Povežite se sa nama

INTERVJU

VLADIMIR PEROVIĆ, REDITELJ: Um slobodnog čovjeka traži da vidi i sazna

Objavljeno prije

na

Film mora, sladostrasno i uporno, da pita i da propituje, da otvara rupe i zjapine, a ne da ih zatvara. Nema svetinja, ima samo pitanja!

 

MONITOR: Na nedavno održanom Underhillfestu u Podgorici, bila je svjetska premijera Vašeg filma “Procenti života”. Film se, moram primijetiti, prilično razlikuje od prethodnih ostvarenja. Predstavili ste život ljudi koji je izražen u statistici, a kako ste i rekli – čovjeka izgubljenog u raznim brojevima.

PEROVIĆ: Polazište mi je bilo pitanje, sebi i drugima: da li statistika, brojke, procenti ,odražavaju, i da li izražavaju,  stvarnost i život!? Koliko elementarna radoznalost, toliko je to bila i golicljiva poetska zapitanost: brojke  naspram života, procenti naspram nečega što vri i pulsira, raste i mijenja se…

No prvo da budemo malo precizniji šta je u filmu: ne život ljudi, nego udari na život ljudi. Ljudi u filmu skoro da nema. Oni su tu pasivni trpioci radnje. A u onom i onakvom okruženju kakvo sam više nagovijestio nego prikazao, u onakvom sklopu stvari, unutar onakvih statistika proizašlih iz onakvog društva tokom jedne decenije, ljudska jedinka od života ne da nema ni procenat, nego ne dobija ni promil! Deklarisano, obećano, objavljeno na jednoj, i stvarno na drugoj strani, suštinski se životno razilaze. Rekao bih: razilaze se na koži pojedinca, građanina.

To porazno saznanje pristizalo mi je sa svakom novom statistikom. Ali ono nije odgovor. Jer film, kao vrh umjetnosti i kao neka vrsta sinteze svih umjetnosti, ne može i ne smije da se, poput religije, zabarikadira i zacementira kod jednog odgovora. Film mora, sladostrasno i uporno, da pita i da propituje, da otvara rupe i zjapine, a ne da ih zatvara. Nema svetinja, ima samo pitanja! Um slobodnog čovjeka traži da vidi i da sazna.

Drugim riječima, iako sam zamislio jednu cjelinu, u samom startu ja nisam imao ideju šta će biti na kraju. Slutio sam samo maglovit dio odgovora, unaprijed seirio nad očekivanom nemoći brojki pred životom, i samo sam tražio materijala, i načina, da to vizuelno uobličim.

A onda je, kako sam prikupljao kojekakve statistike, kao plima nadolazila svijest da u to polje ne ulaze samo besprekorni algoritmi i egzaktni proračuni stručnih i nepotkupljivih. Sve jasnije sam uviđao da se život oko mene pretvorio u ogromnu neshvatljivu laž. Zvaničnici koji svemirski slažu i ne trepnu, veliki žongler brojkama, statistikama i obećanjima, stvaranje jednog potpunog simulakruma stvarnosti, ubjeđivanje građana da imaju život najbolji na svijetu, dok oni ropću kao pred poslednjim izdahom…

MONITOR: Kakav je bio rad na filmu? Koje ste sve izvore koristili, da li ste i na koji način mijenjali scenario?

PEROVIĆ: Još tokom priprema i pisanja predloška, ja sam „ošacovao“ na desetine fasada, okana, dobrih uglova, preciznih trenutaka u danu. Ali smo snimatelj i ja pronašli i mnogo novih tokom snimanja. Bilo je uranaka prije zore, bilo milimetarskog namiještanja za dobar kadar, snimatelj Pejić je čak preudešavao neke svoje stare teleobjektive, bilo je nosanja stativa i kamere kao kod Dzige Vertova, svega je bilo. A izvori… svi elektronski mediji, sve štampane novine, sve ono što prati kretanja u stvarnosti, na ovaj ili onaj način, sve mi je bilo izvor. Svakako, bilo bi besmisleno zadržati se samo na statistikama. Pomagali su mi omrznuti političari izjavama punim beščašća i bedastoća: od gluposti do bahatosti, svega je bilo. I sve takvo bilo je dobrodošlo, prosto se nametalo da uđe u film. Naravno, skupljao sam samo one izjave koje stvari dovode u neke brojčane, procentualne ili statističke odnose. Dakle, u scenariju su tok i zamišljena cjelina ostajali, samo sam sve to dopunjavao i dopunjavao tim biserima nečovječnosti i kratkoumlja… A sam scenario je od samog početka imao upisano to da ćemo, na kraju, iz svijeta odraza preći u stvarni, mnogo bijedni život, i to u času velikog novogodišnjeg slavlja. Vlasti su mi, sem statističkim žonglerajem i biserima beščašća i gluposti, pomogle i adekvatnom (za moj film) scenografijom – to su oni čuveni novogodišnji ukrasi i rasvjeta koji su stajali od oktobra do kraja marta naredne godine! Treba li reći: i ta scenografija je bila dio velike (statističke) laži, dio simulakruma koji prikriva stvarni život! A njena monstruozna pretjeranost divno se sudarila sa bijedom elementarnog života do koje smo na kraju filma stigli…

MONITOR: Prisustvovao sam na projekcijama mnogih Vaših filmova. Publika odlično reaguje. na UnderhillFestu, na Q&A nakon filma, postavljali su Vam mnoga pitanja. Smatrate li da je publika u Crnoj Gori i regionu danas zainteresovana za ovu vrstu filmskog izraza?

PEROVIĆ: Apsolutno! Recite mi i da pretjerujem, ali radoznali, živi, bistri um brđana još živi, dakle i u savremenoj, urbanoj publici! Uvjerio me je u to Underhill, prethodno nekih osam-devet godina kako sam bio selektor dokumentarne sekcije u Herceg Novom, tamošnja sjajna publika, ali vjerujte, i mali Festival etnološkog filma koji sam pokrenuo prošle godine u Risnu: svako veče krcato, a festival se još nije ni osovio na noge! Druga stvar, danas je dokumentarac u izuzetnom usponu, koji traje već jedno tri decenije, u čitavom svijetu, pa se to naravno prelilo i kod nas. I konačno, ljudi su siti holivudskih infantilijada, stupidnih izmišljenih svjetova, debilnih superjunaka i kojekakvih nadnaravnih čudovišta i dogodovština nevjerovatnijih i od biblijskih. Ljudi traže život, istinu, smisao. I eto nas u polju dokumentarnog.

MONITOR: Godinama ste predavali dokumentarni film na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, bili selektor na Filmskom festivalu u Herceg Novom… Kako gledate na dokumentarnu filmsku scenu u Crnoj Gori, koliko su reditelji danas motivisani da snimaju ovaj filmski žanr?

PEROVIĆ: Na moju veliku radost, nekoliko mladih reditelja i rediteljki već su napravili snažne prve korake, a i dalje uveliko rade. Neće mnogo proći, vidjećemo sjajnih prodora mladih reditelja. I zaista, velika bi šteta bila za zemlju odakle je Vlatko Gilić, odakle je Živko Nikolić, odakle su Krsto Škanata, Bane Bastać, Nikša Jovićević…, da ne odnjeguje nove generacije dokumentarista! Moram tu da kažem da je FDU Cetinje napravio jedan neoprostiv propust. Prilikom jedne reakreditacije, prvo su predmet Dokumentarni film bili potpuno ukinuli, a onda ga na zahtjev studenata vratili, ali na groteskan način: samo godina dana učenja dokumentarnog filma, i to tek na masteru! Kako da se tim divnim a zahtjevnim poljem na masteru bavi student koji kroz osnovne studije nije o dokumentarnom filmu saznao ništa!?

MONITOR: Prije više od deset godina, u razgovoru za Monitor rekli ste da je u dokumentarnom filmu najvažnije sredstvo da bi se priča ispričala iskrenost. I dodali – bliskost sa ljudima i prostorima koje slikate, čak i kad ne dijelite njihove stavove. Kako biste danas na to pitanje odgovorili?

PEROVIĆ: I dalje stoje i iskrenost i bliskost, nema tu dvojbe. Ovaj posao ne trpi slučajnike, zalutale, beznadnike, one koji  nisu mogli nešto drugo pa se obreli u ovom polju. Niti trpi uposlenike, odrađivače poslova i zadataka. U ovom divnom ludilu, zvanom bavljenje kreativnim dokumentarizmom, može da uspije samo onaj ko je sa samim sobom iskreno raščistio i skoro monaški se zavjetovao: odričem se svijeta i trivijalne zarade, znam da to donosi malo novca, ali sve mi iznutra zbori da moram da se bavim ovim i samo ovim. A kad ovome prilaziš tako, pa ti naravno voliš ljude, trudiš se da ih razumiješ! I izgrađivanje bliskosti nije samo neophodna faza na putu ka filmu, nego to postane tvoj stav u životu. Ako ne zvuči suludo: ponekad mi se učini da sam bolje i više razumio živote mnogih svojih junaka nego svoj sopstveni…

MONITOR: Djeluje kao da uvijek snimate, stvarate filmove. Širom svijeta Vaši filmovi su osvojili 111 priznanja. Bliži li se premijera filma “Ova dobra zemlja”? Koji su novi planovi, ideje?

PEROVIĆ: Ako bude sreće, do Nove godine, ili tu negdje oko nje, morali bismo izbaciti kopiju Ove dobre zemlje. Ima još posla svake vrste, ali kako se bliži kraj, sve mi se nešto ražaljeva što se rastajem sa fe-no-me-nal-nom ekipom! Ivan Čojbašić, Saša Brajović, Stefan Radović, Dora Filipović, Nikola Egerić – carevi! I naravno, već se kuju novi planovi! Ali, da planove ne ureknemo, neka bude bez detalja…

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR STEFAN SURLIĆ, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA, BEOGRAD: Vučićev bezuspješan pokušaj umanjivanja nezadovoljstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostavka Miloša Vučevića, predsjednika vlade Srbije, neće umanjiti duboku krizu povjerenja između vlasti i različitih društvenih grupa

 

 

MONITOR: Situacija u Srbiji već više od dva mjeseca dobija i izvjesne dramatične dimenzije. Da li je ostavka  premijera Miloša Vučevića i odluke Predsjednika Srbije o pomilovanjima učesnika protesta, dobar manevar režima ili znak da on počinje da gubi kontrolu nad događajima?

SURLIĆ: Situacija u Srbiji nosi elemente ozbiljne društvene krize, koja je započela sa nezadovoljstvom studenata. Na iznaneđenje mnogih, studentske blokade su kulminirale potpunom paralizom viskoobrazovnih institucija u zemlji, a protest se prelio i na srednje škole. Ubrzo je usledila podrška iz polja nauke, umetnosti i kulture. Protesti su pokazali visok stepen nezadovoljstva, ali nisu uspeli da zahvate sve slojeve društva. Vlast i dalje ima kontrolu nad ključnim institucijama, ali su kontinuirani protesti i studentske blokade narušili njenu sposobnost da nesmetano upravlja političkim procesima i određenim institucijama. Ostavka premijera Vučevića i pomilovanja demonstranata su deo strategije deeskalacije, ali deluju kao bezusupešni pokušaji umanjivanja nezadovoljstva. Reč je o dubokoj krizi poverenja između vlasti i različitih društvenih grupa koje osećaju opravdan revolt zbog višegodišnjeg zarobljavanja institucija.

MONITOR: Studentskim blokadama se, povremeno, pridružuju i neke esnafske ili sindikalne organizacije…One se i „isključuju“ pošto sa Vladom postignu dogovor. Unija prosvjetnih radnika Srbije je to učinila pozivajući se na svoju zadatu apolitičnost, ali se ispostavilo da mnogi prosvetari i dalje učestvuju u protestima. Da li su studentske blokade nekima tek dobrodošao „kišobran“ da ispune i svoje želje?

SURLIĆ: Studentski protesti su se pokazali kao snažan mobilizatorski faktor koji je privukao različite društvene grupe, uključujući sindikate i profesionalna udruženja. Neki sindikati su se priključili protestima kako bi povećali svoj pregovarački kapacitet, ali su se nakon postizanja dogovora sa Vladom povukli. Ovo ne znači da su studenti iskorišćeni, već da su njihove blokade pružile prostor drugim nezadovoljnim grupama da artikulišu svoje zahteve. Međutim, činjenica da mnogi prosvetni radnici i dalje učestvuju u protestima pokazuje da sindikalni dogovori nisu nužno smirili celokupno nezadovoljstvo u obrazovanju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre

 

 

 

MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?

VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.

MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja,  ili za partijske interese?

VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.

MONITOR: Ako su partijski interesi  ključ za razumijevanja crnogorske političke scene, gdje nas to vodi?

VUKOVIĆ: Crnogorsko društvo je razoreno po više osnova i njegovi komadi plutaju po površini koju talasaju političke partije i svu energiju troše na to da što više tih plutajućih komada privuku sebi i manipulišu njima na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Kada političke partije mantraju o evropskom putu, recimo, meni to ne zvuči kao iskrena želja da od toga puta obični ljudi ovdje imaju vajde, već kao vazalno dodvoravanje i pokazivanje spremnosti da se ispunjavaju tuđe agende. Takva politika ne integriše društvo i ne skicira jasno njegovu budućnost.

MONITOR:Protesti na kojima se traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora, nakon masovnog zločina na Cetinju,  se nastavljaju i čini se rastu.  Kako vidite reakciju Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na te proteste?

VUKOVIĆ: Činjenica je da su Demokrate naslijedile probleme u bezbjednosnom sektoru, ali to im se ne može uzimati kao olakšavajuća okolnost za nesnalaženje i nepokazivanje spremnosti za samokritiku i snošenje odgovornosti. Umjesto proaktivnog djelovanja u tom pravcu, oni su svojim nesamokritičnim odbrambenim gardom nalili vodu na mlinski točak opozicije. Ne ulazim u to da li je pojavu ad hoc grupe Kamo śutra pogurala opozicija ili neke sa njom interesno povezane neformalne ili formalne grupe, ali su Demokrate dodatno pogriješile što su tu grupu odmah kriminalizovale.

MONITOR: Kako vidite medijsko izvještavanje nakon zločina na Cetinju?

VUKOVIĆ:  Koliko sam uspio da ispratim, čini mi se da u ovim iole ozbiljnijim medijima nije bilo ozbiljnijeg kršenja profesionalnih standarda i etičkih principa. Agencija za audiovizuelne medijske usluge je skrenula pažnju na problematične sadržaje u programima dvije po medijskom poganstvu od ranije poznate televizije iz Srbije, a sličnog poganstva je bilo ponegdje i na nekim ovdašnjim portalima.

Saglasan sam sa onima koji misle da je u crnogorskim medijima izostalo produbljenije bavljenje pitanjima koja je aktuelizovao ovaj strašni zločin.

MONITOR: A izlive mržnje na društvenim mrežama?

VUKOVIĆ:   I najzdravija društva imaju osobe koje jedino dobro funkcionišu u simbiozi sa mržnjom. Ovakvi zločini i tragedije u nezdravim društvima, a Crna Gora je, na žalost, takvo društvo, dodatno podižu mrzilački talog sa društvenog dna.

MONITOR: Ove sedmice podnijeta je prijava protiv policijskog službenika zbog sumnje da je dostavio srpskim tabloidima privatni snimak žrtve samoubistva. Isti tabloidi su na sličan način izvještavali o zločinu na Cetinju. Šta su mehanizmi za borbu protiv tabloidizacije?

VUKOVIĆ: Tabloidizacija medija na balkanski način je rezultat spoja burazerskog kapitalizma i lokalnog primitivizma i poganluka. Bojim se da su svi raspoloživi legalni mehanizmi nedostatni za borbu koju pominješ, čak da tim mehanizmima rukuju najčestitiji ljudi.

MONITOR: Obilježava se Dan novinara. Mijenja li se nesto od jubileja do jubileja?

VUKOVIĆ: Ne vidim da se išta značajno nabolje dešava, na žalost. Imamo sada nešto bolje medijsko zakonodavstvo, ali ćemo tek vidjeti je li to nešto što će unaprijediti kvalitet novinarstva u Crnoj Gori. Nacionalni javni emiter RTCG se dodatno kompromituje pod nezakonitim menadžmentom, a kvalitetni novinari napuštaju profesiju nezadovoljni statusom i zaradama. Ne zvuči optimistično.

MONITOR: Kad premijer tvitne God bless the USA  koja se čula na inauguraciji Donalda Trampa, nakon sto mu drugi put čestita mandat, šta pomislite?

VUKOVIĆ: Lično me je bilo sramota zbog ovakvog ljuboskuta, ali nije iznenađenje da jedan crnogorski japijevac, „maneken kapitala“, odnjihan u zipci neoliberalnog doživljaja svijeta klikće imperiji koja svojim demonima opsjeda cijeli svijet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo