Predsjednik države je na minulim lokalnim izborima dobio novu, jasnu poruku da je njegovo vrijeme nepovratno prošlo. Svaki dan, sa njim na čelu, predstavlja gubitak i za državu i za partiju (koaliciju) koju predvodi. I premijeru su birači poručili da je krenuo sličnim putem
Pođimo od pretpostavke da će prebrojani rezultati prošlonedjeljnih lokalnih izbora, osim onih u Šavniku gdje se igraju produžeci, postati zvanični.
Trend je nastavljen: partija s najvećom podrškom glasača ujedno je i najveći gubitnik i ovih izbora. Od svakih pet građana/građanki koji su u Podgorici iskoristili biračko pravo, dva su glasala koaliciju okupljenu oko DPS-a, a tri sve ostale. Ipak, dok su slavili svi oni koji su prešli cenzus, Ivan Vuković je, skoro pa sam, objašnjavao izborni rezultat pažljivo vodeći računa da ne otkrije suštinu poraza.
Njegovoj partiji samo apsolutna pobjeda na izborima garantuje učešće u vlasti. Sve ostalo je apsolutni poraz. Koji iz glasanja u glasanje biva sve teži. Nije, dakle, problem u nedovoljnoj podršči birača. Ona je, zapravo, ogromna uzmemo li u obzir minuli rad te partije. Problem je što ti glasovi, bilo njih osam ili 38 odsto, nemaju nakon izbora nikakvu upotrebnu vrijednost. Vladaće drugi. Bez obzira na sve međusobne razlike povezaće ih želja da detronizuju DPS. I zauzmu njegovo mjesto.
Nije novo ni tajno: za takvu poziciju DPS-a najzaslužniji je Milo Đukanović. Iako nijesu bez zasluga ni oni koji pristaju da sa njim žanju ono što je predsjednik DPS sijao duže od trideset godina. Održavajući njegovu iluziju da su opstanak i napredak Crne Gore u direktnoj vezi sa trajanjem njegovih partijskih i državnih mandata, biznisima probranih partnera i sudskom nekažnjivošću odanih saradnika.
Izborni rezultati pokazuju da je Đukanovićevo vrijeme prošlo. On je teg sa kojim DPS ne može da se nosi. Nepoznanica je koga će, cijedeći vlast do posljednje kapi, Đukanović povući sa sobom. Svoju partiju, kompletan tzv. suverenistički blok ili, što nije nemoguće, cijelu državu. Zato odluka o odlasku/povlačenju ne bi trebala biti samo njegova.
Tu je i nekadašnja nova nada, premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović. Dvije partije, okosnice njegove vlade osvojile su, kad se saberu njihovi rezultati u Podgorici, manje od deset odsto glasova. SNP je ostao ispod cenzusa. GP URA, nakon što je za nju glasao tek jedan od šesnaest glasača koji su izašli na izbore, postala je prekobrojna. U vlast će ući ako ih se sjete oni koji bez njih mogu. Nakon Nikšića, URA i u Podgorici može postati „pridruženi član“ vladajuće većine. Neko ko se ne pita ništa, a nema ni opoziciono pravo na kritiku. Dozvolivši da mu ambicija preraste u grozničavu želju da sačuva vlasti, premijer je svoju partiju, od političkog „tasa na vagi“ pretvorio u dekoraciju.
Prave pobjednike nedjeljnih izbora predvode ministri finansija i ekonomije vlade koju je Abazović srušio zimus, uz pomoć Đukanovićevog DPS-a. Nijedan izborni debitant nije naišao na toliku podršku. Na talasu programa Evropa sad oni su pokupili glasove onih koji su između zastava, nacija, vjerskih sukoba i švercerskih (kontra)optužbi izabrali – veću platu. Djeluje kao zdrav rezon glasača koji su stručnjacima ostavili da prosuđuju o održivosti prošlogodišnjeg rasta zarada. Pa se sada nadaju novoj povišici. Obećano je.
I lideri Evropa sad se nadaju – skorim parlamentarnim izborima. Ne bi li dobar rezultat sa lokala prenijeli i u državni parlament. To je legitiman zahtjev kome se teško oduprijeti ako se prati elemntarni politički rezon. Nijesu, uostalom, Spajić i Milatović jedini koji priželjkuju skore parlamentarne izbore. Ali, do njih put vodi preko brojnih kompromisa na koje, za sada, nema volje u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti.
Oprezniji opominju kako ni ta rabota sa povišicama neće ići baš lako. Svjedoči o tome nezadovoljstvo i protesti prosvjetara, policajaca i vatrogasaca. Svi oni su, smatraju, ovako ili onako zakinuti programom Evropa sad, pa traže da se ta nepravda ispravi dodatnim uvećanjem njihovih zarada. Para nema. Mjesec nakon usvojenog rebalansa budžeta, planirano zaduženje od 350 miliona još nije realizovano. Potraga za zajmodavcima traje. Ne bude li ih uskoro, državna kasa mogla bi ostati prazna malo prije ili malo poslije novogodišnjih praznika. Raspodjela političke moći tada bi prestala biti naš najveći problem.
Zoran RADULOVIĆ