Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS LIJEŠEVIĆ, REDITELJ: Iz našeg zvjerinjaka se ne bježi

Objavljeno prije

na

Svako dobro i uzbudljivo pozorište ima smisla. Nekada pozorište zagrebe, nekada nasmije, ili povede u avanturu. Ne mislim da pozorište nužno mora da vodi ka suočavanju sa odgovornošću. Pozorište nije nastalo zbog odgovornosti. Van našeg regiona pozorište nema zadatak

 

Predstava Pod oba sunca, prema romanu Ognjena Spahića, u dramatizaciji Stele Mišković i režiji Borisa Liješevića, nedavno je premijerno izvedena u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju. Boris Liješević je jedan od najznačajnih i najnagrađivanijih reditelja, čije se različite predstave istovremeno igraju u mnogim regionalnim pozorištima. Roman Pod oba sunca Ognjen Spahić stvarao je po pozivu Kraljevskog pozorišta Zetski dom, a objavljen je 2020. godine. Roman je ušao u najuži izbor za Ninovu nagradu.

Uloge u predstavi tumače Srđan Grahovac, Varja Đukić, Marija Maša Labudović, Vule Marković, Jelica Vukčević, Goran Vujović i Jelena Laban. Scenografiju potpisuje Janja Valjarević, kostimografiju Lina Leković, muziku Nina Perović. Asistentkinja režije je Nina Martinović, a kostimografkinje Mia Đurović.

MONITOR: Kako ste se ,,susreli” s romanom ,,Pod oba sunca”? Priča o velikoj, a dovoljno neispričanoj crnogorskoj temi, za koju mnogi mladi ljudi u Crnoj Gori i ne znaju. Šta Vas je najviše privuklo Spahićevom romanu?

LIJEŠEVIĆ: Veoma se radujem da sam sa Ognjenom sarađivao. On je specifičan stvaralac rijetkog senzibiliteta. Lidija Dedović je imala ideju da spoji nas dvojicu. Predložili smo mu da napise nešto za Zetski dom i dobili Pod oba sunca. Susret sa romanom pratilo je osjećanje autentičnosti. Kako sam čitao sve više sam se utvrđivao u stavu da je Ognjen dao najbolje od sebe i kod karakterizacije likova i priče i konteksta. Prepoznao sam njegov osobeni stil, izolovanost i tjeskobu u kojoj žive junaci.

MONITOR: Od same najave očekivalo se mnogo, naročito što se radi o domaćem djelu, o romanu koji je imao odlične kritike, o važnoj temi. Kako je nastajao dramski tekst, koji je radila Stela Mišković s kojom imate dugogodišnju saradnju. Šta Vam je bilo najvažnije u samom tekstu?

LIJEŠEVIĆ: Uvijek je najvažnije doprijeti do suštine teksta, likova, radnje i to izraziti na scenski način. Probe su bile uzbudljive, stvaralačke, inspirativne. Oblik predstave se pomaljao iz teksta. Mi smo išli ka njemu. Sve je nastajalo sa nama. Predstava se rađala iz probe, iz nas, iz kruga u kome smo sjedjeli. Taj krug je važan jer u njemu nema povlaštenih. Nijedna pozicija u krugu nije važnija od drugih. Svi su jednaki, svi se dobro vide u krugu i svi su dobrodošli. Krug je početak stvaralaštva. Proba mora da bude stvaralačka i stvarajuća i tragalačka. Da znamo svi da ništa nije unapred napravljeno nego da nastaje sad sa nama, iz nas.

Uvijek je lijepo raditi praizvedbu nekog komada, a naročito ako je to prvi piščev profesionalni susret sa pozorištem, odgovornost je utoliko veća. Često sam mislio na Ognjena dok sam radio i da li će mu se dopasti. Noć kada je on dolazio na probu bila je toliko uzbudljiva i kreativna. On je više puta naglašavao da se ne razumije u pozorište, a tako je dobre predloge davao. Izoštrio nam poglede. Veoma sam bio sretan kad je dobro reagovao na probu. Nadam se da ćemo ponovo sarađivati. On je pošten pisac. Nekoliko dana prije prve probe išli smo na svetionik na Valdanosu gdje se priča događa. I to je bilo snažno iskustvo koje mi je približilo sadržaj.

MONITOR: Moram pomenuti da je radnja slojevita. Priča o bivšem kapetanu JNA koji se usprotivio zlostavljanju ratnih zarobljenika s dubrovačkog ratišta u logoru Morinj… Ali tu je i priča o odnosima dva para, priča o ljubavi, nerazumijevanju, samoći, odsustvu komunikacije… Pamti se replika: ,,U ćutnji rastu drače”.

LIJEŠEVIĆ: Priča je o bračnom paru koji već 27 godina živi na svetioniku pošto su im se dogodili najveći životni lomovi. Bato je izgubio službu u vojsci i zemlju kojoj je služio, a Danica je izgubila dijete u poodmakloj trudnoći i mogućnost da ikada više zatrudni. Dakle ubijena je zemlja, a ubijeno je i potomstvo. Budućnosti nema. Nema odakle da se rodi. Međutim, poslije 27 godina ćutanja kad je već sve obraslo u te drače, usled izolovanosti i usamljenosti na najjužnijem i posljednjem svetioniku budućnost im dolazi kroz dvoje mlađih kampera. I sve se mijenja. Danica pokazuje znake života, da voli život i da joj nedostaje. Svetionikom odzvanja smijeh, radost, sve ono sto je Bato izbacio iz svog života i za šta nije više sposoban.

Narednih dana, Bato čini sve da ih pobijedi i dokaže da ni pred njima nema ničega i da je njegov stav prema životu jedini moguć, odnosno da budućnosti ipak nema. Da poslije njegove zemlje koja je izgubljena i svijeta koji je nestao nijedan drugi nije vrijedan življenja.

