Dok traje bitka ekonomske destrukcije između starih i novih vlasti neki istinski prioritetni poslovi čekaju bolja vremena. Počev od neophodnih koraka ka nastavku gradnje auto-puta. Na koje ćemo čekati makar do naredne godine
,,Ako niste sigurni u prevoz Vasilija, koji svoj posao trenutno radi besprekorno, imate mogućnost da idete okolo”. Ovako je premijer Dritan Abazović odgovorio na pitanje da li iznajmljeni trajekt kojim je JP Morsko dobro preuzelo saobraćaj na liniji Kamenari – Lepetani zadovoljava minimum propisanih uslova.
Prema nezvaničnim informacijama, ozbiljan odgovor na postavljeno pitanje morao je biti nešto sadržajniji. Makar da saznamo: Da li je tačno da Morsko dobro još nije registrovano za obavljanje poslova pomorskog prevoza, iako joj je Vlada prije desetak dana odobrila traženu statusnu promjenu (procedura je u toku); Kako trajektnu liniju održava (državna) kompanija koja nema za taj posao neophodnu koncesiju, nakon što je posao oduzet (privatnom) preduzeću koje je koncesiju posjedovalo i plaćalo. Da li je tačno da trajekt Vasilije nije registrovan za prevoz putnika i tereta, već samo kao teretni ro-ro brod. Koje su koristi države, lokalnog stanovništva i njihovih gostiju u situaciji kada umjesto šest trajekata Pomorskog saobraćaja koja je zapošljavala preko sto radnika i izmirivala propisane dadžbine, trajektnu liniju drži manje plovilo sumnjive bezbjednosti, bez naplate prevoza i plaćanja bilo kakvih obaveza prema državi i lokalnim samoupravama…
Umjesto svega toga premijer je ponudio sljedeće objašnjenje: „Crna Gora je već imala tragediju da je dozvolila mafijašima i tajkunima da upravljaju svim njenim privrednim dobrima. Mi smo tu tragediju riješili. Radi se o ljudima koji su estremno bahati i koji su trebali da finansiraju predsjedničku kampanju Mila Đukanovića“.
Znači li to da je Pomorski saobraćaj izbačen iz posla zato što su njegovi vlasnici „ekstremno bahati“ i spremni da finansiraju predsjedničku kampanju kandidata DPS-a? Ili je, ipak, aktuelna drama nastala zbog toga što Vlada nije bila u stanju da se u atraktivan posao uključi, ili ga u potpunosti preuzme, na pravno nesporan način, nakon raspisivanja novog tendera za dodjelu koncesija za trajektni saobraćaj u Bokokotorskom zalivu. Na taj tender se, inače, čeka od 2019. godine.
U međuvremenu su vlasnici Pomorskog saobraćaja, braća Dejan i Dušan Ban i njihov partner Željko Mihajlović od Privrednog suda zatražili da izrekne privremenu mjeru i vrati ih u posao, dok se ne okonča započeti sudski spor. Prema medijskim najavama, izvjestan je i njihov zahtjev za naknadu štete kompaniji Pomorski saobraćaj. Na optuženičkoj klupi naći će se država.
Mnoge je ova priča podsjetila na dešavanja sa Montenegroerlajnsom krajem 2020. Neposredno po formiranju Vlade Zdravka Krivokapića nacionalna avio kompanija je ostala bez državne pomoći (proglašena je za nedozvoljenu), pa je prizemljena zbog opasnosti da povjerioci počnu plijeniti njene avione. Slijedio je stečajni postupak koji i danas traje. Dok MNA na sudu od države traži 100 miliona eura obećane pomoći, sve češće se pominje kako se i novoformirana nacionalna aviokompanija TooMontenegro nalazi pred sličnim nevoljama.
„Kompanija i dalje ima jedan i po avion“, navodi Zoran Đurišić, prvi direktor MNA i doskorašni član Abazovićevog savjetničkog tima. „Nije jasno iz kojih sredstava će da se plati remont motora za šta su potrebna tri miliona eura, dok vjerovatno niko pouzdano ne može reći gdje se taj motor nalazi. Saobraćaj se obavlja prema svega tri destinacije, u odnosu na nekadašnjih 15, i kompanija krcka posljednje eure od osnivačkog kapitala koji je iznosio velikih 30 milion eura. Ni na vidiku nema pet aviona koji su neophodni za kvalitetan sabraćaj u predstojećoj sezoni, a kvalitetni kadar se polako odliva…“.
Ne možemo, ipak, reći kako Vlada skrštenih ruku posmatra dešavanja u novoj aviokompaniji. Naprotiv. Nedavno je imenovala novog direktora kompanije. Sada treba da riješi to što je Inspekcija rada to postavljenje proglasila za nezakonito. Ili će taj posao velikodušno prepustiti resornom Ministarstvu kapitalnih investicija, odnosno, bordu direktora TooMontenegra.
Premijer ima prečih poslova. U Roterdamu je upravljao (licenciranim) trajektom. Dokazujući tako, valjda, da je Vlada sposobna da istim poslom ovlada i u Bokokotorskom zalivu. Onda je u Nikšiću otvorio EPCG Željezaru, novoformiranu državnu kompaniju osnovanu na ostacima nekadašnjeg privrednog giganta. Prvi posao za dvjestotinak naslijeđenih radnika je čišćenje fabričkog kruga. Za ostalo – ima vremena. Ionako bi i ovaj posao mogao završiti na sudu. Pošto se, prema nezvaničnim saznanjima Monitora, za njega zainteresovalo i tužilaštvo u Podgorici.
U sudnici bi se, prema advokatskim najavama, moglo nastaviti i Abazovićevo prepucavanje sa vlasnicima Bemaksa. Pravdu na sudu će, izgleda, tražiti i vlasnici cigareta skladištenih u Luci Bar, koje je država zaplijenila prije nepunih godinu. Moguće, bez valjanog razloga i obrazloženja. Samo da se i taj teret ne svali na Rada Miloševića.
Zajednički imenitelj za sve pomenute biznise i biznismene, osim državnih avio kompanija, jeste bliskost sa čelnicima DPS-a. Zato mnogi razumiju kako je Vladin juriš na „mafijaše i tajkune“ zapravo pokušaj da se DPS i njegovi finansijeri oslabe i kazne selektivnim oduzimanjem poslova, umjesto obećanih zakona o lustraciji, preispitivanju i oduzimanju nelegalno stečene imovine i očekivanih sudskih postupaka za brojne kriminalne i koruptivne radnje iz perioda njihove tridecenijske vlasti. Od tih obećanja, za sada, nijesmo dobili skoro ništa.
Jedni su oprezni da obećani zakoni ne dobiju na širini i tako zahvate i one koji ne pripadaju strukturama bivših vlasti, ali su koristili ili koriste njihove metode materijalizacije stečenih pozicija. Drugi nijesu kadri da svoje želje i obećanja pretoče i prihvatljiva zakonska rješenja. I pravosuđu obezbijede adekvatne uslove da kvalitetno odrade povjereni posao. Bez amnestiranih, privilegovanih ili onih koje treba sankcionisati po svaku cijenu, zbog ličnih ili političkih animoziteta.
Dok traje bitka ekonomske destrukcije starih i novih, neki istinski prioritetni poslovi čekaju bolja vremena. Počev od neophodnih koraka ka nastavku gradnje auto-puta. Na koje ćemo čekati makar do naredne godine. Posao u koji smo već uložili približno milijardu eura ne bi smio biti na marginama interesovanja aktuelnih vlasti. Makar zbog toga što Vlada koja je, za dva mjeseca, milione i miliona novca iz budžeta uložila u otkup dionica Luke Bar, mora znati da ta kompanija nema budućnost bez potpuno funkcionalnog auto-puta i željeznice u neuporedivo boljem stanju od sadašnjeg.
A ono, iz Montekarga (dio državne željezničke kompanije zadužen za prevoz tereta na ovdašnjim prugama) najavljuju štrajk. Pošto je Vlada, tvrde nezakonito, dio njihovog posla ustupila privatnim firmama.
„Favorizovanjem privatnika i zatvaranjem očiju na njihove nedostatke i nelegalnosti od Uprave za željeznice i samog direktora, direktno se utiče na budućnost naše firme“, poručuju iz sindikata kompanije, podsjećajući da su oni među rijetkim državnim preduzećima koja posluju u plusu. „Čini se sve da se naša firma učini neperspektivnom i možda rasprodaju naši vagoni i mašine koje su revizirane u ovlašćenim remontnim servisima u Srbiji, za razliku od već navedenog privatnika čiji vagoni imaju neurednu, netačnu i neispravnu reviziju iz Koplika (Albanije), za šta imamo dokaze“.
Red nacionalizacije, pa red privatizacije. A sve filovano politikom. I borbom za nastavak/povratak na vlast.
Zoran RADULOVIĆ