Malo je primjera tako javno eksponiranog antifašizma, kao njihovog. Zato ovi stupci Periskopa, uz šešir dolje do poda, za oca i sina, Roka i Dragana Markovinu! Mostarce
Počeci moga angažiranog djelovanja u društvenom i političkom smislu vezani su za socijaldemokratiju. Najmarkantnijim se uvijek činio, a tako je ostalo i nakon njegove prerane smrti, Nijaz Duraković koji je i mene na svoj način inficirao socijaldemokratijom… Kada smo počinjali djelovati kao rukovodstvo toliko smo se intenzivno družili i poznavali jedan drugog u dušu, da sve te ljude i danas smatram najbližom obitelji. U toj skupini strasnika socijaldemokratije uvijek sam izdvajao inženjera strojarstva i profesora Roka Markovinu. Uzorno obrazovan u svojoj struci Roko je od svojih mostarskih mladićkih dana bio prisutan kako u struci i politici, jednako strasno i u oblastima najfinije lirike. Negdje u dubini duše satkan sav od poetske pređe; ostao je do današnjih dana melankolični lirik…
Sjećajući se dana s početaka djelovanja višestranačja u BiH, jarko mi pred oči izlaze slike Rokovog i mog odlaska, po zadatku partije, u malo hercegovačko mjesto Grude, u tadašnju središnjicu Hrvatske demokratske stranke BiH, da bi se na licu mjesta upoznali što je to Herceg Bosna, samoproglašen politički i paradžavni projekat, kasnije jedno od golemih ratnih zala na bh. prostorima. Sjećam se Rokove političke lucidnosti i odmjerenosti u razgovoru s Matom Bobanom.
Počela je agresija na Bosnu i Hercegovinu, ona na Hrvatsku je već uveliko trajala. Ostao sam sužnjem najvećeg zatvora u povijesti drugog dijela dvadesetog stoljeća, onog sarajevskog…. Roka su hrvatski fašisti prognali iz Mostara. Informacije o mom partijskom drugu tokom ratnog vihora stizale su na kapaljku. Znao sam, tek, da se zaposlio kao sveučilišni profesor u Splitu. Tijekom poraća čitao sam Rokove divne eseje i pjesmotvore, sve u slavu Mostara i mostarske raje. Do danas se s tim divnim čovjekom i velikim drugom nisam ponovo sreo.
U međuvremenu Rokov sin Dragan, doktor povijesnih znanosti, zauzimao je iznimno visoke pozicije u političkoj publicistici i iznimno angažiranoj literaturi. Upoznao sam ga na manifestaciji u povodu četrnaestofebruarskih antifašističkih svetkovina u mostarskom Pozorištu lutaka. Poslije će me Markovina mlađi ugostiti u svojojoj popularnoj emisiji na O kanalu, televiziji legendarnog sarajevskog dnevnog lista „Oslobođenje“.
Nakon njegovih hrabrih, angažiranih tekstova, što nije nimalo lako, a još manje unosno, pisati u današnjoj vrlo udesno skrenuloj Hrvatskoj, mladi me Markovina i tokom ove emisije uvjerio da iver ne pada daleko od klade. Pokazao se gorljivim ljevičarem, antituđmanski cijepljenim i rijetko građanski odgojenim antifašistom par excelence…
Poredio sam hrabar gest Dragana Markovine da se prijavi na konkurs za čelnog čovjeka Narodnog pozorišta u Mostaru sa velikim Miroslavom Krležom, kome su unatoč talentu i erudicijskim grotlima iz kojih su izvirali njegovi tekstovi, kvazitalenti poput tadašnjeg intendanta HNK odbijali izvesti briljantne drame iz ciklusa Legendi...
Kako Miroslav plemeniti tad, tako i mladi Markovina sad, nije se dao pomesti. Krleža od Salijerija svoga doba, a Markovina od SDA-ovskog dijela mostarske vlasti (gdje će njima nepodoban etnički, pa još i ljevičar, biti direktor u njihovom dijelu Mostara!!!).
Nastavio je, naravno, sveučilišni profesor Markovina duboko zaoranom brazdom svoje obiteljske crvene tradicije. Otac i sin ne daju se pomesti u više nego infernalnoj atmosferi u BiH i Hrvatskoj, nanovo uskovitlanoj ne nacionalizmima nego više nego vidljivim fašizmom.
Ocu i sinu i ne preostaje ništa drugo nego do kraja tući se sa ovovremenim fašizmima.
Hrabro i do kraja!
Malo je primjera tako javno eksponiranog antifašizma. Zato ovi stupci moga Periskopa, uz šešir dolje do poda, za oca i sina Markovinu!
Gradimir GOJER