Povežite se sa nama

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ: O fantazmu materinjeg i nacionalnog

Objavljeno prije

2 godine

na

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Materinji je jezik rizičan i često destruktivan fantazam. Ali ne jezik kao takav, već iluzija materinje ,,zaštitne” čahure koja nas radikalno odvaja od izvanjskosti i drugosti. Još više nego ,,materinji”, to čini nacionalan jezik koji upućuje na jezičnu ,,čistotu” i pretpostavlja prirodno posjedovanje jezika. Kao i materinji, i nacionalni je idiom duh u onom smislu u kojem je palanka duh u Konstantinovića i duh ili spectre ili fantazam kod Derride, tj. nešto žuđeno a nedostižno. Politički ,,teoretičari jezika” nacionalni jezik uvijek opterećuju ne samo sa purističkom naredbom, nego još i sa  ,,priznanjem iskonskog grijeha u jeziku” koje se iziskuje od ,,nelegitimnog” govornika. Ovog određuje sama jezička policija, npr. Francuske akademija, škola ili lektorska služba u svojoj božanskoj presudi. Ta ,,iskonska greška ili grijeh” međutim nije u optuženom govorniku nego se nalazi u nametnutom okrnjenom monojeziku, jednojeziku (monolangue). Tako monolingvalno ljudsko biće govori spektralnim jezikom koji mu je uskraćen i koji nema prvobitnog izdanja (za što je kuđeno), pa je bačeno preko i mimo jezika samog direktno u navodno apsolutan prevod iz tog nedostajućeg jezičkog iskona. A apsolutan je prevod naravno totalitarizam, taj totalitarizam (koji se ne zadržava tek na jezičnoj dimenziji nego može ići i dalje) koji mu je uskraćivanjem jezika bez zadatog modela nuđen i nametan.

Derrida pokazuje da se politički a normativan teoretičar jezika nalazi u nama samima, i autokritički piše o vlastitim kontradikcijama u tom pogledu kad govori o usađenosti poriva za jezičkom čistotom u njegovom kolonijalnom francuskom, ideji s kojom se sam nije slagao ali ju je pronosio, pritom je ne smatrajući etičkom, političkom ni društvenom. Takav poriv ne zadaje unaprijed formu ni formulu, rječnik ni izraz, ne nalaže ovaj ili onaj stil. Ništa se unaprijed ne može reći o čistoti jezika pa ovu niko ne može ni propisati, iz čega autor zaključuje da je jezik sav okrenut prema budućnosti a ne prema prošlosti, prema tobožnjoj autentičnosti sigurnog ,,ispravnog” jezika. Ovo govori o nasljedstvu i posljednoj volji jezika samog kojeg on, kao autor, nastoji izbaciti iz njegovih gongova, izvrnuti, ,,faire qu’elle [la langue] n’en revienne pas”. Ovo Derridino lociranje jezika i njegovog nasljeđa u budućnost obrće jezičku politiku od konzervativne ili, još gore, reakcionarne, u kreativno-progresivnu.

Knjiga Politike prevođenja sakupila je dio mojih tekstova na francuskom na temu prevoda. Pogovor koji ovdje dodajem dolazi dugo nakon što su objavljena pojedina poglavlja. Prevođenje u knjizi uzimam u širem smislu, ne samo jezičkom nego metaforijskom, a razumijem ga politički i transkulturalno. Veliki je izazov za mene da knjiga izlazi kao prevod iz jednog u drugi od mojih jezika, i to prevod koji nije iz moje ruke mada sam mu nešto pridonijela. Uskočila sam u rad na ovom prevodu na dva osnovna plana: na filozofskom, kako bih zadržala svoju misaonu koherenciju; i, također u brizi za vlastitu smisaonu i jezičnu dosljednost, na ravni prevođenja na jednu od novih varijanti našeg jezika koja mi nije bliska. U prevođenju smo dakle imale dva osnovna problema: jedan je upravo hrvatski jezik, a drugi je filozofija. Za prevoditeljicu je ovo drugo bilo lična poteškoć jer nije mogla unaprijed znati moje filozofske i političke stavove, kao pretpostavku da se tekst razumije, a za mene ono prvo. Intervenirala sam na obje razine. Pritom primjećujem da naš jezik, u kojemu je iskaz “nema problema” poslovičan, nema domaćeg termina za riječ ,,problem”, što znači da ga u principu negira i uzvodno od tog iskaza. Ja sam iz našeg jezika otišla i prestala na njemu objavljivati pred više od trideset godina. On se u međuvremenu fragmentirao na nekoliko varijanti i više ili manje tvrdih standardizacija. Ova posljednja hrvatska verzija meni zbog pauze od tri decenije zvuči usiljeno, neprirodno i neestetski, ali ne sporim da je zaživjela. Ja sam dakle ostala pri svojoj, koja je pomirljiva mid-Yugoslav varijanta na bazi hrvatskog. Premda vidim da je u Hrvatskoj standardizacija detaljno razrađena i prihvaćena u javnosti, i o njoj sam dobro informirana, jedini doslovno sprovođen kriterij koji u njoj razabirem (bez obzira na brojne precizne jezikoslovne stručne radove) jest briga da se razlikuje od srpskog. Pritom se u njoj potkradaju smiješne greške nastale iz popularne percepcije o porijeklu ili etimologiji nekog izraza, a za svaki se slučaj izmišlja kad se ne nalazi ,,hrvatski” ekvivalent.

Ovdje ću odmah ponovo navesti Radomira Konstantinovića à propos opsesije jezikom u palankama kakve su naše, kao i sve druge: ,,Nalog za znanjem svoga jezika javlja se ovde kao nalog za znanjem svog plemena, kad je ovo znanje neka vrsta muzeja (rodovskog) u kome radost pruža, otkrivanjem poznatog, neprestano samodokazivanje kroz ovo ushićenje kojim je propraćeno svako prepoznavanje onoga što se već znalo i što se, tako, utvrđuje u sebi samom kao nešto neuništivo, večno pra-roditeljsko“.

Zašto pišem na francuskom i na engleskom. Na francuskom pišem zato što sam u francuski uronjena, imala sam ili imam studente i posao na francuskom, živim francuski život. U knjizi sam objasnila razliku odnosa, unutar globalizacije, između francuskog i engleskog, na kojem također pišem, ali iz drugih razloga ili u drugim prilikama. Na engleskom pišem i služim se njime kada se obraćam ne-francuskoj publici, kada radim za izdanja na engleskom jeziku i kada predajem u zemljama gdje se francuski ne razumije, jer je on danas sveden tek na jedan lokalni mada još uvijek i kolonijalan jezik. Francuska nacionalna kultura ne podnosi globaliziranu hegemoniju engleskog, i rado bi je zamijenila davno izgubljenom svjetskom diplomatskom hegemonijom francuskog. Slično, ni mnogi kolonizirani narodi ili nacionalne kulture u otporu prema hegemoniji SAD, a naročito u latinskoj Americi, ne podnose engleski, što se može razumjeti. Oni koji bi trebali ponajmanje da ga podnose, kao što su stanovnici bivših britanskih kolonija gdje je engleski nametan kao elitan i hegemonijski jezik, i gdje obrazovane elite još pišu i govore engleski, izradili su danas sebi razloge da ga ipak usvoje bez predrasuda. Tako Indijci engleski, koji je i njima porijeklom kolonijalan jezik protiv nametanja kojeg su se u prošlosti borili, i koji je na planu međunarodne jezičke politike izvor brojnih nepravni među indijskim jezicima (među kojima je sada i on), danas nazivaju engleski naprosto internacionalnim jezikom koji im daje pristup svim drugim jezicima. On im otvara globalizaciju – dakako uključivo sa svim njenim politički zastrašujućim stranama – ali i s tom prednošću otvorenosti cijelom svijetu koja bez engleskog danas ne bi bila moguća. Što ne znači da neće sutra biti moguća na osnovu kineskog ili nekog drugog jezika.

Francuski je do početka dvadesetog stoljeća još bio svjetski jezik, govorio se na dvorovima i u diplomaciji, ali danas to više nije i u ovom ga je kao i u mnogo čemu, zamijenio hegemonijski engleski. Reakcija je francuskog jezika i francuske Akademije bila još veće lingvističko zatvaranje prema drugim jezicima, što je za njega u pogledu ciljanog širenja francuskog utjecaja i kulture bilo i ostalo pogubno, i što ga je ograničilo na državno sponzoriranu – ograničenu i administrativnu – frankofoniju. Notorna je činjenica da se u Francuskoj veoma teško uče strani jezici (a pogotovo omraženi engleski koji se vezuje za SAD i imperijalizam), što je dio kulturne zatvorenosti koju vlasti nastoje nadići putem pretpostavljenog francuskog univerzalizma. Srećom, mlađe generacije su same došle na ideju da uče i nauče strane jezike, pa i engleski, tako da je situacija danas manje provincijalna nego kad sam ja prije tridesetak godina došla kao profesor u Francusku. Već sam prvog dana na univerzitetu uočila u tom pogledu razliku između mojih zagrebačkih i mojih pariskih studenata, čak i najboljih: ovim posljednjima se nije moglo dati literatura na stranim jezicima. U amfiteatru je prvo nastao muk, a zatim žamor i smijeh kad sam im izdiktirala nekoliko naslova na stranim jezicima, uključujući engleskom. To im je bilo van domašaja. Ali s mojim zagrebačkim studentima, pa i s mojom generacijom kad smo bili studenti, bilo je drukčije: na filozofskom smo fakultetu dobivali obaveznu literaturu na našem i na stranim jezicima, i morali smo se snaći da bar ponešto pročitamo kako znamo. U Francuskoj ne postoji svijest da se jezici prožimaju, međusobno (p)održavaju i obogaćuju. Naišla sam dakle u Francuskoj na daleko veću jezičku zatvorenost nego što je kod nas, tada još u Jugoslaviji, postojala. Gdje smo također dobivali i propisivali studentima izdanja knjiga iz drugih republika (pretežno iz zajedničkog jezika), mada sigurno nedovoljno. U tome smo bili napredniji nego Francuzi sa svojim jezikom standardiziranim kontroliranim i propisivanim od konzervativne Akademije, i zatvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE: Nenapisana istorija Boke (I)

Objavljeno prije

1 sedmica

na

8 Novembra, 2024

Objavio:

Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdesetsedam godina?

 

 

Čitam u internetu ćirilicom ekavski: Razni ljudi su prihvatali razne okupacije … Ono što neko želi da prihvati u neku bokeljsku naročitost, ne odgovara svakome. Adekvatna ovom „Srpska Boka“ – po Vukovom: Kojekuda Srbi svuda. Jer ko štokavski govori taj je Srbin. Ali čitam i od Miroslava Pantića: Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske od XVI do XVIII veka – Beograd 1990 – da je u Kotoru pisano i ikavski.

Imam ođe na polici metarski bokeške literature. Da istaknem popa Nakićenovića i don Lukovića; seriju godišnjaka Boka od 1 do 37 – u kojima sam sarađivao; 1+5 tomova Istorije Crne Gore, Titograd 1967-75; Istorijski leksikon Crne Gore, Podgorica 2006; te Leksikon umjetnosti Crne Gore, Podgorica 2021. – u kojoj sam naveden. Poznato je da sam rođen u Zelenici i radio u Tivtu: dipl.ing. arhitekt – Beograd, mag. art. istoričar – Karlsruhe i promocija u Budimpešti.

A pitam se ovako: što je Srbin od Hercegovine do Vojvodine? – pa i do Budima i St.  Andreje. Po svoj prilici, svojstveno su to Šumadinci, no kakve veze oni imaju sa Bokeljima? Ako dakle bokeški Srbin kaže da je on nekako naročit, onda to ima očiglednog osnova. Najzad i zbog 350 godina suživota ovdje sa autohtonim Hrvatima, tu u Boki. Pa se i ne razlikuju međusobno. Ali zajedno se razlikuju i od Crnogoraca, pa im baš otuda skupni naziv „Lacmani“. Izraz bez etimologije, tumači se od Lacija-pokrajine kod Rima, pa do njemačkog landsman-zemljak. Ovo se naravno ne slaže sa crnogorskim kontekstom: Lacija je daleko a Bokelji nisu crnogorski zemljaci – jer je izraz podrugljiv: za nepravoslavne hrišćane i posebno za romansku Boku. Tu su svi jednako razmaženi Lacmani – Latini – svi skupa.

Istorija Boke nije još pisana i može se tumačiti nizom „okupacija“ nad Srbima, mileniju i pol „tuđinstva“ u ovom kraju, od Vizanta na ovamo. Samo: to je sad projekcija nacionalnog shvatanja u jedno vrijeme, kada su se ljudi opredjeljivali po vjeri, a vlastela po ličnoj moći. Religioznost se labavila tek s novovremenim humanizmom. A nacionalnost, odnosno opredjeljenje po slobodi nacionalne države, pojam je tek od francuske građanske revolucije i Napoleonovih pohoda. Pa evo da pokušam ovu bokešku paramparčad nekako složiti – kratko i koliko mi to može biti poznato.

Seobe naroda po raspadu Zapadnog rimskog carstva, satjerale su romansko stanovništvo u čvrste gradove – primjerno i u Kotor. Slaveni se pojavljuju po okolini u ranom 7. vijeku i obrazuju se po župama. Vizantski car Konstantin Porfirogenet je za ovdje bilježio Konavljansku župu, kojom je u ranom 10. vijeku upravljao arhont, a pripadala mu je i župa Dračevica. Ova se graničila od Debelog brijega, preko Krivošija pa do Orahovca prije Kotora. Sa Risnom, tada već hiljadugodišnjom istorijom. Na sjever se župa graničila sa Travunijom, ka Trebinju, a sve ostale bokeške obale pa do Bojane imala je Duklja – zvana po rimskom gradu Dokleji. Pod Kotor su pripadali Dobrotska obala, Vrmac i Grbalj; a manastiru na Miholjskoj Prevlaci Župa ka Tivtu, Krtoli i Luštica.

Istorija Crne Gore počinje sa dukljanskom državom, koja je bila pod vizantskom vlašću, pored jedne epizode s Makedonijom. Tada, 1050. desila se šizma Istočne i zapadne crkve, a Primorje se privolilo Rimu. Isto tada, Srbi se u Carigradu spominju kao pleme u Raškoj, dakle pozadi na ortodoksnoj strani. Prema tome, Primorci ne bi bili Srbi? Na svaki način, dukljanski knez Vojislav se tada oslobodi vizantske podložnosti, kroz dvije pobjede 1040. i 1042. Proširivši se do Neretve (bez Dubrovnika) i zauzevši Travuniju a i Rašku. Vojislava je naslijedio Mihajlo, baš 1052. godine i trudio se za kraljevsku titulu, tek toliko, da ga je papa oslovio kao slavenskog kralja. Imao je dvor u Kotoru, a sačuvana mu je ktitorska portret-freska u jednoj crkvi Omiša. Ruševina isto takve crkve nalazi se i u Kute kod Zelenike, po svoj prilici takođe njegova zadužbina. Sin mu još proširi Duklju na sjever i istok, ali su onda sporovi namnoženih Vojislavljevića srozali državu.

Duklju je oko 1185. osvojio raški župan Stefan Nemanja, pa od tada imamo pojam Zete i do Boke. Nastojalo se uništenju svega dukljanskog i rušeno je nemilice, izuzev Kotora. Tada su porušene preromanske crkve Kuta i Sušćepana. Brisani su katolička religija i kultura, mada je mlađem Stefanu trebala kruna od pape, za međunarodno priznanje. To je i dobio – prvovjenčani srpski kralj – u nadi papske uticajnosti. Kotor je postao kapija Srbije ka Zapadu, sa kotorskim diplomatama u tom pravcu, a i obrazovanim ministrima na srpskom dvoru. Pozivani su kotorski neimari za crkvene gradnje po Srbiji: zapadnjački koncept za istočnu strukturu – raška škola – neimar Dečana je bio Vita, franjevački fratar iz Kotora, grada kraljeva.

Ali ni to nije bilo zauvijek, 1360. Zeta pripadne Balšićima. Oni se prošire od Drača do Cavtata, a navrznu se i na osvajanje Kotora. Te opsade im ne uspijevaju, a kad se Kotorani stave pod zaštitu mađarskog kralja Lajoša velikog, Balšići se moraju okaniti. Tim prije, jer se pojavio težak problem s druge strane – Turci. Balšići dakle ponude Veneciji Skadrar kao tampon, pa time zarade dupli problem. Kojeg više ne savlađuju do svog izumiranja 1421. Okruglo uzevši, tu prije 1400. počinje u neku ruku autonomija Boke. A 1382. je osnovan i Herceg Novi.

Pa o Lajošu velikom: Mađarsko-poljski kralj 1342-1382, vladao je od Litvanije do Crnog mora, a po uniji s Hrvatskom i do Jadrana. Ratovao je do Napulja, a isćerao je Veneciju s ove strane Jadrana. Protiv pojave Osmanlija obuhvatio se vazalnim vijencem od Bosne do ušća Dunava. Nešto mu je naročito ležala na srcu Bosna, otuda se i oženio Elizom Kotromanić. Dubrovnik ga je zamolio za zaštitu, protiv primicanja Balšića – pa od tada i počinje svijetla istorija Dubrovačke republike.

Isto su učinili Kotorani, najzad za stvarnu zaštitu svoje samouprave. Lajoš je tu postavio jedan garnizon – ko u to dira imaće posla s njime. Potomci tog garanizona po svoj prilici još žive ovuda, a istaknuta je peraška kazada Mažarovića. Dok je Lajoš bio živ, pa onda – ko drugi? – nego bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić, za istu zaštitu. Ali i on poživi samo do 1391. Zatim Kotor ostaje gradska republika, ali zbog turske opasnosti sa težnjom mletačkog pokroviteljstva. To je postignuto tek 1420, s popustom, da Venecija postavlja providura, čija je vojna nadležnost iznad samouprave. Što se i potvdilo prilikom turskih opsada. Kotor je u 15. vijeku morao pretrpjeti ustanke u Grblju, s time, što su se Grbljani dobrovoljno priklonili Turskoj. Pomalo, naročito Perast i Dobrota isto pod okriljem Venecije ali sa neprikosnovenim samoupravama, prestizali su Kotor u slobodarstvu. Mada je grad ostao kulturni centar sa učenim građanima, koji su mogli studirati u Padovi.

 

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XXI): Gusarska igra

Objavljeno prije

2 sedmice

na

5 Novembra, 2024

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Posljednji mletački admiral Anđelo Emo svjedočio je da je tih godina (1770-71.) učestvovao u kampanji protiv ulcinjskih gusara na jonskim ostrvima Zakintos, Krf i Kitera, ali da je nakon jedne oluje njegova flota pretrpjela velike gubitke. U Kalabriji tih godina tvrde da ,,nema druge opasnosti osim od Ulcinjana” (non è altro pericolo che de’ Dulcignotti).

Zajednička borba u šestogodišnjem sukobu sa Rusima učvrstila je saradnju Dubrovnika i Ulcinja na svim poljima. Dubrovački brodograditelj Antun Pilato prenosi da je 1788. godine jedan ulcinjski gusar zaustavio dubrovački brod, ali ga je pustio da slobodno nastavi putovanje rekavši mu: „Vi ste naši prijatelji“.

Nekoliko godina ranije Alžirci su isticali da „Dubrovčani od svih nacija najbolje postupaju s arapskim putnicima, posebno sa hadžijama primajući neke i besplatno na svoje brodove“.

Dobre veze sa Alžircima održavao je i Mahmut-paša Bušatlija. Tamošnjem gospodaru je 1796. godine obećao veću količinu građe za brodove. Transport su izvršile dubrovačke lađe. Muselim Ulcinja je postao većil  (opunomoćenik, zastupnik) alžirskog komandanta, pa su dubrovačke lađe odmah poslane za Ulcinj. Veze alžirskih gusara sa Ulcinjanima i Skadrom učinile su da se dubrovački Senat ni trenutak nije premišljao.

Jedan od najpoznatijih i najopjevanijih ulcinjskih kapetana bio je Lika Ceni, ujedno brodovlasnik i mecena. Slavu je doživio 1790. godine kada je u Egejskom moru razbio flotu čuvenog grčkog gusara u ruskoj službi Lambrosa Kaconisa, kojeg su Ulcinjani nazivali Karalampo. On je u Trstu prilozima grčkih trgovaca kupio i naoružao nekoliko brodova koji su uglavnom pljačkali turske brodove, stanovnike i trgovce neutralnih zemalja.

Kaconis je nakon poraza otputovao u Rusiju, a Lika Ceni je imenovan za kapetana osmanske mornarice. Pretrpio je težak udarac 1795. godine kod Sazana, kada su Napolitanci pogodili i zapalili brod ovog Ulcinjanina.

Zadnju veliku akciju u međunarodnim okvirima ulcinjski gusari, pod komandom reisa Uručija, izveli su kod obala Kalabrije, krajem 1798. godine. Zarobili su livornsku tartanu ,,La Madonna di Montenegro“, na kojoj su bili članovi francuske delegacije koja se vraćala iz Aleksandrije: brigadni general Poatvi, pukovnik artiljerije Šarbonel, konzul Besjer i poznati pisac Fransoa Pukvil. Francuska je nekoliko mjeseci ranije okupirala Egipat, koji je do tada bio dio Osmanske imperije, pa su ove dvije države, zbog orijentalnih snova Napoleona Bonaparte, tri godine bile u ratnom stanju.

Kapetan Uruči je zarobljene Francuze, uz nagradu, predao Ali-paši Janjinskom, koji ih je kasnije oslobodio.

Krajem 18. stoljeća, paralelno sa povećanjem obima morskih razbojništava, trgovina je bila potisnuta gusarenjem i krijumčarenjem u što su bile uključene sve mediteranske nacije i velike države. London sumnja da francuski konzul na Zakintosu, Konstantin Gui, učestvuje u organizovanju gusara i švercera.

Nakon što je 1797. godine ukinuo Mletačku, a 11 godina kasnije i Dubrovačku republiku, Napoleon je želio ojačati svoj položaj na Jadranu, čemu su se protivile Rusija, Engleska i Austrija. Ponovo se snažno razvija gusarstvo, podstaknuto upravo od tih zemalja, što dovodi do opšte nesigurnosti svake trgovine na Jadranu. U proljeće 1789. godine dvanaest ruskih gusara izvode akcije protiv ulcinjskih brodova.

Sa ciljem zaštite slobodne trgovine, početkom 1799. godine, u Jadran je uplovila osmanska fregata „Rodos“, na kojoj je zapovjednik bio Ulcinjanin Zainer.

Po naređenju austrijskog zapovjednika Boke od 7. novembra 1801. godine francuski brodovi koji plijene u austrijskim vodama smatrani su običnim piratima. Tri mjeseca ranije, 25. avgusta, francuski korsari su pred Cavtatom zaplijenili trabakul ulcinjskog reisa Sulejmana Cakulija i ubili tri člana njegove posade.

Flota Napoleonovih brodova doplovila je u junu 1806. godine i do Ulcinja. Zaustavili su se na pučini Valdanosa posmatrajući tu prekrasnu uvalu, njegove stoljetne masline i svijetlo-rumene stijene koje su se uzdizale visoko ka vrhu brda Mavrijan. Ali, u trenutku su, kako su zapisali, čudno zaigrale magnetske igle na njihovim kompasima, što ih je neprijatno uznemirilo, pa su brže-bolje napustili Valdanos i otplovili prema Dubrovniku. Nakon toga na francuskim pomorskim kartama Valdanos više nije označavan kao „uvala tišine“.

Aktiviraju se i neki Bokelji, koji, najčešće pod engleskom zastavom, gusare protiv francuskih brodova, dok gusarske akcije prema Dubrovčanima preduzimaju Rusi i Englezi. Brod s teretom drva iz Albanije koji su 1806. godine kupili Božo Pilato i Nikola Burđeles zaplijenili su Rusi i odveli u Boku Kotorsku. Sa ciljem legalizacije napada na neprijateljske flote Rusi su te godine u Herceg-Novom uspostavili “Sud za gusarski plijen”.

Englezi su dvije godine kasnije zarobili brod koji je nosio drvo iz Albanije za francuski arsenal u Dubrovniku.

Od početka 1808. godine afrički gusari ponovo postaju aktivni na Jadranu i plijene više brodova pod austrijskom zastavom i njihove terete, dok slične akcije preduzimaju i Francuzi.

Tek će vojni poraz Napoleonove Francuske, Bečki kongres i odlazak Engleza sa otoka Visa u julu 1815. godine označiti kraj gusarenja na ovom moru.

Upravo te godine pomorski kapetan i naučnik iz Velike Britanije, James Hingston Tuckey, izdaje u Londonu knjigu ,,Maritime geography and statistics”, u kojoj navodi da je „Ulcinj grad koji ima 6.000 stanovnika koji se smatraju među najvećim gusarima Sredozemlja“.

Ti odvažni ljudi i njihova flota, uz geostrateški položaj, učinila je Ulcinj malom gusarskom republikom, pomorskim i trgovačkim centrom. Godine 1818. ulcinjska flota se sastojala od 400 malih i velikih brodova, odnosno imala je više plovila od vjekovnih rivala na Jadranu, Venecije i Dubrovnika.

Ulcinjski pomorci mogli su se u 19. stoljeću vidjeti u svim važnim lukama na Mediteranu. ,,Oni ne posjeduju karte i druga pomagala na brodu, ali uprkos tome plove ne samo u Trst i italijanske luke, nego i u Egipat, Tripoli i Marsej i veoma dobro konkurišu parobrodskim kompanijama zato što prevoze robu znatno jeftinije”, svjedoči češki naučnik Viktor Brodski.

Na taj način oni su otvorili novu stranicu u istorijskom razvoju Ulcinja. Ostale su nebrojene uspomene, narodne predaje, pjesme i legende o ulcinjskim gusarima, kao i gusarska igra ,,Dum šaraveli“ koja je karakteristična po posebnom načinu izvođenja, pjesmi, kostimografiji, ritmu i dinamici sa afričkim elementima.

Iz svega toga saznajemo i osjećamo, kao iz morske školjke koju stavimo na uvo, snažnu i uzbudljivu jeku 200 godina duge gusarske epopeje koju su stvarali stanovnici ovog najstarijeg grada na Jadranu.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XX): Kraj gusarske epopeje

Objavljeno prije

3 sedmice

na

25 Oktobra, 2024

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

U skadarskom sandžaku od 1733. do 1757. godine traju feudalni sukobi. Crna Gora se u tom periodu uspjela otrgnuti od vlasti sandžak-bega skadarskog, kao i ulcinjske age i begovi. Oni su 1734. godine ubili dizdara svoje Kaljaje, Veli-agu i njegovog unuka, zato što su htjeli da sprovedu naredbu sultana da se berberski gusari ne sidre u luci Valdanos. Kada je bosanski Ibrahim-paša krenuo da kazni krivce, Ulcinjani su mu se oduprjeli oružjem. Otpor je slomljen uz podršku skadarskog mutesarifa.

No, nekoliko godina kasnije veliki broj Ulcinjana je dobrovoljno otišao da brani Bosnu u ratu koji su pokrenuli i izgubili Austrijanci (1737-1739).

Ratni metež na Balkanu i naklonost bosanskog velikog vezira Ali-paše Hekimoglua su iskoristili članovi porodice Čaušoli kako bi 1739. godine došli na vlast u Skadru. Čaušoli su bili protivnici Ulcinjana, koji su se pouzdavali u lobiranje Mlečana kod sultana Mahmuda I u borbi protiv još jedne moćne skadarske porodice, Bušatlija. Sa ovim posljednjima su, inače, neki Ulcinjani, od kojih je najpoznatiji bio Rustem-beg, imali rodbinske veze već od početka 17. vijeka.

Od borbi za prevlast u Skadru ulcinjski reisi su profitirali i stvorili praktično svoju autonomnu oblast. Nijesu stoga željeli, čak ni kada su moćne i odlučne Bušatlije osvojile vlast, 1757. godine, da priznaju autoritet Mehmet-paše Starijeg. Nelagodno su se osjećali, sluteći da im oni neće dozvoliti postojanje njihove „gusarske republike“, čime se takođe nije mirio najveći broj ljudi u gradu. I zaista, prva mjera koju je donio sandžakbeg bila je izdavanje naredbe da se svaki gusarski brod, ulcinjski ili onaj sjevernoafričkih gusara, ima zapaliti zajedno s posadom ukoliko bude primijećeno da se približava obali.

U vrijeme Bušatlija, koji su suvereno vladali skadarskim pašalukom 74 godine (1757-1831.), Ulcinjani su kontrolori i zaštitnici albanske obale. Svoju snagu Bušatlije su crpjeli i iz privrednog jačanja svog primorja. Mehmet-paša je naredio da niko ne smije da ide u Berberiju, a Ulcinjani su morali da daju svečanu izjavu da se odriču nasilja na moru što se tumači kao prekretnica u njihovom gusarskom djelovanju.

U proljeće 1757. godine ulcinjski reisi sastali su se u džamiji sultana Selima II u Starom gradu i obavezali se da više neće nanositi štete mletačkim i dubrovačkim brodovima ni napadati njihovu teritoriju. Dato je uzajamno jamstvo i u slučaju prekršaja jamci su se obavezali na plaćanje novčane kazne u visini od 25.000 pjastri. Poslije takve izjave pojavile su se na skupu sve age i vojnici iz posade u tvrđavi Ulcinj, čija su imena sa autentičnim pečatima potvrđena u arč-mahzar (opštu informaciju). Oni su zaključili da, u slučaju da neki reis ili neki njihov mornar koji plovi na njihovim brodovima, nanese štetu mletačkim ili dubrovačkim brodovima, bude uhvaćen kada se vrati u Ulcinj, o čemu će Porta biti zvanično obaviještena.

Odlučnost paše vidjela se u ljeto te godine kada je na „njihove oči“ zapalio plovilo sa 34 vesla reisa Hajdara Pirija, Ulcinjanina i starog afričkog gusara, koji je izradio ovaj brod da bi otišao u Tripoli. „Mehmet-paša je sve Ulcinjane doveo u red i niko ne smije krenuti za Berberiju“, javljao je sredinom avgusta mletački konzul iz Skadra.

Neki ulcinjski reisi su uporno izbjegavali da se odreknu gusarenja, pa skadarski paša pali 1760. godine nekoliko brodova u Valdanosu, a isto se dešava i dvije godine kasnije. On nije želio dopustiti da se napadaju plovila mletačkih podanika „koji dolaze na njegovu vjeru“. U jednoj bujuruldiji, napisanoj u Ulcinju, u januaru 1762. godine, Mehmet-paša naređuje da „u priobalju Bara, Valdanosa, Šinđina ili ušća Bojane niko ne smije da uznemirava državljane Venecije, jer će mu otići glava“.

Da je konačno došlo novo vrijeme pokazuje slijedeća epizoda. Ulcinjski kapetan Ali Bylyku, koji je bio komandant na tartani Mehmet-paše od četiri hiljade stara, koja je dolazila iz Trsta, u srednjem Jadranu je krajem jula 1762. godine primijetio dva manja broda. Misleći da se možda radi o Ulcinjanima koji su tu stigli zbog nepovoljnog sjevernog vjetra, on im se približio da im pomogne. Kada ih je upitao odakle su oni su  odgovorili: Dubrovčani. No, radilo se o Paštrovićima koji su zarobili jedan brod iz Apulije sa sedmočlanom posadom, koji je iz Senigalije išao za Bari. Kada su Puljezi uzviknuli: „Mi smo robovi, oslobodite nas Turci“, Bylyku je otvorio paljbu na Paštroviće i zarobio ih. Sa njima je doplovio u Ulcinj i 10 Paštrovčana je završilo u zatvoru muteselima ulcinjskog Jahja-age, koji je o svemu brzo obavijestio pašu, koji ih je potom predao generalnom mletačkom providuru. Sve je to omogućavalo Mehmet-paši da se založi da se Ulcinjanima ukinu bilo kakva ograničenja za plovidbu na moru.

U doba ratova akcije ulcinjskih reisa su podsticane i dirigovane kao legalizovano gusarenje, pa su njihovi brodovi redovno učestvovali u borbenim poduhvatima, što je bio slučaj i u rusko-turskom ratu (1768-1774). U julu 1770. godine Ulcinjani su u Navarinu (bitka kod Česme) napali flotu kojom je komandovao grof Aleksej Orlov, a dvije godine kasnije, u oktobru 1772. godine, u blizini Patrasa, napali su eskadru kapetana Konjejeva. Mustafa-paša (sin Mehmet-paše) i njegov unuk, ulcinjski dizdar Jahja-beg, pripremili su ulcinjsku flotu i desantne snage od oko 20 hiljada ljudi za napad na Auzu (Paros) s namjerom da unište ovo jako pomorsko uporište. Ali, njihova flota, iako brojnija, bila je slabo naoružana, a ruska moćnija i modernija. Pretrpjeli su težak poraz na moru, ali ne i na kopnu. Od 30 brodova (20 ulcinjskih i 10 dubrovačkih), koji su učestvovali u tim bitkama, u ulcinjsku luku su se vratila tek tri broda. Porta je obećala da će nadoknaditi svu štetu.

U borbama u ljeto 1773. godine ulcinjski reis Daman je zarobio šest ruskih ratnih brodova, pa su Rusi razmatrali mogućnost da sa mora bombarduju Ulcinj.

Gusarski brodovi odigrali su značajnu ulogu u ovome ratu. Ruska flota je uništivši osmansku sredozemnu flotu, pokušala proboj kroz Dardanele želeći direktno ugroziti Istanbul. Uz osmansku artiljeriju na Dardanelima, gusarski brodovi uspjeli su je primorati na povlačenje.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo