Samo tokom prošle godine u Crnoj  Gori je izgorjelo oko 143 km² šuma. Prema evropskom modelu „ukupne štete”, procjenjuje se da je 2021. godine šteta usljed šumskih požara u Crnoj Gori iznosila oko 280 miliona eura. Neki su od te štete zaradili, pošto im je bilo omogućeno da  betonizacijom opustošenih prostora uberu enormne zarade

Pored primorja, tokom protekle nedjelje gorjelo je i oko Skadarskog jezera. Gorjela je šuma na lokaciji za sada blokiranog projekta Porto Skadar Lake. U prošlosti su ovakvi „investitorski požari” dovodili do toga da se izgorelo šumsko područje preimenuje u građevinsko i onda se vremenom lako betonira.

Iz Agencije za zaštitu životne sredine, na čijem čelu je Milan Gazdić, su najavili da će, koliko je u njihovoj moći, preduprijediti „investitorske požare“. Za svaku procjenu uticaja na životnu sredinu na opožarenim zemljištima gdje se planira gradnja, ubuduće će se zahtijevati nulto stanje biodiverziteta, a u Agenciji će proces izdavanja takvog tipa dozvole trajati najmanje pet do deset godina.

Iz Agencije su kazali da će raditi u skladu sa postojećim propisima. „Proces izdavanja ovakvog tipa dozvole trajaće najmanje pet do deset godina, dok se ne obnovi vegetacija i živi svijet na opožarenom zemljištu i ono ne bude vraćeno u pređašnje stanje, gdje to bude moguće. Gdje se ne obnovi biodiverzitet, Agencija neće davati saglasnost na procjene uticaja na životnu sredinu“, naveli su iz Agencije.

Građanski i ekološki aktivistva Aleksandar Dragićević za Monitor kaže da ova odluka Agencije neće u potpunosti spriječiti „investitorske požare” ali će ih u velikoj mjeri smanjiti. „Zakon kojim se zabranjuje gradnja na šumskim područjima, goletima i tome slično služio je velikim i malim investitorima da vrše prenamjenu zemljišta iz šumskog, koje bude opožareno, u građevinsko. Imali smo primjere da vidimo kako to funkcioniše u praksi – dobar dio poluostrva Luštica je sagorio i odmah poslije toga tamo se desio građevinski bum, nikla su nova naselja, vile, vikendice… Gledali smo i kako jedne godine kroz šumu prolazi put, mještani bi se pitali kako i zbog čega kroz šumu, da bi sljedeće godine ta šuma sagorela a već kroz par godina oko tog puta bi niklo novo naselje ili veliki broj vila i kuća za odmor“, priča Dragićević.

I Aleksandar Perović, iz Ekološkog pokreta Ozon, za Monitor napominje da su nakon požara na atraktivnim lokacijama na primorju, u nacionalnim parkovima, zaštićenim područjima, ti prostori korišćeni kako za plansku, tako i za nelegalnu gradnju. Nabraja da se požari namjerno izazivaju i zbog drugih finansijskih koristi – „branja smrčka i drugih jestivih pečuraka, gdje je u praksi došlo do ozbiljnog razvoja ekokriminala podstaknutog institucionalnim promašajima davanja koncesija, zatim zbog sanitarne sječe šume, gdje se sem oštećenih stabala, neplanski sjeku i zdrava”.

Perović tvrdi da postoje indicije da se požari namjerno izazivaju i na deponijama: „Požari na ‘Mislovom dolu’ u Nikšiću imali su za cilj da određene firme pribave korist kroz procese sanacije, ali i da neke političke organizacije profitiraju. Jasno je da postoje različiti motivi za namjerno izazvane požare, isto kao što je potpuno jasno da se do sada od strane institucija nije ozbiljno pristupalo toj problematici i da su ekosistemske štete mnogo veće nego što se može shvatiti bez postojanja ozbiljnih analiza“.

Biolog Vuk Iković iz pokreta Preokret za Monitor podsjeća na slučaj kada je neposredno prije probijanja trase za dalekovod kroz Nacionalni park Lovćen, izbio veliki šumski požar upravo u koridoru budućeg dalekovoda. „Požar je u fazi širenja čitavo vrijeme ignorisan od strane funkcionera. U požaru su stradale stogodišnje bukove šume i ostao brisani postor. Još uvijek niko nije odgovarao za ovaj požar. Danas je vidljivo da je dalekovod uzrokovao gubitak pejzažnog identiteta Lovćena narušavajući pored ambijentalne i biološku vrijednost parka“. Dodaje da se često nakon šumskih požara kreće u odobravanje sječe ogrijevnog i građevinskog drveta. „To treba uraditi kako bi se spriječilo širenje šumskih bolesti. Međutim često se požar javlja na najpristpačnijim šumskim lokacijama, a uzrok požara ostaje nepoznat. Nakon toga Uprava za šume označi stabla za sječu, ali pored obilježenih posjeku se i neobilježena. Inspekcija, iako je upoznata sa ovakvim slučajevima, uporno ignoriše problem“.

Perović upozorava da mjere prevencije ne daju rezultate i da to dokazuje sistemsku, institucionalnu nesposobnost. Pa najavu Agencije vidi kao bacanje svjetla na ozbiljne ekološke i ekonomske posljedice koje su nastale nakon, u najvećem broju slučajeva, namjerno izazvanih požara. „Nažalost ono što nedostaje jeste utvrđivanje odgovornosti za štetu nastalu u životnoj sredini, pa se nadamo da će Agencija u čijoj je nadležnosti i ova procedura pojačati i taj dio rada kada su požari u pitanju. Naš stav, kada je zakonska regulativa u pitanju, jeste da je potrebno raditi na izmjenama, naročito u kaznenom dijelu, jer koliko su važeći zakoni dobri najbolje pokazuje stanje na terenu i tu nema prostora za improvizacije. Nejasna podjela nadležnosti, prebacivanje odgovonosti između institucija sistema, izostanak efikasne neselektivne kaznene politike, predstavljaju prepreku za vidljivu i mjerljivu primjenu zakona i jasno je da se moraju uraditi izmjene“, naglašava Perović.

Na pitanje što je prethodnih godina smetalo institucijama da primjenjuju zakone koji postoje, Dragićević kaže: „Prethodnih godina zakonski propisi se nijesu poštovali zbog toga što je država u stvari bila saučesnik malim i velikim investitorima i prećutno je dozvoljavala da se gradi na tim opožarenim površinama iako je bilo očigledno da se ta šuma namjenski pali kako bi investitori valorizovali zemljište koje imaju“.

Iković ističe da je svaka gradnja na šumskom i poljoprivrednom zemljištu bespravna, nelegalna gradnja i takav objekat se mora po zakonu odmah ukloniti i to o trošku bespravnog graditelja. Istovremeno, takva gradnja je sticaj više krivičnih djela po Krivičnom zakoniku, za koje se izriče višegodišnji zatvor.

„U Njemačkoj je krivično djelo kada šumsko ili poljoprivredno zemljište pretvarate u građevinsko putem bespravne gradnje. Time, pored bespravne gradanje, se čini još jedno krivično djelo – uništenje šumskog ili poljoprivrednog zemljišta. Kod nas ovo nije slučaj, ali svakako bi krivični zakonik trebalo dopuniti djelima nezakonitog pretvaranja poljoprivrednog i šumskog zemljišta u građevinsko“, kaže Iković.

On smatra da namjera Agencije pomjera stvari naprijed, ali i da on  proizilazi iz izbjegavanja odgovornosti drugih institucija koje se bave požarima i šumama. Kada bi MUP, Uprava za šume i Ministarstvo ekologije i urbanizma radili svoj posao, Agencija ne bi morala da se posvećuje ovoj temi na ovakav način, kaže. „Uzalud imamo spremne pojedince i profesionalne vatrogasce ako Ministarstvo unutrašnjih poslova ne sarađuje sa Ministarstvom odbrane. Zbog njihovih ličnih i partijskih odnosa država ne smije da trpi“, naglašava Iković.

Dragićević navodi da je u Hrvatskoj od 2005. na snazi zakon kojim se ne može izvršiti prenamjena opožarenog područja u građevinsko u roku od pet godina. Taj rok je 2017. produžen na 10 godina. „Prije 2005. u Hrvatskoj su gorjele na desetine hiljada hektara šume u primorskim područjima kako bi se to zemljište valorizovalo. Kasnije je broj investitorskih požara značajno smanjen. Nažalost i bez investitorskih požara Hrvatska se svake godine bori sa užasnim požarima zbog klimatskih promjena i sve veće suše tokom ljetnjih mjeseci“, kaže Dragićević.

Samo tokom prošle godine, podsjeća Iković, u Crnoj Gori je izgorjelo oko 143 km² šuma što odgovara površini od preko 23.000 fudbaskih igrališta. Prema evropskom modelu „ukupne štete”, procjenjuje se da je 2021. godine šteta usljed šumskih požara u Crnoj Gori iznosila oko 280 miliona eura. Ako znamo da je prosječni godišnji budžet Uprave za šume oko osam miliona eura, to znači da bi ona trebala da radi 35 godina da bi nadoknadila štetu koja je nastala samo u šumskim požarima prošle godine.

Mnogima je bilo omogućeno da ne čekaju oporavak već da betonizacijom odmah uberu enormne zarade. Očekuje se da dobru namjeru Agencije podrže i druge institucije. Da ne bi, kao i mnogo puta do sada, sve ostalo samo na dobroj volji koja je posustala pred „višom silom“.

Predrag NIKOLIĆ