Povežite se sa nama

INTERVJU

VLADIMIR PEROVIĆ, REDITELJ: Um slobodnog čovjeka traži da vidi i sazna

Objavljeno prije

na

Film mora, sladostrasno i uporno, da pita i da propituje, da otvara rupe i zjapine, a ne da ih zatvara. Nema svetinja, ima samo pitanja!

 

MONITOR: Na nedavno održanom Underhillfestu u Podgorici, bila je svjetska premijera Vašeg filma “Procenti života”. Film se, moram primijetiti, prilično razlikuje od prethodnih ostvarenja. Predstavili ste život ljudi koji je izražen u statistici, a kako ste i rekli – čovjeka izgubljenog u raznim brojevima.

PEROVIĆ: Polazište mi je bilo pitanje, sebi i drugima: da li statistika, brojke, procenti ,odražavaju, i da li izražavaju,  stvarnost i život!? Koliko elementarna radoznalost, toliko je to bila i golicljiva poetska zapitanost: brojke  naspram života, procenti naspram nečega što vri i pulsira, raste i mijenja se…

No prvo da budemo malo precizniji šta je u filmu: ne život ljudi, nego udari na život ljudi. Ljudi u filmu skoro da nema. Oni su tu pasivni trpioci radnje. A u onom i onakvom okruženju kakvo sam više nagovijestio nego prikazao, u onakvom sklopu stvari, unutar onakvih statistika proizašlih iz onakvog društva tokom jedne decenije, ljudska jedinka od života ne da nema ni procenat, nego ne dobija ni promil! Deklarisano, obećano, objavljeno na jednoj, i stvarno na drugoj strani, suštinski se životno razilaze. Rekao bih: razilaze se na koži pojedinca, građanina.

To porazno saznanje pristizalo mi je sa svakom novom statistikom. Ali ono nije odgovor. Jer film, kao vrh umjetnosti i kao neka vrsta sinteze svih umjetnosti, ne može i ne smije da se, poput religije, zabarikadira i zacementira kod jednog odgovora. Film mora, sladostrasno i uporno, da pita i da propituje, da otvara rupe i zjapine, a ne da ih zatvara. Nema svetinja, ima samo pitanja! Um slobodnog čovjeka traži da vidi i da sazna.

Drugim riječima, iako sam zamislio jednu cjelinu, u samom startu ja nisam imao ideju šta će biti na kraju. Slutio sam samo maglovit dio odgovora, unaprijed seirio nad očekivanom nemoći brojki pred životom, i samo sam tražio materijala, i načina, da to vizuelno uobličim.

A onda je, kako sam prikupljao kojekakve statistike, kao plima nadolazila svijest da u to polje ne ulaze samo besprekorni algoritmi i egzaktni proračuni stručnih i nepotkupljivih. Sve jasnije sam uviđao da se život oko mene pretvorio u ogromnu neshvatljivu laž. Zvaničnici koji svemirski slažu i ne trepnu, veliki žongler brojkama, statistikama i obećanjima, stvaranje jednog potpunog simulakruma stvarnosti, ubjeđivanje građana da imaju život najbolji na svijetu, dok oni ropću kao pred poslednjim izdahom…

MONITOR: Kakav je bio rad na filmu? Koje ste sve izvore koristili, da li ste i na koji način mijenjali scenario?

PEROVIĆ: Još tokom priprema i pisanja predloška, ja sam „ošacovao“ na desetine fasada, okana, dobrih uglova, preciznih trenutaka u danu. Ali smo snimatelj i ja pronašli i mnogo novih tokom snimanja. Bilo je uranaka prije zore, bilo milimetarskog namiještanja za dobar kadar, snimatelj Pejić je čak preudešavao neke svoje stare teleobjektive, bilo je nosanja stativa i kamere kao kod Dzige Vertova, svega je bilo. A izvori… svi elektronski mediji, sve štampane novine, sve ono što prati kretanja u stvarnosti, na ovaj ili onaj način, sve mi je bilo izvor. Svakako, bilo bi besmisleno zadržati se samo na statistikama. Pomagali su mi omrznuti političari izjavama punim beščašća i bedastoća: od gluposti do bahatosti, svega je bilo. I sve takvo bilo je dobrodošlo, prosto se nametalo da uđe u film. Naravno, skupljao sam samo one izjave koje stvari dovode u neke brojčane, procentualne ili statističke odnose. Dakle, u scenariju su tok i zamišljena cjelina ostajali, samo sam sve to dopunjavao i dopunjavao tim biserima nečovječnosti i kratkoumlja… A sam scenario je od samog početka imao upisano to da ćemo, na kraju, iz svijeta odraza preći u stvarni, mnogo bijedni život, i to u času velikog novogodišnjeg slavlja. Vlasti su mi, sem statističkim žonglerajem i biserima beščašća i gluposti, pomogle i adekvatnom (za moj film) scenografijom – to su oni čuveni novogodišnji ukrasi i rasvjeta koji su stajali od oktobra do kraja marta naredne godine! Treba li reći: i ta scenografija je bila dio velike (statističke) laži, dio simulakruma koji prikriva stvarni život! A njena monstruozna pretjeranost divno se sudarila sa bijedom elementarnog života do koje smo na kraju filma stigli…

MONITOR: Prisustvovao sam na projekcijama mnogih Vaših filmova. Publika odlično reaguje. na UnderhillFestu, na Q&A nakon filma, postavljali su Vam mnoga pitanja. Smatrate li da je publika u Crnoj Gori i regionu danas zainteresovana za ovu vrstu filmskog izraza?

PEROVIĆ: Apsolutno! Recite mi i da pretjerujem, ali radoznali, živi, bistri um brđana još živi, dakle i u savremenoj, urbanoj publici! Uvjerio me je u to Underhill, prethodno nekih osam-devet godina kako sam bio selektor dokumentarne sekcije u Herceg Novom, tamošnja sjajna publika, ali vjerujte, i mali Festival etnološkog filma koji sam pokrenuo prošle godine u Risnu: svako veče krcato, a festival se još nije ni osovio na noge! Druga stvar, danas je dokumentarac u izuzetnom usponu, koji traje već jedno tri decenije, u čitavom svijetu, pa se to naravno prelilo i kod nas. I konačno, ljudi su siti holivudskih infantilijada, stupidnih izmišljenih svjetova, debilnih superjunaka i kojekakvih nadnaravnih čudovišta i dogodovština nevjerovatnijih i od biblijskih. Ljudi traže život, istinu, smisao. I eto nas u polju dokumentarnog.

MONITOR: Godinama ste predavali dokumentarni film na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, bili selektor na Filmskom festivalu u Herceg Novom… Kako gledate na dokumentarnu filmsku scenu u Crnoj Gori, koliko su reditelji danas motivisani da snimaju ovaj filmski žanr?

PEROVIĆ: Na moju veliku radost, nekoliko mladih reditelja i rediteljki već su napravili snažne prve korake, a i dalje uveliko rade. Neće mnogo proći, vidjećemo sjajnih prodora mladih reditelja. I zaista, velika bi šteta bila za zemlju odakle je Vlatko Gilić, odakle je Živko Nikolić, odakle su Krsto Škanata, Bane Bastać, Nikša Jovićević…, da ne odnjeguje nove generacije dokumentarista! Moram tu da kažem da je FDU Cetinje napravio jedan neoprostiv propust. Prilikom jedne reakreditacije, prvo su predmet Dokumentarni film bili potpuno ukinuli, a onda ga na zahtjev studenata vratili, ali na groteskan način: samo godina dana učenja dokumentarnog filma, i to tek na masteru! Kako da se tim divnim a zahtjevnim poljem na masteru bavi student koji kroz osnovne studije nije o dokumentarnom filmu saznao ništa!?

MONITOR: Prije više od deset godina, u razgovoru za Monitor rekli ste da je u dokumentarnom filmu najvažnije sredstvo da bi se priča ispričala iskrenost. I dodali – bliskost sa ljudima i prostorima koje slikate, čak i kad ne dijelite njihove stavove. Kako biste danas na to pitanje odgovorili?

PEROVIĆ: I dalje stoje i iskrenost i bliskost, nema tu dvojbe. Ovaj posao ne trpi slučajnike, zalutale, beznadnike, one koji  nisu mogli nešto drugo pa se obreli u ovom polju. Niti trpi uposlenike, odrađivače poslova i zadataka. U ovom divnom ludilu, zvanom bavljenje kreativnim dokumentarizmom, može da uspije samo onaj ko je sa samim sobom iskreno raščistio i skoro monaški se zavjetovao: odričem se svijeta i trivijalne zarade, znam da to donosi malo novca, ali sve mi iznutra zbori da moram da se bavim ovim i samo ovim. A kad ovome prilaziš tako, pa ti naravno voliš ljude, trudiš se da ih razumiješ! I izgrađivanje bliskosti nije samo neophodna faza na putu ka filmu, nego to postane tvoj stav u životu. Ako ne zvuči suludo: ponekad mi se učini da sam bolje i više razumio živote mnogih svojih junaka nego svoj sopstveni…

MONITOR: Djeluje kao da uvijek snimate, stvarate filmove. Širom svijeta Vaši filmovi su osvojili 111 priznanja. Bliži li se premijera filma “Ova dobra zemlja”? Koji su novi planovi, ideje?

PEROVIĆ: Ako bude sreće, do Nove godine, ili tu negdje oko nje, morali bismo izbaciti kopiju Ove dobre zemlje. Ima još posla svake vrste, ali kako se bliži kraj, sve mi se nešto ražaljeva što se rastajem sa fe-no-me-nal-nom ekipom! Ivan Čojbašić, Saša Brajović, Stefan Radović, Dora Filipović, Nikola Egerić – carevi! I naravno, već se kuju novi planovi! Ali, da planove ne ureknemo, neka bude bez detalja…

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Oni koji zaista žele evropske vrijednosti, ne smiju ćutati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladi se gledalo kroz prste prvih mjeseci, što je na neki način i opravdano, ali kad su krenuli rušiti osnovne demokratske principe to je naišlo na otpor. I taj otpor će biti sve veći. Ako to Vlada ne razumije, ako ne shvata važnost unutrašnje stabilnosti, stvari će eskalirati toliko da im ni Brisel više neće moći pomoći

 

 

MONITOR:  Povodom godinu dana rada Vlade, CDT je objavio dokument Prva godina Vlade Crne Gore pod lupom: Od reformskog zamaha do političkog skretanja. Šta su vaši glavni nalazi, ili šta je dobro a šta ne?

KOPRIVICA: Činjenica je da nam je EU otvorila prostor kao nikad do sada i strateški je važno da se taj prostor iskoristi.

I pored manjkavosti nekih zakonskih rješenja i netransparentnosti procesa nesumnjivo najznačajniji rezultat koalicione vlasti u ovom periodu jesu i zaključci međuvladine konferencije na kojoj su zemlje Evropske unije odobrile dobijanje završnih mjerila u poglavljima 23 i 24, što Crnoj Gori omogućava prelazak u sljedeću fazu procesa pristupanja i zatvaranje pregovaračkih poglavlja.

Takođe, vrijedan je pomena i politički uspjeh Vlade, kroz uspostavljanje dogovora vezanog za sprovođenje popisa 2023. godine, koji je zadovoljio sve strane i bio ključni uzrok smanjivanja tenzija koje su prijetile da pređu u ozbiljnije društvene nesporazume.

Nakon dobrog starta, Vlada i koaliciona vlast su donijeli pogrešnu procjenu da će joj zbog IBAR-a biti sve dozvoljeno i povukli su poteze koji se ne mogu okarakterisati ni kao demokratski, a ni evropski.

MONITOR: Ocjenili ste da je dobijanje IBAR-a najznačajniji uspjeh Spajićeve Vlade, ali da je umjesto da to bude podstrek za sprovođenje suštinskih reformi, vlast “taj otvoreni prostor počela koristiti za različite nedemokratske i nereformske prakse”. Koje su to prakse?

KOPRIVICA: Te prakse možemo sublimirati u dvije teze: netransparentnost i nepoštovanje demokratskih vrijednosti i principa.

Prije svega, rekonstrukcija Vlade sprovedena je netransparentno, uz nepoštovanje demokratskih pravila i standarda, nepoštovanje procedura u Skupštini, i predstavlja jasan izraz neprincipijelne političke trgovine i partitokratije. Dobili smo Vladu sa najvećim brojem članova u Evropi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 1. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, PSIHOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: Mi u  BiH više ne vjerujemo nikome i vjerujemo u sve

Objavljeno prije

na

Objavio:

Posjeta Ursule fon der Lajen BiH i regionu prije svega  je još jedan igrokaz EU i naših državica, gdje oni kao hoće da mi uđemo u EU-baš kao i mi, a i jedni i drugi znaju da to nije iskreno i tačno. Svima odgovara ovakvo stanje-i EU i domaćim vlastodršcima i zašto bi ga mijenjali

 

 

MONITOR: Tragedija koja je ovog mjeseca obilježila život u Donjoj Jablanici i BiH morala bi imati neke uzroke. O odgovornosti bi trebalo da odluči Tužilaštvo Kantona. U vezi sa tim pominje se i privatni vlasnik kamenoloma. Kako  ocjenjujete ovu situaciju, šta je do sada urađeno da se pomogne stradalima?

PUHALO: U ovom trenutku mi i ne znamo broj potencijalnih katastrofa čiji uzrok mogu biti nelegalni kamenolomi, šljunkare, deponije, površinski kopovi i sl. Jednostavno rečeno obični ljudi o tome ne vode mnogo brige ili su nemoćni da bilo šta promijene, dok država tj. sistem ne poštuje svoje zakone. Jer kada bi poštivala zakone, mnogi „biznismeni“ bi ostali bez posla, a neki bi završili i u zatvoru. Takođe, poštivanje zakona bi dovelo do smanjenja prihoda političarima i političkim partijama. Nisam optimista ni kad se radi o odgovornosti- jer Jablanica i okolna mjesta lagano tonu u zaborav, a nisam siguran da postoji spremnost da se to istjera na čistac do kraja. Biće interesantno pratiti i sudbinu prikupljenog novca i druge pomoći nastradalima, plašim se da će i tu biti malverzacija. Na kraju krajeva, zapitajmo se u kakvoj državi mi živimo, kada ona nema sredstava i resursa da pomogne nastradalima u par sela tj. šta bi se desilo da imamo neku veću katastrofu?

MONITOR: Ursula fon der Lajen je nedavno bila na pogođenom području, tokom svoje turneje po Zapadnom Balkanu. Obećala je i pomoć. Kako  izgleda njena najnovija posjeta Sarajevu i regionu?

PUHALO: Prije svega to je još jedan igrokaz EU i naših državica, gdje oni kao hoće da mi uđemo u EU-baš kao i mi, a i jedni i drugi znaju da to nije iskreno i tačno. Svima odgovara ovakvo stanje-i EU i domaćim vlastodršcima i zašto bi ga mijenjali. Realno, najveće briga EU je smanjenje uticaja Rusije i Kine na ovo područje i vjerujem da im je to mnogo važnije od našeg ulaska u ovaj savez.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 1. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Očigledno je da bi određenom broju sudija Vrhovnog suda jedini prihvatljiv kandidat za predsjednika Vrhovnog suda bila Vesna Medenica i da čine sve što su u mogućnosti da postupak izbora opstruiraju

 

MONITOR: Sudije i tužioci izrazili su nezadovoljstvo platama i najavili da će naći način da stupe u štrajk uprkos zakonskim ograničenjima. Kako to komentarišete?

RADULOVIĆ: Pravo na štrajk je propisano Ustavom Crne Gore, ali to pravo se može ograničiti državnim organima. U skladu sa zakonom pravo na štrajk sudija i tužilaca moglo bi se ograničiti ako se procijeni da bi taj štrajk ugrozio nacionalnu bezbjednost, bezbjednost lica i imovine, opšti interes građana ili funkcionisanje organa vlasti, u konkretnom slučaju državnog tužilaštva i sudova.

Materijalni položaj sudija i tužilaca, odnosno njihove zarade nijesu jedini problem. Prostorni, tehnički i kadrovski kapaciteti su na zabrinjavajuće lošem nivou i nijedna izvršna vlast do sada nije pokazala spremnost da te probleme rješava. Na žalost, ni pravosuđe nikada nije jedinstveno ukazalo na probleme sa kojima se suočava. Kad kažem jedinstveno mislim na sve djelove pravosuđa – sudstvo, tužilaštvo i advokaturu, koji su morali jedinstveno mnogo ranije izvršnoj vlasti ispostaviti zahtjeve i dati rokove za njihovo rješavanje.

Pravosuđe nikada nije, prema bilo kojoj izvršnoj vlasti nastupilo sa integritetom i autoritetom. Tamo još imamo kadrove koji su, ne tako davno, snishodljivo molili izvršnu vlast da im riješi stambeno pitanje i kojima je izvršna vlast proizvoljno to omogućavala. Zato je ignorantski i često ponižavajući odnos drugih grana vlasti prema pravosuđu logična posljedica. Zbog toga mislim i da najavljeni štrajk ne bi doprinio rješavanju lošeg položaja zaposlenih u pravosuđu, već da bi se, naprotiv, brojni problemi samo još više produbili.

MONITOR: Ozbiljne razloge za nezadovoljstvo čuli smo nedavno od sudija Specijalnog odeljenja. Više je alarmantnih podataka –  da im je deset puta veći obim predmeta, nego sličnim sudijama u regionu, do toga da je u ovom trenutku u tom odeljenju nezavršeno preko 160 predmeta. Već ste ocijenili da njihov apel treba ozbiljno shvatiti. Šta  bi nadležni odmah morali preduzeti?

RADULOVIĆ: Apel sudija Specijalnog odjeljenja Višeg suda u Podgorici morao bi se ozbiljno shvatiti jer on pokazuje da je rad tog odjeljenja pred kolapsom.

Sudski savjet, Vlada preko ministara pravde i finansija, ali i ostale sudije, u skladu sa svojim nadležnostima, moraju da preduzmu sve što je moguće kako bi se unaprijedio rad Specijalnog odjeljenja Višeg suda u Podgorici.  I Sudski savjet bi, sa predsjednikom Višeg suda, to isto trebao  da razmotri,  kako i u kom periodu bi se mogao povećati broja sudija, sudijskih saradnika, zapisničara i pripravnika.

U Specijalno odjeljenje na ispomoć bi trebalo uputiti neke od sudija iz Apelacionog suda, Višeg suda u Bijelom Polju i Vrhovnog suda, a Sudski savjet bi morao ubrzati postupak izbora četvoro sudija u Viši sud u Podgorici, koji traje od aprila i koji je odložen jer još nijesu donijeta Pravila za ocjenjivanje. Takođe, trebalo bi ubrzati i izbor šest savjetnika po javnom oglasu iz jula ove godine.

Problem nedostatka prostornih kapaciteta mogao bi se  bar umanjiti korišćenjem velike sudnice u Osnovnom sudu u Podgorici, sudnice na Pravnom fakultetu UCG, a za suđenja sa manjim brojem učesnika u postupku mogle bi se koristiti i sudnice u Apelacionom i Vrhovnom sudu.

MONITOR: Sudije su upozorile da je u faktički u primjeni Zakon o krivičnom postupku iz 1974. godine. Šta to u stvari znači?

RADULOVIĆ: Sudije su ukazale da se odredbe koja se odnose na poštovanje procesne discipline i sprječavanje zloupotreba procesnih ovlašćenja nijesu mijenjala od 1974. godine. Međutim, mislim da ni te odredbe sudovi ne primjenjuju pravilno i dovoljno u praksi.

Svakodnevno svjedočimo brojnim zloupotrebama od strane okrivljenih i branilaca u nekim postupcima kojima se postupci odugovlače, prvenstveno sa motivom da protekne rok od tri godine bez donošenja prvostepene presude, kada se okrivljeni koji su u pritvoru moraju pustiti da se brane sa slobode. Nijesu rijetki slučajevi da sudovi to tolerišu. Te zloupotrebe su već dovele do toga da jedan broj okrivljenih za najteža krivična djela napuste pritvor zbog toga što sud nije donio prvostepenu presudu u roku od tri godine.

Taj problem je veoma lako riješiti izmjenom i dopunom člana 179. ZKP-a kojima bi se propisalo da se vrijeme odlaganja na zahtjev odbrane, odnosno okrivljenih i branilaca, ne računa u rok od tri godine za donošenje prvostepene presude. Na taj način okrivljeni i njihovi branioci bi se obeshrabrili da traže neopravdana odlaganja jer tako ne bi mogli uzrokovati ukidanje pritvora, a istovremeno bi to bilo za njih podsticajno da doprinesu bržem i efikasnijem vođenju postupka. Takođe, maksimalno trajanje pritvora od tri godine do donošenja prvostepene presude ostalo bi i dalje u zakonu kao dostignuti nivo zaštite ljudskih prava i obavezivalo sud da postupa ažurno. Tako bi zakon afirmisao suđenje u razumnom roku i podsticao i sud i učesnike u postupku da doprinose efikasnosti postupka.

MONITOR: Zbog čega vlast još nije izmijenila ovaj zakon?

RADULOVIĆ: Neprihvaljivo je i nerazumljivo zbog čega niko iz vlasti, ali niko ni iz opozicije, nije dao ovakav predlog ili ga podržao. To ukazuje da političke partije nemaju interesa da Crna Gora dobije efikasno, profesionalno i nezavisno pravosuđe koje bi obezbijedilo vladavinu prava, poštovanje pravnog poretka i u krajnjem pravdu koja bi trebala da bude ideal svakom pravnom poretku.

MONITOR:  Nedavno ste, nakon što je početkom mjeseca, dvadeseti put odloženo suđenje Vesni Medenici, saopštili da se ona i svi oni koje je u pravosuđu zadužila, izruguju ovom sistemu. Ko je sve odgovoran za takvu situaciju?

RADULOVIĆ: Odgovornost za takvo stanje je na vlasti koja nije uradila ništa kako bi se pravosuđe reformisalo i kako bi se iz pravosuđa odstranili kadrovi Vesne Medenice koji i dalje imaju veliki uticaj. Neki od njih se boje prijetnji koje je Medenica javno uputila, a pojedini imaju obavezu prema njoj jer ih je na razne načine zadužila dok je bila na poziciji predsjednice Vrhovnog suda. Podsjetiću da novi sastav Sudskog savjeta, koji su političari predstavljali kao „reformski“, još uvijek nije preduzeo konkretne korake ka uspostavljanju sistema u kome će sudije napredovati i odgovarati u skladu sa zaslugama. Naprotiv, neke odluke Sudskog savjeta su doprinijele sumnjama da i dalje napreduju kadrovi za koje su u javnosti objavljene kompromitujuće informacije koje dovode u pitanje njihov integritet i koje pokazuju da su puno više napora uložili da bi služili Vesni Medenici, nego Ustavu i zakonu.

MONITOR: Zašto još čekamo veting i druga slična sistemska rešenja,  i koliko još dugo možemo da ih čekamo obzirom na alarmantnu situaciju u pravosuđu?

RADULOVIĆ: Na veting i na suštinske reforme čekamo zato što ne postoji politička volja da se taj proces počne i sprovede. U partitokratskom sistemu kakav imamo u Crnoj Gori i koji je uzrok korupcije, a posljedično i organizovanog kriminala, političke partije i njihovi funkcioneri nemaju interes da Crna Gora dobije reformisano pravosuđe jer bi takvo pravosuđe izvjesno dovelo do utvrđivanja odgovornosti mnogih od njih. Svaki dan čekanja uzrokuje višestruku štetu za javni i državni interes i prijeti da bi i neki važni postupci koji su pokrenuti aktivnostima SDT-a i SPO-a mogli da završe neslavno, poput postupaka koji su svojevremeno vođeni protiv Svetozara Marovića. Odnos izvršne i zakonodavne vlasti prema pravosuđu glavna je kočnica ukupnim reformama i napretku Crne Gore u dostizanju standarda potrebnih za punu integraciju Crne Gore u društvo država EU.

MONITOR: Čekamo i predsjednika/cu Vrhovnog suda. Kako to vidite?

RADULOVIĆ: V.D. stanje u Vrhovnom sudu traje gotovo četiri godine od kako je Vesna Medenica krajem 2020. godine odlučila da napusti funkciju, nakon što je godinu i po suprotno Ustavu bila u trećem mandatu za koji je dobila podršku svih 18 tadašnjih sudija Vrhovnog suda. Četiri godine kasnije, uticaj Medenice na pravosuđe je još uvijek prisutan i tome svjedočimo gotovo svakodnevno, prvenstveno kroz postupak koji se vodi protiv nje i koji, jednako kao i izbor predsjednika Vrhovnog suda, ne može ni da počne.

Izbor predsjednika Vrhovnog suda je ključan za nezavisno i nepristrasno pravosuđe i taj postupak opstruiraju isti oni koji su pravosuđe doveli do stanja u kome se nalazi, u kome je moguće naručivati presude i u kome i dalje ključne uloge igraju kadrovi koji nijesu izabrani, niti su napredovali, na osnovu znanja i zasluga. Nakon osam neuspjelih pokušaja izbora koji su propali zbog neprihvatljive neodgovornosti i opstrukcije jednog broja sudija Vrhovnog suda, neophodno je bilo mijenjati Zakona o Sudskom savjetu i sudijama, pa kada je to urađeno i stvoreni uslovi za izbor, imamo najave jednog dijela sudija da se oglas poništi dok se ne donese novi Poslovnik o radu Opšte sjednice Vrhovnog suda. Očigledno je da bi određenom broju sudija Vrhovnog suda jedini prihvatljiv kandidat za predsjednika Vrhovnog suda bila Vesna Medenica i da čine sve što su u mogućnosti da postupak izbora opstruiraju. Reforma pravosuđa i vladavina prava biće daleko sve dok god se ne sprovede veting i iz sudstva, ali i iz tužilaštva i advokature, ne odstrane takvi kadrovi koji su godinama bili akteri tzv. pravosudnog kartela preko koga su se naručivale presude.

MONITOR: Šta je u suštini urađeno na reformi pravosuđa nakon avgusta 2020?

RADULOVIĆ: Vrlo malo. Pozitivne pomake imamo u dijelu SDT-a koje je u saradnji sa SPO-om pokrenulo neke veoma važne postupke. Međutim, treba priznati i da su ti postupci pokrenuti na osnovu dokaza pribavljenih međunarodnom saradnjom sa Europolom. U sudstvu teško da možemo govoriti o bilo kakvim reformama, što predstavlja objektivan rizik da i ti postupci koji su pokretnuti neće imati pravičan i zakonit epilog.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo