Položio sam niz ispita tokom studija, dakle dodiplomskih, diplomskih i postdiplomskih. Radovao se svakoj savladanoj univerzitetskoj rigorozi, a pao sam na kafanskom ispitu
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća doživio sam da padnem na jednom ispitu…
Položio sam niz ispita tokom studija, dakle dodiplomskih, diplomskih i postdiplomskih. Radovao se svakoj savladanoj univerzitetskoj rigorozi, a pao sam na kavanskom ispitu!?
Direktor nekadašnjeg hercegovačkog poljoprivrednog giganta Hepoka angažirao me da u godini kada je obilježavana stoljetnica organizirane proizvodnje vina u Hercegovini osmislim i režiram niz manifestacija u svim hercegovačkim ,,vinskim destinacijama”. Dogovor oko ove zamamne manifestacije bio je na prigodnom ručku s hercegovačkim delicijama, u tada prelijepom mostarskom Hotelu Ruža. Na ručku su uz generalnog direktora Kažimira Jelčića bili i svi članovi Hepokovog direktorija. Na upit što će se piti uz obilnu gozbu istrčao sam… Naime, to je bilo doba kad je Hepok na tržište lansirao vino Herceg. Oduševljen ovim napitkom predložih da meni posluže dobro rashlađen Herceg… U trenutku je nastala prilično neprijatna šutnja, a primjetio sam kod članova direktorija i poneki osmijeh.
Jedan od direktora, koji mi je bio mostarski susjed, poslije neprijatne stanke obrati mi se riječima: ,,Znaš šta, Gradimire, cijenimo mi to što ti radiš, ali ovo što si sad izgovorio nemoj kazivati bar pred nama nikada više… Kod nas postoje samo dva kvalitetna vina, Žilavka i Blatina… Sva ostala idu u pomije…”.
Dakle, prvi moj vinadžijski istup bio je potpuno neuspješan… A vijeće ocjenjivača bilo je iznimno respektabilno. ,,Tresnuo” sam na ispitu pred superiorim znalcima enoloških znanosti… Sam pao – sam se ubio…
Da ne bih tako nastavio da se brukam počeo sam se družiti s nekim od sarajevskih i mostaskih stručnjaka za sve vrste vinskih mušica… Ponajbolje savjete davao mi je mostarski pjesnik i slikar Vlado Puljić. S njim sam pohodio nekada čuvenu boemsku mostarsku kafanu Kod Ćule, gdje je pjesnik i novinar Mišo Marić proglasio novu tendenciju u stvaralaštvu ,,ćulizam”…
Naravno, nezaboravne lekcije iz enoloških disciplina i kavanskog strastvovanja dobivao sam u dubrovačkim i šibenskim noćima od pjesnika i prijatelja, Luke Paljetka.
Nezaboravni su bili ti šibenski tulumi u kojima bi Paljetak, nimalo slabije od Omera Hajama, nalazio pjesničku kaligrafiju vinskog tipa. Učio me vinskim uzletima i Milosav Buca Mirković, najbolji poznavalac čuvene vinske sorte Temjanika. Kasnije sve sam strasniji obožavatelj bio makedonskih vina T’ge za jug i naravno Temjanike…
Ipak, vinsko učilište Nijaza Durakovića ne zaboravlja se lako. Plemeniti je Nijo iznašao čak i ajet u časnom Kur’anu koji navodno u nekim prilikama dozvoljava uživanje u vinskim čarolijama.
Zemaljski dani teku, a i poneke večeri i noći ukrašene zujanjima tih divnih vinskih mušica… Nikako da sebi oprostim taj mostarski pad na ispitu pred uvaženim vinskim ekspertima.
Sve rjeđe odlazim u Hercegovinu, gdje je u mostarskom naselju Cim velikan južnjačke lirike Hamza Humo napisao možda najljepše himnične verse: ,,od Cima do Rima/ od Žilavke i Blatine/ nema boljeg vina…”
Tako premudri Hamza, a u sjećanje dolazi i Ivo Andrić sa zbirkom kratkih noveleta U Počitelju na kamenu gdje egzistira i briljantni zapis ,,Vino zvano Žilavka“.
Kako ljetnji dani osvajaju listove kalendara sve češće se prisjetim i Andrića i Hajama i sjajne zbirke Vlade Puljića Vinska mušica.
Eto, zemaljski i vinski dani teku.
U zdravlje!
Živjeli i preživjeli!
Gradimir GOJER