Kako će biti vrijeme poslije Đukanovića zavisiće od dubine posrnuća ovog društva, i od kapaciteta onih koji ga nasljeđuju. Budućnost nije zagarantovana. I zavisi od svih nas. Sigurno je: vrijeme je da Đukanović ode. Uz ostalo, i zbog svih onih koji žele bolju Crnu Goru, a nisu zadovoljni učinkom postavgustovske vlasi. Ta vlast za duže od dvije godine nije uspjela da donese suštinske promjene. Đukanović joj je izgovor za sve
U nedjelju ćemo imati novog predsjednika. Ili novog – starog. Pobjeda Jakova Milatovića ili Mila Đukanovića, zavisiće od njihovih „rezervoara“, kako je to sročio aktuelni predsjednik. U prevodu – glasova onih koji iz različitih razloga nijesu glasali za ova dva kandidata u prvom krugu. Pobijediće onaj čiji rezervoar bude – puniji.
Đukanović očekuje podršku dijaspore, krajeva u kojima ima tradicionalnu podršku a čija je izlaznost u prvom krugu bila mala, te glasača SDP-a.
Milatović, polaže nade u one koji su u prvom krugu glasali za predsjedničke kandidate iz redova avgustovskih pobjednika, kada je na izborima 2020, nakon tri decenije, pao Đukanovićev DPS. Nakon čega je on preuzeo funkciju ministra ekonomije u Vladi Zdravka Krivokapića.
Matematika kaže da su brojke na Milatovićevoj strani. Avgustovski pobjednici i u međuvremenu izrasla Evropa sad, partija iz čijih redova dolazi Milatović, zbirno imaju većinu u odnosu na Đukanovića, kako u prvom krugu predsjedničkih, tako i na lokalnim i parlamentarnim izborima od avgusta. No, kako politika nije matematika, posebno ne domaća, u obzir se moraju uzeti i drugi faktori koji trku u nedjelju čine neizvjesnijom nego se na prvi pogled čini.
U posebnom predizbornom fokusu je dijaspora. Odnosno koliko je ona zaista Đukanovićev – rezervoar. Prema podacima Uprave za saradnju sa dijasporom, u inostranstvu je oko 150 hiljada građana koji imaju pravo glasa u Crnoj Gori.
Đukanović je pojasnio da se do sad nije „naprezao“ , jer „ne treba dodavati gas do daske u prvom krugu”. Sad kad doda gas, imaće, prema sopstvenoj računici – 40 hiljada dodatnih glasova iz dijaspore. Neke druge računice, međutim, kažu, da Đukanovićev rezervoar nije toliko pun da ga dovede do cilja. Oni koji podržavaju Milatovića, tvrde da Đukanović ne može dobiti ni – četiri hiljade glasova iz dijaspore.
,,Upravi je zasad prijavljeno osam čarter letova, kojima bi dijaspora trebalo da stigne u zemlju. Sve da su popunjeni, to je 1.440 građana. Imamo najave da će biti par aviona iz Albanije, ali sve to ukupno neće biti preko 4.000 ljudi”, tvrdi Arben Jakupi, v.d. pomoćnika direktora Uprave za saradnju sa dijasporom. Jakupi je potpredsjednik SPP, koja podržava Milatovića. DPS je protiv njega podnio prijavu Specijalnom tužilaštvu, uz tvrdnju da je zloupotrijebio službeni položaj i da je uticao na birače iz dijaspore da ne glasaju na predsjedničkim izborima.
Partije avgustovske parlamenarne većine godinama optužuju DPS za zloupotrebu dijaspore u izborne svrhe. Oni su zbog toga, dok nijesu bili vlast, zahtijevali izbornu reformu, kako bi, između ostalog, iz biračkog spiska bili uklonjeni i oni koji ne mogu da potvrde prebivalište u Crnoj Gori, što je jedan od uslova za sticanje biračkog prava. Od avgusta 2020. godine, kada su osvojili vlast, ništa nije urađeno na izbornoj reformi. Za uslove u kojima se danas odvijaju ovi izbori, pa i za to što ne znamo koliki je Đukanovićev „rezervoar“ iz vana, odgovornost je i na DPS-u, ali i na novoj vlasti.
U međuvremenu, raste broj birača raste. Crna Gora je za dvije i po sedmice dobila gotovo 1.500 novih birača. Tim tempom, birački spisak bi uskoro mogao da prešiša i broj stanovnika države. U novom spisku je 543.599 birača, a u onom po kom je 19. marta održan prvi krug predsjedničkih izbora – 542.154.
Čija je računica o dijaspori tačna, Đukanovićeva, ili onih koji podržavaju njegovog konkurenta, vidjećemo u nedjelju. No, ono, svakako se nazire da Đukanović nema baš punu podršku ni dijaspore ni manjina.
Stara izborna pravila, te činjenica da on sada igra na sve ili ništa, nijesu jedini faktor neizvjesnosti. Monitor je već pisao o predizbornom partnerstvu lider DF-a Andrije Mandića i Đukanovića, te pitanju hoće li taj rezervoar glasova Milatoviću zaista biti na raspolaganju, ili je podrška lidera DF-a samo deklarativna. Milatović je saopštio, kako smatra da je – iskrena. Vidjećemo u nedjelju.
Predizborna kampanja protiče u zaoštrenoj retorici, a predstojeći izbori predstavljaju se i sa jedne i sa druge strane kao – krucijalni za budućnost Crne Gore.
Đukanović uobičajeno jaše, ili u skladu sa njegovom novom retorikom, vozi na staroj formuli ugroženosti države. Otuda se i njegova kampanja, posebno nakon prvog kruga svodi na pokušaj da se njegovo održanje na vlasti predstavi kao jedini garant očuvanja države, ugrožene od ,,srpskog sveta”. I intelektualci koji su podržali Đukanovića ovaj krug izbora vide kao ,,odbranu budućnosti koju smo izglasali crvenog 21. maja 2006. godine”.
Pobjeda politike koju, prema njihovim riječima, personifikuje Milatović, donijela bi ,,ne samo poništenje tekovina referenduma iz 2006. nego i tekovina Trinaestojulskog ustanka iz 1941. – poništenje procesa emancipacije Crne Gore”, smatraju. Gotovo identična lista podržavaoca Đukanovića ima istu argumentaciju pred skoro svake izbore koji bi mogli rezultirati Đukanovićevim konačnim gubitkom vlasti. Nakon prvog kruga izbora Đukanović i njegovi Milatovića slikaju kao ,,Šešeljevog favorita”, ,,kleronacionalistu” i ,,populistu”. Po isprobanom receptu.
Nekako zgodno za Đukanovića, Vojislav Šešelj je pred ovaj predsjednički krug podržao javno Milatovića, na Hepi televiziji, koja pripada srpskim medijima koje kontroliše predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, i koji su pred prvi krug predsjedničkih izbora igrali na Đukanovićevu kartu – pokušavali da javnosti predstave Andriju Mandića kao jedinog Đukanovićevog konkurenta. To je bila i Đukanovićeva želja, imajući u vidu da je Mandića u drugom krugu imao najviše šansi da pobijedi.
,,Navodna podrška Šešelja Milatoviću je suštinska podrška Đukanoviću, njegovom starom ratnom drugu”, ocijenili su iz Pokreta Evropa sad.
Zanimljivo je i, svakako nije slučajno, to što je Đukanović u duelu sa Mandićem bio spreman i na ,,pomirenje” sa liderom Fronta, koji nije krio svoje bliske veze sa Vučićem i ,,srpskim svetom”, od kog Đukanović brani državu.
Dok Đukanović srpski svet lijepi Milatoviću, na terenu Vučićevu podršku ima u stvari Đukanović. Od odgovarajuće kampanje u Vučićevim medijima, do akcije u DIK-u, kada je trebalo diskvalifikovati prvog kandidata Evrope sad Milojka Spajića. Istovremeno, Đukanović javno dobija podršku i dijela tzv. druge Srbije.
Oni koji podržavaju Milatovića, pa i intelektualci i univerzitetski profesori koji su mu pružili javnu podršku, smatraju da „drugi krug predsjedničkih izbora nema običan partijski već ogroman, istorijski značaj”, jer ,,pobjeda Jakova Milatovića i poraz Mila Đukanovića treba da označe konačni kraj najdugovječnijeg hibridnog režima u ovom dijelu svijeta, njegove naopake ideologije laži, pljačke i podjela”.
Milatović se tokom kampanje trudi da se predstavi kao nova snaga, koja je sve ono što Đukanović nije. Treba podsjetiti da je, iako je Evropa sad nova politička partija, Milatović, kao i njegov kolega Milojko Spajić, bio dio izvršne postavgustovske vlasti. Ta vlast nije uspjela da rasformira Đukanovićev sistem. Neki Đukanovićevi mehanizmi vladanja nastavili su da žive, poput političkog zapošljavanja, gdje je partijsku knjižicu DPS-a zamijenila pripadnost određenoj vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti. Istina je, da su Milatović i Spajić bili su zaduženi za ekonomski sektor, a njihov ekonomski program Evropa sad, koji je građanima donio veće plate, razlog je rastu ove političke partije. Iako se ekonomski analitičari spore oko toga koliko je taj program bio populistička, a koliko dobro izvagana ekonomska politika, on je osim spomenutog povećanja prihoda, donio još jednu društevnu korist – skretanje sa uobičajenih indentitetskih tema na one od kojih se živi. S tim u vezi ni motivi glasanja građana ni za Evropu sad ni za Milatovića nisu isključivo identitetski.
Đukanović čini se, ne baš uspješno, pokušava da održi identitetsku temu u fokusu i da na njima ubira glasove. Dok deklarativno po ko zna koji put spašava državu od spoljnjeg ,,neprijatelja”, posljednja hapšenja policijskih funkcionera zbog veza za kriminalnim kavačkim klanom, te trgovinom narkoticima, možda najbolje oslikavaju državu koju Đukanović pokušava da sačuva. Za sebe. I radi sebe.
Kako će biti vrijeme poslije Đukanovića zavisiće od dubine posrnuća ovog društva, i od kapaciteta onih koji ga nasljeđuju. Budućnost nije zagarantovana. I zavisi od svih nas. Sigurno je: vrijeme je da Đukanović ode. Zbog trodecenijskog uništavanja ove zemlje, zarobljavanja institucija i sopstvene partije. Uz ostalo, i zbog svih onih koji žele bolju Crnu Goru, a nisu zadovoljni učinkom postavgustovske vlasi čiji je dio bio i Milatović. Ta vlast za duže od dvije godine nije uspjela da donese suštinske promjene. Đukanović joj je izgovor za sve. Vrijeme je da krenemo dalje od za ili protiv Mila Đukanovića.
Milena PEROVIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
DUHANKESA4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA4 sedmice