Protivnica potpisivanja sporazuma sa SPC, kaže premijer, plaše se promjena i zacrtanog evropskog puta. Sličnom analogijom može se zaključiti kako promoteri potpisivanja Temeljnog ugovora po hitnom postupku tim činom žele da skrenu pažnju javnosti sa drugih, urgentnijih i većih problema sa kojima se suočavamo
Prvo – nemamo odgovor na pitanje „šta će biti s’ kućom“. I, što je za novinare još veći problem, ne znamo nikoga ko zna. Pa da ga pitamo.Temeljni ugovor će možda biti potpisan. Vlada će zbog toga, možda, izgubiti povjerenje parlamentarne većine. A možda od svega toga neće biti ništa. Izbori nam, svakako, predstoje. Samo niko ne zna kada će i kako oni biti organizovani.
Iz perspektive Monitora, otkako se redovne sjednice Vlade održavaju petkom umjesto četvrtkom, postalo je još teže „ići događajima u susret“, percipirati odluke izvršne vlasti i analizirati njihove posljedice. Za jedan dan, kada izvršnu vlast tvore „šačica ekstremista“ i „izdajnici“, dok u parlamentu o njenoj (i našoj) sudbini odlučuju „klerofašisti“ i „kleptofašisti“ stvari i mišljenja se promijene koliko u cijelom izbornom ciklusu, nekada. Iako se, suštinski, mijenja (pre)malo toga.
Prethodni premijer je poslanicima vladajuće većine zamjerao „nemoral i političko licimjerje“, a koji mjesec kasnije pojedine članove „ekspertske vlade“ optužio za pokušaj državnog udara i izdaju. Njegov nasljednik nastavlja sličnim putem.
Od Abazovića čujemo da neki ministri žele sukobe „sopstvenih građana“, ali da on neće pokrenuti postupak njihovog razrješenja. Onda imamo njegovu tvrdnju: „Ne plaše se oni Temeljnog ugovora nego Europola, i premijer će saopštiti sve što bude trebalo ako me budu doveli u tu situaciju“!? Može li ovaj iskaz značiti išta drugo sem da Dritan Abazović svjesno paktira sa kriminalcima i(li) njihovim zaštitnicima. Sa ljudima koji se boje Europola.
Red je da znamo na čemu smo. Ako ga partneri dovedu u tu situaciju, on će nešto saopštiti, o njima. A do tada, neće. Sad možemo da nagađamo – koja je to situacija koja može dovesti do raskida saveza i prekida zavjeta šutnje? Ko su „oni“? I gdje su tu građani?
Ubrzava se vrijeme. Za dvije vlade prevalili smo put od „Mila lopova“ i „bitange“ do „konstruktivnih partnera“. Od „Rista sotone“ stiglo se do navodne odbrane zaostavštine „upokojenog Mitropolita“. Koja je, kažu, ugrožena Temeljnim ugovorom na čije potpisivanje se spremanju Vlada i srpska Patrijaršija.
Protivnici potpisivanja sporazuma sa SPC, kaže premijer, plaše se promjena i zacrtanog evropskog puta pa, žaleći za izgubljenim apanažama, žele da nas vrate u 90-e. Sličnom analogijom može se zaključiti kako promoteri potpisivanja Temeljnog ugovora, ne mareći za ozbiljne sadržajne mane tog dokumenta, tim činom žele da skrenu pažnju javnosti sa drugih, možda urgentnijih i većih nevolja sa kojima se suočavamo.
Recimo, na sjednici Vlade koja će biti održana u petak, kad Monitor već bude na kioscima, na dnevnom redu bi se moglo naći pitanje opstanka/nestanka nikšićke Željezare. Ne znamo sigurno, pošto dnevni red sjednice javnosti još nije poznat. Premijer je prošlog petka radnicima Željezare obećao „svu podršku“ države. Dok su oni ponovili odlučnost da vlasnicima fabrike spriječe pristup i raspolaganje legalno stečenom imovinom. Od Miodraga Dake Davidovića čuli smo da su propali pregovori sa EPCG o cijeni struje po kojoj bi Željezara, eventualno, mogla obnoviti rad. I da čeka petak i odluku Vlade – da li će mu pomoći da kupi kompaniju i obezbijediti snabdijevanje strujom po cijenama višestruko nižim od važećih. Otprilike, isto ono što je tražio i nije dobio vlasnik KAP-a.
Bilo bi dobro da Vlada predoči makar jedan argument u prilog tome da „nova“ Željezara može opstati u tržišnoj utakmici. U suprotnom, treba staviti tačku na tu priču. Još jednom.
Vlada ćuti i o stanju u EPCG, gdje je, voljom ove vlasti, stvoreno svojevrstno bezvlašće. I produženo beznađe. U trenutku kada premijer straši građane nestašicom hrane i energenata. Šta ako nam se ponovi „srpski scenario“ od prethodne zime i dođe do raspada elektroenergetskog sistema?
„Evropska vlada“ nastavlja preuzimanje upravljačkih funkcija po dubini, smjenjujući i rukovodstva onih preduzeća koja su, prošle godine, zabilježila vrlo dobre (Monteput) ili čak odlične poslovne rezultate (Crnogorska plovidba). Ponovo rodbina i partijski drugovi imaju prednost.
Splasnuo je predsezonski turistički optimizam. Špic sezone je tu. Gostima možemo ponuditi da se izjasne za i protiv Temeljnog ugovora, kad već o tome nijesu pitana domaća čeljad. Pod uslovom da ih novo škrgutanje zubima naših i njihovih ne uplaši. Pa odu na neko mirnije mjesto. Onda nam ni svi patriotizmi naših političara neće pomoći.
Zoran RADULOVIĆ