Povežite se sa nama

PERISKOP

Zaboravljeni Aleksa

Objavljeno prije

na

Neki dan na mostarskom groblju u Bjelušinama obilježena je godišnjica smrti najvećeg pjesnika u povijesti Grada na Neretvi i Radobolji. Gledajući internetsku sliku sa ovog događaja, stidio sam se prvo kao rođeni Mostarac, potom kao pisac, a ponajviše kao poštovalac djela velikoga Alekse

 

Sjećam se kao da je bilo jučer…

U nekadašnjem mostarskom Domu kulture, danas Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače, kao srednjoškolac nazočio sam dodjeli Šantićeve nagrade Skenderu Kulenoviću. Takvu literarnu gozbu ni prije ni poslije  toga događaja vidio i doživio nisam. Bilo je to, ubijeđen sam, posljednje dignitetno dodjeljivanje ove prestižne nagrade od strane Grada Mostara. I to u onom istom gradu koji je velikoga Aleksu Šantića ispratio na vječni počinak zvonjavom sa pravoslavnih i katoličkih bogomolja, uz okuisanje hodža sa mostarskih džamija.

Neki dan na mostarskom groblju u Bjelušinama obilježena je godišnjica smrti najvećeg pjesnika u povijesti Grada na Neretvi i Radobolji. Gledajući internetsku sliku sa ovog događaja, stidio sam se prvo kao rođeni Mostarac, potom kao pisac, a ponajviše kao poštovalac djela velikoga Alekse.

Pred njegovim grobom poklonili su se, uistinu malobrojni predstavnici srpskog kulturnog i prosvjetnog društva Prosvjeta i srpskog kulturnog društva Gusle.

Pjesnikovim sjenima poklonila su se i tri pravoslavna sveštenika. Nisam primijetio ni gradonačelnika Mostara, ni njegove činovnike koji skrbe o resoru kulture i umjetnosti. Ni pisaca suvremenika nam nisam vidio.

Taj sramotno skromni skup onkraj Aleksinog groba bio je težak udarac za svakoga onoga tko štuje poetsko, dramsko djelo Alekse Šantića; otvorio je ranu na mom srcu koja će teško zacijeliti. Jer, onaj koji nas je darivao europski relevantnom poezijom, onaj po čijim versima se Mostar prepoznaje u svijetu, skoro kao i po Starom mostu, doživio je da devedeset osam godina od napuštanja ovozemaljskog svijeta ostane praktično u sjećanju dva nacionalna društva i izaslanstva srpsko-pravoslavne crkve.

On koji je veličao bratsku ljubav među građanima svih konfesija, na način kako se u Mostaru stoljećima živjelo, na pragu stoljetnice od svoje smrti zaboravljen je u svome rodnom gradu.

Hvala, naravno, svima koji su došli pokloniti se velikom pjesniku, ali pitam se u kakvom mi to svijetu živimo? Gdje se izgubila temeljna ljudskost, a gdje poštovanje prema blistavom Šantićevom pjesništvu.

Svojedobno na predstavi Šantićeve verzije vječnog motiva Hasanaginice prišao mi je adaptator (predstava je igrana u kamernoj verziji na kamernoj sceni Studio 64 Narodnog pozorišta Mostar) i redatelj Ante Vican i izrijekom ustvrdio da samo još teatar koliko toliko brine o Aleksi.

Još mi zvuče Vicanove riječi, koji je već tada, prije četiri decenije, slutio sliku koju ću vidjeti na obilježavanju godišnjice Aleksine smrti.

Evidentna nebriga za djelo jednog od najvećih sinova Mostara i Bosne i Hercegovine nije me iznenadila. Drugačije ne može ni biti u dva sela koja žalosno glume grad, na što liči današnji podjeljeni Mostar, gdje umjesto da se liječe rane i ratne podjele, ojačavaju se, iz časa u čas, crte razdvajanja.

Zato se ne treba čuditi što Aleksu i dalje voli nekoliko pravoslavnih popova i dužnosnici dva srpsko-pravoslavna  kulturna društva.

A sjećam se dana kada su bošnjački kulturni prvaci naglašavali da je po motivima svoje poezije „Šantić najveći muslimanski pjesnik”!?

Živimo vrijeme svakovrsnih podjela i limita, pa „utoravanje” Alekse u nacionalistički tor nije incident nego pravilo ponašanja u Aleksinom i mom rodnom gradu. Sramota, golema je sramota što je Aleksa zaboravljen.

Starom latinskom izrekom okončavam ovaj Periskop: ne vrijedi prosipati bisere pred svinje.

E, moj Aleksa…

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Bogi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

 

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo