SUSRETI
SLAVKO SHAWA IVANOVIĆ, MOREPLOVAC: Kapetan svih vremena
Objavljeno prije
2 godinena
Objavio:
Monitor onlineStranice Ivanovićevog brodskog dnevnika ispunjene su nevjerovatnim doživljajima. Sahranjivao je, vjenčavao, liječio
Podno kotorskih stijena, u kući u kojoj se rodio i on i otac mu, dočekuje nas barba Slavko Shawa Ivanović i njegova supruga Mira. S ponosom naglašava da se u ovaj grad još njegov čukundjed doselio iz Crne Gore. Djedovi su radili kao kamenoresci, a Ivanović je navigao. Na putničkim, teretnim brodovima i tankerima. Sa svim nacijama, po svim morima svijeta. Život mornara egzotičan, ali težak i nepredvidiv. Onaj, u kome je opasnost usputna stanica do obale.
Ipak, nije ništa stišalo nevjerovatnu energiju ovog čovjeka, poliglote i strastvenog lovca, kapetana duge plovidbe. Kapetana svih vremena, kako ga kolege zovu. Nedavno, proslavio je devedeseti rođendan. Uz pratnju benda Van Gogh, pred oduševljenom publikom koja je skandirala njegovo ime, pjevao je na kotorskom trgu. Bilo je to iznenađenje, jednog od njegova dva sina, koji svira u ovom bendu. Drugi njegov sin plovi.
„Samo oni koji mogu da trpe valjanje i posrtanje broda, veliku temperaturu i veliku kišu i noći provedene na nogama, mogu izdržati na brodu“, engleskom poslovicom opisuje Ivanović život na moru. „Ali“, dodaje, onim tipičnim bokeljskim akcentom – „plovidba, danas, u poređenju sa godinama kada sam ja plovio, čista je zajebancija. Mi smo se orijentisali prema mjesecu, suncu, zvijezdama, pa ako ih nisi vidio nisi znao gdje si. Danas pomorci imaju GPS i u svakom momentu znaju gdje se nalaze. Tri mjeseca na brod, pa onda kući. Ja sam na brodu ostajao i po 13 mjeseci.Vratim se kući, a sin bježi od mene ka od djavola…
Stranice Ivanovićevog brodskog dnevnika ispunjene su nevjerovatnim doživljajima. Sahranjivao je, vjenčavao, liječio… Kasetu sa pokojnikom, preminulim od alergije na penicilin, niko nije htio da ubaci u more. I, onda je i to posao kapetana. Na alžirskom brodu umro je kuvar, čuvali su ga u zamrzivaču sa hranom, da bi na kopnu ustanovili uzrok smrti. Jedan se zaljubio u neku Amerikanku. Kao zapovjednik, imao je to pravo, vjenčao ih je… Obavljao je i hiruške intervencije. Momku iz Kotora kome je u tuči povrijeđena arkada, a komad kože se otcijepio je „udario 8 sterilnih kopči“, a drugom sašio komad otkinute ušne školjke…Na brodu koji je plovio za Burmu, Fransoaz Sagan, francuska spisateljica, učila ga je da pjeva i svira francusku šansonu. I danas je Shawa Ivanović rado svira. Na dokovima Kube sreo je Fidela Kastra. Stajao je ispred broda i nadgledao utovar, kada se Kastro provezao u džipu. Pozdravio ga je skidanjem oficirske kape. Kastro se začudio što jedan Jugosloven radi na kapitalističkom brodu. Ali, objasnio je kubanskom predsjedniku, da ovaj brod pomaže da se kubanski šećer izveze…
U dugoj pomorskoj karijeri nisu izostali ni gusarski napadi. Sa mladalačkim sjajem u očima, priča barba kako su ga na brodu u Panami izboli noževima i oteli 30.000 dolara. Ali, uspio je da gvozdenim vratima priklješti ruku jednog od napadača i otme mu torbu sa parama. Drugi napadač je već bio u bjekstvu misleći da je posao završen.
Uz kolač od višanja koji na sto iznosi supruga, Schawa nastavlja da se sjeća…
Plovili su od Japana prema Alžiru kad je dobio upozorenje iz aviona koji je iznad njih letio da je u moru pun čamac preminulih Vijetnamaca. Podigao je čamac sa Vijetnamcima na brod i ustanovio da su živi. Problem nastaje kad u Singapuru bezuspješno pokušava da ih iskrca. Obraćao se i američkoj i jugoslovenskoj ambasadi.Tek su u švajcarskoj ambasadi obezbijedili novac za avionske karte za svih 17 brodolomnika.
Nije plovidba bila izbor nego najbrži način da se zaradi, a snalaziti se morao od malih nogu. Imao je samo pet godina kada je izgubio majku, a godinu kasnije umro mu je i otac.Vrijedno je učio, četiri godine osnovne škole, potom 4 godine gimnazije i onda na prvu godinu pomorske. Po završetku prvog razreda, kako su ga u to vrijeme zvali, pomorski tehnikum, išlo se na plovidbu. Bio je to način da se ispita, sjeća se Ivanović, „da li si za brod ili nisi“. Po povratku, završio je još tri godine pomorske škole, onda godinu na obavezno služenje vojnog roka na vojni brod. Prvi putnički brod i prvo radno mjesto bila je Jadrolinija. Plovio je u uniformi trećeg oficira, na malom brodu Kupari. Školovanje je nastavio u Rijeci, u to vrijeme jedinoj Višoj pomorskoj školi za SFRJ. Za kapetana duge plovidbe polagalo se u Beogradu kod ministra za pomorstvo. Zapovjednik broda postaće u Jugooceaniji. Imao je 29 godina. Na zidovima prostora u kome danas Ivanović živi, uređenog poput brodske kabine, fotografije mladog oficira. Ovdje su i slike brodova na kojima je plovio, brojni sertifikati i diplome. Ukupno 24 sertifikata od 14 komapanija za koje je plovio.
Brojne jezike, koje govori, učio je jer je to bilo potrebno u situacijama u kojima se nalazio. Jezici su za njega, kaže, ono što su majstoru čekići. „Kad su Talijani okupirali Boku imao sam šest godina. Uzimali su djecu na rad, za pranje velikih kuhinjskih lonaca. Prednost su imali oni koji govore jezik. I onda sam ja svom snagom učio talijanski. Posle sam na talijanskim brodovima usavršio ovaj jezik. Došlo je oslobođenje, a sa njim i Rusi. Do 1948. najvažniji predmet bio je ruski. Posle smo na nautičkoj školi morali učiti engleski jer je sva literatura bila na engleskom. Na brodovima Jadrolinije većina putnika bili su Njemci i njemačke udovice koje su putovale na grobove muževima u Egipat. Tada sam učio i naučio njemački. Onda se ukrcavam na američki brod kao zapovjednik, a cijela posada su bili Španjolci. Uzeo sam knjigu i učio španjolski. Na alžirskom brodu, među posadom koja je govorila francuski i arapski, naučio sam francuski. U Argenitini, gdje sam ostajao po par mjeseci, govorio sam portugalski…“ Grčki nije savladao. Grci su radije pričali sa njim na lošem engleskom, nego na grčkom.
Na strance, kako ih barba zove, navigalo se jer su plate bile neuporedivo veće nego na jugokompanijama. Kao zapovjednik broda Jadrolinije, Novske, Jugooceanije i Beogradsje plovidbe, sjeća se, primao je 65 dolara. Na stranim brodovima – oko sedamsto na američkim, dvije hiljade na alžirskim, četiri na francuskim, do četiri i po hiljade dolara na brodovima Reze Pahlavija. Plovio je na strancima 25 godina, i za deset inostranih kompanija. Odobrenje za odlazak van zemlje u to vrijeme nije bilo lako dobiti. Ivanović je iskoristio poznanstvo sa suprugom vojnog atašea iz Londona i na njihov poziv uspio da se ukrca na strani brod. U šezdesetoj godini polagao je za dozvolu za upravljanje tankerom i navigavao na njima 5 godina. Više je, kaže, zaradio na tankerima, nego za sve godine plovidbe po putničkim brodovima i kontejnerima.
Golgotu je doživio je na brodu Smederevo, Beogradske plovidbe. Biće to i zadnja plovidba kapetana Ivanovića, ali i iskustvo koje ga je koštalo pola života. Danas smatra da je sve sa tim brodom bila velika namještaljka, sa ciljem da se prevari osiguranje i naplati novac.
„Šta se tačno desilo sa tim brodom niko nikad oficijelno nije rekao. Sve se držalo kao velika tajna“, priča Ivanović i pokazuje fotografiju broda sa rupom na boku velikom 375 m2. „Plovili smo ka Peruu. Na brodu je bilo 157. 000 tona tereta. Sa ovolikim otvorom i teretom toneš kao sjekira. Bio je to najveći brod i po dužini i po kapacitetu koji je plovio pod jugoslovenskom zastavom. Kupljen je s namjerom da se odveze u Split, tamo iskida i pretopi, ali se neko u Beogradu sjetio da ga pusti u plovidbu, sve sa ciljem da se naplati osiguranje. Brod se potpuno raspao, a ja sam jedva uspio da spasim živu glavu i sebi i posadi…“
Njega su, tvrdi, proglasili ludim. Suđenju u Londonu, po tužbi osiguravajućeg društva protiv Jugoslavije, nije prisustvovao. Ivanovićevi nadležni tvrdili su da je na liječenju i da nije u stanju da svjedoči. Pisali se mu, tvrdi, i iz Savezne udbe. „Kapetane, ako samo jedan papir otiđe vanka, biće oštećena ne samo Beogradska plovidba, nego i cijela jugoslovenska zajednica…“
Papire je pedantni kapetan Slavko Ivanović sačuvao. Svjedočanstvo o jednom vremenu i o velikoj prevari predaće, kaže, sinu da ih on objavi.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
Izdvojeno
HALID BEŠLIĆ, PJEVAČ, LEGENDA: Halide, od danas si zvijezda
Objavljeno prije
2 mjesecana
20 Septembra, 2024,,Bio sam u beogradskom Interkontinentalu. Društvo za stolom u auli hotela uz flašu viskija pjeva moju pjesmu Neću, neću dijamante. Pogledam i prepoznam Čolu i Maksa Ćatovića. Halide, od danas si zvijezda, rekao sam samom sebi. Pjesma je napravila veliki bum….“ Ostalo je istorija
Mirno nikšićko jutro. Na kafi sa Halidom Bešlićem nakon njegovog sinoćnjeg nastupa u ovom gradu. Prija društvo čovjeka čije ime je sinonim za dobrog pjevača, dobrog čovjeka i dobrog prijatelja. Muzičara kojeg vole, bez razlike na godište, pol i zanimanje. I kafanske meraklije, i akademici. Njegov rad vole i poštuju kako kolege tako i vjerna publika. Halid- pjevač, legenda.
Razgovaramo o njegovoj muzici, dugogodišnjoj karijeri, porodici i prijateljima. O rodnoj Romaniji, dragoj Miljacki i našem Sarajevu… Stolu na terasi, za kojim sjedimo, prilazi dječak sa majkom. ” Naravno”, predusretljivo odgovara Halid na molbu za fotografisanje, uz šarmantni osmjeh tako karakterističnim za njega. Za novine rijetko govori. Kaže da je o njemu sve već rečeno i napisano.” Ponovićemo gradivo” našalim se…Odaje utisak skromnog i toplog čovjeka.
Rođen je u mjestu Knežine na Romaniji 1953. Nastarije je dijete majke Behare i oca Muje. Četiri sestre, sa kojima je rastao, nisu ga razmazile. Živjelo se skromno i lijepo. Očeva plata poslovodje u lokalnom šumskom gazdinstvu i mala bašta pored kuće, prehranjivala je porodicu Bešlić. Medenjak ili kocka čokolade bile su rijetke poslatice, ali djetinstvo uz rijeku i polja Romanije zauvijek su ostala u Halidovom sjećanju. Rado je pjevao, lijepo pjevao, ali tome niko nije davao značaj .” Na Romaniji su znali za gusle i šargije…” sjeća se Halid. Pjevao je ponekad na priredbama u lokalnom Domu kulture. A, gotovo stalno, lupkajući prstima po stolu davao sebi takt i pjevušio.” I onda neko kaže, ajde prestani malo. Valjda sam im bio dosadan”.
Sa četrnaest godina preselio se u Sarajevo i upisao srednju školu. Grad koji će zavoljeti i koji će njega zavoljeti i za koji će reći: ” Sve će proći, Sarajeva će biti” . Smijeh prati njegove riječi : ” Moje rodno selo bilo je daleko u to vrijeme četiri sata od Sarajeva. Makadam, a svaka kuća stanica. Danas se do grada stigne za 45 minuta”. Staru kuću u rodnom kraju obnovio je. Danas uglavnom živi u Semizovcu pokraj Sarajeva. Uz kuću, na imanju Bešlića, nalazi se i benzinska pumpa i hotel. Prostori koje daje u najam, ali gdje voli popiti jutarnju kafu i prelistati novine.
Početkom sedamdesetih oblači uniformu, tada obavezne, Jugoslovenske narodne armije. Dvadesetogodišnji Halid služi narodu u Obrenovcu. Po talenatu, mlade vojnike razvrstavaju u razne sekcije. Muzičke, sportske, gimanstičke… Halid pjeva Natoči vino djevojko lijepa…, pjesmu Nikole Karovića. Kapetan Vlahović, Crnogorac, zadužen za selekciju mladića, oduševljen je.” Taj Vlahović je bio sudbinski čovjek u mom životu”, kaže Halid. Rasporedjen je u vojni orkestar. Halidovi vojnički dani protekli su uz pjesmu i nastupe. Klesao je i isklesao i glas i nastup, naučio da prati orkestar i da stoji pred publikom. ” I svaki put bih, kad je kapetan bio prisutan, otpjevao bih Karovićevu pjesmu. Sjećam se crvenio je od oduševljenja…”
Iz vojske opet u Sarajevo. Pet godina pjeva po kafanama. ” Raja me voljela. Pjevao sam u svim djelovima grada, na Ilidži, u Nedjarićima, Pionirskoj dolini na Koševu“ . Pjeva šlagere, romanse, starogradske, sevdalinke…“Tu sam se baš izbirikao. Pročulo se da sam dobar i počeli su da me pozivaju.” Gostovanje u zeničkom zatvoru sa Zaimom Imamovićem i harmonikašem Jovicom Petkovićem prvi je je Halidov nastup sa zvijezdama.
