kasnije za  Bečej. ”Bio je to zlatni period moje karijere”, opisuje Veljko period od 1997, do 2001, koji je odigrao za Bečej, sa kojim je 2000,  osvojio Kup evropskih šampiona.. Opet odlazi u Italiju. Od 2001, do 2006. igra za Kamolji i Salerno.Vraća se u Budvu 2006,  i nakon tri sezone igre ”kači kapicu o klin”.

Septembra 2009. godine  Veljko postaje član stručnog štaba Catara. Onda  dvije godine vodi mladu selekciju  Primorca, dječake  do 15 godina. U ovom periodu trenira i mlade pri Vaterpolo savezu Crne Gore.

”Živio sam i živim normalan obični život i trudim se da uvijek stojim čvrsto sa obje noge na zemlji. I u vrjeme  kad sam igrao i sada kada sam uskočio u trenerske vode.Uvijek maksimalno disciplinovan, precizan i posvećen” kaže vaterpolo  šampion. Njegovo ponašanje oličenje je njegovih riječi.

Ne krije ponos dok nam govori o supruzi Maji,  direktorici Pomorskog muzeja Crne Gore. ”Cio život bila je moja najveća podrška. Studije i posao kojim je oduvijek željela da se bavi onemogućio je vaterpolo jer smo se stalno selili.A, onda je došlo njenih pet minuta. Magistrirala je na studiju za restauraciju i konzervaciju papira i ostvarila svoje profesionalne snove”, priča Veljko. I  sinovi Mijat i Igor, danas studenti, donedavno bavili su se vaterpolom.

Na nagovor i uz podršku prijatelja,  Veljko Uskoković priprema knjigu. ”Mislim da o našem sportu ima vrlo malo pisanog traga”, kaže. Naći će se,  možda, na ovim stranicama, u javnosti manje poznati detalji iz života velikog vateropoliste. Poput sjećanja davnu 1991. godinu   kada mu je, dok je u restoranu sjedio sa svojom Majom, novinar Duško Davidović saopštio da će biti proglašen sportistom godine. ”Maja  apsulutno nije pratila sport i iznenadila se, da tako kažem, mojom popularnošću. Ili, zapis o tome kako su stručnjaci australijskog Kambera, proučavali njegov specifični i snažni šut, peli se na krovov bazena i snimali ga odozgo. ”Sve u pokušaju da odgovore zašto je moj šut toliko jači  i brži od njihovog…”

Lidija KOJAŠEVIĆ  SOLDO