Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Drame imaju prednost

Objavljeno prije

na

Ljudima je dato da zagrle, jer postoje situacije u kojima ni najpažljivije izabrane riječi ne mogu da pruže utjehu

 

Polako otvaram oči i sve više mi se sviđa ono što sam videla dok su bile sklopljene. Izlazi mi se iz kuće, ali mi se ne viđa ni sa kim. Zapalim drugu cigaru dok prva dogoreva u piksli – moje nerazbuđenosti jutros. Pogledam kroz prozor, drveće ovih dana menja reči, drugačije pesme peva.

Jutro sam provela dosta dobro, malo se lenjila, lagala, ali bezgrešno.

Lako je mene pobuditi da sumnjam. Ponajpre u samu sebe i svoja zapažanja, ideja, postupke, verovanja, zamisli, doživljaje. I ne smeta mi. Tektonski poremećaji koji se dese u tebi, zastrašujuće odzvanjaju i nakon što ih prepoznaš, imenuješ i oblikuješ. Kad ih izgovaraš onome ko ih sluša, zbunjujući su i plaše, možda drugačije nego tebe, ali plaše. Uvećani daju neku drugu sliku, a na površini i u stvarnosti koju svakodnevno živiš, ništa se nije pomaklo, nikakav epski momenat se nije desio, i dalje si ono što jesi, samo si ponekog preplašio i oterao pripovedanjem o sebi, jer ne umeš da pripovedaš jednostavno. Treba samo govoriti – moje je iskustvo drugačije, možda nas ostave na miru, da se ne pretvaramo u čudovišta pred njihovim pogledima dok od nas traže da se pridružimo onome u šta ne da nismo sigurni, nego u sekundi nađemo hiljadu ali.

Od osnivanja sam član sjajne ekipe iz Bijelog Polja koja je i ove godine uspela, metodom „povuci-potegni“, da organizuje Osmi festival za djecu Kraljevstvo bijelih rada. Finansiranje projekata iz kulture: Nema podrške za Prinčeve i Princeze poezije, koje dovodimo na presto. Izgleda da i Crna Gora, ekonomski tigar, rasipa novac na kojekakve budalaštine (to ti je završeno), neću sad da ih nabrajam, ima ih mnogo zaista, pa zato nema potrebne finansijske podrške za decu. Konačno mi je jasno! Zato nas mladi i napuštaju, ne mogu da isprate naš napredak. Živela nama naša deca! Tužno je što država ne prepoznaje i ne ulaže ništa u retke i dobre projekte. Neprepoznato, razarajuće za dušu. Narod bez kulture nema budućnost. S obzirom na to u čijim rukama je kultura, mi, zaista, ne moramo da brinemo za našu budućnost. Ona ne postoji.  „…ali srećni smo ipak što smo došli do broja osam, broja koji pojedine kulture smatraju magijskim i beskonačnim simbolom, pa eto, i mi se nadamo da ćemo trajati još dugo”, kaže Saša. Vidimo se dogodine. Jedina čovekova obaveza u životu, u ovome ovde, danas i sada, jeste BUDNOST. Jer, to je jedini pravi ekvivalent življenju.

Ljudima uvek treba dozvoliti da budu ono što jesu. Neki će vas iznenaditi. Drugi neće nikada. I to je u redu. Kad je neko tužan pored mene, pretvorim se u onog koji oseća tu emociju i zna da bi nešto trebalo da uradi, ali ne ume jadan, pa onda pokuša neki poluzagrljaj utehe, onako traljavo, i napravi situaciju još bizarnijom i neprijatnijom no što je bila, al’ šta ću. Ljudima je dato da zagrle, jer postoje situacije u kojima ni najpažljivije izabrane reči ne mogu da pruže utehu.

Na noćni red došlo je pitanje šta ja sad da radim sa svime što sam do sada predano grabila i sakupljala, kakva gomila nereda i niotkuda vrata. Noću je sve priča. Ako i naizgled nevažna, besmislena, svakodnevna, neugledna, i takva, ona pripoveda. Očekujem i analizu one Momčilov do koljena, Vukašinu do zemlje. Uzdahnem duboko, naizgled bez nekog vidnog razloga… A u stvari, to se duša preslišava, od iskona naovamo, priseća svega što je pregurala.

Lagano teku dani Miholjskog leta, prijatnog i pitomog. Jesen je dala sve od sebe, mogli bismo i mi. Neka nam ovi dani budu prijatni onoliko koliko ih mi drugima učinimo takvima… Pošteno.

P.S. A sreda ko sreda, upadljivo sunčana i oblačna.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Zamak između redova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svrbe me prsti da napišem nešto lijepo, nježno… Ali, odoljeću. Nije sve za pisanje. Vidi mi se kroz oči, kako mi misao glavom protrčava gola, gasi svijetla i vrišti

 

Ne bi pogačice s čvarcima i jedno veliko parče sočne, čokoladne torte mnogo šta promenile u životu, ali sam trenutno vrlo spremna da to proverim. Samo, nemam ni pogačice, ni tortu. San i ja igramo žmurke, trenutno ja žmurim, a on se krije. I taman što sam legla, setih se da proverim da li su zaključana vrata.

Naravno da me seti na… Uveče bismo sedeli, a baba se sećala kako u zavičaju neko od starijih zapovedi: „Leti, Leposava, vidi ’eli zaključata kapija…“, a ključa nema, nego se neki kotur od pruća namakne na stubić i eto, sad je bezbedno i zaključato i more se spavati slatko. Е. Neki ljudi će uvek nedostajati, istom jačinom, i vreme tu ne menja puno, osim što donosi racionalizaciju. Sećanje na glas, gestove, miris, i osećaj praznine zbog odvajanja su uvek isti, samo razum vremenom lakše prihvata taj prazan prostor. Mudar čovek poseduje mapu slepih ulica u koje nikad ne skreće, pa i ako ga put nanese, ima spremne rasklopne barikade da zagradi te staze, u tom slučaju rikverc je jedini pravac. Ne postoji jedan plan za svakog. Putevi su različiti i na mnogo načina se može analizirati koliko smo uspešni. Ne moramo da se upravljamo prema drugima. Ako ću već da upropastim svoj život neka to bude na moj način. Posledice ionako snosim ja. A ako bude nagrade… I to je, opet, moje.

Prvo na svom licu vidim ovu duboku brazdu između obrva i kako se produbljuje s godinama, jednom ću cela da upadnem u nju. Mislim da sam se previše mrštila u životu, ali to sad ne mogu da vratim na početak. Sve pomalo dolazi na svoje mesto i taj je proces predivan. Ugledam ponekad i svoju babu kako me gleda i osmehuje se iz ogledala. Taj pogled i osmeh su lekoviti. To bi se tačno moglo pakovati u one starinske apotekarska bočice sa čepom od plute i izdavati na recept. Svrbe me prsti da napišem nešto lepo, nežno… Ali, odoleću. Nije sve za pisanje. Vidi mi se kroz oči, kako mi misao glavom protrčava gola, gasi svetla i vrišti.

Vetra je jako malo, kiše nema i jesen ne zna sad šta da radi, a petnaest do tri će uskoro…Stigla jesen, moje vreme, kako lišće počne da opada, kao da se vratim sebi i onome što zaista jesam

P.S. Još su širom otvoreni prozori ako se leto nenadano vrati.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Paraliza srednjih godina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad dođu na naplatu neke stvari iz prošlosti, ne pitam se zašto se to meni dešava. Zasluženo je. Ostaje mi da priznam: „Jeste, griješila sam“, i da sačekam da mi Đura oprosti što me je tukao, pa da lagano krenem dalje

Ne mogu da ugasim to što imam u sebi (nije da nisam probala), taj iritantni elan, mnogo priče, dobro raspoloženje ranom zorom i slične gluposti koje nerviraju, ali uvek mogu da tu energiju preusmerim ako vidim da nikako nije prihvaćena. Odakle i čemu ta vedrina i životna radost, draga?

Namršti se, utišaj, ćuti, jer svet je namrgođen i izgleda da želi da ostane takav. Pssst, mali trik, koračaj tako namrgođena i ne otkrivaj se. A kad ne gleda, kičicu u ruke i maži boje i murale, to svet nikako ne voli.

Žao mi leta. Meni se učinilo da se radi o nostalgiji koja je izazvana migracijom toplote, usled teške i neizvesne situacije zbog Borisa, nastale kao posledica zagađivanja, a najpre naglašene  istorijski negativne selekcije u svim bitnim strukturama i institucijama…

Jedna od stvari koju sam najviše mrzela u školi: tumačenje bilo kakvog dela. Javi se neko bistro, maštovito dete i kaže kako ono vidi i doživljava sliku, skulpturu, pesmu, roman… I onda ono odvratno: „Nije!“ I sledi sto puta prežvakani opis i šta je pisac/slikar hteo da kaže. A ko ti garantuje da je to baš tako? To su tako opisali oni koji su se bavili životom i delom umetnika. Ali su i oni morali biti subjektivni. U svemu tome ima mnogo ličnog doživljaja. Pa nemaju oni tapiju na umetnikove misli i osećanja. Možda je baš to dete uspelo da vidi stvari iz pravog ugla. Možda je umetnik baš tako razmišljao. Ali, neeee! Nemojmo ni slučajno da dozvolimo da neka nova misao probije tminu i prašinčinu napadalu po tumačenjima.

Učauri se u tebi to neko maglovito osećanje od kojeg stalno pritajeno strepiš… Pa se odnekud pojavi samo neki prepoznatljiv miris, boja, ukus… I usnula zver u tebi zaurla od gladi. Taman kad pomisliš da si je pripitomio. Ućuti se mašta. Uspava se lepa reč. Prepoznatljiva slika se razbije u bezbroj staklića kaleidoskopa. Zato odavno samo slegnem ramenima kad me neko pita za mišljenje. I klimam glavom kad slušam “akademska tumačenja“ dok mi mozak ide svojim bogazama i pravi sto i jedno “a šta ako“. Kad dođu na naplatu neke stvari iz prošlosti, ne pitam se zašto se to meni dešava. Zasluženo je. Ostaje mi da priznam: „Jeste, grešila sam“, i da sačekam da mi Đura oprosti što me je tukao, pa da lagano krenem dalje.

Sunce se lagano i neprimetno oprašta s nama. Jesen se ovog puta, čini mi se, nije tromo privukla, nego bez kucanja nogom vrata razvalila. I ostaje među nama. Vreme je za stisak ruke. Za zagrljaj. Za preživeti. Do novog Sunca.

P.S. Sve junak do junaka, a jutros niko u majici kratkih rukava.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Ulazak u (v)oz

Objavljeno prije

na

Objavio:

A jutros rano sam prvi put u životu otvorila kutiju lijeka sa prave strane, onako da uputstvo ne prednjači i čini mi se da sam time potrošila svu dobru karmu do kraja godine

 

Na železničkoj sam stanici, nekoj skrajnutoj, ravnica… stojim na vetrometini, nekolicina ljudi čeka kao i ja, prilazi čovek i kaže: „Izvinite, kako da izađem sa ove proklete stanice?“ Najednom osetim dim cigareta koje koje mirišu na vosak, neko dete se zaplače na ruskom, a ja planiram da pojedem čitavu pitu kad dođem kući.

A jutros rano sam prvi put u životu otvorila kutiju leka sa prave strane, onako da uputstvo ne prednjači i čini mi se da sam time potrošila svu dobru karmu do kraja godine. Hm, neću dopustiti nekom potencijalnom budućem bolu da mi pokvari lepotu onoga što imam sad. Jednostavno je. Nisam prorok. Ne znam šta će biti, ali znam kako mi je sada. Čekajući voz razmišljam o tome kako sam napisala jutros toliko dugačak mejl, da sam po prvi put u životu osetila želju da se umesto toga sa nekim čujem preko telefona ili, ne daj bože, vidim. Nekad sam duboko uverena da su spoljašnji svet i sva bića u njemu zapravo deo mog bića i ja njihovog, a nekad da su nešto strano, neprijateljski nastrojeno, sa čim moram da ratujem i od čega ću da budem poražena. I da, protraćila sam i vreme na odluku da li primalac mejla zaslužuje srdačan pozdrav, puno pozdrava ili samo pozdrav.

Voz kasni, kaže glas, četrdeset minuta. A mene čeka opran veš u mašini. To moram lično da odradim. Od svih mogućih razlika u filozofijama, moja deca i ja smo našli da se krvnički ne slažemo u metodologiji prostiranja mokrog veša na sušilicu. Kad neko od dece prostre veš, moram lično da ga drugačije poređam, zna se gde, šta i kako ide.

Uvesti neko metafizičko pravilo po kom uspomene stare dvadeset godina moraju da ti se unapred najave pre nego što ti prođu kroz glavu: da li mi se ovo neko sećanje, koje mi je maločas prošlo kroz glavu, desilo pre deset godina, deset sekundi, da li mi se nikad nije ni desilo ili mi se još uvek dešava.

Svake noći, posle ponoći, oglašava se ćuk sa moga krova. Kad čujem tu sovu uvek se setim priče, koju mi je pričala baba, kako je nekim dvema devojčicama iz sela, sova došla na kuću, pa im mama ujutro umrla, i onda razmišljam pa, bog te mazo, u našoj kući sam sad ja mama… Počela kiša.

Pristaje na peron.

P.S. Dođu tako neke osobe i za uši izvuku ono najbolje iz tebe.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo