Tokom pandemije se brzo naučilo da je problem komšije vrlo brzo i moj poblem i da nekad pomažući i žrtvujući se za drugog najviše pomažemo i sebi
MONITOR: Dvije godine pandemije su za nama, je li kraj blizu?
POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: U prethodnim mjesecima mogli smo da vidimo strahovito širenje omikrona širom svijeta i drastičan porast slučajeva za kratko vrijeme kakav nismo vidjeli od početka pandemije. Međutim, utješno je to što ovakav porast broja slučajeva nije doveo do kolapsa zdravstvenih sistema širom svijeta, iako je bilo zemalja koje su se izuzetno teško nosile sa situacijom. Prema nekim matematičkim modelima predviđano je da će do kraja marta 2022. čak 50 odsto svjetske poluacije biti prokuženo omikron sojem. Upravo ova izloženost virusu, zatim vakcinacija, naročito u populacijama koje imaju visok stepen obuhvata i booster dozom, dovešće do stabilizacije epidemiološke situacije i napraviti vrstu bufer zone u odnosu na hospitalizacije i smrtne slučajeve.
COVID-19 će se vraćati, bilo da se radi o talasu omikron soja ili nekom drugom, ali za očekivati je da se COVID-19 pandemija neće vraćati. Iako za sada sve ide u prilog tome da je akutna faza pandemije pri kraju, treba sa oprezom prisupiti ovim predviđanjima jer zavise od brojnih faktora. Imunizacija je, naravno, najvažniji faktor i treba imati na umu da je vakcinacija na izuzetno niskom nivou u manje razvijenim djelovima svijeta.
Očekuje se da COVID-19 postane endemska bolest, dakle stalno prisutna i predvidiva bolest.
MONITOR: Popuštanjem virusa i mjera, sve su glasniji antivakseri koji ponavljaju da rigorozne mjere nijesu bile potrebne, kao ni vakcinacija, uprkos tome što su podaci o broju umrlih neumoljivi.
POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Plašim se da imamo jako kratko pamćenje kada su negativni događaji u pitanju. Većina je tokom ove pandemije željela dokazati neku svoju poentu, nametnuti svoje viđenje i opravdati svoje stavove. U skladu s tom namjerom, birana je i argumentacija. Vi ćete, recimo, istaći broj preminulih, ukazati na gubitke koje su cijele porodice imale, dok će neko drugi to predstavljati kao prihvatljiv gubitak i prihvatljiv scenario. Ko je taj ko sudi čija smrt je prihvatljiva? Ko je taj koji odlučuje koliko smrtnih slučajeva je prihvatljivo? Samo je pitanje u kojim cipelama je vaš sagovornik. Ova pandemija je ogolila čovječanstvo. Naročito sami njen početak kada je na globalnom nivou nedostajalo dragocjene solidarnosti. Tokom pandemije se brzo naučilo da je problem komšije vrlo brzo i moj poblem i da nekad pomažući i žrtvujući se za drugog najviše pomažemo i sebi.
MONITOR: Da li možemo odahnuti, neko vrijeme, od mogućnosti pojave nove pandemije?
POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Korona virus će nastaviti da mutira, ali neće dovesti svaka mutacija do stabilnih novih sojeva virusa sa evolucijskom prednosti. Nije moguće sa sigurnošću predvidjeti kada će se dogoditi sljedeća pandemija. Međutim zbog ratnih dešavanja na teritoriji Ukrajine, zbog masovnih migracija stanovništva i narušenih imunizacionih programa, pojave novih epidemija su realan rizik. To posebno ističem u situaciji kada su obuhvati vakcinacijom, i to ne samo protiv COVID-19, na istorijski najnižem nivou u Crnoj Gori. Nizak obuhvat MMR vakcinom predstavlja realan epidemiološki rizik u svjetlu navedenih događaja. Preko 32.000 djece mlađe od 18 godina je osjetljivo na ove bolesti zbog izbjegavanja vakcinacije.
MONITOR: Kada se podvuče crta na borbu protiv kovida u Crnoj Gori, kakva je ocjena?
POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Plašim se da smo malo toga naučili. Nismo iskoristili stečeno iskustvo da izgradimo sistem koji će nas u budućnosti zaštititi od sličnih scenarija na način na koji su to uradile uređene zemlje. Pa smo, recimo, sad na kraju pandemije imali organizovane edukacione skupove o strategiji praćenja i pronalaženja kontakata, zatim o komunikaciji o COVID vakcinaciji kako bi proces približili građanima. Jedan je problem što se ne organizujemo pravovremeno, drugi je što se dosta inicijativa svede samo na ispunjavanje forme i nečiji štrik u izvještaju. Suština izostaje.
Dok su neki zdravstveni radnici pokazivali solidarnost i nesebičnost tokom prethodne dvije godine, i na tom putu pojedini takvu borbu platili sopstvenim životom, institucije sistema su pokazale da se loše nose sa ozbiljnim izazovima. Nedostatak strategije za krizne situacije doveo je do toga da su zdravstveni radnici radili bez adekvatne lične zaštitne opreme, dugo se čekalo na nabavku vakcina, propisane mjere su često bile nelogične, često i sa dvostrukim aršinima, građanima nejasne, što je dovelo do otpora prema njima i gubitka povjerenja u institucije.
Kako saznajem od kolega, sve bolnice još uvijek nemaju jedinstven protokol liječenja COVID pacijenata po kome postupaju. Sistem se umnogome zasniva na reakciji pojedinaca, na njihovoj inicijativi, progresivnosti, praćenju savremenih preporuka liječenja… Što je ironija, upravo takve sisteme je najspreminiji izgubiti. U kontaktu sam sa kolegama koji su napustili državno zdravstvo i jako naporno rade u privatnoj praksi, gotovo bez slobodnih dana, ali tog dijela komfora i slobode se lakše odriču nego da se vrate u neuređeni državni zdravstveni sistem i rizicima koji nosi. Zabrinjava me ležernost državnog zdravstvenog sistema da izgubi najboljeg anesteziologa kako ne bi lišio komfora onoga koji je svoj rejting gradio ne u operacionim salama i intenzivnim njegama već na političkim skupovima i u lokalnim ili državnim funkcionerskim odborima.
MONITOR: Pandemija je ugrozila ali i pokazala značaj zdravstvenog sistema. Koji su iskoraci ka boljem položaju zdravstvenih radnika napravljeni u posljednje dvije godine i da li je to dovoljno?
POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Za pohvalu je da je napokon došlo do osjetnog povećanja zarada zdravstvenih radnika usvajanjem predlog Sindikata doktora medicine u Skupštini Crne Gore. Predlog faznog povećanja zarada ljekarima vjerujemo da će dovesti do poboljšanja statusa ljekara i da će uticati na smanjenje njihovog odliva iz zemlje. Takođe, usvojen je prijedlog Sindikata doktora medicine da se uvede novo krivično djelo Napad na ljekare tokom pružanja zdravstvene zaštite, što je rezultat naše višegodišnje borbe. Međutim, zdravstveni saradnici kao što su klinički psiholozi, biolozi, genetičari ostali su zanemareni i potcijenjeni.
Ostalo je i dosta neriješenih problema počevši od nepostojanja stambene politike za ljekare, nastavka diskriminacije ljekara prilikom dodjele stanova od strane Stambene zadruge Zdravstvo. Nepotizam i političko postavljanje direktora nastavili su da proizvode štetu u mnogim zdravstvenim ustanovama. Ovo je vrsta sistemske korupcije koja se direktno odražava na kvalitet pruženih usluga od strane zdravstvenog sistema, na njegovu snagu i povjerenje kod građana.
MONITOR: Kako ocjenujete rad odlazeće ministarke zdravlja?
POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Iako su postojali određeni pomaci i pokazivanje dobre volje za rješavanje određenih problema, ostao je veliki broj onih koji na kraju nisu ozbiljno ni razmotreni. Veliki broj problema proizilazi iz snažnog upliva politike u zdravstvo. I dalje imamo političko postavljanje direktora, i dalje se sistem više oslanja na podobnima nego na kompetentnima. Iako smo doskoro vrlo glasno osuđivali nepotizam i političko imenovanje direktora, ta praksa je nastavljena. Nastavljeno je i sa praksom populizma. Pa tako ćemo navodno graditi bolnice u gradovima gdje imamo najveći zabilježeni odliv ljekara i gdje je upitno održavanje kontinuiteta pružanja zdravstvene zaštite s obzirom da cijele grane medicine počivaju na samo jednom ljekaru… Ovo su samo neki od primjera. Nemamo nikakve strateške dokumente kroz koje smo definisali planove razvoja zdravstvenog sistema. Master plan za razvoj zdravstva istekao je još 2020. Nažalost, bio je mrtvo slovo na papiru. Na početku 2021. Sindikat doktora medicine u više navrata pozivao je na okupljanje što šireg auditorijuma koji će doprinijeti pisanju strateških dokumenata u odnosu na koja će se zaista raditi. Tražili smo da se organizuju javne rasprave, da se pozovu razna udruženja i sindikati koji će pomoći u sastavljanju prijedloga strateških dokumenata razvoja zdravstva i definisanja prioriteta. Međutim ništa od toga nije urađeno a već je istekao prvi kvartal 2022. i nameće se pitanje na koji način i u odnosu na koji plan se donose ključne odluke u upravljanju tako velikog resora kao što je zdravstvo.
MONITOR: Koji izazovi očekuju novo ministastvo zdravlja i koje probleme u zdravstvu treba što prije riješiti?
POPOVIĆ-SAMARDŽIĆ: Novo ministarstvo čekaju naslijeđeni problemi iz prethodnih decenija. A to je nedostatak vizije, jasnog plana razvoja, sistema evaluacije učinjenog, nedefinisani prioriteti. Prvo što treba uraditi je krenuti u izradu kvalitetnih strateških dokumenata u odnosu na koje će se voditi zdravstvena politika pa i za slučaj ako se ministar zdravlja u Vladi bude mijenjao svake godine. Ljudi su najveći kapital svake države. Prioritet mora biti kadrovsko jačanje zdravstvenog sistema. Ulaganje u znanje koje će nakon toga da se cijeni i stavlja ispred svake vrste pripadnosti, pa i političke. Napraviti preciznu analizu potreba. Koje su to zdravstvene usluge koje naši pacijenti najviše trebaju. Pri tome staviti naglasak na preventivnoj medicini. Naš fokus mora biti da preveniramo, da spriječimo pojavu bolesti kod naših građana ili pak da je pravovremeno otkrijemo. Prema sadašnjem budžetu za zdravstvo koji iznosi preko 300 miliona eura, za prevenciju je određeno samo 400.000 eura. To znači da smo mi kao država okrenuti najskupljem vidu usluga u zdravstvu, a to je liječenje bolesti. To nije ni mudro, ni racionalno.
Novo ministarstvo, ako ga uopšte bude, poželjno bi bilo da napravi i analizu koliko pacijenti čekaju na zdravstvenu uslugu u državnim ustanovama, ali i u privatnim. Imamo pacijente koji nam prijavljuju da kada zakazuju pregled u privatnoj ustanovi koja je u mreži, na zdravstvenu uslugu čekaju i po dva mjeseca. Međutim, ako pregled zakazuju sa namjerom da ga sami plate, termin dobiju u roku od dva dana. Bojimo se da imamo ozbiljnih zloupotreba od strane ustanova koje su u mreži i nedovoljnu transparentnost što je još jedan od problema koji će nasljediti neko novo ili staro ministarstvo. Svi ovi problemi su posljedica ad hoc odluka i neplanskog vođenja zdravstvenog sistema.
Predrag NIKOLIĆ