Povežite se sa nama

PERISKOP

U Novom sam poznatiji od Pikasa

Objavljeno prije

na

Sjetno prisjećanje na razgovor sa Vojom Stanićem, velikanom slikarstva

 

Prijatni dom dvostrukog crnogorskog akademika (Crnogorska akademija nauka i umjetnosti i Dukljanska akademija!) Voje Stanića, u samom središtu Herceg Novog, prije nekolika ljeta ugostio je  Svetlanu Broz i moju malenkost. A razgovor je bio razuđivan čitavim nizom rukavaca, digresiranja, ali, naravno, o čemu bi drugom nego o umjetnosti, jučer i o današnjem trenu onoga što na gledateljsku trpezu donose likovni stvaraoci doba u kojem živimo.

Poput svojevrsnog nemalog trofeja pamtim da je akademik kao usput dometnuo da je prije nekoliko dana crnogorskog državnika primio u jednoj od kavana u Herceg Novom. Nismo Svetlana i ja nikad zaboravili, a niti ćemo, da je akademik nama ukazao iznimnu čast otvarajući nam široko dveri svoga doma, dakle i svoga intimiteta…

Prethodnih dana očaravajuće je na nas djelovala Stanićeva izložba u galeriji Gayo, u Porte Montenegru.

A čudesna bića, likovi tih malih ljudi, figurine u nekim bojenim, ali skoro pa zrakopraznim prostorima čudesnim ritmovima umjetnikove kičice naseljavani u taj svijet ni nadrealnog niti realnog, već u Stanićev svijet neke nadnormalnosti učinili su takav snažan rez, ali jednako i u srcu da se i danas, nekoliko godina poslije te neobične gotovo nadrealne soareje, intenzivno sjećam svakog izloženog platna…

Čast koju nam je ukazana obavezivala nas je na primjeren dijalog sa, tada devedeset tri ljeta starim slikarom, pa k tomu učesnikom NOR-a 1941–1945, dugogodišnjim profesorom likovnih učilišta, umjetnikom koji je jednakom ekspresivnošću, poetikom i strašću bacao u trans likovne probirljive znalce iz redova otmjene publike, ali i kritičke krugove Pariza, Njujorka, Beograda, Zageba… Primjeren dijalog u mom slučaju podrazumjevalo je gašenje znatiželje uglavnom mudrom šutnjom, jer prisjetio sam se tada kako mi je davno u djetinjstvu baka savjetovala, da pred pametnim čovjekom svaka neizgovorena riječ postaje zlata vrijednom.

I dok je imperijalno izdužen umjetnikov mačak imao tačku paradiranja pred gostima, slikarev je sin Tomo, inače podvižnik umjetničke fotografije i probirljive glazbe, stanke u razgovoru sa magom i korifejom magnetičnog likovnog poetizma, ispunjavao švenkovima, amalgamom dugih kadrova i blic uhvaćenih naših neobaveznosti, tekla je maestrova priča o studiranju na beogradskoj Likovnoj akademiji i Stanićevom profesoru Dolinaru…

Kao da mu se to sve jučer dešavalo a ne za studentskih dana, veliki Vojo Stanić sjećao se i drugovanja sa kolegom Batom Pravilovićem, za koga će upotrebiti epitet veliki. Sjećajući se ovoga umjetnika kao amblema epohe, složili smo se da je ovaj slikar zaslužio daleko veću pozornost recentne kulturne publike u Herceg Novom i Crnoj Gori…

Na kraju našeg posjeta veli mudri akademik dvije krunske misli: „Sa Batom Pravilovićem bio sam cijelog života nerazdvojan…“

„A i to da vam kažem: u Herceg Novom sam poznatiji od Pikasa…“

Sunce je bilo već dobrano odskočilo nad prelijepim zalivom kad smo napustili čarolijski razgovor sa velikanom crnogorskog, jugoslavenskog i europskog slikarstva.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Bogi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

 

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo