Ulazimo u zonu neproglašenog vanrednog stanja, u kome niko nije siguran da će pravila i propisi uz koja je otišao na počinak važiti sljedećeg jutra
Prošlu, 2021. godinu završili smo „trijumfalno“. Tako je, makar, cijenio tadašnji premijer Zdravko Krivokapić. Ubrzo su se pokazale razmjere njegove zablude. Tek što se slegla januarska praznična euforija, potpredsjednik vlade Dritan Abazović najavio je njeno rušenje.
Ekspertsku je zamijenila manjinska vlada. Izabrana krajem aprila, pa „opozvana“ sredinom avgusta, kada je i njoj u parlamentu izglasano nepovjerenje. Od tada, Vlada vlada u tehničkom mandatu.
Sada se premijerskoj fotelji nada Miodrag Lekić, još neformalni mandatar obnovljene većine pobjednika izbora od 30. avgusta 2020. Kako bi formalizovala Lekićev status mandatara, uprkos volji predsjednika države Mila Đukanovića, ta većina je u Skupštini promijenila Zakon o predsjedniku, preuzimajući dio njegovih ustavnih ovlašćenja. Cijena – protesti na ulicama Podgorice i nepovjerenje zapadnih saveznika.
Iz Vašingtona i Brisela najavljuju da će preispitati modele saradnje sa budućom vladom, ukoliko ona bude formirana uz primjenu spornog Zakona. Preciznije – neće je podržati. Paralelno, DF želi preispitati ustavnost vladinih odluka da se Crna Gora pridruži sankcijama EU prema Rusiji. Abazović je zaboravio sa koliko je žara objašnjavao kako, „zbog stava međunarodnih partnera“, ne može u vladu skupa sa DF-om. Sada, kaže, „nije pretjerano opterećen time“.
Lekić je optimista. „Prvi put formiramo normalnu vladu“. Dakle, „ekspertska“, manjinska, pa „prvi put normalna“. Dvije različite većine i tri vlade za nešto više od dvije godine, a u jednom mandatu aktuelnog skupštinskog saziva. Malo li je?
Samo da ne bude i četvrta, do naredne Nove. Na izbore svakako ne možemo, prije nego u Skupštini izaberu kojeg sudiju Ustavnog suda (uskoro će u penziju i peti) kako bi „oživjeli“ tu instuticiju. U međuvremenu, u v.d. stanju se našla i Centralna banka, pošto je guverneru Radoju Žugiću jesenas istekao mandat. Za manje od dva mjeseca pred sličnim problemom naći će se i Tužilaštvo. Drugi v.d. mandat Vrhovne državne tužiteljice Maje Jovanović završava se u februaru, parlamentarna većina želi da ona ostane na tom mjestu. Zakon to ne dozvoljava, a nemaju dovoljno glasova da je izaberu za VDT-a u punom mandatu.
Jedino da promijene zakon. Neku noć, skupa sa budžetom, većina je izglasala nove ili izmjenila (i dopunila) desetak zakona koji im omogućavaju da preuzmu vlast u Podgorici bez Ustavnog suda, odnosno, formalnog završetka izbornog procesa, zaposle svoje funkcionere bez potrebnih kvalifikacija (Zakon o javnim nabavkama), sankcionišu one koji nijesu njihovi (Zakon o igrama na sreću), preuzmu vlast u državnim organima i institucijama čije čelnike ne mogu tek tako razriješiti…
Predlozi su u parlament istovareni „na gomilu“, neposredno pred održavanje sjednice. U dnevni red su uvršteni suprotno važećoj proceduri. Usvojeni su bez rasprave u plenumu. Predsjednica parlamenta čitala je njihove nazive i priložene amandmane, dok su poslanici „stare većine“ i Bošnjačke stranke pritiskali dugmiće: za, protiv, uzdržan.
Danijela Đurović je u jednom momentu zaustavila glasanje da priupita može li biti da je amandman o kome glasaju suprotan onome koji su usvojili koji čas ranije. Sve je u redu, konstatovao je predlagač. Potom je poslanik Suljo Mustafić zatražio da mu „neko od predlagača“ izmjena jednog zakona prepriča o čemu se radi, kako bi odlučio kako da glasa. Ne pravimo problem vama i vašim glasačima (pripadnicima manjinskih naroda koji rade u inostranstvu) već DPS-u i nihovim izbornim turistima. Tako je, otprilike, glasilo objašnjenje. I Suljo glasa.
Način na koji se poslanici – nekad DPS većine, a sada nove – obračunavaju sa zakonima koji im se ispriječe na putu ostvarenja njihovih želja, jeste možda nešto najopasnije što se Crnoj Gori desilo nakon osamostaljenja. Svjedočimo brzopoteznom donošenju zakona za jednokratnu upotrebu, bez konsultacija sa drugim državnim organima, stručnom i laičkom javnošću, pri čemu se Ustav i procedure brutalno gaze. Ulazimo u zonu neproglašenog vanrednog stanja, u kome niko nije siguran da će pravila i propisi uz koja je otišao na počinak važiti kada se probudi.
,,Ustav je najteže zgaziti prvi put“, upozorili su iz CDT-a. Ali, poslanicima se sviđa moć koja ih je zapala. Sada, bez Ustavnog suda nema nikoga ko bi se instutucionalno mogao suprotstaviti njihovoj volji.
Zoran RADULOVIĆ