Povežite se sa nama

INTERVJU

DOBRICA VESELINOVIĆ, JEDAN OD LIDERA ZELENO LIJEVOG-BLOKA U SRBIJI: Svako iz Srbije bi trebalo da posjeti Srebrenicu

Objavljeno prije

na

Meni je bilo izuzetno važno da na jednom ljudskom nivou posjetim komemorativni centar u Potočarima, i da sa ljudima tamo, koji predano rade na kulturi sjećanja, prođem kroz taj strašan događaj, genocid koji se desio. Posjetom Srebrenici htio sam da pošaljem poruku da mi kao nova generacija političara moramo da sarađujemo, moramo da razgovaramo i moramo da nazovemo stvari pravim imenom

 

MONITOR: Učestvujete na protestima Srbija protiv nasilja. Kako procjenjujete njihov značaj i domete kada se radi o priželjkivanim promjenama-od kojih su samo jedni, istaknuti zahtjevi Protesta prema vlastima u Srbiji?

VESELINOVIĆ: Protesti koji se dešavaju, sada u više od trideset gradova najveća su mobilizacija gradjana u Srbiji od Petog oktobra 2000-te godine. Broj gradova u kojima ljudi izlaze na ulice sa jednom porukom koja jeste jedan svojevrstan krik – “Srbija protiv nasilja”. Broj ljudi je svake nedelje sve veći i tu nema nikakve dileme. Ljudima je prekipelo, ljudi su besni, očajni i ljudi su vrlo odlučni da se izbore protiv ovakvog stanja. Već više od deceniju u ovom društvu vlast promoviše nasilje, targetira opoziciju, javne ličnosti, medije, saučestvuje u najgorim oblicima kriminala, ogrezla je u korupciji, uništila sve institucije, sve principe i vrednosti. Svi mi koji učestvujemo u protestima želimo drugačiju, srećniju i bezbedniju Srbiju. Zato poruku “Srbija protiv nasilja” svi moramo izuzetno ozbiljno da shvatimo, da pogledamo sami sebe, jedni druge i krenemo ka kolektivnom ozdravljenju društva. Nema alternative borbi protiv nasilja koje nas je sve ophrvalo – jer od toga da li pobedimo u toj borbi zavisi da li ćemo moći da živimo u Srbiji ili ne.

MONITOR: Aleksandar Vučić je  više puta nudio vanredne parlamentarne izbore, ali je malo vjerovatno da bi pristao samo na beogradske. Kakav je Vaš stav i stav Zeleno-levog bloka o šansi da se energija protesta usmjeri ka izborima u Beogradu?

VESELINOVIĆ: Spin je Aleksandra Vučića da eto on kaže da je za izbore, a opozicija samo treba da ih traži. Opozicija je tražila. Njegov kandidat Aleksandar Šapić ne sme na izbore. I šta ćemo sad? Znači, što se nas tiče izbori su nužnost.
Svi, ali svi su za nove gradske izbore. I Aleksandar Vučić i leva i desna opozicija, a tek je građanima koji izlaze na ulice  jasno da je Beogradu potrebna promena.
Beograd vapi za promenom. Jedino ko ne želi i ne sme na izbore je Aleksandar Šapić, jer mu je jasno da nema više nikakvu podršku građana.

MONITOR: Tvrdi se da će idila sadašnje vlasti u Srbiji i Zapada trajati dok se ne riješi pitanje Kosova prema predlogu EU. To, međutim, za sada ne djeluje  tako blizu. Da li bi Vaša stranka, zajedno sa drugim opozicionim partijama, tražila da se uključi u rješavanje tog pitanja, posebno ako bi bila organizovana i međunarodna konferencija?

VESELINOVIĆ: Što se SNS-a tiče, pitanje Kosova treba da posluži za potkusurivanje zarad opstanka na vlasti. Nema tu nikakve ideje, želje niti plana kako da normalizujemo odnose sa komšijama, kako da gledamo u budućnost i kako da od ovog regiona napravimo mesto u kome će ljudi želeti da ostanu i žive.
Mi smo od početka govorili da se u rešavanje svakog, a pogotovu ovog velikog pitanja moraju uvažiti mišljenja, strahovi i stavovi svih društvenih grupa, političkih stranaka, udruženja građana, sindikata. Nažalost, do toga nije došlo, pa smo sem privida društvenog dijaloga o Kosovu, koji se neslavno završio, imali epske izjave Aleksandra Vučića da eto on ima plan za Kosovo, samo eto taj plan ne sme nikome da pokaže.
Znači, oni ne žele da se uhvate u koštac sa problemima, niti žele da idu ka rešenjima, već da zadrže status kvo.
Sa druge strane, mi želimo da rešavamo probleme, jer želimo da živimo u dobroj, solidarnoj, pravednoj i zelenoj Srbiji.

MONITOR:Stigla  podrška koje dugo nije bilo: od grupe Socijaldemokrata u Evropskom parlamentu, od predstavnice Zelenih Viole fon Kramon…. Zašto je podrška Zapada do sada bila samo posredna-u vidu deklarativne kritike beogradskog režima kroz izvještaje, a i sada je prilično „sramežljiva“?

VESELINOVIĆ: Mi sami moramo da se izborimo da živimo u normalnoj zemlji. Ne treba to da bude posao ni Evropske unije ni Amerike, niti bilo koga drugog. Od nas zavisi da li cemo živeti u dobroj zemlji ili ne. Ja vidim veliki broj ljudi kojima je stalo, koji se trude, koji se bore, koji ulažu svo svoje znanje, energiju i žrtvuju živote i karijere da bi se to ostvarilo.

MONITOR: SAD su  do sada bile malo aktivne u podršci protestima, sem paušalne podrške ambasadora Kristofera Hila. Da li se tu  možda  nešto „okreće“, pošto je  jedan od najvjernijih Vučićevih  ljudi,   direktor BIA, Aleksandar Vulin, dospio pod sankcije Vašingtona, na teret mu se stavlja upletenost u transnacionalni organizovani kriminal i operacije narkoticima?

VESELINOVIĆ: Amerika ima drugačiju školu dipolomatije, svoje načine pritisaka, ali i svoje strateške pa i političke ciljeve. Upravo smo videli jednu takvu aktivnost kroz uvođenja mera i sankcija za Aleksandra Vulina. To je stvar zbog koje bi u normalnim zemljama cela vlada automatski pala.
Ali kako odgovornost neće doći sa strane vlasti, siguran sam da ćemo videti kontra odgovor od strane građana, jer ovoliko energije, nade i odlučnosti koliko možemo videti ovih nedelja na ulicama Srbije, neće tek tako nestati. Niti će se afere i kriminalne aktivnosti tek tako zaboraviti.

MONITOR: Jasno je da su Srbija i Zapadni Balkan, sve zavisniji od globalne političke i ekonomske krize, ne samo posle pandemije korone, već zbog rata u Ukrajini. Koji je način da se izađe iz te, sa jedne strane pretjerane pažnje (zbog tzv. ruskog uticaja u Srbiji u regionu, i krize na Kosovu) i neke vrste zanemarivanja – kada je riječ o nedavanju preciznijeg vremenskog okvira ulaska u EU?

VESELINOVIĆ: Mislim da je u pitanju  lažna dilema.
Srbija je na zapadu. Naša država se strateški odlučila i započela proces pridruživanja Evropskoj uniji. Nažalost, zbog decenija lokalnih i dnevno političkih kalkulacija i korupcije, mi imamo situaciju da nije ništa urađeno da se prekine energetska zavisnost od ruskog gasa. To je prvenstveno zbog kalkulantskog odnosa SPS-a sa Rusima i velikih “benefita” koja ova organizacija ima od toga.
Nema tu nikakvih državnih interesa, čak štaviše – zbog ovakvog odnosa prema Rusiji, nasi nacionalni interesi su ugroženi. Ugroženi su jer smo zavisni od ruskog gasa i to pod hitno moramo rešiti.

MONITOR: Ovih dana, se obeležava godišnjica genocida u Srebrenici. Bili ste  tamo. Rekli ste  da nemate sumnje u to da se radi o zločinu genocida i da bi upravo Srebrenica trebalo da bude mjesto dijaloga i povezivanja ljudi našeg regiona. U javnosti Srbije se tako nešto čulo izuzetno rijetko – posebno kada se radi o političarima. Koliko je važno za društvo kada se prema takvoj temi političar odnosi, prije svega, „kao čovjek“?

VESELINOVIĆ: Ja mislim da svako treba da ode u Srebrenicu. I to mislim prvenstveno na nas koji dolazimo iz Srbije, kako bi se iz prve ruke upoznali sa zločinima koji su vršeni u naše ime, i kako bi pokazali pravac u kom naše društvo treba da ide. Taj pravac je da se suočimo sa zločinima iz prošlosti, da ih nikada ne zaboravimo i da uradimo sve što je u našoj moći da se to više nikada nikome ne ponovi.

Meni je bilo izuzetno važno da na jednom ljudskom nivou posetim komemorativni centar u Potočarima, i da sa ljudima tamo, koji predano rade na kulturi sećanja, prođem kroz taj strašan događaj, genocid koji se desio. Da sa njima porazgovaram o tome. Hteo sam da pošaljem poruku da mi kao nova generacija političara moramo da sarađujemo, moramo da razgovaramo i moramo da nazovemo stvari pravim imenom.

 

Ne vjerujem u tezu da će se carstvo urušiti iznutra

MONITOR: Kako  gledate na mogućnost da se vlast uruši iznutra odnosno da, prije svih, dođe do slabljenja lojalnosti bezbjednosnih struktura?

VESEINOVIĆ: Ja ne verujem u tezu “da će se carstvo samo urušiti”, a da mi eto samo treba da to sačekamo i budemo spremni.
Verujem u snagu akcije, organizovanje i predani rad sa ljudima na nuđenju političkih, društvenih i ekonomskih alternativa. Te alternative za nas, kao zeleno-levu stranku jesu zdrava i čista životna sredina, društvo solidarnosti i pravičnosti i demokratija- kao ideali kojima nikada ne treba prestati da se teži. Naravno, kako snaga naše alternative bude veća, videćemo da će se sve više ljudi oslobađati straha, da ustaje i govori o zloupotrebama vlasti i režima. Postoji veliki broj ljudi koji časno i pošteno obavljaju svoj posao i na čijem vrednom radu opstaje i ovo malo sistema koji nam omogućavaju da bar  imamo vodu i struju.

 

Odnos  Vučića prema EU niti je iskren niti vodi ka ostvarenju strateških ciljeva naše zemlje

MONITOR: Mihael Rot, šef Spoljnopolitičkog odbora Bundestaga, je prvi visoko pozicionirani funkcioner njemačkih Socijaledmokrata i EP koji je veoma teškim riječima kritikovao lično Aleksandra Vučića, spočitavši mu da „podriva principe EU, širi nacionalizam i mržnju“. Da li je to znak da se planiraju oštriji potezi i redefinicija odnosa Njemačke i EU prema Zapadnom Balkanu i Srbiji?

VESELINOVIĆ: U proklamovanim ciljevima nove nemačke vlade, jeste veće angažovanje i poseban fokus na zemljama Zapadnog Balkana, a podsećam da ministarka spoljnih poslova Nemačke dolazi ispred stranke Zelenih koji jesu naši stranački partneri i sa kojima imamo stalnu komunikaciju.
Odnos koji Vučić i SNS imaju prema Evropskoj uniji niti je iskren niti vodi ka ostvarenju strateških ciljeva naše zemlje, a to je pridruzivanje Srbije EU. Mislim da je za Aleksandra Vučića apsolutno primenjiv citat Abrahama Linkolna – koji ću parafrazirati: “Možete lagati neke ljude sve vreme i sve ljude lagati neko vreme, ali ne možete lagati sve ljude sve vreme”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

 

 

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

 

 

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo