Svi meni dragi dramatičari u koje svakako uvrštavam Miodraga Žalicu, Jovana Hristića, Miru Gavrana… bili su i ostali trajni izazov za moju redateljsku poetiku u kojoj se našao i Papa Wojtila sa svojom dramsko-poetskom Rimskom trilogijom
Sredjujući, ovih dana svoje teatrografske bilješke podstakla me ta rabota da napišem esejističku inveturu dramskih autora kojima sam, sa manje ili više imaginacije, godinama, podarivao svoje režisersko umijeće Naravno gdje bih drugo nego u Periskopu!?!
Dakle, najuspješnijim režiserskim pothvatima, ali i danas najvećim izazovima smatrao sam svoje režijske radnje ostvarene sa književnošću Miroslava Krleže. Režirao sam drame ,,glembajevskog”ciklusa u Kamernom teatru 55.(Gospoda Glembajevi) i na manifestaciji Krleža, Evropa, Stari grad (U agoniji,te Ver sacrum) ,,ali ponajviše uspjeha imao sam sa vizualizacijom ciklusa Legende u Narodnom pozorištu Sarajevo (Kraljevo) i (Hrvatska rapsodija), a u Collegium artisticumu (Adam i Eva), konačno, u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica (Put u raj). Festivalska priznanja najviše su,,zakitila” Kraljevo sa fantastilčnim ansamblom i likovnim rješenjima Ivanke Vanje Popović.
Iako sam režirao samo jedan tekst Henrika Ibzena (Kad se svi probudimo) polučio sam sa tom tuzlanskom predstavom iznimne umjetničke rezultate, kao uostalom sa još jednim Krležom, takođe u Tuzli (Pijana noć 1918)
Od bosanskohercegovačkih dramatičara najbolje predstave su polučile moje režijske opservaije djela Derviša Sušića, Zlatka Topćića i Nedžada Ibrišimovića… Posebno ovog posljednjeg. Naravno ne zaboravljam niti svoje teatarske vizualizacije vrijednih poetskih tekstova Maka Dizdara, Nikole Šopa kao i Dijane Burazer, Abdulaha Sidrana, Džemaludina Latića… Trudeći se da njihova dragocjena poetska riječ bude dovedena do dramskog usijanja režirao sam i ono što se danas popularno naziva nedramskim teatrom.
Ipak dva autora posebno izdvajam posebno na tom planu. Obje predstave su izvedene u prijedorskom teatru. Grobnica za Borisa Davidoviča Danila Kiša i Petkutin i Kalina Milorada Pavića.
I samo dolaženje do dramskih partitura koje mi odgovaraju bilo je iznimno zanimljivo. Tako smo tekst za predstavu Kako Musa dere jarca u ratnim sarajevskim uslovima prenjeli od autora koji je bio zatočen na Grbavici u čarapi jedne sugrađanke. Drago iskustvo je sa postavkom teksta Željka Vušurovića u Novom Pazaru. Svi meni dragi dramatičari u koje svakako uvrštavam Miodraga Žalicu, Jovana Hristića, Miru Gavrana… bili u i ostali trajnim izazovom za moju redateljsku poetiku u kojoj se našao i Papa Wojtila sa svojom dramsko-poetskom Rimskom trilogijom i jedan političar pjesnik Haris Silajdžić sa svojim Hamdibegom.
Gradimir GOJER