Bato uništava život jer je i njegov život nekada nepravedno uništen, branio je sistem i poredak i pokušavao da se odupre zlu. A za nagradu dobio progonstvo. Čekajući pravdu i bolje dane dočekao je još veću nepravdu. Zlo kome se odupirao sada se šepuri u generalskoj vili ispod koje on prodaje smokve na sparini. U takvom životu smrt postaje katarza. Kao u mnogim Ognjenovim djelima glavni junak se može čitati i kao personifikovano vrijeme. Ali metafore neka svako tumači na sopstvenu odgovornost.

MONITOR: Ženska emancipacija je takođe prisutna u samom tekstu. Takođe još jedna neispričana priča, a opet tako aktuelna i popularna tema.

LIJEŠEVIĆ: Ne znam da li je to baš ženska emancipacija. Ne razumijem tu frazu baš najbolje. To je zapravo vapaj žene za životom, za slobodom, za vremenom koje je prošlo, pobjeglo. Krik. Očajnički krik da se pobijede okolnosti. Međutim taj krik prekida Batov zalutali metak. Nema slobode. Iz ovog našeg zvjerinjaka se ne bježi.

MONITOR: U predstavi se vide i veliki glumački poduhvati, kao da su uloge pisane za ove glumce i glumice. Kakva je bila saradnja sa članovima ansambla ,,Zetskog doma” i dvoje glumaca nacionalnog teatra koji su ostvarili mnoge uloge u ,,Zetskom domu“?

LIJEŠEVIĆ: Na uvodnim sastancima dočekala me nestrpljivost glumaca da li će svi biti angažovani. Djevojke iz ansambla, Jelica, Jelena i Maša su već čitale roman i ustanovile da ima mnogo više muških nego ženskih uloga. Šalile su se da će da se šišaju ako treba i igraju muške uloge, kako bi bile u podjeli. Naravno to je bila šala, ali to je i veliki dar. Spremnost i želja ansambla da igra. To se ne smije ignorisati. Zahvalan sam ansamblu Zetskog doma na spremnosti i ljubavi sa kojom su me prihvatili i prigrlili.

Srećan sam da sam imao prilike da radim sa Varjom. Ona je rijetka glumica. Posebnog senzibiliteta. Gledam je od mladosti u izvanrednim ulogama. I mislim da njen talenat, umijeće i snaga u Crnoj Gori nisu iskorišteni koliko je moglo i trebalo da bude. U drugim sredinama institucije bi se otimale o takav talenat i takvu osobu. Fakulteti, pozorišta… Repertoari bi se prema njoj pravili. A ovdje nekad izgleda kao da je ta njena raskošna glumačka osebujnost višak i teret.

I najzad srećan sam da sam ponovo imao priliku da radim sa Srđanom Grahovcem. Otkad smo radili Očeve u CNP-u, on se tako dobro razvio i sve svoje glumačke darove razbuktao. Nadam se da će ih sačuvati i da će ga zdravlje služiti da nastavi tako da blista do velike i snažne glumačke karijere. On je jedinstven glumac u regionu. Neponovljiv.

MONITOR: To svjetlo sa svjetionika sve vrijeme nudi gledaocu razna iščitavanja podteksta. Čega je svjetionik metafora?

LIJEŠEVIĆ: Poslužiću se citatom: ,,Onda je po prvi put pomislila da je to svjetlost koja upozorava. Koja govori brodu i čovjeku za kormilom, kamo ne treba ići”.

MONITOR: Mnogo radite u cijelom regionu, nedavno ste dobili i veliko priznanje Grad teatra. Čini se da je u cjelokupnom Vašem radu prisutna ideja da pozorište treba da ,,zagrebe”, da se nakon predstave ćuti i razmišlja, da postavlja mnoga pitanja. Mislite li da jedino takvo danas ima smisla?

LIJEŠEVIĆ: Svako dobro i uzbudljivo pozorište ima smisla. Nekada pozorište zagrebe, nekada nasmije, ili povede u avanturu. Ne mislim da pozorište nužno mora da vodi ka suočavanju sa odgovornošću. Pozorište nije nastalo zbog odgovornosti. Van našeg regiona pozorište nema zadatak. To su se kod nas uvriježile rečenice ,,zadatak pozorišta je da…” kosa mi se na glavi diže kad čujem da pozorište ima zadatak. Zašto slikarstvo ili muzika nemaju zadatak. Kad neko uzme Fejdoa ili Labiša odmah bude odbačen kao nedovoljno borben. Kod nas se pozorište ukalupljuje. Stavlja se u fioke angažovanosti i borbenosti. Da bi se lakše shvatilo, razumjelo, sudilo, ocjenjivalo i time manipulisalo. Sve to liči na vrijeme socijalističkog realizma i propisanih normi kako treba pisati. Ko tako piše ući će u udžbenike i biće štampan i pozivan, a oni drugi će biti zabranjivani ili zaobilaženi.

Mi smo skloni takvom jednoumlju. Ono se sada ponavlja ali mnogo perfidnije. A sve to zato što nam je teško da razumijemo. Plašimo se nepoznatog.

Miroslav MINIĆ
Foto: Duško MILJANIĆ

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Patrijarhat ubija na svakom mjestu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osionost patrijarhalne politike  je osnovna karakteristika svega viđenog u Crnoj Gori, od rata u kojem smo učestvovali, do vlasti koja nema ograničenja niti odgovornosti. Opasnost je sve veća i proklizavanje u fašizam i mržnju sve češća

 

 

MONITOR: “Uključenost žena u politički život i dalje je niska i potkopana nedovoljnim naporima države i javnosti da se prevaziđu rodni stereotipi”, ocjenjuje se u ovogodišnjem Izvještaju EK za Crnu Goru. Potkopava li vlast rodnu ravnopravnost?

