Povežite se sa nama

PERISKOP

Traganje za tajnom

Objavljeno prije

na

Na tri trosjeda u kabareu sarajevskog  Pozorišta mladih, u jednoj ratnoj noći, uz zvuke granata smislili smo da osnujemo Sarajevski ratni teatar – SARTR. Nažalost, od nas četvorice koji smo ga osnovali (Safet Plakalo, Dubravko Bibanović, Đorđe Mačkić i Gradimir Gojer) jedini još ispunjavam ovozemaljske dane

 

Trideset je godina prošlo, a kao da je bilo jučer…

Na tri trosjeda u kabareu sarajevskog Pozorišta mladih, u jednoj ratnoj noći, uz zvuke granata smislili smo da osnujemo Sarajevski ratni teatar – SARTR. Nažalost, od nas četvorice koji smo ga osnovali (Safet Plakalo, Dubravko Bibanović, Đorđe Mačkić i Gradimir Gojer) jedini još ispunjavam ovozemaljske dane…

Kao u dragi spomenar u ovaj Periskop bilježim nekoliko sjećanja na tri desetljeća od prve predstave – Sklonište, kojom se naše čedo osovilo na teatarske noge.

U prvim sezonama režirao sam drugu SARTR-ovu premijeru. Sa okupiranog dijela Sarajeva slao mi je Zlatko Topčić tekst Kako Musa dere jarca… Sa ansamblom, brojnim za prilike u kojima je predstava nastajala, sakupio sam respektabilan raznogodišnji, raznogeneracijski personaž, predvođen Miodragom Trifunovom. Pitku priču o snovima i javama velikog bh. pjesnika Muse Ćazima Ćatića publika je odlično primila i pljeskom ispratila, ne samo na premijeri već i na svim reprizama.

Drugo moje SARTR-ovsko teatarsko iskustvo vezano je za zahtjevan, iznimno izazovan tekst Ežena Joneska Stolice. Teško mi se opredjeliti da li je bolja bila Kaća Dorić kao Stara ili Zoran Bečić kao Stari ili pak Riad Ljutović u ulozi Govornika…

Suvremenoj bh dramatici se vraćam na sceni Sarajevskog ratnog teatra inscenirajući tekst o posljednjoj bosanskoj kraljici Katarini Kosači, sa fenomenalnom Selmom Alispahić u naslovnoj i glavnoj ulozi! Možda je to i jedna od mojih ponajboljih sarajevskih režija.

SARTR je, posebno predstavom Ay Karmela, protagonirao jedan avangardno orijentiran teatarski izraz, pa je uspostavio visoku ljestvicu kad je kazališno traganje u pitanju…

Tragali smo za teatarskom tajnom svi mi koji smo gradili  tri desetjeća dugu tradiciju Sarajevskog ratnog teatra.

Valja kazati da su velike kreacije u tom periodu ostvarili Dragan Jovičić, Selma Alispahić, ali i Kaća Dorić, Zoran Bečić, Alban Ukaj, pa scenograf i kostimograf Vanja Popović. Redatelji Robert Raponja, Aleš Kurt, Dubravka Zrnčić Kulenović, koja je itekako zaslužna i za razvoj lutkarskog segmenta ovog kazališta.

U adaptiranoj zgradi negdanjeg centra društvenih djelatnosti, SATR je obogatio ukupnu kulturnu ponudu Sarajeva, a ne samo teatarski život, nizom izložbi, literarnih večeri i poliartističkih programa.

U jednom dužem periodu SARTR je očuvao lutkarstvo u Sarajevu.

Doprinos našeg kazališnog čeda traganju za tajnom histrionske igre u njenom najsupstancijalnijem vidu nastavio se iskazivati kroz najmlađe redateljske generacije, koje predvodi Selma Spahić.

U trećoj deceniji djelovanja ovog najmlađeg sarajevskog teatarskog organizma artikulira se i dalje ono što je za živo kazalište najvažnije: tragalački refleks, iskazivan kroz sintagmu velikog redatelja Bore Draškovića ispisanu u naslovu njegove knjige eseja Promena.

Ta promjena, to suprotstavljanje kazališnim okaminama, očuvali su svježinu produkata SARTR-ovog djelovanja, pa ovo kazalište nastavlja stazama eksperimenta kao temeljne estetske legitimacije, što SARTR čini preznačajnim faktorom kulturne ponude suvremene, ovovremene BiH.

Teatarski vitalitet koji je ispoljavao i ispoljava SARTR najpozitivniji je incident posljednjih decenija.

Zato se, kao teatarski fosil, jedini živi i hodajući fundator SARTR-a osjećam iznimno plemenito.

Ponosan sam na naše teatarsko čedo, koje nastavlja traganje za teatarskom tajnom!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Bogi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

 

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo