Pokazuje se da vlast za probleme građana „čuje” tek kada oni izađu na ulicu i tako im naprave primjetan problem. Onda, pod prinudom, nude obećanja ili smišljaju privremena rješenja. Do sljedećeg protesta. Ili pada
Prošlog petka u parlamentu nije se govorilo samo o razlozima za (ne)opoziv Vlade.
Premijer je izašao sa listom osoba koje, prema njegovoj interpretaciji, zbog zaustavljenog šverca cigareta pokušavaju destabilizovati državu. Uz jednog poslanika DPS-a, među „političkim izvođačima destabilizacije” našao se i jedan ministar iz njegovog kabineta. Priča je, na momente, podsjećala na posljednje premijerske dane Zdravka Krivokapića. I on je za gubitak povjerenja optuživao članove svog kabineta – najglasnije upravo Abazovića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade – prebacujući im namjeru da zaustave borbu protiv duvanske i narko mafije.
Novitet je to što se u obračunu sa protivnicima iz reda kontroverznih biznismena, političara, policajaca, tužilaca, novinara… odlazeći premijer i doskorašnji koordinator za pitanja bezbjednosti pozivao i na „operativne podatke” službi pod njegovom kontrolom. Izvjesno je da se u Evropi kojoj navodno težimo, takvi podaci ne koriste za obračun sa neistomišljenicima, već se prosljeđuju nadležnim institucijama na dalju obradu i eventualno procesuiranje. Kako ono kažu: pravna država.
Našli smo se čudnoj situaciji. Odlazeći premijer, koji je mandat za sastav vlade dobio prije nepunih šest mjeseci, prebacuje potencijalnom nasljedniku da njemu na istoj adresi, mandat neće povjeriti predsjednik države nego Bemax. Abazović javnosti nije pojasnio da li je do tog zaključka došao na osnovu nedavnog iskustva, iz operativnih podataka policije i ANB-a, ili je u pitanju potreba da malo oteža posao onima koji su ga smijenili. Kao što je i njemu otežavao prethodni premijer. Ali je i ta najava/insinuacija svjedočila o dubini političke krize sa kojom se suočavamo.
Jedan od poslanika nam je, tokom parlamanetarne debate, pojasnio svoj doživljaj potpisivanja Temeljnog ugovora. Njemu je dobro, kaže, sve ono što je prihvatljivo Srpskoj pravoslavnoj crkvi. To je razumljivo imamo li na umu kako je dotični nedavno izjavio da mu je „SPC preča od porodice”!? Opet, kao dio zakonodavne vlasti i državni funkcioner vrlo dobro plaćen iz državnog budžeta, i taj bi se poslanik, a nije jedini, trebao makar pretvarati da mu je u ugovoru kojim država uređuje međusobne odnose sa nekom drugom stranom, makar ona bila i crkva, prioritet žaštita državnih interesa. Da ne kažemo poslodavca.
S drugog kraja lepeze pokušavali su nas ubijediti kako je odlazeća vlada, skupa sa prethodnom, odgovorna za „slom i sunovrat” svega čega su se dosjetiti, a što se ne može podvesti pod stavke kriminal i korupcija. Pošto DPS probleme te vrste ne vidi i ne priznaje. Njegovi sateliti su ponešto načuli o tim devijacijama, ali ne dovoljno da bi izveli bilo kakve zaključke.
Pominjano je svašta. Kriza ekonomije, zdravlja, bezbjednosti, obrazovanja, kulture… Ali je najciničnije zvučao DPS-ov zahtjev da se „vratimo na put evropskih integracija”. Samo što još nijesu rekli – tamo gdje su nas oni ostavili u avgustu 2020. godine.
Poslanicima DPS-a predočeno je da je ogromna većina nevolja, koje su danas pritisle Crnu Goru i dijele crnogorsko društvo, njihov proizvod i zaostavština. Da su mnogo brže stvarali nove nego rješavali postojeće probleme. Da zbog njihovog djelovanja Crna Gora nije postala „zajednica različitih” već je ostala „društvo podijeljenih”. I da je njihova neprekidna vladavina trajala, približno, 110 puta duže od mandata 43. Vlade, do momenta kada joj je izglasano nepovjerenje.
Dok političari, valjda, traže izlaz iz blokade sistema kome su kumovali (iz aktuelnog sastava parlamenta samo tri poslanika SD-a nijesu bili dio jedne ili druge vladajuće većine), građani na ulici traže mogućnost da uđu u njihovo vidno polje. Tokom ove nedjelje protestovali su liječeni zavisnici u Podgorici zbog nestašica neophodnih lijekova, ugostitelji iz Budve kojima su lokali zatvoreni zbog prevelike buke, nikšićki željezarci odlučni da zadrže sadašnji posao i platu.
Pokazuje se da vlast za probleme građana „čuje” tek kada oni izađu na ulicu i tako im naprave primjetan problem. Onda, pod prinudom, nude obećanja ili smišljaju privremena rješenja. Do sljedećeg protesta. Ili pada.
Zoran RADULOVIĆ