Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova : da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom ( svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

MONITOR: Kako komentarišete retoriku premijera i pojedinih ministara da ćemo ako Vlada bude pala biti zaustavljeni na evropskom putu?

KOVAČEVIĆ:  To mi zvuči kao politički marketing   neutemeljen u realnosti. Voljela bih da mogu da razumijem na čemu zasnivaju takav sud. Zastrašujuće je ako tapšanje po ramenu sadašnjeg premijera i ministara/ki  od strane  nekoga van Crne Gore stvara takvo  ubjeđenje u Vladi. Ne primjećujem  reformske zaokrete  ni u jednoj oblasti.  Ni promjene starog sistema u distribuciji moći. Šlajfuju u mnogim poglavljima na putu ka EU. Ne primjećujem podršku građana/ki.  Treba  mnogo više strpljenja, posvećenosti  i  trpljenja da bi se dosegla ta moć. Nije sve u „prvom milionu“ već mnogo više u kontekstu koji to omogućava političkoj eliti i njihovim poslušnicima i danas.

Moguće da u  globalnoj  političkoj situaciji  predstavnici Vlade  shvataju da ulazak u EU najmanje zavisi od demokratskih dostignuća naše države a neuporedivo više od trenutnih potreba EU da se konsoliduje i stabilizuje. To nema veze sa  demokratskim kapacitetom Vlade ni ispunjavanjem poglavlja ali nas oni hoće u to uvjeriti.  Zanimljivo da kredibilitet ne traže u Crnoj Gori na izborima,  već  u iskazima  međunarodnih izaslanika u naše ime.

MONITOR: Šta je  najbolje rješenje za izlazak iz ove političke krize?

KOVAČEVIĆ: Najbolje je rješenje da ne bude fizičkih sukoba na nacionalnoj osnovi. Zatim,  parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima  i  svježim idejama. I dva važna uslova: prvi – da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva, drugi – da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima.

MONITOR: Kako vidite razlog zbog kog je  došlo do destabilizacije Vlade –  potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om?

KOVAČEVIĆ: Žao mi je što je pemijer u situaciji  kada je bio u slijepoj ulici, umjesto vraćanja na početak ( izbori) krenuo desno. Njegov izbor je bio logičan  – ideološki blizak  kapitalizmu (neoliberalizmu), ubijeđeni  podržavatelj NATO saveza i militarizacije, nije ni mogao drugačije. Tom paketu pripada klerikalizacija i  TU.  Obećao je da će potpisati i potpisao je. Najhitnije i sitno. Vjerovatno pod jakim uticajem vanjskih aktera. Skoro je nevjerovatno da nije znao da će to dovesti do destabilizacije Vlade naročito zbog  ostalih političkih aktera koji svoje politike od samog početka  utemeljuju na identitetskim pitanjima. Otvorio je prostor nacionalistima i značajno oslabio građansku opciju.

Šira slika  zbog naše geopolitičke pozicije i male moći   ostavlja prostor međunarodnoj zajednici  i EU da kalkuliše našom budućnošću. Tu je i odgovor zašto nije podržana građanska opcija. Premijer, sigurna sam, to zna  i zna  čijim političkim  i nacionalnim ambicijama odgovara destabilizovana  Vlada Crne Gore.

MONITOR: A način na koji je taj dokument, koji podiže nacionalne tenzije, potpisan?

KOVAČEVIĆ: To je  veliko poniženje mislećih ljudi u Crnoj Gori. Taj način  je zlokobniji  nego sam potpis zato što  je to manir  politike da cilj opravdava sredstva a premijeru  nije prvi put da tako djeluje. Bilo  je vidljivo da je sve savršeno isplanirano, čitava predstava. Slično kao što se  ponašaju   nezreli rodtelji (koji nemaju volje ni strpljenja za argumentaciju) kada vode  bolesno dijete da dobije  injekciju. Prave  predstavu pred djetetom, lažu ga čitavo vrijeme da neće primiti injekciju a znaju da mora. Injekcija primljena na taj način mnogo više boli  bez obzira na konkretne efekte. Povjerenje je dugoročno izgubljeno i sigurno je da se ne može vratiti  negiranjem budućih bolesti, čak ni trenutnim izlječenjem. Zloćudne politike  na uspješnosti prevare  svojih građana grade rejting. Temeljni ugovor je potpisan na prevaran način.  Premijer nema problem, umjesto da da ostavku on tvrdi da Vlada nije destabilizovana.

MONITOR: Kako komentarišete slučaj protivljenja učešću advokata Velibora Markovića u timu koji je trebao da analizira ugovor zbog mizogenih stavova, te reakcije koje su nastale nakon toga?

KOVAČEVIĆ: Cijenim to. Prezirem saradnju   zasnovanu na tzv. višim interesima koja je najčešće  u funkciji  interesa vlasti a opravdava se nužnošću. Odluka nesaradnje nosi težinu i bez obzira na  različite interpretacije osvježenje je ta hrabrost. Daje  nadu da postoje ljudi koji  stoje iza vlastitih ubjeđenja  bez obzira na cijenu  koju će platiti. Lijepo je na djelu vidjeti dosljednu  odbranu vrijednosti za koje se zalažete. To je rijedak izuzetak u našem javnom prostoru.

Uzgred, premijer je sve prekratio ,,ništa novo nisam čuo”.  Suviše arogantno da bi bilo oprostivo. Strategija  fingiranih konsultacija nakon već donešene odluke  obesmišljava  svaki napor da se odnosi  usavše, uvaži profesija, desi promjena i doprinese povjerenju.  Ovo je demonstracija prakse instrumentalizacije  i bagatelisanja stavova ljudi.

MONITOR: Nakon 100 dana manjinske Vlade, kako vidite njene rezultate?

KOVAČEVIĆ: Vidim   da se istražni  zatvori pune ljudima  sa visokih pozicija što ne znači da će dobiti zaslužene kazne, da su vlastodršci dodirljiviji, ali ne manje bahati,  da je rad u nekim institucijama vidljiviji, ali ne i   transparentniji  (vlada, odbori…), da je strahopoštovanje prema ljudima na pozicijama manje,  ali poštovanje nije veće. Nisam slušala izvještaj Vlade  o 100 dana. Nakon odslušane rasprave o TU koja je bila poražavajuća. Prisutni i odsutni nisu pokazali minimalnu dozu odgovornosti  prema tom tijelu i prema stanovništvu u čije ime donose odluke. Nemam što od njih više čuti.

MONITOR:  Šta se promijenilo nakon 30. avgusta 2020?

KOVAČEVIĆ: Mnogo toga se promijenilo u širem  kontekstu ( rat u Ukrajini, nastavak  covida, ekonomska kriza, kriza u EU, nova ratišta ). I to je najbitnije . Kod nas,  političari  otvorenije  love privilegije, više  slušaju i manje  misle što značajno otežava našu poziciju i stvara nesigurnost.

Promijenila se brzo prva Vlada, želim da se i druga promijeni brzo. Partitokratija pruža veliki otpor parlamentarnim izborima   otvoreno i ucjenjivački. Osokoljeni su   nacionalisti. Osokoljena je SPC.  Nezavisni su medijski i politički marginalizovani izloženi većem pritisku da se opredijele vjerski, nacionalno, partijski. Nacionalizmi su različiti, ali su nacionalisti isto opaki i opasni

Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN TODOROVIĆ, LIKOVNI UMJETNIK: Sentimentalnost i sujevjerje stvaraju mitove

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjetnost ne mijenja svijet preko noći, ali mijenja način na koji ga gledamo

 

 

 

Umjetnik Stefan Todorović predstavio je novi opus radova na samostalnoj izložbi pod nazivom “Beton” u Umjetničkom paviljonu u Podgorici. Diplomirao je i magistrirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Njegova karijera uključuje samostalne izložbe u Beogradu, Podgorici i Parizu, kao i učešće u rezidencijalnom programu Cité internationale des arts u Parizu.

Među njegovim priznanjima su Nagrada za crtež na XVIII Bijenalu studentskog crteža i nagrada “Milunović, Stijović, Lubarda” na 71. tradicionalnoj izložbi ULUCG, te Nagrada CANU za istaknute mlade stvaraoce u oblastima nauke i umjetnosti (2016).

MONITOR: Naziv izložbe „Beton“ asocira na nešto univerzalno i sveprisutno. Koliko naziv ima direktnu vezu sa Vašim radovima? Da li ste željeli da Vaša izložba komunicira ideju koja prevazilazi samo vizuelni aspekt radova?

TODOROVIĆ: Naziv je dovoljno banalan da privuče pažnju. Poenta izložbe i postavke jeste da upravlja pažnjom gledalaca, a ne da im priča priču. Ja sam oduševljen brojnim komentarima koje sam slušao, ljudi su lako ukapirali da taj naziv ne korespondira ni sa kakvom tematikom, formom ili suštinom. Što potvrđuje tezu iz vašeg pitanja, da ideja komunicira prevazilazeći estetske aspekte.

MONITOR: Vaše slike bave se odnosom između trajnosti i promjene, otpornosti i propadanja. Kako te kontrastne teme reflektuju stvarnost koju istražujete?

TODOROVIĆ:  To je sve dio jednog istog procesa permanentne transformacije i promjene koji se jednako odnosi na nas i na sve što nas okružuje. Mi se vezujemo za stvari, razvijamo osjećanja i odnos prema njima, i  u njima se reflektuje naša stvarnost.  Sentimentalnost i sujevjerje stvaraju mitove, ja se sa tim mitovima igram.

MONITOR: Koliko mitologija i lične priče utiču na vaš kreativni proces? Da li imate konkretan mit ili priču koja je posebno inspirisala ovu seriju?

TODOROVIĆ: Mit je u mom slučaju polazišna tačka koju težim dekonstruisati. Mit su za mene jednako i neka drevna predanja, ali i svakodnevne mistifikacije. Dotakao sam se mnogih mitova u svojim radovima, na primjer instalacija Želja je imala četiri, pet lako uočljivih mitskih aluzija, ali sama suština mog djelovanja upravo u razbijanju šablona same mistifikacije i potraga za nekim katarzičnim efektom.

MONITOR: Na koji način Vaše slike komentarišu društvene strukture ili svakodnevna iskustva?

TODOROVIĆ: Upravo insistirajući na tome da je umjetnost bitna koliko i politika ili trgovina na primjer, kao i na tome da ne mora da im povlađuje. Nažalost smo u poziciji kada to djeluje kao veoma radikalan stav. Društvene strukture i društvene hijerarhije u velikoj mjeri definišu naša svakodnevna iskustva, naše želje, snove, realnost. Mijenjale su nam se društvene paradigme i sistemi, samim tim i snovi i strahovi, mislim da je svima koji imaju to iskustvo jasno o čemu govorim.

MONITOR: Da li smatrate da umjetnost ima moć da podstakne promjene u savremenom društvu?

TODOROVIĆ: Umjetnost ne mijenja svijet preko noći, ali mijenja način na koji ga gledamo. Nekad je dovoljno da drugačije pogledate sopstveni zid i shvatite koliko je toga neprimijećeno, ili vrijedno promjene. Svjedoci smo na svakom koraku kako umjetnost može biti podvrgnuta ideološkoj, religijskoj, političkoj, komercijalnoj i drugim manipulacijama. Autorski rad, svjestan te činjenice, podstiče promjenu perspektive i načina posmatranja. U širem smislu to predstavlja preduslov promjenama.

MONITOR: Nije bilo uobičajenog otvaranja izložbe. Zanima me koliko Vam je važna interakcija sa publikom i kako ona utiče na Vašu dalju umjetničku praksu?

TODOROVIĆ: Nije mi bio cilj razbijanje konvencije otvaranja, već sam se vodio logikom postavke. Nemoguće je nešto otvoriti ukoliko su se svi već odomaćili u tom prostoru. Upravo zbog publike i njihovog utiska, smatrao sam ovo boljim načinom kroz koji će više ljudi imati priliku da dobije taj “prvi utisak” postavke. Samim tim, interakcija sa publikom mi je ne samo važna već i primarna.

MONITOR: Učestvovali ste i u rezidencijalnom programu u Cité internationale des arts u Parizu. Koliko je to oblikovalo Vaš umjetnički izraz? Šta je najviše uticalo na njega?

TODOROVIĆ: Boravak u inostranstvu je zaista obilježio moj razvoj, u svakom smislu. To nije samo definisalo moj izraz, nego ga je čak razgradilo i ponovo izgradilo. Takođe, naučio sam i da cijenim dobre kroasane.

M.MINIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DAVOR ĐENERO, POLITIČKI ANALITIČAR IZ HRVATSKE: Zoran Milanović bi lako mogao osvojiti novi predsjednički mandat

Objavljeno prije

na

Objavio:

S Plenkovićem HDZ-ova većina ostaje centristička, a Domovinski pokret –u slučaju parlamentarnih izbora, ne može računati na prelazak izbornog praga

 

 

MONITOR: Vlada Andreja Plenkovića je prošla još jedno saborsko glasanje o povjerenju. Koliko su podjela u Domovinskom pokretu i slabljenje krajnje desnice doprinijeli učvršćivanju saradnje HDZ i Domovinskog pokreta Ivana Penave, poslije prelaska u opoziciju DOMINO Maria Radića? Pomjera li to hrvatski desni centar još udesno?

ĐENERO: U konsolidiranim demokracijama proceduru glasanja o povjerenju vladi opozicija pokreće samo onda kad je vjerojatno da je moguće izglasati nepovjerenje. Kad je parlamentarna većina-ako i minimalna, čvrsta, a kad opozicijski front prema vladi nije čvrst, ona je besmislena. Praksu ustrajanja na pokretanju procedure izglasavanja nepovjerena vladi u hrvatsku je političku arenu uveo Zoran Milanović, kao šef SDP-a u parlamentarnom mandatu 2007-11, a ljudi koje je on selektirao kao političku elitu u SDP-u (nekoć važnoj stranci demokratske ljevice), ponavljaju njegove političke početničke greške i danas. A istovremeno s procedurom glasanja o nepovjerenju vladi, vodio se i dijalog o izboru sudaca Ustavnog suda, koje se bira dvotrećinskom većinom- pa je nužan politički konsenzus. Paradoksalno je da se istog dana trebalo glasati o nepovjerenju Vladi i o ustavnim sucima- koji su izabrani de facto dogovorom vladajuće većine i SDP-a.

U današnjoj parlamentarnoj većini marginalno sudjeluje populistički Domovinski pokret, njegovi ministri formalno upravljaju s tri ministarstva. Ali, pogotovo nakon raskola u DP-u, njihov utjecaj na vladine politike je marginalan. Nažalost, oni su potisnuli dosadašnjeg partnera u Plenkovićevim administracijama-SDSS Milorada Pupovca. Ali korektni parlamentarni odnosi HDZ-a i SDSS-a nisu prekinuti i pitanje je kako će dugo trajati to „izbivanje“ (najveće stranke srpske manjinske zajednice) iz vladajuće koalicije. Pupovac nastavlja voditi odmjerenu i racionalnu politiku i zaustavlja prodor koncepta „srpskog sveta“. Ton vladajućoj koaliciji i dalje dominanto daje Andrej Plenković-koji je prije svega zagovornik koncepta „više Europe“, a to ne ugoržava niti kvazisuverenizam DP-ovaca-niti pritisak ostalih populističkih stranaka. Pa niti kvazisuverenistička matrica koju nastoji nametnuti predsjednik Milanović.

S Plenkovićem, HDZ-ova većina ostaje centristička, a DP-koji kao niti DOMINO (u slučaju ponovljenih parlamentarnih izbora), ne može računati na prelazak izbornog praga. Nema manevarskog prostora insistirati na nekim „svojim politikama“.

MONITOR: Bivši ministar zdravlja, Vili Beroš, osumnjičen je za trgovinu uticajem i primanje mita.. Beroš  nije prvi Plenkovićev ministar koji je bio uhapšen…Da li bi se USKOK angažovao da nije bilo sumnji iz EPPO, ofisa evropske tužiteljke Laure Koveši?

ĐENERO: Činjenica da se pokazalo da je ministar Beroš povezan s rizikom korupcije i da postoje indicije da je funkcionirao u zločinačkoj organizaciji koju su formirali akteri što ih se u hrvatskoj javnosti povezuje s mafijom, ozbiljan je udarac premijeru Plenkoviću. Ministri kojih se do sada morao odreći zbog korupcije, nisu bili stvarno njegov odabir. Oni su naslijeđeni iz ranijih razdoblja stranačkih politika ili zato što su se u križaljci našli zbog nekih političkih igara. Beroš je, međutim, bio njegov odabir, u Vladu je ušao u osjetljivo vrijeme prije početka hrvatskog predsjedanja EU, bio je dio tima koji je dobro upravljao COVID krizom, unutar EU je sudjelovao u inicijativama izgradnje zdravstvene zajednice. Međutim, tokom cijelog njegovog mandata javljale su se nepotrebne, marginalne afere vezane uz netransparentne javne nabave. Međutim, afera koja je izbila njegovim uhićenjem, kad se ustanovilo da je svojevrsna zločinačka organizacija-čiji je dio izgleda bio ministar, namiještala tendere za ultra skupe sofisticirane medicinske uređaje, a da je u svemu tome sudjelovala mafija, to je izazvalo šok. Čini se da su prvi istragu pokrenuli iz Ureda europske javne tužiteljice, jer su u nekoj drugoj istrazi otrkrili poveznice momaka s mafijaškim backgroundom s trgovanjem medicinskim uređajima. O svojoj istrazi oni nisu obavijestili kolege u hrvatskom tužiteljstvu, a ovi su pokrenuli svoju istragu. Detalje o pozadini ćemo vjerojatno tek doznati. Moguće je da je USKOK, sam došao do informacija koje je krenuo slijediti, a možda se uključio da bi „oteo“ istragu Uredu europske tužiteljice. Budući da je EPPO relativno nova institucija, da uvijek postoji konkurencija među institucijama-a nadležnosti još nisu jasno podijeljene, došlo je do sukoba (koji ima i personalnu pozadinu). I u USKOK-u i u EPPO rade ljudi koji su do jučer radili zajedno, koji pripadaju različitim grupacijama unutar tužilaštva i imaju različite političke afinitete. Otud malo kolorita u ovoj aferi. Vjerojatno nije najbolje da o nadležnosti arbitrira Glavni državni odvjetnik, ali takvo je trenutno rješenje. Pitanje je, samo, kako brzo će se doći do sudskog epiloga. To je uvijek bio problem u hrvatskom krivičnom sustavu.

MONITOR: Hrvatska je blizu dvije godine dio europodručja i Šengen zone EU. Koliko su vidljivi benefiti od ove još tješnje integracije Hrvatske, prije svega za građanke i građane Hrvatske i koliko hrvatske institucije pokazuju sposobnost da nove mogućnosti iskoriste na najbolji način?

ĐENERO: Pristupanje Schengegnskom sustavu silno je važno za Hrvatsku. Živim u Primorju, koje je ovisno o turizmu, a ukidanje graničnih kontrola bitno je ubrzalo protočnost. Daleko je više gostiju iz obližnijh zemalja, posebice Austrije, Slovenije, pa i Mađarske ili Slovačke, koji dolaze na više kratkih boravaka u Hrvatsku, više je prelazaka iz Italije samo na jedan dan.

Ako, pak, razgovarate s europskim diplomatima u Zagrebu, većina će vam reći da je Ministarstvo unutarnjih poslova, posebice njegova uprava za granice, jedan od najefikasnijih dijelova hrvatske javne uprave.

MONITOR: Hrvatska je u ovoj „superizbornoj godini“  pred predsjedničkim izborima. Može li neki od potencijalnih 13 kandidata ugroziti glavno predizborno rivalstvo predsjednika Zorana Milanovića i kandidata vladajuće koalicije Dragana Primorca?

ĐENERO: Nažalost, vrlo je vjerojatno da će populistički, neliberalni sadašnji predsjednik Zoran Milanović, akter bez političkog utjecaja u euroatlantksom krugu, a vrlo naklonjen narativima (da ne kažem brbljarijama) totalitarnog režima Vladimira Putina, s lakoćom osvojiti novi mandat. Glavni predizborni argument Milanovića je da je on „jedina brana tome da HDZ i premijer Plenković ne ovladaju svim izvorima moći u društvu“. A iako je u prošlolom mandatu samo stvarao blokade, ali ničim nije stvarno „ograničio moć“ premijera i vladajuće stranke, njegova izborna podnuda se čini ispraznom. Međutim, na političkom tržištu dobro kotira.

MONITOR: Premijer Plenković je nedavno razgovarao sa izabranim predsjednikom SAD, Donaldom Trampom. U šturom saopštenju,  rečeno je da su dvojica zvaničnika „raspravili i o nastavku podrške Ukrajini“. S obzirom na protivljenje predsjednika Milanovića učešću  hrvatske vojske u bilo kom obliku angažovanja šta bi to moglo da znači?

ĐENERO: Unatoč Milanovićevoj opstrukciji, zbog koje Hrvatska vojska ne može sudjelovati u obučavanju ukrajinske vojske (koje se odvija u Njemačkoj), čak niti u de facto humanitarnim pitanjima, poput znanja o vojnom sanitetu ili razminiranju-u čemu Hrvatska ima više iskustava od europskih članica NATO, jasno je da je ona bila čvrsto na strani Ukrajine. Nažalost, vjerojatno je da će pitanje potpore Ukrajini u narednom razdoblju biti više europsko nego euro-atlantsko pitanje. Kad je, pak, riječ o euroatlantizmu, onda ja važno to što je novim budžetom hrvatska vlada osigurala da će naredne godine ispuniti kriterij o izdvajanju 2  posto BDP-a za obranu.

 

Hrvatska prepoznala aktere u crnogorskoj vlasti koji nastoje blokirati pristupanje Crne Gore EU

MONITOR:. Hrvatska do sada nije podržala nastavak napredovanja Srbije ka EU, a prije nekoliko mjeseci je oštro  reagovala na Rezoluciju o genocidu koju je izglasala Skupština Crne Gore. Pošto je novi predsjednik Evropskog savjeta, Antonio Košta, saopštio da je proširenje EU njena najveća geopolitička investicija, kako ocjenjujete zadržavanje oštrine sa kojom se Hrvatska odnosi prema nekim zemljama Zapadnog Balkana?

ĐENERO: Ne vidim nikakvu oštrinu, dapače. Hrvatska politika je, na primjer-kad je riječ o Crnoj Gori, jasno prepoznala postojanje aktera u crnogorskoj vladajućoj većini koji nastoje blokirati pristupanje Crne Gore Europskoj uniji. Zato je vrlo precizno šefove triju protueuropskih, velikosrpskih i proruskih stranaka proglasila nepoželjnima u Hrvatskoj, a pritom nije blokirala dodjelu IBAR-a Crnoj Gori.

Kad je riječ o rezervama Hrvatske prema otvaranju 3. klastera u pregovorima Srbije s EU, Hrvatska nije sama, nego jednako misle i sedam drugih članica EU, a i neke druge članice su svjesne da neusklađenost sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom poltikom nije dobra poputbina za pregovore. A da je slanje nekih signala koji se mogu tumačiti kao pozitivni (u uvjetima flagrantnog kršenja načela vladavine prava, ugrožavanja slobode medija, gušenja slobode javnog okupljanja-i to nakon parlamentarnih ali i lokalnih izbora koje nije bilo moguće opisati kao slobodne i poštene), moguća velika pogreška. Posebice u uvjetima kad politička elita u Srbiji nema stvarnu ambiciju europeizacije svoje zemlje.

 

 

Kad bi EU imala samo jednu  „Ahilovu petu“, sve bi bilo lako

MONITOR: Pad vlada Njemačke i Francuske, po nekima je znak krize EU i njenog neuspjeha da reaguje na izazove posljednjih godina-migracije, koronu, rat u Ukrajini, ekonomsku konkurentnost Kine, promjene liderstva u SAD… Šta je danas „Ahilova peta“ koja može uticati na dalje slabljenje globalnog uticaja EU i njenih 27 članica?

ĐENERO: Kad bi EU imala samo jednu slabu točki, „Ahilovu petu“, sve bi bilo jednostavno i lako. Činjenica je da je Europa pretrpjela veliku štetu od agresije Putinovog režima na Ukrajinu, i da plaća ozbiljnu cijenu za to. Činjenica je da ekonomska ali i demografska kriza-s jedne strane i migracije s druge strane, dovode do stvaranja neurotske situacije u kojoj veliki slojevi društva stahuju od deklasifikacije, pa u takvoj situaciji jačaju populistički pokreti s primitivnom retorikom i „jednostavnim“ „hrabrim“  i prijekim rješenjima. Činjenica je da je hibridno djelovanje i patogeni utjecaj totalitarnog režima Vladimira Putina dodatni vjetar u leđa njegovim klijentima iz protudemokratskih populističkih pokreta. Činjenica je da sve to slabi Europsku uniju i zamagljuje njene zajedničke vrijednosti. Činjenica je i to da promjenom administracije u Americi prijeti i dodatno slabljenje atlantizma. Sve su to ozbiljni problemi pred EU. I da na sve to treba naći racionalan odgovor, koji će očuvati Uniju.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo