Povežite se sa nama

PERISKOP

Životopis žene uzdignute glave

Objavljeno prije

na

Židovka, rođena u Mađarskoj, djetinjstvo provela u Sarajevu, ilegalka, skojevka, partizanka, golootočanka, urednica u „Vijesniku”, Eva je Grlić u ustaškim pogromima izgubila prvog supruga, a njen drugi muž, znameniti filozof, profesor estetike zagrebačkog sveučilišta, bio je, kao i ona, zatočenik Golog Otoka. Ova hrabra žena, inače majka dvoje djece – sin Rajko vrsni  režiser, kćerka sveučilišna profesorica – smogla je  snage da oluje svoga života opiše na stranicama knjige „Sjećanja i neobjavljene priče“

 

Iako nije uobičajeno da u Periskopu pišem recenzentsku bilješku o nekoj knjizi, ovog puta motiviran sam napisati da bih skrenuo pozornost na neobičan životopis, pogotovo u ovim našim vremenima kada većina ljudi kalkulirajući ide kroz život povijene kralježnice.

Žurnalist Eva Grlić spada u onu manju skupinu osoba što ih gorak i najvećim dijelom iznimno tegoban život nije uspio natjerati da kleknu i mole, da se ponižavaju ili da na bilo koji nečastan način prelaze etape svoga življenja.

Židovka, rođena u Mađarskoj, koja je djetinjstvo provela u negdanjem Sarajevu, ilegalka i skojevka, partizanka, golootočanka, urednica u zagrebačkom „Vijesniku“, Eva Grlić je  u ustaškim pogromima izgubila prvog supruga, a njen drugi muž, znameniti filozof i profesor estetike zagrebačkog sveučilišta bio je, kao i ona, zatočenik Golog Otoka…

Unatoč svakovrsnim šikaniranjima i nanesenim bolima i uvredama, ova je hrabra žena, inače majka dvoje djece, od kojih je sin Rajko vrsni filmski režiser, a kćerka sveučilišna profesorica, smogla snage da sve oluje svoga života opiše na stranicama knjige Sjećanja i neobjavljene priče.

Sad stižemo do jedog od značajnih motiva za objavljivanje ovoga teksta…

Veoma mali, gotovo nepostojeći broj izdavača, danas ima hrabrosti izdavati knjige poput ove. Ali, odvažni i svjesni ljudi, na nesreću malobrojni, postoje i u našem dobu. Dragan Stojković sa svojom izdavačkom kućom Most art Jugoslavija izdaje iznimno intrigantnu literaturu, svjesno se kloneći bilo kakvog komercijalnog rezona. Otmen duhom, Stojković bira knjige koje će objaviti po svojim visokim moralnim, etičkim, sociološkim, antropološkim i istorijskim kriterijuma i time ne dozvoljava da Srbija ostane uskraćena za bisere istine o nama samima. Suočavanje s prošlošću, ono što čitava država i njen aparat ne želi započeti više od trideset godina, Stojković, kao izdavač, svojim odabirom objavljenih knjiga kontinuirano čini u istom tom periodu. Tako je čitateljstvu priredio i ovu „gozbu“ štampajući životopis Grlićeve. I ne samo životopis, koji zaprema prvi dio knjige, nego i nekoliko priča, koje je Grlićeva vrlo nadahnuto napisala, opet koristeći svoja sjećanja, a dokazujući da vješto barata i literarnošću, koja u ovom pasažu knjige izrazito dominira. Početak i kraj knjige Grlićeva posvećuje gradu Sarajevu donoseći svoja sjećanja na djetinjstvo, a potom, na period međuraća i poraća. Jarke su njene asocijacije, ali i temeljite slike uspomena na Židove Sarajeva. Dominantnim se ipak doima prikaz obiteljskih prilika.

Grlićeva markantno portretira supruga, filozofa Danka Grlića i njihovu ljubav potvrđivanu u surovim godinama siromaštva. Rijetko lucidna zapažanja daje o „korčulanskoj“ školi te njenim protagonistima.

Da je napisala samo priče o nekoliko svojih prijateljica i njihovim sudbinama, bio bih osupnut načinom kako iz dokumentaog iznimno vješto prelazi u sloj imaginacijskog i meditativnog.

Kada netko ima snage, ipak u svojim poznim godinama tako moćno svjedočiti o praktično tri epohe svoga života, bez bonaca, stalno u olujnim vihorovima, onda je to ravno podvižništvu. Eva Grlić ovom knjigom to čini dignitetno, na način da istinom potire mnoge izmišljotine i laži.

U tom smislu njen objektivizam i neostrašćenost, mirni tok pogleda na paklenske golootočke muke, odraz je rijetke samosvjesti i sigurnosti u istine koje donosi na svjetlost dana.

Ovo je knjiga žene visoko uzdignute glave, koju život nije mazio već šibao na najsurovije načine, a koja je svemu prkosila ponekad i nevjerojatnom vedrinom.

Knjiga na ponos malom – a velikom izdavaču iz Zemuna!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Bogi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

 

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo