Mostarski teatar mladih obilježava, a da je para, i slavio bi pedeset godina kontinuiranog djelovanja, koje ni agresija na BiH nije prekinula. Nešto što smo Stole Lasić, Tahir Nikšić i moja malenkost brižno stvarali, trudeći se da Mostar dobije prvo alternativno teatarsko jezgro, ostalo je na nogama
Jučer je stigla mejl pozivnica iz Mostara. Trebao bih prisustvovati polustoljetnom piru jednoga kazališnog organizma, koji je bio mojim izravnim izumom, u čijem sam utemeljenju itekako podmetnuo leđa. Mostarski teatar mladih obilježava, a da je para, i slavio bi krupnu obljetnicu, pedeset godina kontinuiranog djelovanja, koje ni agresija na BiH nije prekinula. Dakle, nešto što smo Stole Lasić, Tahir Nikšić i moja malenkost brižno stvarali, trudeći se da Mostar dobije prvo alternativno teatarsko jezgro. Činjenica da je naše kazališno čedo pored brojnih uspjeha i nagrada doživjelo i preživjelo brojne turbulencije nimalo lakog i jednostavnog ambijenta poratnog i podijeljenoga grada ipak „ostalo na svojim nogama“ itekako raduje, hrabri i govori da su „temelji bili zdravi“. Ali govori i mnogo više, da je MTM u polustoljetnom hodu osnivao festivale, temeljio prestižna priznaja u oblasti teatarske edukacije, autorske poetike, konačno, iznjedrio veći broj glumaca danas afirmiranih diljem svijeta…
Znam da će obljetnica zahvaljujući mostarskoj teatarskoj mladosti, ali i predvodniku im, vrijednom glumcu i redatelju, biti obilježena kako i priliči, ali mene je ovaj pozivni mejl upozorio na jedan krajnje osoban, intiman detalj. Niti jedan moj rođendan nije upozoravao na godine koje su se nakupile, kao ovaj vezan za MTM. Postao sam svjestan da je samo pedeset (!!!) godina proteklo od osnivanja, a pridodam li tome bar dvadeset ljeta, koliko sam bio star u trenu osnivanja dragog teatra postaje jasno, kako vijek koji živim, bez obzira koliko i kako sadržajno bio ispunjen, nije niti kratak niti malo uzbudljiv… „Gazim“ osmu banku, kako god okrenemo stvar.
Postao sam svjestan koliko ova obljetnica signalizira, koliko se valja i pripaziti…
Barem biti na oprezu!
A to sve znači i da pisanje, a kamo li redateljstvo treba primiriti, bar…
I ne samo to… Postao sam u trenu čitanja mejla, koji je stigao sa mostarske adrese, svjestan i da su neki dragi ljudi iz osnivačkog tima, kao i ansambla MTM već neko vrijeme na drugoj strani rijeke aherontske, da ih je lađar prebacio u carstvo sjenki. Eto, tek da pomenem divnog čovjeka i odličnog glumca Velimira Velčija Pšeničnika Njirića, koji nas je napustio neki dan… A mogao bih nastaviti…
Ali, ipak neka ljepše i veselije stvari okončaju ovaj Periskop…
Saznao sam da će po tekstu afirmiranog povjesničara, izdanka antifašističke mostarske obitelji Markovina, pripremati teatarski akt o mostarskom 14. februaru, danu oslobođenja Mostara od fašista u Drugom svjetskom ratu.
Svjestan svojih poznih godišta i evidentnog približavanja obali aherontskoj promišljao sam kako najbolje pristupiti tom istinskom i životnom i tvoračkom kraju…
Kako lađu privesti kraju bez dodatnih oluja?
Svjestan da sam samo podario mali dio sebe Mostarskom teatru mladih, koji me činio i danas čini mlađim nego što mi krštenica zbori…
A ona žuti li žuti…
Gradimir GOJER