Onda je krenulo. Gazda restorana u kojem je Halid pjevao, David Mandić, inžinjer po struci, napisao je riječi za pjesmu Ne budi mi nadu, muziku Nedžad Esadović, a sarajevski Diskoton, te 1979. snimio Halidovu prvu singlicu. Dvije godine kasnije Halid snima i prvi album, ali prepoznatljivot na području cijele bivše Jugoslavije počeće objavom albuma Dijamanti.
” Bio sam u beogradskom Interkontinentalu. Društvo za stolom u auli hotela uz flašu viskija pjeva moju pjesmu Neću, neću dijamante. Pogledam i prepoznam Čolu ( Zdravka Čolića prim.op.) i Maksa Ćatovića .Halide, od danas si zvijezda, rekao sam samom sebi. Pjesma je napravila veliki bum…Sledeće godine snimio sam još bolji album Zlatne strune…”, priča Halid Bešlić.
Ostalo je istorija. Malo kome nepoznata na ovim prostorima. Dvadeset albuma, osam singlova, sedamnaest kompilacija… Halid Bešlić puni sale po gradovima bivših jugoslovenskih republika. Rekord održanih koncerata u Zagrebu, najprodavaniji koncert u Ljubljani, ulaznice za nastup u Sarajevu 2013. na stadionu rasprodate par sati nakon puštanja u prodaju, nastup pred 15.000 gledalaca u Sloveniji, u Beogradu, Skoplju…Rado vidjen gost i u Kanadi, Americi, u evropskim prijestonicama…Njegovi hitovi Malo je malo dana, Miljacka, Prvi poljubac…znani su i onima koji ovu vrstu muzike ne slušaju… A kad se spoje stolovi i tambure zatrepere, Halidove pjesme neizostavne su.
On sam sve rjedje je u kafani. Nekad se znalo popiti i zapjevati sa rajom. Ali, prijatelji odlaze. Ostaju sjećanja na drage – Kemu, Davorina, Mirzu Delibašića, Nijaza Durakovića… I obilje anegdota.” Nikad nisam vidio čovjeka koji je postojao pametniji što je pijaniji kao Sidran. Misli mu dublje, čudo jedno.“
Jednom, tako, u sobi u Salzburgu, sjede Sidran, Tifa i Halid. „ Volio sam da sjedim sa pametnim ljudima. Sidran nešto priča, a Tifa, nestrpljiv, upada i svo vrijeme ponavlja čika Avdo, čika Avdo…On mu veli, gledaj kako Halid umije da sluša. A, umio sam da slušam ”, priča Halid. Sve je manje onih sa kojima se družio i koje je rado slušao. I sve su rjedje sjedeljke. Odlazi raja. Zauvijek.
Par mjeseci prije početka rata u njegovoj dragoj Bosni, Halid je na radu u Njemačkoj. O tome nikad ne govori, ali Sarajlije i Bosanci nisu zaboravili, brojne koncerte na kojima je u to vrijeme pjevao, ili ih organizovao u dobrotvorne svrhe. Onda 1994.godine, još uvijek ratne, vratio se Halid u grad. ” U Sarajevu su mi sva raja, a ja ovamo…”, razmišljao je. Prijatelji, Miro Lazović, Davorin Popović i Mirko Pejanović preko UNPROFOR-a omogućili su mu da udje u opkoljeno Sarajevo.
” Mislio sam, idem makar poginuo. I danas kažem, svi se mi moramo poklopiti ušima kad je Sarajevo u pitanju. Taj užas. Sjećam se, kad sam ušao u grad te 1994., pomislio sam, pa ovo je Hirošima.Ali, izdražalo je Sarajevo. Fala Bogu, to je iza nas i valjda se nikad ponoviti neće. Mora se živjeti…”
U grad je ” ušao” sa 100.000 njemačkih maraka.Novac koji su familija i prijatelji poslali svojima. I dijelio je Halid u sarajevskom FIS’u. Uz lične karte da sve prodje bez mrlje.
” Volio bih da me pamte kao dobrog čovjeka, radije nego kao dobrog pjevača” način je na koji živi. Sa Suprugom Sejdom je od 1979.godine kad je zaprosio.
” Bio sam jaran sa njenom sestrom, danas mojom svastikom.Pozvala me na ručak kod svojih.Čim sam je vidio pomislio sam, evo meni žene za kuću. Jel’ dobra ova…”, smije se glasno Halid.
Djed je postao 2014. To mu je bio, kaže, jedan od najsrećnijih dana u životu. Sin Dino i snaha Mahira, dobili su blizance Lamiju i Belmin Kana.
” Pjevaću dok živim…” kaže na rastanku. A mi njega pratimo njegovim riječima: ”Taze pozdrav Sarajevu”.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
Izdvojeno
BRANKA BOGAVAC, NOVINARKA, KNJIŽEVNICA, PREVODITELJICA: U društvu sa najvećima
Objavljeno prije
2 mjesecana
6 Septembra, 2024Tokom šest decenija života u Parizu, srela je i intervjuisala brojne značajne ličnosti dvadesetog i dvadesetog prvog vijeka. Na listi njenih sagovornika su i brojni nobelovci. Dolazila je do njih na najrazličitije i čak nevjerovatne načine. Neprestano, Branka je pravila i pravi mostove izmedju različitih kultura i naroda
Prvi put Branku Bogavac srela sam u njenoj kući u Budvi ljetos, vrelog avgustovskog dana. Srdačna i prijatna, brzo je razbila blagu tremu koju sam imala pred susret sa njom. Jer, razgovaraću sa ženom koja je razgovarala sa najvećima. Popile smo kafu i Branka me ispratila sa nekoliko svojih knjiga: Razgovori u Parizu, Razgovori sa Dadom, Susret je najveći dar, Žene svijeta…
Par dana kasnije dogovoren je razgovor sa Brankom Bogavac, književnicom i novinarkom koja je, tokom šest decenija života u Parizu, srela i intervjuisala brojne značajne ličnosti dvadesetog i dvadesetog prvog vijeka. Dolazila je do njih, kako sama kaže,na najrazličitije i čak nevjerovatne načine. „Preko izdavačkih kuća, pismom, telefonom, ali najčešće ličnim susretom na nekom važnom dogadjaju, koktelu ili svečanosti. Maria Vargasa Ljosu sam srela na velikoj svečanosti lista Nuvel Observater, povodom proslave trideset godina ovog značajnog nedeljnika…” Srela je ovdje i Alena Ginzberga.
Na vrhuncu slave Margaret Diras pozvala je Branku telefonom i saopštila joj da je baš nju izabrala da joj da intervju, sjeća se, susreta sa slavnom francuskom spisateljicom. Pred razgovor sa Borhesom imala je veliku tremu, sa Umbertom Ekom treme nije bilo …
Restoran Mogren u Budvi. Naš drugi susret i već je osjećam bliskom. Topao zagrljaj, hladna limunada i priča je potekla. Branka Bogavac i u osmoj deceniji lijepa je žena otmenog držanja. Podsjećam je na rečenice iz njene knjige i susret koji je promijenio njen život. Susret sa mladićem kojeg je privuklo njeno držanje na peronu pariškog metroa na Trgu Zvijezde kraj Trijumfalne kapije i koji će postati njen muž. ” I danas on se rado sjeti tog momenta kad me prvi put vidio, a prošlo je šest decenija” priča Branka Bogavac …
Prvi objavljeni razgovor je sa Žanom Kusom, čovjekom koji je svojevremeno u Francuskoj javno podržao Titov otpor Staljinu, posjetio Jugoslaviju i pohvalno pisao o Titovom režimu. Shvatila je tada da će kroz razgovore sa velikim stvaraocima najbolje zadovoljiti i svoju i čitalačku radoznalost. Kad je Sreten Asanović, urednik časopisa Stvaranje, zamolio da napravi razgovor sa Dadom Djurićem, odgovorila mu je da slikarstvo nije njen domen. Ali, bilo joj je nezgodno da prijedlog odbije pa se potrudila. ” Kad je taj razgovor objavljen bio je to dogadjaj u Crnoj Gori”, sjeća se Branka. U kulturnom dodatku današnjih novina, taj razgovor je objavljen ko zna po koji put. Sa zadovoljstvom ga je opet pročitala i sjetila se kako je jedan intelektualac, kad ga je pročitao, izjavio ” Ova žena bi trebala da bude ministar kulture kod nas…” Branka će zaista postati direktor Kulturnog centra Srbije i Crne Gore.
Za sebe kaže da nije novinarka. Nikada nije bila zaposlena ni u kojoj redakciji, niti joj je koja redakcija platila put do nekog pisca ili napravila preporuku za razgovor. Za razgovor sa Klodom Simonom, francuskim nobelovcem, dobila je honorar koliko poštanska marka za unutrašnjost. Penziju nema, iako su brojne novine tražile i objavljivale njene tekstove. Više od tri decenije njene intervjue objavljivala je Politika, Borba, Pobjeda, Oslobodjenje, Danas, NIN, Oko, Odjek, Književna revija, Književna riječ, Književne novine…
Zabilježila je brojne susrete sa svjetskim velikanima i kroz tekstove i knjige. Imala je dar da se nadje u sredini gdje su se ovi velikani mogli sresti. Naravno, i znanje iz raznih oblasti kulture pa su njeni intervjui izgledali kao razgovor sa prijateljem kojeg poštuješ. Intervjuu je Branka Bogavac dala poseban, uzvišen status, jer njeni razgovori nisu bili ni šablonski, ni obični.” Kada sagovornik vidi šta znate i mislite o njegovom djelu, naravno kroz pitanja, on rado učestvuje, trudi da to ne bude šablonski odgovor…” opisuje Branka. Česlav Miloš je odgovarajući na njena pitanja zaključio: ” Branka, vi mi postaljate takva pitanja da se pitam da li sam ja to napisao.”
A pitala je mnoge. Na listi njenih sagovornika su nobelovci: Orhan Pamuk, Mario Vargas Ljosa, Nadin Gordimer, Gao Sindjijan, Toni Morison, Imre Kerteš. Mihail Gorbačov…Na njena pitanja odgovarali su, Borhes, Kundera , Jonesko, Sioran, Eko, Kiš, Boske, Kadare, Diras, Oz, Adonis…
” Sa Borhesom je razgovor bio značajan jer je on bio značajan”, sjeća se Branka. „Meni lično razgovor sa Česlavom Milošem je bio mnogo drag. Objavila sam razgovor sa njim u vrijeme kad su kod nas komunisti još vladali, a Česlav knjigom Zarobljeni um raskrinkavao taj sistem…”
Nakon njenog intervjua sa Milanom Kunderom zakazana je vanredna sjednica Izvšnog vijeća Jugoslavije da bi se raspravilo ” ko je ta Branka Bogavac da nam preko Kundere čita lekciju”. Njeni tekstovi kružili su medju intelektualcima, ali ona je, kaže, malo o tome znala. Tek na promocijama svojih knjiga, koje je počela da objavljuje devedestih, shvatila je značaj i uticaj svojih tekstova u domovini.
Bibliografi su izračunali da je 1300 stranica njenog opusa posvećeno slikarima. Nije likovna umjetnost njena najveća ljubav, spremno odgovara. ” Te sam slikare intervjuisala zbog njih, da bih ih veličala.. Da se kod nas zna da su bili gosti Francuske koja ih je pozvala kao umjetnike.” Razgovori sa Ljubom Popovićem, Petrom Omčikusom, Mihajlovićem, Veličkovićem ili sa slikarima crnogorske umjetničke scene, Filom Filipovićem, Vojom Stanićem, Rajkom Todorovićem, Zlatkom Glamočakom, Ratkom Odalovićem, Krstom Andrijaševićem, Jarmilom Vešović, Perom Nikčevićem … imaju bezmalo značaj monografskih publikacija.
Rođena je u Virpazaru 1937. godine, ali je djetinjstvo provela u selu Bor, u svom Bihoru, na sjeveru Crne Gore . Pisala je o brdima zavičaja, o godinama djetinstva koje su je obilježile. O sjećanjima na onu Crnu Goru iz koje je otišla, a koju je čitav život nosila sa sobom. „Tu je i odgovor zašto pišem”, kaže Branka. „To je način da vrati dug prema zemlji u kojoj se školovala”. Ali i da zadrži uspomenu na oca, predratnog učitelja i velikog intelektualca koji je govorio francuski. Imala je samo pet godina, ali sjeća se dana kada je, pred kraj Drugog svjetskog rata, otac izašao iz njihovog doma, da se nikad više ne vrati. Ostale su zabilježene njegove drame, pjesme i brojni rukopisi koje Branka i danas rado prelistava.
Gimnaziju Branka završava u Beranama, a romansku grupu predmeta, francuski, talijanski i latinski, na Filološkom fakultetu u Beogradu. Kad je dobila francusku stipendiju odlazi u Pariz.” I moj otac je bio jedan od deset stipendista koji su trebali ići na usavršavanje u Pariz. A, onda se desi da je njegova ćerka ispunila njegovu želju.” Na Sorboni Branka je diplomirala na odsjeku slavistike, a potom na istom sveučilištu predavala na katedri za srpsko hrvatski jezik.” Dvadeset godina radila je kao profesor u jugoslovenskoj dopunskoj školi u Parizu.
Orden viteza umjetnosti i književnosti, nagradu koje dodjeljuje francusko Ministarstvo kulture i koje spada medju četiri važna odlikovanja Francuske, Branka Bogavac je dobila 2013. ”Bila je to velika moralna satisfakcija…” kaže Branka, za to što je decenijama prenosila francusku kulturu u svoju domovinu.
Čitav njen spisateljski rad ilustruju te riječi. Neprestano, Branka je pravila i pravi mostove izmedju razlilčitih kultura i naroda. Baš kao što je, dok je bila direktora Jugoslovenskog kulturnog centra u Parizu u perodu 2004. do 2006. godine, činila sve da povrati ugled jugoslovenskog prostora, nakon strašnih ratnih godina.” Pozvala sam velike pjesnike iz svih bivših jugoslovenskih republika.Govorili su svoje stihove i svaki od njih je predstavio po jednog velikog stvaraoca iz svoje republike. Bila je to veče za pamćenje.U Kulturnom centru u Parizu, velika Jugoslavija je opet postojala te noći”, sjeća se Branka.
