Budite uz čovječanstvo, ali volite čovjeka, a ljubite nju ili njega, o ljudi
Uvijek sam ostajao zatečen i zbunjen kad god bih čuo ili pročitao rečenicu: „Ja volim cijelo čovječanstvo!“ Ima i takvih koji se kunu da vole „cijeli svijet“. Vjerovatno ne postoji čovjek koji se neće uvrijediti, razgnijeviti, čak i zamrziti onoga ko bi posumnjao u njegovu ljubav prema svom narodu, svojoj državi, političkoj partiji, u ljubav prema muzici, slikarstvu, umjetnosti, prema fudbalu ili fudbalskom klubu, prema planinarenju ili plivanju, u ljubav prema nauci, ljubav prema životinjama, ljubav prema astronomiji i ljubav prema geologiji, bez obzira što se te dvije ljubavi razlikuju kao nebo i zemlja!?
Čovjek bi rekao: Svijet je prepun ljubavi, ljubav se preliva preko ove plave lopte i slapovima teče u svemirski bezdan! Nije da ljudi lažu kad to kažu, nego prosto – ne znaju šta govore. Ne vide nikakvu razliku u značenju različitih riječi, o nijansama u značenju ne haju ni koliko o lanjskom snijegu! Ne znaju razgraničiti između racionalno zasnovanih stavova privrženosti, naklonosti, solidarnosti, lojalnosti, s jedne strane i afektivne prirode ljubavi s druge strane. Razliku između ljubavi kao agape i ljubavi kao eros smatrali bi nebitnom čak i da im je neko objasni. Glagol „Voljeti“ gotovo svima znači isto što i glagol „Ljubiti“.
Tek kada kažeš: „Volim majku, tebe ljubim draga!“ – shvate.
Nije sporna naša racionalno utemeljena emotivna povezanost sa najapstraktnijim kategorijama. Čovjek može biti spreman da pogine za svoj narod, ali to nije iz ljubavi prema narodu, nego iz ubjeđenja da je to naša dužnost. Ne može se voljeti (još manje ljubiti) iz dužnosti, pa se dakle ne može ni voljeti apstraktne pojmove kao što su „narod“, „država“, „čovječanstvo“. Apstraktni pojmovi se mogu poštovati, ali se ljubi samo in vivo, in carne – živ, konretan čovjek. Pojmove ne možemo voljeti. U pojmu nema ništa što bi obradovalo oči, što bi prijalo ušima, što bismo pomilovali vrhovima prstiju, nema mirisa od kog nam se zavrti u glavi – u pojmu ne kuca srce. Pojam „čovječanstvo“ nas podsjeća da neko koga volimo, spada u tu kategoriju. Međutim, kada nekoga volimo, ne volimo ga zato što je pripadnik čovječanstva, nego volimo njega (nju) zbog onoga što ih izdvaja i razlikuje od svih ostalih pripadnika čovječanstva!
„Čovječanstvo“ je prosto zbirna imenica, kategorija koja obuhvata sve pripadnike ljudskog roda. Ništa drugo osim karakteristika koje važe za pripadnike ljudskog roda, ne povezuje čovječanstvo u realnu aktuelnu cjelinu. Čovječanstvo nema, niti je ikada imalo neki zajednički ideal, plan, cilj. Čovječanstvo oduvijek živi podijeljeno u zasebne zajednice, kao vrste leptirova, kolonije mrava, zajednice četinarskih ili listopadnih šuma, kao grmovi divljih ruža. Ne postoji neka pravolinijska historija čovječanstva, koliko god o njoj govorili zatvarajući oči pred potpuno nepovezanim parcijalnim historijama naroda i kultura. Trenuci njihovog kontakta uvijek su trenuci sudara, momenti u kojima se potresaju temelji života onog slabijeg aktera u takvim susretima. Umjesto praznog pojma „čovječanstva“, u stvarnosti vidimo mnoštvo zasebnih zajednica, pluralitet drama različitih, autentično unikatnih naroda i kultura koji su svoju snagu crpili iz izvornih okolnosti života u području iz kog su ponikli i s kojim su ostali čvrsto povezani tokom životnog ciklusa mnogih generacija. Svaki narod je sebe i sopstvenu kulturu formirao na sopstvenim, jedinstvenim pretpostavkama života, stvarajući za sebe svoju verziju svijeta, čovjeka i života; svaki je slijedio svoje ideale, prepuštao se ili suzbijao svoje strasti, gradio svoj način života, njegovao svoju osjećajnost, kalio sopstveni karakter u skladu sa svojim shvatanjem volje, svaki narod je slavio život sa svojim shvatanjem rađanja i umirao sa svojim doživljajem smrti.
U vrlo širokom, uslovnom smislu, čovjek može biti snažno i svjesno privržen, čak i bezuslovno odan sopstvenom narodu, kulturi, državi, ali prema čovječanstvu u najboljem slučaju može njegovati svijest o zajedničkoj pripadnosti, bilo kao privilegiji i blagoslovu, bilo kao hendikepu i prokletstvu, ili kao neporecivoj činjenici koju ništa ne može promijeniti i oko koje se zato ne vrijedi raspravljati. Čovječansto se može posmatrati kao ukupnost svih naroda i kultura, a svjetska historija kao njihova kolektivna biografija, ali nas čak i takvo shvatanje nužno ostavlja emotivno neutralnim.
Budite uz čovječanstvo, ali volite čovjeka, a ljubite nju ili njega, o ljudi!
Ferid MUHIĆ