Čitaoci koji očekuju da pišem o političaru prestižne karijere, jednom od prvaka negdašnjeg SKJ, itekako se varaju. Ovo je zapis o Stočaninu koji je satima znao recitovati poeziju Maka Dizdara, pa uz gitaru zapjevati najdražu sevdalinku „Što li mi se Radobolja muti“… Storija je ovo o autoru izvrsne dramaturške cjeline Krinovi po Dizdarevoj poeziji. I o jednoj majčinskoj ljubavi
Pošlo je deset godina kako je sa životne scene otišao Nijaz Duraković.
Oni čitatelji koji očekuju da pišem o političaru prestižne karijere, jednom od prvaka negdašnjeg Saveza komunista Jugoslavije, varaju se, itekako se varaju. Ne pišem o svom negdanjem partijskom šefu, ne pišem niti o komunisti, koji nikada nije iznevjerio ideje ljevice, niti o Durakoviću koji je Slobodanu Miloševiću i njegovoj bratiji odvažno u lice govorio da vode politiku koja će narode Jugoslavije poslati u sunovrat neviđene provalije.
Ne, ovo je zapis o Stočaninu koji nikada nije zaboravo ovaj pitoreskni hercegovački gradić na rijeci Bregavi, koji je satima znao recitirati poeziju zemljaka Maka Dizdara, pa onda uz gitaru zapjevati svoju najdražu sevdalinku „Što li mi se Radobolja muti“… Storija je ovo o autoru izvrsne dramaturške cjeline Krinovi po Dizdarevoj poeziji.
Ponad svega hoću ispričati o majčinskoj ljubavi, onoj prostosrdačne Stočanke Ćamke, koja je obožavala Niju svoga. I dok su njegovi politički protivnici, apsolutno nezreli (Nijazu ni do koljena nisu bili!) pokušavali iskoristiti poneku njegovu slabost, svjedokom sam da je Nijaz odmahnuvši nehajno rukom hitao u rodni grad i poput dječaka razgalicu razgovornu s majkom svojom nalazio…
Sjećanje me vodi u neku bh predratnu godinu, kad je Nijaz primijetio izraženu sjetu i nostalgiju klasika bh književnosti, velikog prozaiste, Derviša Sušića. Ekspresno je smislio pravljenje literarnog omaža za autora romana Nevakat, Uhode, Ja Danilo, Parergon.
Najmanje je u doba svoje goleme partijske, a i državničke moći Nijaz Duraković, osnivač suvremene bh socijademokratije, mislio na sebe i svoju obitelj, kloneći se svega onoga što se danas naziva nepotističkom logikom.
Bio je i do smrtnoga časa ostao po sarajevski i bosanski kazano raja, tačnije je kazati jedan iz te raje.
Gledao sam iz blizine njegovu mudrost, ali i političku odlučnost. Između dva nepogriješiva citiranja Hegela ili sarajevskog mudraca Mule Mustafe Bašeskije Nijo je Ćamkin znao izdiktirati onako iz glave neke od sudbonosnih misli u predraću, ali i tijekom ratnih strahota u opsjednutom Sarajevu.
Poštovan u društvu akademika, ali i sarajevskih najžešćih bohema, Nijaz je nerijetko zapadao za oko najzgodnijim Sarajkama, ali moral i temeljno vaspitanje majke Ćamke uvijek su postavljali granicu preko koje, nadojen hercegovačkim etosom, nije niti htio niti smio preći.
Kada su u Bosni, napadnutoj sa tri strane od klerofašista svih boja, naivni politikanti rat i agresiju pokušali iskoristi za svoje neiživljene naume osnivajući uglavnom nacionalističke stranke, Duraković je osnovao, do današnjih dana neprevaziđenu Socijaldemokratsku partiju. Nismo se bojali ni granata, ni snajpera, ponajmanje studeni i gladi, jer slušali smo mudre političke bisere titovskog podrijetla i utemeljenja iz usta čovjeka koji nije ostavljao drugu mogućnost nego da mu se bespogovorno vjeruje, jer se, iz flegmatičnog kozera Nijo Ćamkin pretvarao u europski dimenzioniranog vođu autentične političke misli ponajprije bosanskohercegovačkih boja.
Danas, kad se nekoliko bh stranaka hoće pretvarati da im je korenika i program socijaldemokratski, poručujem im: nedostaje vam Nijo Duraković, Nijo Stočanin…
Nedostaje vam Nijo iz naše raje.
Nema više Nije Ćamkinog.
Gradimir GOJER