Na zapadu su uvjereni da sve dok Zagreb i Beograd podržavaju Dejtonski sporazum i BiH, ništa dramatično i nepoželjno se neće desiti. A dok god je tako, u Sarajevu će biti spremnosti da budu strpljivi i fleksibilni

MONITOR: Većina srpskih parlamentarnih stranaka u RS utvrdila je nacrt dokumenta kojim se najavljuje mogućnost samoopredjeljenja RS, povlačenje sudija iz Ustavnog suda BiH i mogućnost da pripadnici policije RS nadgledaju entitetsku granicu. Ako dođe do izglasavanja takvog dokumenta u parlamentu RS, da li bi on imao ikakvu pravnu snagu ili je namijenjen tek dizanju buke i političkoj trgovini?

ĆERIMAGIĆ: Milorad Dodik politiku shvaća kao neku vrstu cjenkanja. Što su njegove riječi i djela užasnija za one s kojim pregovara, to su – barem do sada, oni sa kojima je pregovarao bivali motivisaniji da postignu neki dogovor, a on je imao više toga čega se zarad tog dogovora na kraju može odreći. I gotovo uvijek je uspijevao izaći sa više no što je imao ranije. Bilo u odnosu sa koalicionim partnerima u BiH ili sa predstavnicima EU i SAD.

U posljednjem ciklusu cjenkanja, a koje traje od izbora u oktobru 2022. godine, Dodik prije svega cilja da spriječi ponavljanje po njega nesigurnog izbornog ishoda, iz kojeg je izašao kao lider najjače stranke u RS, ali stranke koja sama ne može da sastavi vlast ni na jednom nivou. Dodik je lično u odnosu na 2018. godinu dobio skoro 20 posto manje glasova (70.000 glasova). I skoro 30.000 glasova manje u odnosu na svoju stranačku saradnicu Željku Cvijanović. Bilo kroz usvajanje (ili prijetnju usvajanja) zakona o kriminalizaciji klevete i financiranju NVO ili kroz postavljanje sebi bliskih ljudi u institucijama BiH i Republke Srpske, Dodik želi da stvori uslove u kojima će se otežati rad opozicije, medija, civilnog sektora i onih koji bi izvana podržali demokratizaciju i otvorenije društvo u RS.

Dodatno, Dodik cilja da kroz zatezanje odnosa sa SAD i UK, i po pitanju stabilnosti BiH i regiona, osigura i dalje financiranje RS. Bilo kroz oslobađanje ranije suspendovanih sredstava EU, Njemačke i drugih zapadnih partnera, kroz privlačenje alternativnih i liberalnih financijera, kao što su Kina i Mađarska, ili kroz pritisak na partnere u Sarajevu da pristanu na provedbu njegovih projekata.

MONITOR: Na Dodikove izjave da je vrijeme da se RS ujedini sa Srbijom i da će VS braniti Srbe ma gdje da su, uzvratio je Zukan Helez, ministar odbrane BIH, porukom da BiH ima moćne prijatelje i da će policajci, ako ih Dodik izvede na granice RS i Federacije BiH, biti „glineni golubovi“. Da li je ovo momentum za Vučića i Dodika da dobiju što više u kontekstu međunarodne bezbjednosne krize?

ĆERIMAGIĆ: S obzirom na sve što se dešava u svijetu, od Ukrajine i Bliskog Istoka do Kine i Tajvana, ali i niza izbora koji naredne godine dolaze u SAD, za Europski parlament i EK i u UK, promišljanja Dodika o mjestu RS i regiona u tim globalnim kretanjima, i njegova neskrivena želja da se globalno prestrojavanje iskoristi za dramatične korake u BiH, ne bi se smjeli uzimati olako. Tu, naravno, mislim prije svega na misleće ljude u vladajućoj koaliciji u RS, u opoziciji i javnom životu, ali i privredi. Oni bi trebalo biti prvi koji negoduju na takve dramatične ideje.

Ali tu mislim i na EU i SAD, koji su zaštitu Dejtonskog mirovnog sporazuma i BiH, u najvećoj mjeri „izvezli“ u Beograd i Zagreb. Učinili su to iz vlastite slabosti, u nedostatku konkretne politike integracije BiH i regiona u EU, a suočeni sa geopolitičkim izazovima Rusije i Kine, te vrlo teškim, zahtjevnim i na momente nerazumnim političkim potezima Milorada Dodika, koji su često koordinisani sa Draganom Čovićem, predsjednikom najjače stranke među Hrvatima BiH.

Na zapadu su uvjereni da sve dok Zagreb i Beograd podržavaju Dejtonski sporazum i BiH, ništa dramatično i nepoželjno se neće desiti. A dok god je tako, u Sarajevu će biti spremnosti da budu strpljivi i fleksibilni.

Nedavno je ambasador SAD u BiH otišao na sastanak u Beograd sa predsjednikom Vučićem, koji je od strane SAD predstavljen kao njihov veliki diplomatski uspjeh u zaštiti BiH. Da li je predsjednik Vučić tom prilikom podržao BiH jer shvata da je mirna BiH i u njegovom i u interesu Srbije, ili je pokušao i uspio sebi, Srbiji ili RS osigurati bolje pozicije na Zapadu, nemoguće je reći. Ali, iskren da budem, ništa me ne bi iznenadilo.

MONITOR: A da li se akcije i izjave Dodika mogu tumačiti kao dio pritisaka Beograda da za dogovor sa Prištinom dobije još nešto sem ZSO?

ĆERIMAGIĆ: Od trenutka kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, političari u Berlinu, Parizu i Briselu pokazuju puno izraženiji interes za pomake u rješavanju nekih težih pitanja na Zapadnom Balkanu. U isto vrijeme nešto češće i emotivnije su spremni govoriti o perspektivi članstva u EU za naš region.

U teoriji u tome nema ništa pogrešno. Međutim, u praksi, da bi političari i javnost u Srbiji, Kosovu i BiH povjerovali da je EU, potaknuta geopolitičkim promjenama i kakvim god potrebama, zaista opet ozbiljna, za početak bi u što skorijem roku, kao 28. članicu, morala u EU učlaniti Crnu Goru.

Kao kredibilan partner u NATO-u i na području vanjske i sigurnosne politike EU, kao ekonomija koja neće značajno uticati na budžet i politike EU, nakon skoro 12 godina pregovora, uz provođenje reformi na području vladavine prava i usklađivanja sa EU standardima, ne postoji nikakva prepreka da Crna Gora u narednih nekoliko godina zauzme stolicu na kojoj je do skora sjedilo UK.

Za ostatak regiona, EU također mora pronaći način kako da pređe preko prepreke koja je postavljena pozicijom prije svih Berlina i Pariza, da daljeg proširenja neće biti prije internih reformi EU. Reformama kojima se ne vidi ni početak ni kraj, a ni zajednička vizija među 27 zemalja članica. Berlin i Pariz tako, na primjer, insistiraju na tome da se zemlje članice odreknu prava veta u vanjskoj i sigurnosnoj politici, a Varšava traži njegovo proširenje na druge politike i vraćanje nadležnosti zemljama članicama. Takve dijametralno suprotne pozicije nikome ne ulijevaju nadu da će u ovakvim okvirima članstvo Zapadnog Balkana biti uskoro na agendi.

Jedan od načina da se pomire ove pozicije bi bilo da EU kaže kako sve zemlje u regionu, nakon što se reformišu, usklade sa EU standardima i dosegnu visoke standarde vladavine prava i demokratskih institucija, ukoliko se do tada i sama EU reformiše, mogu postati punopravnim članicama i otvoriti put ka Šengenskoj i Euro zoni. Ukoliko se EU ne reformiše do tada, onda sve dok se to ne dogodi, te reformisane zapadno balkanske zemlje mogu postati dio jedinstvenog tržišta EU, uživati u četiri slobode kretanja i brzo nakon toga postati dijelom Šengenskog i Euro prostora. To je nešto što su tražili i predsjednici Vučić i Zelenski, ali i premijer Kurti.

Ovakav dvostruki paket, za Crnu Goru i ostatak regiona, bi bio iznimno važan i vrlo jasan signal i ponuda regionu, koji bi omogućio uspjeh EU u modeliranju političkih procesa u regionu, od NATO članica Crne Gore, Albanije i Sjeverne Makedonije, do regionalnih i evropskih izazova, Srbije, Kosova i BiH. I otvorila bi put EU da ne izda očekivanje i nade hrabrog naroda Ukrajine.

EU i SAD još nisu naučile lekcije o regionu iz prošlosti

MONITOR: Brisel je vanredne lokalne izbore u četiri opštine na sjeveru Kosova ocijenio kao uredno sprovedene ali da njihovi rezultati ne nude političko rješenje. Ima komentara da niko nije dobio održavanjem izbora sa 3,47 posto izlaznosti i novim gradonačelnicima koji nemaju nikakvo uporište u većinskoj srpskoj populaciji. Zašto su izbori uopšte održani?

ĆERIMAGIĆ: Održavanje ovih izbora nosi najmanje tri poruke. Prva je da bez obzira šta većina stanovnika tih općina ili Beograd mislili ili željeli, te općine su dio državnog, zakonodavnog i institucionalnog okvira Kosova. Mislim da se nije išlo u ozbiljnije sprečavanje održavanja ovih izbora i zbog te važne poruke o državi Kosovo na području četiri sjeverne općine, naročito ukoliko uzmemo u obzir sve razgovore o podjeli Kosova kojim smo svjedočili zadnjih decenija, a posebno u periodu nakon ljeta 2018. godine.

Druga poruka je da EU i SAD neće ohrabrivati ili nagrađivati one koji bojkotuju izbore. U zadnjih par godina svjedoci smo trenda bojkota izbora, koji je prijetio da se proširi po čitavom regionu, od Srbije do BiH i Albanije. Mislim da smo u Srbiji najjasnije vidjeli o kako neproduktivnom političkom djelovanju se radi.

Treća poruka je da EU i SAD, bez obzira koliko bi to možda željele, bez drugačijeg pristupa institucija i države Kosovo, ne mogu u potpunosti integrisati srpsku zajednicu u kosovski državni, ustavni i institucionalni okvir.

Kako bi sve tri ove poruke uistinu i došle tamo gdje bi trebale, i kako bi onda i konačno vidjeli konkretne pomake u odnosima Kosova i Srbije, SAD i prije svih EU bi morale pokazati da su i same shvatile poruke koje već 10-ak godina dolaze iz regiona, i da su naučile najvažniju lekciju iz prošlosti dijaloga. Ja to još ne vidim jer EU i SAD imaju podugu listu očekivanja od svih u Srbiji i Kosovu, te da vrše ogroman pritisak na obje strane, ali da u isto vrijeme osim ispraznih obećanja o nekakvoj dalekoj perspektivi članstva u EU, u stvari ne nude jasnu, opipljivu i ostvarivu ponudu, koja bi paralelno sa napretkom ka konačnoj normalizaciji odnosa Kosova i Srbije, omogućila i njihovu integraciju u EU (i ko želi u NATO), u razumnom roku od 5-6 godina.

Nemoguće je kazati kada i kako će regovati Kristijan Šmit

MONITOR: Bilo je informacija da je Visoki predstavnik Kristijan Šmit napravio dogovor sa Dodikom u vezi sa pitanjem državne imovine i da je to nekakvo kompromisno rješenje. Može li se očekivati da Šmit u ovako zaoštrenoj situaciji u odnosima RS i institucija BiH, ponovo upotrijebi Bonska ovlašćenja?

ĆERIMAGIĆ: Priroda ovlaštenja koje Visoki predstavnik ima su takve da je zaista nemoguće kazati da li, kada i na koji način će on djelovati. Njemu je samo potrebno malo volje i pristup web stranici Ureda, pa da potpiše nametanje novih ili izmjene postojećih državnih zakona, ali i entitetskih i kantonalnih ustava i zakona, kao i da smijeni izabrane političare i zvaničnike. Takva moć je na nivou Luja XIV, i sa sobom nosi dosta dvorskih spekulacija, iščekivanja odluka, straha onih koji nisu blizu njegovog uha i velike nade i očekivanja onih koji smatraju da su u njegovoj milosti.

Do sada su predsjednici Vučić i Dodik bili jasni da ne žele vidjeti nova nametanja Visokog predstavnika, a predsjednik Dodik naročito je jasan po pitanju njegovih akcija vezanih za imovinu. Nije nikakva tajna da kod  Dodika i Vučića vlada ogromni interes za rješavanje pitanja imovine. Mislim da bi taktika, u kojoj predsjednici Vučić i Dodik koordinirano zaoštravaju odnose i pokušavaju prisiliti Visokog predstavnika da po tom pitanju nametne rješenja koja njima odgovaraju, bila izuzetno cinična i riskantna. Prije da se radi o želji da se Visoki predstavnik spriječi u nametanju odluke koja bi njih dovela pred svršen čin, i želji da SAD i OHR „pritisnu“ aktere iz Sarajeva da po ovom i pitanju projekata od značaja za Srbiju, budu dosta fleksibilniji.

Nastasja RADOVIĆ