U zavičaju je nisu zaboravili. Dobitnica je i nagrade 21 jul’ Opštine Berane i rado je vidjen gost u starom kraju. Dugo, dugo bi se o Branki, o njenom djelu, njenom životu, o posebnosti i obrazovanju ove posebne žene moglo pisati.” Kada bi mi dobri Bog dao vremena ja bih napisao 50 romana o Branki”, zapisao je pjesnik Faiz Softić u knjizi Branka uzdarje za dar koju su priredili njeni brojni prijatelji iz Berana i Petnjice. Ganuta, Branka kaže: ” Sjutra da umrem ništa ne bi trebalo dodati. “
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
Izdvojeno
SOFIJA ĆUK DI GAROFANI, OD SJENICE PREKO PARIZA DO HERCEG NOVOG: Stvaralaštvom protiv destrukcije
Objavljeno prije
4 mjesecana
26 Jula, 2024Njeno ime ‘,,zvonilo je’’. I sama umjetnica, podsticala je kreativne aktivnosti. U Institutu Igalo organizovala je radionice koje su okupljale one koji su imali šta reći iz oblasti likovnosti.. Jedna je, od nekoliko entuzijasta zaslužnih za rad manifestacije ,,Otvorena vrata” na novskom trgu Belavista. Studenti likovnih akademija, Pariza, Cetinja, Beograda i Trebinja pred publikom stvarali su radove svih slikarskih tehnika.Bio je to pokušaj da se duh Monmartra prenese na novski trg
Sa njenim dolaskom u Herceg Novi, prije tri decenije, stigli su šeširi širokih oboda i gracioznost pariških aristokratskih krugova. Njeno ime Sofija di Garofani, čak i kad ona nije naglašavala njegovo grofovsko porijeklo, ‘’ zvonilo je’’. Sofija, i sama umjetnica, podsticala je kreativne aktivnosti. U Institutu Igalo organizovala je radionice koje su okupljale sve one koji su imali šta reći iz oblasti likovnosti.Radovi nastali u ovom ‘’otvorenom ateljeu’’ Instituta izloženi su, a na pozivnicama za izlozbu stajalo je ‘’ Pozivamo vas da prisustvujete svečanom zatvaranju izložbe pastela radjenih po motivima tapiserija’’.
Praksu ‘’ otvorenih ateljea’’ nastavila je u Novom. Jedna je, od nekoliko entuzijasta, zaslužnih za rad manifestacije ” Otvorena vrata” na novskom trgu Belavista. Za štafelajima, studenti likovnih akademija, Pariza, Cetinja, Beograda i Trebinja pred radoznalom publikom stvarali su radove svih slikarskih tehnika.Bio je to pokušaj da se duh pariškog Monmartra prenese na novski trg. Obližnji kafe Jadran te galerija Sju Rajder prirduživali su se radu ovog posebnog ‘’ ateljea’’. Nažalost, manifestacija nije prerasla u tradiciju i nakon pet godina rada prestala je.
Tokom Dana mimoze, Sofija je oranizovala izložbe pariškog kruga. U Novom su izlagane slike Dada Djurića, Miće Popovića i drugih. “Dok sam ja finansirala sve je funkcionisalo…’’, rezignirano govori Sofija di Garofani dok nam pokazuje brojne novinske isječke posvećene njoj i njenom radu .Naslovi poput Dani Pariza u Herceg Novom, Kreativna radionica-Sofija Ćuk Garofani, Otvorena čarolija na Belavisti, Stvaralački damari, Svjedočanstvo vremena opisivali su Sofijin doprinos gradu, koji je uz njeno stalno prebivalište Pariz, postao drugi dom.’’ Nikad mi niko ni hvala nije rekao…’’, povjerava nam Sofija.
U njenom stanu smo na Savini. U prostoriji dekorisanoj brojnim slikama poznatih autora, Sofijinim tapiserijama i antičkim komadima namještaja. Medju njima i salonske stolice presvučene goblen radom i udobne sofe. Šarmantna domaćica Sofija Ćuk di Garofani otvoreno priča o svom, nadasve interesantnom životu.
Rodjena je u Sjenici, kao jedno od šestoro djece, majke Vitomirke Vuković i oca Marka Ćuka.Sa ponosom ističe da je imala privilegiju da se podiže pored divnih roditelja, babe i dede’’. Područje gdje je nastalo Miroslavovo jevandjele ili Dušanov zakonik, Raška umjetnička škola i sopoćansko slikarstvo, sokovi su, opisuje Sofija, koji je upila i koji su joj pomogli da ‘’ živi i opstane u svjetskoj metropoli umjetnosti, Parizu.’’
Susret sa grofom Mišelom di Garofanijem u Italiji bio je sudbonosan. Na jezeru Lago di Garda, gdje su se upoznali, mladi arhitekta Mišel, već pri prvom susretu zaprosio je Sofiju. Ali, ona je željela da se vrati momku, da upiše studije i nastavi život u Beogradu. U medjuvremenu njen momak je našao drugu djevojku. Šest mjeseci kasnije u Parizu Sofija i Mišel di Garofani vjenčali su se. Mladi par nastavio je zivot u kući koja je sastavni dio dvorskog kompleksa madam Pompidur u Marn la Valeu, nadomak Pariza.
Danas se o Sofiji Ćuk di Garofani govori kao o poznatoj umjetnici, profesorici Akademije primijenjenih umjetnosti u Parizu, ali i velikoj humanistikinji. No ona je prije svega majka troje djece Vaspitavala ih tako da budu upućeni u obje kulture. ’’ Vodeći računa o njihovoj duploj genetici vodila sam računa da se ta genetika miri, a ne da stvara unutrašnji antagonizam
..Njena djeca danas su uspješni ljudi i roditelji. Ćerka Bojana u Australiji slikarica, promoviše ideje svoje majke, sin Mark Ernest, sorbonski magistar ekonomije živi i radi u Beogradu, dok sin Frank, arhitekta, u Parizu nastavlja rad fondacije Francusko- srpska tradicija i kultura.
Sofijina majka bila je jedna od poslednjih učiteljica ćilimarske škole u Sjenici. U roditeljskoj kući i sa majkom naučila je prve štepove na šivaćoj mašini. Iz ovog doma ponijela je u svijet i onaj specifični zvuk razboja na kojem je majka tkala.Upravo ta estetika tradicionalne sjeničke tapiserije najviše je i uticala na Sofijin umjetnički izraz.
Njene tapiserije izlagane su preko 200 puta, a trajno ukrašavaju zidove Skupštine grada Pariza te brojne bankovne urede francuske prijestonice. Nalaze se i u biblioteci manastira Hilendar, upravnoj zgradi sarajevskog Energoinvesta, galeriji Victoria u Melburnu, grčkom kulturnom centru Kalamarija, RTV Nikšić i na brojnim drugim mjestima.
Tapiseriju dugu šest metara pod nazivom Srpska Gernika izlagala je u Novom. Rad je omaž španskom slikaru Pikasu.’’ Stvaralaštvom sam se borila protiv destrukcije i užasa koji se dešavao na Balkanu ‘’, kaže Sofija. Konzervator francuskog muzeja Claud Manou povodom ovog njenog rada zapisao je da ‘’ njena djela predstavljaju svijet u koji spaja tehničku savršenost i kosmičku transformaciju…’’. Zapitao se: ‘’ Da li se bol može prenijeti u harmoniju’’ i odgovorio, ‘’ može jer je Sofija alhemičar koji posjeduje dar…’’
Kao veliki humanitarni aktivista nagradjena je brojnim priznanjima. Žena godine jugoslovenske dijaspore, Žena decenije srpske dijaspore, Medalja za zasluge Francuske… Tradicija i kultura bio je naziv fondacije koja je skupljala pomoć i obezbjedivala donacije za njene sugradjane u domovini. Osnivač je i finansijer manifestacije Dolina Ibra u dolini Marne u čast kralju Urošu i Jeleni Anžujskoj ali i brojnih drugih
Na akciju Bakama u zavičaj, koja je trajala od 1980. do 1990.godine i danas je ponosna, a i začudjena velikom odgovornošću koju su ona i njeni saradnici na projektu preuzimali.Specijalni voz sa sedamnaest vagona vozio je iz Pariza 700 djece u zemlju, u kojoj su se oni ili njihovi roditelji rodili. Do Zagreba, Sarajeva, Beograda, djeca su putovala u pratnji, a preuzimala ih je rodbina do krajnjeg odredišta.Sve sa ciljem da se djeci omogući učenje maternjeg jezika u domovini. Njih 7000.
Sofija se sjeća:
‘’ Radila sam sa divnim Antem Granićem.On je osnovao prvu jugoslovensku školu u Parizu.Pa sa Fadilom Ekmečićem, bratom slikara Mevludina Ekmečića iz Tuzle, koji je držao jugoslovensku knjižaru i kod kojeg su se okupljali jugoslovenski intelektualci koji žive u Parizu.Ovdje sam se družila sa Danilom Kišom.Sa djecom su putovali i slikari Biserka Gall I Kemal Šaćirbej…’’.
Pozdravili smo se sa ovom posebnom ženom, a ona je nastavila dalje.Večeras na otvaranje izložbe Pariški krug predstavljene su slike iz kolekcije porodice Garofani.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Komentari
Kolumne
Novi broj
Iskorak
ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?
NOVEMBAR PUN SLUŽBENIH PUTOVANJA U VLADINOM OFISU: Skupo, a ne vrijedi
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
INTERVJU3 sedmice
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
-
FOKUS4 sedmice
REZULTATI POPISA: Svih nas ima
-
DUHANKESA4 sedmice
35 godina “Monitora“ – kapa dolje!
-
HORIZONTI4 sedmice
ANDRIJA MANDIĆ – VOJVODA DIOBA: Od Ace do Ace
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Žeđ, 35
-
Izdvojeno4 sedmice
SLUČAJ NAČELNIKA GENERALŠTABA ZORANA LAZAREVIĆA: Politizacija bez pauze
-
ANKETA4 sedmice
TRI I PO DECENIJE MONITORA: Luča slobodnog novinarstva