Neki dan na mostarskom groblju u Bjelušinama obilježena je godišnjica smrti najvećeg pjesnika u povijesti Grada na Neretvi i Radobolji. Gledajući internetsku sliku sa ovog događaja, stidio sam se prvo kao rođeni Mostarac, potom kao pisac, a ponajviše kao poštovalac djela velikoga Alekse
Sjećam se kao da je bilo jučer…
U nekadašnjem mostarskom Domu kulture, danas Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače, kao srednjoškolac nazočio sam dodjeli Šantićeve nagrade Skenderu Kulenoviću. Takvu literarnu gozbu ni prije ni poslije toga događaja vidio i doživio nisam. Bilo je to, ubijeđen sam, posljednje dignitetno dodjeljivanje ove prestižne nagrade od strane Grada Mostara. I to u onom istom gradu koji je velikoga Aleksu Šantića ispratio na vječni počinak zvonjavom sa pravoslavnih i katoličkih bogomolja, uz okuisanje hodža sa mostarskih džamija.
Neki dan na mostarskom groblju u Bjelušinama obilježena je godišnjica smrti najvećeg pjesnika u povijesti Grada na Neretvi i Radobolji. Gledajući internetsku sliku sa ovog događaja, stidio sam se prvo kao rođeni Mostarac, potom kao pisac, a ponajviše kao poštovalac djela velikoga Alekse.
Pred njegovim grobom poklonili su se, uistinu malobrojni predstavnici srpskog kulturnog i prosvjetnog društva Prosvjeta i srpskog kulturnog društva Gusle.
Pjesnikovim sjenima poklonila su se i tri pravoslavna sveštenika. Nisam primijetio ni gradonačelnika Mostara, ni njegove činovnike koji skrbe o resoru kulture i umjetnosti. Ni pisaca suvremenika nam nisam vidio.
Taj sramotno skromni skup onkraj Aleksinog groba bio je težak udarac za svakoga onoga tko štuje poetsko, dramsko djelo Alekse Šantića; otvorio je ranu na mom srcu koja će teško zacijeliti. Jer, onaj koji nas je darivao europski relevantnom poezijom, onaj po čijim versima se Mostar prepoznaje u svijetu, skoro kao i po Starom mostu, doživio je da devedeset osam godina od napuštanja ovozemaljskog svijeta ostane praktično u sjećanju dva nacionalna društva i izaslanstva srpsko-pravoslavne crkve.
On koji je veličao bratsku ljubav među građanima svih konfesija, na način kako se u Mostaru stoljećima živjelo, na pragu stoljetnice od svoje smrti zaboravljen je u svome rodnom gradu.
Hvala, naravno, svima koji su došli pokloniti se velikom pjesniku, ali pitam se u kakvom mi to svijetu živimo? Gdje se izgubila temeljna ljudskost, a gdje poštovanje prema blistavom Šantićevom pjesništvu.
Svojedobno na predstavi Šantićeve verzije vječnog motiva Hasanaginice prišao mi je adaptator (predstava je igrana u kamernoj verziji na kamernoj sceni Studio 64 Narodnog pozorišta Mostar) i redatelj Ante Vican i izrijekom ustvrdio da samo još teatar koliko toliko brine o Aleksi.
Još mi zvuče Vicanove riječi, koji je već tada, prije četiri decenije, slutio sliku koju ću vidjeti na obilježavanju godišnjice Aleksine smrti.
Evidentna nebriga za djelo jednog od najvećih sinova Mostara i Bosne i Hercegovine nije me iznenadila. Drugačije ne može ni biti u dva sela koja žalosno glume grad, na što liči današnji podjeljeni Mostar, gdje umjesto da se liječe rane i ratne podjele, ojačavaju se, iz časa u čas, crte razdvajanja.
Zato se ne treba čuditi što Aleksu i dalje voli nekoliko pravoslavnih popova i dužnosnici dva srpsko-pravoslavna kulturna društva.
A sjećam se dana kada su bošnjački kulturni prvaci naglašavali da je po motivima svoje poezije „Šantić najveći muslimanski pjesnik”!?
Živimo vrijeme svakovrsnih podjela i limita, pa „utoravanje” Alekse u nacionalistički tor nije incident nego pravilo ponašanja u Aleksinom i mom rodnom gradu. Sramota, golema je sramota što je Aleksa zaboravljen.
Starom latinskom izrekom okončavam ovaj Periskop: ne vrijedi prosipati bisere pred svinje.
E, moj Aleksa…
Gradimir GOJER