Taj i takav Dubrovnik niko nije naslikao niti približno majstorskom potezu Jagode Bujić, koja je u grafički list unijela i crtačku i grafičku kaligrafiju, ali i čudesnu boju… „Dubrovnik“ je svojevrsni srcegram umjetnice sa svjetskom karijerom koja nikada nije mogla da se odvoji od dubrovačkih kamenova, od toga bíla grada
Te premijere u dubrovačkom kazalištu Marina Držića sjećam se sa pomiješanim, izrazito pomiješainm osjećanjima… Bila je ta predstava nekom vrstom teatarskog showa na temu Držića i njegovoga djela en generale, u interpretaciji Predraga Vušovića-Pređe.
Ne, nije to bila monodrama, niti bilo kakav pretenciozni glumački pokušaj cjelovitoga prodora suštinama držićijane. Pređo je Vušović, ponekad i nekoncentrirano improvizirajući, te dubrovačke noći bio histrion po mjeri Držićeva doba…
No, ovu noć i predstavu na koju sam stigao po pozivu i u društvu velike hrvatske likovne umjetnice, dimenzionirane internacionalnom karijerom, Jagode Bujić, postavio sam kao neku vrstu prologa, uvoda za priču o slici, grafičkom listu Jagode Buić…
Prije početka te Pređine predstave gospođa Bujić me je uvela u jednu privatnu galeriju i darovala svojim grafičkim listom koji se sad nalazi iznad moje postelje.
Taj i takav Dubrovnik niko nije naslikao niti približno majstorskom potezu Jagode Bujić, koja je u ovaj list unijela i crtačku i grafičku kaligrafiju, ali i čudesnu boju, koju i inače obožavam…
Bujićeva rafiniranim aristokratskim manirom bira drage lokalitete grada podno Srđa, pa ih onda gotovo „šmir“ kaligrafijom utkiva u gustu mrežu likovnih grafema, koji su, najčešće u jednom gotovo neuroznom potezu, opečaćeni nizom neskrivenih asocijacija umjetice…
U jednoj slici, u čudesnom spletu grafema, Bujićeva rastače čitav spektar osobnih osjećanja, gotovo svakog dubrovačkog kamena s njegovih ulica, trgova i kaleta.
Nevjerojatna slika iz koje izbijaju sistemom likovnih asocijacija, ali i umjetničkih senzacija slikarke, čitave storije koje pamtim iz dubrovačkih dana i još više noći, pod jedinstvenim zvjezdarijem grada Svetoga Vlaha.
Ovom slikom Jagoda Bujić pokazuje nevjerojatan osjećaj za neuroze doba koje živimo. Čini to prije svega superiornom inteligencijom koju unosi u neke neobične grafičke senzacije podarujući iz prizora u prizor tanani likovni aristokratizam…
Taj Dubovnik Jagode Bujić toliko me osupnuo da sam ga postavio na mjesto sa kojeg me čudesni grad gotovo miluje, koji mi svaki san oplemenjuje.
Zahvalan za nepredvidiv kolosalan dar velike umjetnice, čije likovne akcente na fasadi, ali i u enterijerima zeničke kazališne zgrade neću zaboraviti do kraja života.
Zato i ova priča o sjajnom grafizmu, svojevrsnoj likovnoj kaligrafiji, s puno razloga ulazi u moj „Periskop“.
„Dubrovnik“ je svojevrsni srcegram umjetnice sa svjetskom karijerom, ali umjetnice koja nikada nije mogla da se odvoji od dubrovačkih kamenova, od toga bíla grada, o kojem njegovi najvjerniji žitelji kada pišu ili govore, jednako ističu da govore o gradu s velikim slovom „G“.
Ova slika u mojoj sobi je kao posvećenje, likovna gozba u čast grada Svetoga Vlaha, dom Marina, konte Iva Vojnovića…
Gradimir GOJER