DABIŽINOVIĆ: Postoji mnogo načina da se ne prihvati suočavanje sa problemom kakav je opresija žena u društvu. Najčešći povici ovih tridest godina su da se imaju važnije teme riješavatod pitanja koje se tiču žena i društva. Pitanje politike ima veze sa ženama, pitanje siromaštva ima veze sa ženam, pitanje rata i mira ima veze sa ženama.  Međutim, navedeno se koristi kao paravan da se ignoriše i učini nevidljivom opresija žena. Odgovor tada a i danas je isti: ovo je najvažniji problem sa kojim je sve povezano. Odgovornost političke elite za nesprovođenje izostaje. Da, vlast odbija od početka suštinski da implementira politike rodne ravnopravnosti, sem formalno zbog međunarodnih faktora.

Danas je tema žena skinuta sa dnevenog reda jer se od identitetskih pitanja  u političkom polju ne može doći na red. Iako su identitetska pitanja u vezi sa pozicijom  žena. Poznati su svi ti saboteri i razbijači. Godinama sam ih susretala od skupštinske sale do skupova na koji su pozivani. Mali broj poslanica je u svim sazivima razumio suštinu primjene ovih politika.Što nije teško razumjeti, jer su žene internalizovale slike koju je o njima stvorio patrijarhat a koje nas odvajaju od nas samih. Često podsmjeh ili bilo koja druga metoda  delegitimizacija žene koja govori o problemima žena u političkom polju,  tjera ih da se ne suočavaju i ne suprostave. Od crkve do skupštine.

Zalaganjem ženskog dijela civilnog društva, velikim trudom i radom, stvoren je mali prostor kojeg poslanice ne umiju da zadrže, podrže i povećaju jer ne razumiju koliko je to u javnom interesu svih. Sva nastojanja da se u političkom životu nađe što više žena u kontinuitutu su sabotirana, različitim strategijama a današnji nejednak odnos snaga i moći nije ni na mapi za razmatranje. Poslanice se žele afirmisati preko drugih tema koje više konveniraju političarima i pukoj lojalnosti, što pokazuje da se ne razumiju osnove politika rodne ravnopravnosti koje ne govore samo o polnoj kasti nego o političkim, socijalnim, rasnim, klasnim odnosima i klasama. To naravno pogoduje političarima  da kad god mogu žene isključe potpuno iz političkog polja.Na pregovorima o sudbini zemlje nije bilo u poslednjim godinama niti jedne žene. Kao da to nije njihovo pitanje.

MONITOR: Izvještaji EK kontinuirano ukazuju da domaći zakonodavni okvir ima ograničen uticaj zbog nedovoljne političke volje da se ovo pitanje stavi u političke prioritete. Zašto kontinuirano nema političke volje?

DABIŽINOVIĆ: Prije izvještaja EU, moramo pogledati izvještaje koje pišu ženske organizacije u kontinuitetu, a odnose se na ključni razlog- izostanak političke volje.Izostanak političke volje svoju podršku ima u  kulturnim i društvenim pritiscima (obeshrabrivanje žena da se bave politikom); nevidljivosti u obrazovanju uzora i kontinuiteta borbe žena; pomenuti strah od odbacivanja i kritizerstva. Međutim, suštinski razlog je taj da političke elite neće da se stanje mjenja niti žele da dijele patrijarhalnu moć. Čitljivi pokazatelji opresije su glasni povici o apsolutnim brojevima političke većine. Apsolutne brojke su im najvažnije ne bi li mogli bez kontrole donositi odluke.  Apsolutni brojevi su karakteristika autokratskih režima i politika kojom patrijarhalci osmišljavaju vlastitu sigurnost i bezbjednost u političkom i ekonomskom smislu-od korupcije do sprege sa kriminalnim strukturama. Žene tu dođu samo kao saučesnice. Dijeljenja kolača nema, jer se moć vladanja nad potrebama onih nad kojima se vlada ne dovodi u pitanje.

Osionost patrijarhalne politike (čitaj političke moći) je osnovna karakteristika svega viđenog u Crnoj Gori od rata u kojem smo učestvovali do vlasti koja nema ograničenja niti odgovornosti. Opasnost je sve veća i proklizavanje u fašizam i mržnju sve češća. Izostanak političke volje često rezultira isključivanjem, ostajemo neprijetelji jedni drugima. Nagomilanu nepravdu imržnju ne riješava mržnja.

MONITOR: Koliko je važno da vlast rodnu ravnopravnost tretira kao prioritetno političko pitanje?

DABIŽINOVIĆ: To je perpetum mobile promjene stanja. Politike rodne ravnopravnosti temeljno otvaraju širok krug, konsenzus politika u odnosu na osnovne i specifične potrebe ljudi,  šire krug uvažavanja, nenasilja, utiču na promjene u zajednici. Na pravdu koja u našoj zajednici stalno izmiče. Jedankopravnost muškaraca i žena je prvi neophodan uslov za jednakopravnost svih različitih: klasa, rasa, rodova, polova…za pravednost.

MONITOR: Crna Gora ima Zakon o rodnoj ravnopravnosti, Strategiju rodne ravnopravnosti 2021-2025, Odbor za rodnu ravnopravnost, kvote na listama …. Šta je to onda, s manjkom političke volje, donijelo rodnoj ravnopravnosti u Crnoj Gori?

DABIŽINOVIĆ: Mehanizmi koji su stvoreni da bi se politike rodne ravnopravnosti implementirale u našim uslovima su svih ovih godina samo folklor za strance. Na njih prisliljeni, njihovom ne/primjenjivošću postaju svoja suprotnost: bivaju suvišne, nedostatne, šalje se poruka da nisu riješenje opresije. Konačno, opresija se seli na dublji još nevidljiviji nivo. Tada vam ne treba argumentacija da se branite da niste opresor. Dovoljno je da negirate. Političari nerjetko kažu – evo imate žene svuda pa opet niste zadovoljne. Zamjenom teza želi se ojačati vlastita mizoginija i seksizam. Neadekvatnim razumjevanjem, neadekvatnom primjenom politika rodne ravnopravnosti čitav koncept ženskih ljudskih prava biva obesmišljen. A to patrijarhat i naše ekipe hoće. Lakše je razviti nacionalističku zastavu, okupacijom nametnuti vlastite prioritete, držati ljude u potčinjenom položaju, obezbjediti da vas ništa ne remeti u vlastitom snu o važnosti…Da, na taj način obezbjeđujete da više od pola populacije radi ono što vi želite na svoju štetu.

MONITOR: Ovogodišnji Izvještaj ukazuje i da nema dovoljno napora ni same javnosti da se prevaziđu rodni stereotipi.

DABIŽINOVIĆ: Ajmo ovako, razgovarajmo o patrijarhatu i njegovom ugnjetavanju. Patrijarhat je društvo proizvedeno i kontrolisano od strane muškaraca. Društvo u kojem je svaka institucija u rukama muškaraca, ili nekoliko pojedinaca. Takva društva karakteriše potlačenost, objektifikacija, narcizam, politička prisila, sujeta, nekrofilija, okrutnost, diskriminacija, nasilje, klasizam, ejdžizam, nacionalizam, društvo bez radosti kojim vladaju kumovi, sinovi, popovi. To su problem koji su stop na politike ravnopravnosti. Mislim da ovo svi prepoznajemo. Konačno problem moramo dati ime.

Zbog sistema ugnjetavanja cifre ubijenih žena se penju svaki dan, penje se stopa siromaštva, stopa onih koji nemaju puteve, nestalih sa demografskog spiska…Trideset godina radimo na tome da zajednici približimo što ovo znači- perpeturanje nepravde i proizvođenje nesreće jer se odbija suprostaviti postojećim politikama, koje nam svakodnevno produbljuju nepovjerenje, siju strah, nebezbjednost. Izvještaj EK je nedostatan kada se oslanja samo na rodne stereotipe. Rodni stereotipi su samo jedan o komadića u ovoj slagalici. Patrijarhat ubija na svakom mjestu.

MONITOR:Za feminizam nije bilo mjesta ni u akademskom svijetu, konstatovali ste svojevremeno. Zašto?

DABIŽINOVIĆ: Nema ga ni danas. Akademkinje/ici pokušavaju da problem nestane univerzalizujući ga. A kada vjerujete da problem ne postoji, nemate o čemu da pregovarate. Akademska zajednica koje odbija da uvrsti argumentaciju, rezultate i sadržaje feminističke teorije kojima pojava opresije postaje vidljiva, odgovorna je za izostanak proizvodnje znanja kako bi se pokrenuli procesi i odnosi u zajednici mjenjali. Etika koja proizilazi iz feminizma naglašava samopotvrđivanje u zajednici sa drugima.

Naravno u svijetu postoji potvrda ovog što govorim u akademskim sredinama gdje je ovaj sadržaj uvršten u kurikulume obrazovanje. Na žalost akademska zajednica kod nas, je odobila i odbija sve pokušaje da se otvori za ovo znanje. Kada bi se otvorila vrata te zatvorene institucije mislim da bi iz nje izašao prvo “smrad i bijeda” potčinjenosti žena, omalovažavanje u ime akademske izvrsnosti, sabotaža na svakom koraku i sujeta, zla namjera koja kod pojedinaca u strukturama vlasti/moći zaustavlja ovo samopotvrđivanje u zajednici sa drugima. Na pojedinim mjestima neadekvatni, voljom političke trgovine sjede pojedinci od čije patrijarhale i koruptivne svijesti i namjere ovisi koji će se sadržaji  uvrstiti u obrazovanje. Zato vjerujem da će se konzervativna svijest dosjetiti što bi to moglo biti. Profesorke, asistentkinje, naučnice će opošljavati sve poslove svojih akademskih kolega i perpetuirati njihovu samovolju, nežele otvoriti vrata kako bi se širom akcijom različitih subjekata natjerali oni koji odlučuju da odstupe. Vjerujem da užasno boli kada se neka od njih probudi i shvatiti da svo vrijeme radeći za muškarce rade protiv sebe i ostalih žena.

MONITOR: Šta, po vama, ove sedmice najbolje govori o domaćem patrijarhatu?

DABIŽINOVIĆ: Primjeri u kojim se kod nas pojačava mržnja prema drugima i različitim najbolje govore o patrijarhatu. To je podizanje javne hajke na primjere vršnjačkog nasilja u kojoj učestvuju i institucije koje nemaju adekvatno riješenje, a gledano sa strane i ne traže ga.Njihova strategija je žrtveni jarac. Smrt od sepse u porodilištu, tj stanje u našem zdravstvenom sistemu, u sistemu pravosuđa gdje izmiče odgovornost. Spram ova dva primjera akcijaslužbenih spikera politike države su mizerni. Čime se oni bave: skidanjem i postavljanjem zastava bilo koje boje,političkim ucjenama o jeziku!

Očigledan haos u sektoru bezbjednosti rezultira žrtvama na svakom koraku.Ko poziva Demokrate u čijim je rukama ovaj sektor na odgovornost?U kontinuitetu, sprovođenjem hegemone politike nameće se zajednici nasilje koje eskalira od sukoba u našim selima, na ulicama, u školama. Iza tog ćoška se pomalja opasan patrijarhalni obrazac u kojem se od žena traži da budu u funkciji teorije tla i krvi, ( majka, žena i zemlja).Iz svake od tih fizičkih ili simboličnih soški nam se puca u čelo svaki dan kako bi se stanje održalo, širila mržnja.Isključivanjem stručnih i znavenih. Mogu nabrajati tri dana sve greške vlasti i politike nasilja. Pitanje je- šta su i šta smo uradili za NAS?

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DAMIR SULJEVIĆ, KOORDINATOR PROGRAMA LJUDSKA PRAVA CGO I ČLAN DIK-A: Kotorski scenario, između Podgorice i Šavnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji mogućnost da Ustavni sud, u slučaju ustavne žalbe DPS-a povodom lokalnih izbora u Kotoru, ponovo ima situaciju sa izjednačenim brojem glasova i ne donese odluku. U tom slučaju, ako DPS ostane pri žalbi, smatraće se da postupak nije okončan

 

 

MONITOR: Kao član Državne izborne komisije (DIK), recite nam da li su lokalni izbori u Kotoru završeni?

SULJEVIĆ:  Lokalni izbori u Kotoru nisu i teško mogu biti završeni dok traju žalbeni postupci. Državna izborna komisija (DIK) je, prije neki dan, donijela posljednju u nizu odluka oko ovih izbora, odbijajući prigovor DPS-a, ali oni sada imaju pravo žalbe Ustavnom sudu koji je nadležan da o tome donose konačnu odluku. Dok se Ustavni sud ne odredi o toj eventualnoj žalbi, neizvjesno je da li će izbori na dva mjesta u Kotoru biti ponovljeni ili ne, a samim tim i kada će konačni rezultati biti utvrđeni.

MONITOR: Pojasnite nam odnose na relaciji DIK-OIK Kotor i prošlonedjeljnu odluku OIK da se ne ponavlja glasanje na dva „sporna“ izborna mjesta?

SULJEVIĆ: To je vrlo složena pravna situacija, a pogrešne interpretacije od strane političara i medija dodatno su zbunile crnogorsku javnost. Ali da pokušam.

Opštinska izborna komisija (OIK) u Kotoru napravila je propust u odnosu na prigovore DPS-a na dva biračka mjesta, pošto ih je usvojila bez potrebne većine i, kako se to kaže, stavila u pravni promet. Nakon toga je OIK morala donijeti odluke o ponavljanju izbora za šta, takođe, nije bilo potrebne većine. Zato se DPS žalio DIK-u, koji je  OIK-u naložio donošenje tih odluka.

Međutim, razmatrajući prigovore Demokrata, DIK je naknadno poništio rješenja koja su osnov za donošenje takvih odluka. Ovdje treba dodati i da se istekom propisanih rokova smatra da su prigovori usvojeni, kao i da je DPS propustio da u prigovoru traži poništenje glasanja, praveći propust u prigovoru DIK-u, koji je DIK kasnije prenio u rješenje jer je vezan okvirima prigovora.

Konačno, podsjećam da DIK ima ograničene nadležnosti, a ne pomaže ni faktička nefunkcionalnost Ustavnog suda koji se, sa izjednačenim brojem glasova, makar za sada, nije odredio o tom pitanju.

MONITOR: Zadržimo se još malo na ulozi Ustavnog suda…

SULJEVIĆ: Ustavni sud je, izbjegavanjem da  presudi u ovoj pravnoj stvari, zakomplikovao već komplikovanu situaciju. Praksa Ustavnog suda instruktivna je za postupanje, iako nije obavezujuća, s obzirom na brojne zakonske praznine koje imamo u izbornim zakonima. Zato je bilo neophodno da zauzmu jasan stav, koji bi i izbornoj administraciji, ali i učesnicima izbora, olakšao snalaženje u ovom pravnom lavirintu.

Ustavni sud odavno ignoriše činjenicu da su izborni sporovi hitni i da se o njima mora odlučivati u najkraćem roku. To ozbiljno urušava kredibilitet ovog organa, otvarajući sumnju u okolnosti zbog kojih se odlučivanje svjesno odlaže.

MONITOR: Što se kotorske izborne priče tiče, da li je i dalje moguć tzv. šavnički scenario?

SULJEVIĆ: Iz ove perspektive, vjerovatniji je podgorički scenario. Podsjećanja radi, to su dešavanja nakon lokalnih izbora u Podgorici 2022. godine, kada je predsjednik Izborne komisije Glavnog grada odbijao održati sjednicu OIK na kojoj bi se utvrdili konačni rezultati izbora, čekajući odluke tada nefunkcionalnog Ustavnog suda po žalbama, dok su na utvrđivanju konačnih rezultata insistirali pobjednici izbora.

Postoji mogućnost da Ustavni sud, u slučaju ustavne žalbe DPS-a povodom lokalnih izbora u Kotoru, ponovo ima situaciju sa izjednačenim brojem glasova i ne donese odluku. U tom slučaju, ako DPS ostane pri žalbi, smatraće se da postupak nije okončan. To nas vraća u situaciju s kraja 2022. i početka 2023. godine kada smo zbog nedovoljno sudija imali nefunkcionalan Ustavni sud koji bi odlučio po ustavnim žalbama.

DIK je tada zauzeo stav da se izbori ne mogu okončati dok se svi postupci po ustavnim žalbama ne završe. Tako je, uostalom, ovo uredio i zakonodavac, vjerovatno ne percipirajući kao moguće sve aktuelne momente koji utiču na trajanje postupaka.

Učesnici izbora u Kotoru, s druge strane, mogu insistirati da se utvrde konačni rezultati,  s obzirom na zakonske rokove za utvrđivanje konačnih rezultata koji su instruktivni, ali ne i prekluzivni (prekluzija, u pravu, predstavlja prestanak nekog prava nakon isteka predviđenih zakonskih rokova – prim. Monitora). To bi rezultiralo pritiscima da OIK Kotor, ne čekajući epilog ustavnih žalbi, utvrdi konačne rezultate izbora u toj opštini.

Ukupno gledajući, to može predstavljati prijetnju po stabilnost političkih prilika u toj opštini, posebno ako se sjetimo tenzija koje smo imali nakon izbora u Podgorici 2022. godine.

MONITOR: Naše predizborne i postizborne igre našle su svoje mjesto i u izvještaju Evropske komisije. Kako komentarišete dio Izvještaja koji se odnosi na izborne procese i zakonodavstvo?

SULJEVIĆ: Konstatacije i preporuke iz posljednjeg Izvještaju EK su iste one koje se ponavljaju godinama, uz male intervencije u dijelu novih momenata. To nije dobro, jer ukazuje da se u ovoj oblasti ništa suštinski ne popravlja, čak imamo i regresije u nekim pitanjima, a čime se urušava i kredibilitet nadležnih institucija koje su se odlučile na ignorisanje ovog dijela, možda i uz procjenu da im takav haos odgovara. Vjerujem da ovo već treba da podstakne i institucije EU da razmotre neke druge modele pristupa, pa i striktniju uslovljenost pristupa EU fondovima, ali i daljem napredovanju u pregovorima, napretkom u ovoj oblasti.

MONITOR: Prema vladinoj Reformskoj agendi, reforma izbornog zakonodavstva trebala bi biti završena do kraja godine. Šta sve treba uraditi u tom procesu i koliko je taj rok realan?

SULJEVIĆ: Vrijeme je pokazalo da su prognoze Vlade, kao i skupštinskog Odbora za sveobuhvatnu izbornu reformu, bile preoptimistične, odnosno deluzivne.

Moramo znati da se ovdje ne radi o jednom ili dva zakona, nekim sitnim tehničkim izmjenama i dopunama, niti pravnom usaglašavanju pojedinih odredbi. Riječ je o nizu vrlo ozbiljnih i složenih zakona koje treba detaljno ‘prečešljati’. Ti zakoni se najdirektnije tiču pozicija onih koji o njima raspravljaju, a oko njih se mora postići i širok politički konsenzus kada dođe do glasanja u parlamentu.

Ni nakon gotovo godinu dana postojanja Odbora i angažmana na samo jednom zakonskom rješenju, Zakonu o finansiranju političkih i izbornih kampanja, nema na vidiku prvih rezultata. Takođe, mi još ne znamo da li politički subjekti imaju održiv dogovor da se ovaj zakon radi i izglasa van paketa ostalih izbornih zakona, zbog međusobne uslovljenosti, iako bi to bilo preporučljivo.

MONITOR: Na osnovu vašeg iskustva u DIK-u, da li će se političari odreći uticaja koji imaju na izborni proces i dozvoliti da taj posao preuzmu profesionalci,  koji neće biti pod njihovom kontrolom?

SULJEVIĆ: Naravno da neće. Političari se, i onda kada je zakonom predviđeno da se na određene poziciji biraju nezavisni profesionalci, svog uticaja i dalje teško odriču. To rade biranjem sebi bliskih ‘profesionalaca’, nad kojima će imati kontrolu. Dobar primjer za to je Ustavni sud, koji bi morao biti odličje politički nezavisnog organa, a što je daleko od naše stvarnosti, jer su te sudije, bez da ulazim u njihove profesionalne reference, birane po političkim kvotama i oni su pristali da sa tom oznakom rade, a što ima refleksiju i u odlukama koje donose ili ne donose.

Ovaj model izborne administracije je neodrživ, ali bez obzira na saglasnost da je izbornoj administraciji potrebna profesionalizacija, ne mislim da je nužno rješenje puna profesionalizacija, ili makar ne za sada. Vjerujem da bi u postojećem ambijentu, takav model ponovo stvorio samo privid nezavisnog tijela koje bi se opet popunjavalo po političkoj kvoti. Za ove prilike, čini mi se boljim rješenjem model poluprofesionalne, odnosno mješovite izborne administracije, kakav, na primjer, imamo u Hrvatskoj. S jedne strane, tako bi bila zadovoljena potreba partija vlasti i opozicije da delegiraju svoje predstavnike u rad tih organa i da se posredstvom njih zalažu za svoje interese. S druge strane, kroz ulazak profesionalaca, bio bi osiguran i neophodan stručni pristup, jer bi, posebno u slučaju brojčane većine profesionalaca, prilika za donošenje političkih odluka bilo manje.

Već imamo jedan trend koji ukazuje da nema problema, ili su oni incidentni, kada stalni članovi izbornih komisija donose odluke, ali je situacija bitno drugačija kada komisije odlučuju u proširenom sastavu, pa bi zato ukidanje učešća opunomoćenih predstavnika izbornih lista tokom izbornog procesa moglo biti dio rješenja.

MONITOR: Hoće li to biti dovoljno da  građani povrate poljuljano povjerenje u izborne procese?

SULJEVIĆ: Povjerenje se teško gradi, a lako gubi. Zato sada prvo treba vidjeti kako da se radi na tome da se makar spriječi dalje gubljenje povjerenja. Za to su neophodni prvi vidljivi rezultati izborne reforme, odnosno rješenja koja bi donijela suštinske, a ne samo kozmetičke promjene, a posljedično i veći integritet izbornih komisija kroz njihovu djelimičnu ili punu profesionalizaciju.

Potrebno je unaprjeđenje transparentnosti rada Ustavnog suda i izbornih komisija, pri čemu napominjem da je DIK već napravio prve korake otvarajući svoje sjednice za javnost i stvaranjem tehničkih preduslova za njihovo prenošenje uživo. Za kraj, ali jako bitno, potrebno je da političari, za promjenu, dozvole izbornim komisijama da rade svoj posao i prestanu da zloupotrebljavaju zakon, ali i svoje predstavnike u komisijama zarad ostvarivanja uskopartijskih ciljeva.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE, ZAGREB: Razumno je plašiti se Trampa u EU, jer je on smatra neprirodnom tvorevinom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tramp je još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“. Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Jedino dobro što Tramp, možda, donosi je smanjivanje američki sponzoriranoga „killing rate“ po svijetu

 

 

MONITOR: Donald Tramp je 47. predsjednik SAD. Kamala Haris, je u posljednjim nedjeljama, dobila podršku i nekih poznatih republikanaca, čak i Dika Čejnija-koji je važio za republikanskog „jastreba“. Zašto je Donald Tramp toliko „stabilan“ ?

PUHOVSKI: Desetljećima u najrazvijenijim državama svijeta (posebice u SAD i Francuskoj) jača ogorčenje protiv „establishmenta“. Dugo ga je kultivirala i politički koristila ljevica (u novije doba uz knjižuljak „Pobunite se“, Stéphanea Hessela, ili pokret „Me too“), no posljednjih desetak godina i desni je svjetonazorski spektar pokazao pripravnost da koristi ovu društvenu silu. Tramp je, još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“ (političkih i intelektualnih). Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Jer, latentna je pobuna dobrim dijelom usmjerena i protiv „woke“ sindroma koji se nameće kao „službouljudni“ (kako bi to davno, u drugome kontekstu, rekao Krleža), dakle – nužno neiskreni govor. To je  komunikacijska osnova populizma. Taktički i strategijski, kampanja demokrata je izgubila – doslovce zbog zamjenica – leksički, ali i zato što su Kamalu Harris i dalje doživljavali kao zamjenicu/namjesnicu.

MONITOR: Od početka godine odnosi u regionu su turbulentni, održano je i nekoliko skupova (Brdo-brioni, Berlinski proces…) koji se tiču EU integracija Zapadnog Balkana. Vi ste ranije bili skeptični u vezi sa iskrenim namjerama EU za proširenjem. Može li promjena u SAD i prilična neizvjesnost u vezi sa Trampovom spoljnom politikom, uticati na ovo pitanje?

PUHOVSKI: Bude li Tramp i približno radikalan kakav je već bio (i opet to obećao), EU će se naći u opasnoj šansi. Opasnost je u tomu što prekooceanski (prije svega vojni) kišobran neće više biti neupitno dan na raspolaganje i što bi se novi  predsjednik mogao razmjerno brzo sporazumjeti s Putinom – taktički, za sada. To pak znači da EU treba poraditi na svojem učvršćivanju, kako bi mogla igrati ulogu u novim okolnostima. Istovremeno, Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Već i srednjoročno, nosivi interes preživljavanja u sadašnjoj situaciji najvjerojatnije pobjeđuje onaj ideologijski. No, u pitanju je baš kratkoročno, krizno razdobolje narednih godinu-dvije.

MONITOR: Lideri EU i NATO, odmah su čestitali Trampu “istorijski povratak”. Volodomir Zelenski ga je obasuo nizom hvalospjeva. Plaši li se EU Trampa ako, naravno, izuzmemo Viktora Orbana koji se već istakao kao njegov glavni EU “saveznik”?

PUHOVSKI: Bilo bi razumno plašiti se Trampa u EU, jer on ju smatra neprirodnom tvorevinom. Uz to on ustrajno radi na dekonstrukciji temeljnih institucija vladavine prava i liberalne demokracije – i time se priključuje već snažnome trendu nazočnome gotovo posvuda u svijetu  – koji je čak i Žižeka, inače ponosnoga na svoj cinizam, naveo da (u pogrešnoj interpretaciji Macronova postupka kod formiranja vlade) zastupa „drastičnu suspenziju demokracije“ kao izlaz iz „krize demokracije“ (indikativno, Žižekov je tekst naveliko prenošen, no ne i odlična reakcija Nenada Dimitrijevića u „Peščaniku“). Ukrajina će gotovo nužno biti Trampovom žrtvom – jer njemu je do hitnoga zamrzavanja rata, što bi i  Ukrajini moglo odgovarati, ali nacionalna temperatura je još uvijek previsoka tamo. Jedino dobro što Tramp, možda, donosi jest smanjivanje američki sponzoriranoga „killing rate“ po svijetu u odnosu na demokratsku administraciju (osim u Palestini, za sada). Cijena će biti odustanak od postojećih političkih (nerijetko i moralno opravdanih) ambicija, ali i jačanje nereda u međunarodnim odnosima – do čega je, međutim, tek djelomice doveo Putin – koji je, u osnovi, napadom na Ukrajinu opetovao Bushovo postupanje u Iraku („argumnetima koji su, dapače, manje lažni od Bushevih).

MONITOR: Kampanja protiv Zorana Milanovića najviše insistira na „ruskom uticaju“ i to ide dotle da visoki članovi HDZ-među njima i Andrej Plenković, tvrde da mu Rusija finansira kampanju i da je hrvatske interese zamijenio za ruske. Posmatrajući i predsjedničku trku u SAD, taj „ruski uticaj“ je postao glavna „šifra“ za diskvalifikaciju protivkandidata. Koliko je dokaziv?

PUHOVSKI: Eksplicitno je Milanovića na ovaj način napao samo ministar vanjskih poslova Grlić-Radman, no spretnom intervencijom jednoga od Milanovićevih podržavatelja – koji je u ime saborskoga odbora kojim predsjedava zatražio da se obavještajna služba, SOA, izjasni o optužbi – to je skinuto s dnevnoga reda, jer je SOA te optužbe oglasila neistinitima. Nakon toga se češće koriste indirektne (načelno nedokazive) optužbe tipa: ljubimac ruskih medija, Putinov igrač (ili, čak: pudlica).  Ruski/Putinov „utjecaj“ je reciklirana formula iz dana hladnoga rata, iz vremena kada su „naši“ morali (katkada očajnički) dokazivati odanost „zapadnim vrijednostima“. Primitivizam kojim se ta formula opet koristi u oštroj je diskrepanciji s činjenicom da su izvorne svjetonazorske razlike u mnogome izgubljene. Tehnički gledano, ruskoga predsjednika biraju demokratskije nego onoga u SAD (dakako, kolosalne razlike u ustroju javnosti čine pravu razliku), a Švedska je po svemu manje kapitalistička država od Rusije, itd. Ostala je tek „geopolitika“, tj. odnosi moći, za sada bez iole ozbiljne ideologije – da se o svjetonazoru i ne govori.

MONITOR: Kada je ultra-desni Domovinski pokret sa HDZ formirao novu Vladu, bilo je dosta zabrinutosti u hrvatskoj javnosti.. Ko je sada ultra-desno u Hrvatskoj?

PUHOVSKI: Ozbiljno govoreći – nitko. Oni/e koji bi to htjeli biti naprosto nemaju svijest o suvremenoj desnoj poziciji misleći da je srbožderstvo dovoljno za desničarsku odrednicu. Došavši, dijelom, na vlast pokazali su da nemaju ozbiljne konzervativne ideje koje bi proveli, nego tek rehabilitiranja NDH u školstvu, pripremu velike proslave „1100 godina hrvatske državnosti (kao da je igdje bilo države u desetome stoljeću, i oduzimanja Krležina imena Leksikografskome zavodu). Ekstremna, pa i radikalna desnica kod nas – na sreću i na žalost – ostaje na arlaukanju.

MONITOR: Nagoviješteno je vraćanje obaveznog vojnog roka. Pominje se i promjena Zakona o odbrani da bi se umanjile ingerencije Predsjednika Hrvatske. U čitavoj EU se insistira na ulaganju u naoružavanje i  sisteme sigurnosti. Da li se radi o odvraćanju ili o pripravnosti NATO da se i vojnim snagama umiješa u rat?

PUHOVSKI: Evropa je, doista, desetljećima živjela u bezbrižnome uvjerenju da ratnih opasnosti više nema (osim na „brdovitome Balkanu“), pa sada dolazi svojevrsna panična reakcija na ozbiljnu opasnost nastalu ruskom agresijom. Čini se ipak da je panika mnogo ozbiljnija među elitom nego u pučanstvu. No, i elita je još oprezna, tako da ni NATO nije smišljen kao neposredno miješanje u rat, dapače – to u Hrvatskoj uglavnom ne dolazi do javne svijesti – to je u mnogo manjoj mjeri ratno djelovanje od višegodišnje enormne vojne pomoći Ukrajini (samo je Hrvatska do sada dala 300,000.000 eura).

MONITOR: Nije Milanović jedini koji se protivi „ulaganju“ u rat u Ukrajini. Ima i onih koji-kao Viktor Orban, imaju dosta razumijevanja za akcije Rusije. Posle izbora za Parlament EU-iako ranija ravnoteža nije bitno poremećena, ojačala je ultra-desnica. Kada se jednom okonča sukob u Ukrajini, hoće li taj novi kontekst promijeniti nešto bitno u EU i Evropi?

PUHOVSKI: Milanović nije protiv „ulaganja“ u rat on je, navodno, protiv slanja hrvatskih vojnika i u akciju neposredne pomoći Ukrajini. Povezujući to s nekoliko njegovih izjava posljednjih mjeseci o tomu da Rusija ne može (dapače: ne smije) izgubiti rat i da je NATO zbilja provocirao Rusiju itd., njegovi su protivnici konstruirali tezu o proruskoj političkoj poziciji predsjednika države. U tomu, vjerojatno ima i istine-no, Milanoviću je bitno stalo samo do toga da se suprotstavlja HDZ-u i vladi, te da okupi i suverenističku potporu na izborima. On svoju ulogu predsjednika republike opetovano falsificira tako što (ne sasvim bez paralele s Trampom) marljivo  radi na delegitimiranju institucija koje bi trebao čuvati.

 

Primorac je pričuvni kandidat HDZ

MONITOR: : Prema anketi Crobarometra, Zoran Milanoviić je u vođstvu u trci za novi predsjednički mandat. Dragan Primorac kojeg kandiduje njegova nekadašnja stanka dobija manje podrške od HDZ  dok Milanović bolje stoji od SDP .  Da li je Primorac nedovoljno dobar kandidat za birače stranke koju predstavlja ili se radi o nečem drugom?

PUHOVSKI: Primorac je u osnovi pričuvni kandidat kojega stranka postavlja kako ne bi ispalo da nema koga suprotstaviti Milanoviću, ali to čini bez uvjerenja da ima šanse na pobjedu. On ni po kojoj osnovi nije dobar kandidat za HDZ; i zato što je već jednom napustio stranku (kandidiravši se protiv nje na izborima), ali i po tomu što je neuvjerljiva figura s neugodnim detaljima u biografiji, koje stalno pokušava zabašuriti (od toga da je bio „ratni dragovoljac“ punih mjesec dana, u srpnju/julu 1991. – tj. prije početka rata – a potom otišao u SAD, preko toga da je u tri-četiri slučaja bio umiješan u sumnjivu kupoprodaju nekretnina, do toga da je zloupotrebljavao javna sredstva kao nekadašnji ministar). Ma koliko načelno bile dvojbene teorije urote, ima smisla uvjerenje mnogih da Plenkoviću zapravo odgovara ponovni izbor Milanovića, jer time ima osigurano sukobno mobiliziranje vlastite stranke (s obzirom na Milanovićeve stalne – na žalost nerijetko prostačke – napade na premijera i HDZ), ali i privid da ga napadaju s lijeva.

 

Palestinu treba priznati, uz uslov da nosioci ovoga projekta  prihvate obavezu zaštite svih prava

MONITOR:  Predsjednik Milanović je na skupu Brdo-Brioni čestitao slovenačkoj predsjednici Nataši Pirc Musar što je Slovenija priznala Palestinu- uz komentar da je u Hrvatskoj previše „kalkulanata“. Kakav je Vaš stav prema priznavanju Palestine koja još nije punopravna članica UN mada je tu priznata kao država?

PUHOVSKI: U predsjedničkoj (pred)kampanji vanjska politika, na žalost, jedva da je i spomenuta (uz djelomični izuzetak Ivane Kekin). Uvjeren sam da Palestinu treba priznati, uz uvjet (koji ljevica posvuda zapostavlja) da nositelji ovoga projekta jasno i jednoznačno prihvate obavezu zaštite svih, a posebice, ženskih prava. Tragikomično je pritom da faktička Milanovićeva sljedba, SDP, svojega patrona ne podržava kada je – za promjenu – u pravu.

Nastasja RADOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo