Očigledno je da ne ide sve po planu koji je imao mandatar Dritan Abazović, te da pregovori sa određenim političkim partijama traju duže nego što je očekivao. Taj plan se i dalje krije od javnosti, osim djelova u kojima se licitira sa ministarskim mjestima i resorima što se pretvorilo u degutantnu farsu u kojoj je sve izvjesnije da će jedini gubitnici biti građani
MONITOR: U okviru istrage OCCRP i Gardijana o imovini ruskih oligarha, MANS je došao do podataka o imovini ruskih bogataša u Crnoj Gori. Šta ste tačno otkrili?
MILOVAC: Istraživački centar MANS-a kao dio OCCRP mreže istraživačkih medija učestvuje u globalnoj istrazi pod nazivom Russian Asset Tracker. Istraga ima za cilj da evidentira imovinu ruskih oligarha bliskih Putinu, ali i svih onih koji u Rusiji podržavaju njegovu politiku i agresiju na Ukrajinu.
Kada je u pitanju Crna Gora, MANS je dalje istražio već poznatu informaciju da porodica moskovskog državnog tužioca, Denisa Popova, posjeduje imovinu u Kotoru i Kolašinu vrijednu oko tri miliona eura. Naša istraga je pokazala da je kupovina zemljišta i gradnja vila u Kolašinu djelimično finansirana iz dva kredita u ukupnom iznosu od preko milion eura, kao i da je novac u Crnu Goru došao preko offshore kompanija sa Britanskih Djevičanskih ostrva i ostrva Nevis u Karibima. Ovo istraživanje je otvorilo novi krug pitanja do koje mjere je prethodna Uprava za sprječavanje pranja novca kontrolisala unos novca u Crnu Goru, naročito u godinama nakon sticanja nezavisnosti kada je dominatno ruski kapital bukvalno „zapljuskivao“ našu obalu.
MONITOR: Najveći dio kapitala ruskih oligarha ušao je u zemlju u vrijeme trodecenijskog premijera Mila Đukanovića, koji danas govori o prijetnji ruskog uticja na zemlju. Kako to komentarišete?
MILOVAC: Đukanović i interesna klika oko njega voljela bi da svi zaboravimo sa kakvim je ushićenjem dočekan sumnjivi ruski kapital, dominantno generisan kroz model stihijske privatizacije državnih resursa koji nije bio nepoznat ni domaćim političarima i sa njima poveznim tajkunima.
Tokom tih godina nisu postavljana pitanja odakle dolazi kapital za kupovinu KAP- a koji je prodat Deripaski preko kiparske kompanije, niti da li je pošteno zarađen novac kojim su kupovani milioni kvadrata, dominatno crnogorske obale. Nadam se da ćemo nekada imati dovoljno snažne institucije da ispitaju na koji način je novac ulazio u Crnu Goru, koje je bilo njegovo porijeklo i uz čiju saglasnost smo uspjeli da državu u međunarodnim krugovima plasiramo kao ultimativnu destinaciju za pranje novca.
Malo je vjerovatno da Đukanovića ozbiljno brine štetni uticaj Rusije na Crnu Goru, koliko je zainteresovan da se nakon serije političkih poraza, kod kuće i pred međunarodnom javnošću, rehabilituje kao jedini pravi NATO partner za EU i SAD. Skandalozno ponašanje Vlade Zdravka Krivokapića oko rata u Ukrajini mu ide direktno na ruku. To je šansa koju Đukanović očigledno ne propušta.
MONITOR: Kako komentarišete Đukanovićev posljednji intervju na RTCG-u i njegove prijeteće tonove?
MILOVAC: Đukanović je očigledno ohrabren pozicijom koju mu je donijela mogućnost pregovora oko manjinske vlade, ali i potpuno neadekvatan odnos koji je Vlada Krivokapića do sada imala u vezi sa ratom u Ukrajini. Iz te pozicije, postoji percepcija da Đukanović ima kapacitet da ponovo, na sebi svojstven način, kreira političke i društvene prilike u zemlji. Smatram da je to jedan od ključnih razloga zbog kojih će podržati manjinsku vladu Dritana Abazovića. Abazović je već dokazao da iza retoričke volje za borbu protiv korupcije stoji jedno veliko ništa koje ne može na bilo koji način ugroziti njegove političke i druge interese.
MONITOR: Aktuelne vlasti kasne sa uvođenjem sankcija Rusiji. Upozorili ste da to direknto utiče na evrointegracijski proces?
MILOVAC: MANS je još od početka marta ukazivao na činjenicu na Vlada Zdravka Krivokapića nije uradila gotovo ništa da stvarno i operacionalizuje političke poruke koje su poslate Rusiji povodom agresije na Ukrajinu. Još uvijek nemamo formalnu odluku o uvođenju sankcija koja bi obezbijedila mandat nadležnim državnim institucijama da rade svoj posao. Odnosno da počnu da postupaju kao njihove kolege iz mnogih EU zemalja koje uveliko zamrzavaju imovinu i kapital lica i kompanija koje se nalaze na listi sankcija zbog rata u Ukrajini.
Poruka koja se time šalje međunarodnoj zajednici nije dobra. Naročito kada su u pitanju takozvani evroatlantski partneri Crne Gore koji od naše zemlje očekuju saradnju i onda kada mjere koje treba donijeti nisu popularne. Posljedni lokalni izbori u Ulcinju i Beranama su pokazali da nedonošenje formalne odluke o sankcijama ima i svoj lokalni politički uticaj. Tako smo imali situaciju da je podrška pokretu Berane sad! koji zvanično podržavaju ministri Milojko Spajić i Jakov Milatović, bukvalno prepolovljena nakon što su se njih dvojica deklarisali kao pristalice uvođenja sankcija Rusiji.
Nažalost i u ovom slučaju smo imali priliku da vidimo da se partijske kalkulacije i interesi gotovo po pravilu stavljaju ispred interesa građana, zakonskih obaveza ili kada su u pitanju sankcije, međunarodno preuzetih obaveza.
MONITOR: Šta su pokazali lokalni izbori u Beranama i Ulcinju?
MILOVAC: Pokazali su da političke aktere ne zanima izborna reforma, već da su sasvim relaksirani kada igraju po „DPS pravilima“ odnosno kada bez zadrške koriste sva moguća sredstva kako bi ostvarili što bolji izborni rezultat. Većina političkih partija će rezultat na ovim izborima iskoristiti za jačanje svoje pozicije u pregovorima oko manjinske vlade, dok smo jako malo čuli konkretnih stvari koje se tiču razvoja ove dvije opštine. U tom smislu, izbori nisu donijeli ništa novo, makar ne za građane koji su umjesto političke trgovine očekivali promjene.
MONITOR: Kako vidite proces formiranja manjinske vlade i njen kapacitet za obećane promjene?
MILOVAC: Očigledno je da ne ide sve po planu koji je imao mandatar Dritan Abazović, te da pregovori sa određenim političkim partijama traju duže nego što je očekivao. Taj plan se i dalje krije od javnosti, osim dijelova u kojima se licitira sa ministarskim mjestima i resorima što se pretvorilo u degutantnu farsu u kojoj je sve izvjesnije da će jedini gubitnici biti građani.
Abazovićev koncept „pomirenja“ i „najevropskije vlade ikada“ šta god to predstavljalo, bio je samo dimna zavjesa za traženje partnera u onom dijelu političkog spektra za koji se „zakleo“ na izborima 2020. da nikada neće biti opcija za bilo kakvu saradnju, a kamoli podršku manjinskoj vladi.
Vlada koja bude rezultat takvih pregovora i kompromisa ne može biti nosilac ozbiljnih reformi koje se obećavaju građanima kao izlaz iz nesporne krize u koju nas je uvela Vlada Zdravka Krivokapića. Nekako se javnosti pokušava „prodati“ teza da Dritan Abazović nije bio dio te Vlade, i da nema bilo kakvu odgovornost za njen neuspjeh, a potpuno je suprotno.
Nakon što dnevno od političara slušamo izjave da su spremni da preuzmu odgovornost, bilo bi dobro da se to konačno i desi. Ne mislim da onaj ko u Vladi Zdravka Krivokapića nije preuzeo odgovornost za očigledne neuspjehe, sada ima „mandat“ da se u javnosti prezentuje kao jedini put koji je Crnoj Gori preostao.
To je vrhunac političkog licemjera koje računa na kratko pamćenje građana i kao takvo ne može biti dobra osnova za bilo kakve reforme koje će ovu zemlju pogurati naprijed.
MONITOR: Rat u Ukrajini, nestašice hrane, skokovi cijena… Oni koji ovdje potežu pitanja „od kojih se živi“, kao da to čine tek u okviru političke igre. Kakva je situaciju u parlamentu, kako Vam izgleda politička situacija danas, brine li ko o javnom interesu?
MILOVAC: Situacija sa Skupštinom Crne Gore čiji rad je blokiran interesima svake partije pojedinačno je odličan pokazatelj do koje mjere je naša zemlja i dalje zarobljeno društvo. Skupština Crne Gore i svi poslanici u njoj danas, možda kao nikada ranije imaju priliku i moć da urade nešto konkretno i neposredno kako bi građanima obezbijedili da makar donekle lakše podnesu udar krize na njihove budžete.
Umjesto konkretnih odluka imamo beskrajne ratove saopštenjima. Partije su duboko ušančene u ono što one smatraju da je interes građana, kako pojedini politički akteri vole da nazivaju „narodna volja“, a zapravo su isključivi politički interesi.
Vrijeme od izbora 2020. godine sve partije su, bez izuzetka, potrošile dominantno za snaženje svoje glasačke baze, najčešće na račun državnih resursa. Ključne reforme su izostale. Porazno je što je politička većina koja je naslijedila DPS odlučila da u mnogih sferama pođe upravo njihovim koracima i propusti istorijsku šansu da nakon trideset godina diktature Đukanovića i DPS-a, ovoj zemlji konačno donese predah od kriminala, partitokratije, nepotizma i sistematskog uništavanja ekonomske i društvene supstance. To nije bio samo posao Vlade Krivokapića koju sada političke partije sasvim komforno targetiraju kao isključivog krivca za iznevjerena očekivanja građana.
MONITOR: Kako vidite to što mnogi ministri eksperti iz odlazeće Vlade, ostaju u politici, i ne razmišljaju o povratku struci?
MILOVAC: Da li će se ministri nakon pada vlade vratiti struci ili ostati u politici je manje važno u odnosu na činjenicu da trenutno na djelu imamo novi krug besprizornog korišćenja državnih resursa kako bi se ojačale partijske baze u susret lokalnim izborima, ali i osnažili neki novi pokreti poput onoga koji se oslanja na brend ekonomskog programa Evropa sad. To pokazuje da nosioci političkog života, bilo da su iskusni ili se tek okušavaju u tim vodama, nisu imuni na ono što je bila najgora praksa DPS-a uoči gotovo svakih izbora. Vrijeme nakon pada DPS- a je pokazalo da je političko zapošljavanje potpuno normalizovano kao pojava, a da je funkcionerska kampanja i dalje uobičajeno ponašanje, samo sada sa drugim akterima. To je krug koji se mora prekinuti ukoliko kao društvo želimo naprijed.
Milena PEROVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice