Povežite se sa nama

Izdvojeno

SVE VIŠE GOJAZNE DJECE U CRNOJ GORI: Začarani krug siromaštva, sramote i krivice

Objavljeno prije

3 godine

na

Često predgojazna i gojazna djeca budu okrivljena i marginalizovana zbog svog stanja

 

Dječja gojaznost, kao posljedica siromaštva i nezdravog života, sve je izraženija u Crnoj Gori. Posljednji zvanični podaci o učestalosti ovog kompleksnog zdravstvenog pitanja stari su nekoliko godina. I zabrinjavajući. Danas se taj problem, s povećanjem broja onih koji žive u nemaštini, usložnjava.

Institut za javno zdravlje (IJZ) se u istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), koje se radi u 40 zemalja, a tiče dječije gojaznosti, uključio 2016. godine kada je Crna Gora, prvi put po standardizovanoj metodologiji dobila podatke o uhranjenosti, navikama u ishrani i fizičkoj aktivnosti za oko 1.700 sedmogodišnjaka. Tada smo zauzeli visoko šesto mjesto u Evropi po broju gojazne djece.

Isto istraživanje ponovljeno je 2019. Poređenja radi, ono se u Evropi te godine sprovodilo već peti put. „Pošto je validacija podataka od strane SZO kasnila zbog situacije sa pandemijom COVID-19, za sada imamo preliminarne podatke, koji nam govore da je došlo do pomjeranja kada je u pitanju gojaznost djece, posebno dječaka. Procenti za predgojazne dječake su viši, a za gojazne nešto niži u odnosu na prethodnu rundu. U ukupnim procentima, blizu 40 odsto djece je predgojazno ili gojazno, što je i dalje visok procenat”, kazali su Monitoru iz IJZ-a.

Prema podacima koje je 2018. godine Uprava za statistiku Monstat pribavila u saradnji sa UNICEF-om (MICS), sedam odsto djece u Crnoj Gore mlađe od pet godina – gojazno je. Kod Roma i Egipćana, čak 21 odsto djece u istom uzrastu zaostalo je u rastu, dok ih je tri odsto gojazno.

Analiza pod nazivom Evropska inicijativa za praćenje dječije gojaznosti, rađena 2016, pokazala je da su među djecom od 7 godina – svaki peti dječak i svaka deseta djevojčica gojazni. Prema izjavama roditelja u ovom istraživanju, skoro polovina djece konzumirala je voće svakodnevno, 40 odsto mliječne proizvode, jedna trećina povrće, meso i mlijeko, a samo 1,7 odsto djece svakodnevno je jela ribu. Gotovo svako deseto dijete svakodnevno je uzimalo biskvite i keksiće, oko 7,7 odsto slane grickalice, a oko tri odsto – brzu hranu.

Jedan od pokazatelja siromaštva jedne države je materijalna deprivacija. Prema EUROSTAT-u, među stavkama u odnosu na koje se ona određuje je i redovna upotreba mesa ili vegetarijanskog ekvivalenta u ishrani. Ako porodica nema mogućnost da svaki drugi dan koristi meso i ribu u obrocima – smatra se depriviranom.

„Veliki broj ljudi u Crnoj Gori hrani se u narodnim kuhinjama koje sada postoje u gotovo svim većim gradovima. Osim najjeftinijih namirnica, poput brašna, krompira i tjestenine, koje i inače čine jelovnik najugroženijih, danas je potrebno, zbog skoro epidemiološkog porasta gojaznih, uvrstiti i namirnice koje bi njihovu ishranu učinile zdravijom“, kaže za Monitor Marina Medojević, nekadašnja predsjednica Fondacije Banka hrane u Crnoj Gori.

Ta nevladina organizacija zvanično je prestala sa radom, ali zbog velikog broja onih koji su bili njeni korisnici, a koji joj se još uvijek obraćaju za pomoć, i dalje funkcioniše – makar kao glas siromašnih u javnosti. ,,Sve je više porodica u nemaštini, jer se broj nezaposlenih u Crnoj Gori uvećava. Cijene prehrambenih namirnica se povećavaju, a broj humanitarnih akcija namijenjenih liječenju i nabavci hrane za djecu su skoro pa svakodnevna pojava. To ukazuje da država nema adekvatan odgovor”, ističe Medojevićeva.

Mnogo je onih koji u Crnoj Gori ne mogu da zadovolje ni osnovne potrebe. O kojem broju se tačno radi, nije poznato, jer sistem Ministarstva finansija i socijalnog staranja (MFSS) i centara za socijalni rad sa svim civilnim i ostalim organizacijama koje pomažu siromašnima – ne funkcioniše. Posljednji zvanični podaci o siromaštvu, MONSTAT-ovi, datiraju iz 2019. godine. Tada je svaki četvrti građanin živio ispod granice siromaštva. ,,Imali smo ideju da taj problem prevaziđemo formiranjem Savjeta za borbu protiv siromaštva, jer se samo dobrom koordinacijom mogu napraviti određeni pomaci“, kaže još Marina Medojević. Inicijativu je prošle godine podržao Ženski klub Skupštine Crne Gore, međutim, do njene realizacije još uvijek nije došlo.

Predlagali su i koncept socijalnih prodavnica, kao jedan od načina da država pomogne socijalno ugroženima. One su zamišljene ili kao poseban objekat, ili u sastavu već postojećih marketa. Prema broju članova porodice, nadležne državne institucije izdavale bi socijalne bonove za besplatno preuzimanje određene količine namirnica. Ni ta ideja nije naišla na podršku.

Od obnavljanja nezavisnosti u Crnoj Gori nijesu uspostavljeni standardi kolektivne ishrane, kao ni preporuke za ishranu djece svih uzrasta, navodi se u Smjernicama za ishranu djece predškolskog uzrasta u Crnoj Gori za 2020. godinu Insituta za javno zdravlje (IJZ).

Pitanje dječije gojaznosti, ističu iz IJZ-a, složeno je i zahtijeva uključivanje i saradnju čitave zajednice – od roditelja i škola do donosioca zdravstvenih odluka. „Kako su u osnovi ove metaboličke bolesti nepravilna ishrana i fizička neaktivnost, mjere prevencije bi trebalo da na njih budu i usmjerene. Navike izbora i načina ishrane stiču se u najranijem djetinjstvu, pa su u periodu prije škole roditelji ključni u njihovom formiranju. Poslije, školsko okruženje i uticaj vršnjaka preuzimaju primat u konačnom formiranju navika djeteta. Odgovornost nije samo na roditeljima, ili samo na školi, već je potrebno stvoriti okruženje koje podržava zdrav način života”, objašnjavaju.

Potrebna je i izmjena zakonskih regulativa, kao što su one za količinu soli u određenim proizvodima, ili ograničavanje trans masti. „Još jedna od takvih mjera je i označavanje proizvoda na prednjoj strani pakovanja, gdje bi potrošači mogli da se informišu o količini šećera, masti i soli, kao komponentama iz hrane čijim se povećanim unosom utiče na tjelesnu težinu, Osim toga, treba ograničiti prodavanje nezdravih proizvoda i brze hrane u blizini škola”, navode još iz IJZ-a.

Posljednji podaci o navikama u ishrani starije djece, uzrasta od sedam do 19 godina, u Crnoj Gori datiraju iz davne 2008. godine iz ankete o mjerenju životnog standarda (Living Standard Measurment Survey). Tada je preko petine, ili oko 21,2 odsto, bilo gojazno, a nepravilne navike u ishrani vrlo zastupljene. Oko 38,6 odsto djece nikada nije razmišljalo o svom zdravlju prilikom donošenja odluke o tome šta će jesti.

„Ljudi često ne biraju šta će jesti, a dešava se i da roditelji trpe glad kako bi djeca bila sita. Dok god gladne budemo hranili donacijama, a bolesne porukama, ne možemo o Crnoj Gori govoriti kao o državi socijalne pravde“, upozorava nekadašnja predsjednica Banke hrane u Crnoj Gori.

Stope gojaznosti kod djece i adolescenata su se u svijetu od 1975. godine povećale gotovo pet puta. Gojaznost je glavni faktor rizika za razne bolesti, kao što su dijabetes, kardiovaskularne bolesti, moždani udar ili različiti oblici raka. Često gojazne osobe budu i okrivljene i marginalizovane zbog svog stanja. Na društvu je da prekine krug.

Andrea JELIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

6 dana

na

25 Oktobra, 2024

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što   on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.

Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.

U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?

„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“

Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).

Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.

Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.

Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine.  Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.

Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o  državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se  novi ne razlikuju bitnije od  starih po sklonostima za  korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.

„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“

„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.

Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde  da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani  optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KORUPCIONAŠKA AFERA MOŽURA NA SUDU U ŠPANIJI: Fersa štiti Đukanovića

Objavljeno prije

6 dana

na

25 Oktobra, 2024

Objavio:

Karlas Kol Palau – direktor španske konsultantske firme CESF Partners S.L.U. i jedan od prvobitnih posrednika nekadašnjeg španskog koncerna Fersa Energias Renovables (sada Audax Renovables) za projekat Vjetroelektrane Možura u Crnoj Gori je pokrenuo tužbeni zahtjev pred Osnovnim sudom u Barseloni 5. juna 2023. Nakon razmatranja spisa, sud u Barseloni je 15. marta ove godine odobrio pokretanje procesa. Početak građanskog suđenja je zakazan za 15. januar 2025

 

Nakon dužeg zatišja i maratonskog izviđaja Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) koji traje još od novembra 2017.godine, Afera Možura je opet aktuelna. Ali,  tamo odakle je sve krenulo – u Barseloni, Španija.  Karlas Kol Palau – direktor španske konsultantske firme CESF Partners S.L.U. i jedan od prvobitnih posrednika nekadašnjeg španskog koncerna Fersa Energias Renovables (sada Audax Renovables) za projekat Vjetroelektrane Možura u Crnoj Gori je pokrenuo tužbeni zahtjev pred Osnovnim sudom u Barseloni 5. juna 2023.godine. Kol Palau traži nadoknadu štete i gubitaka u visini od 75 miliona eura od Audax Renovables (kotiranog na španskoj berzi) zbog koruptivnih mahinacija sa projektom izgradnje VE Možura. Nakon što je Kol Palau preko advokata iznio optužbe i prateću dokumentaciju (u koju je naš list imao uvid), Audax je 30. oktobra prošle godine poslao odgovor na optužbe negirajući ih. Nakon razmatranja spisa, sud u Barseloni je 15. marta ove godine odlučio da postoji osnov sumnje za iznesene optužbe i odobrio pokretanje procesa. Početak građanskog suđenja je zakazan za 15. januar 2025.

Osim Kol Palaua, i njegov bivši crnogorski partner Vladimir Vanja Popović je 28. avgusta ove godine podnio krivičnu prijavu protiv Audax-a španskoj Nacionalnoj komisiji za tržište (Comision Nacional del Mercado de Valores -CNMV), koja vrši regulaciju finansijskog tržišta i kompanija na berzi, i specijalnom tužiocu za korupciju i organizovani kriminal. Popović je optužio Audax za prevaru Audax-ovih (Fersinih) akcionara, zloupotrebu položaja, organizovanje kriminalne grupe, podmićivanje državnih funkcionera (u Crnoj Gori), utaju poreza i međunarodnu korupciju.

Kol Palau i Popović su očigledno potražili pravdu u Španiji nakon jalove pravne bitke u Crnoj Gori pokrenute još 2012. Oni su pred Osnovnim sudom u Podgorici tražili da im Audax nadoknadi obećane honorare od po 800 hiljada eura uz pripadajuće kamate shodno ugovoru i obimnoj prepisci između tadašnjih predstavnika Ferse i njih. Iznos se odnosi na dugogodišnje posredovanje kod crnogorskih vlasti u ime Ferse.

Međutim, sud je pravosnažnom odlukom od 2. februara 2023. godine odbio njihov zahtjev kao neosnovan i pored velikog broja dokumenata koji su oštećeni predali sudu, uključujući i šemu isplate sa svim ciframa i imenima. Popović je pred Vrhovnim sudom kasnije podnio zathjev za reviziju upitne presude sudije Katarine Peković – koja je nakon toga postala zastupnik CG pred Sudom za ljudska prava u Strazburu.

Kol Palau će na sudu u Španiji sada moći da predstavi i spise podgoričkog Osnovnog suda i ispostaviće se lažno svjedočenje na sudu direktorke Audax-a Ane Isabele Lopez. U obrazloženju presude, potvrđene i na Višem sudu, sudija Katarina Peković se 54 puta poziva na ugovor između Ferse i nepostojeće BWP Europe Consulting (BWP EC) sa kojom je, po riječima direktorke Lopez, Fersa imala ugovor – iako ga nije prezentirala sudu. Sa Vladimirom Popovićem i Kol Palauom navodno nisu imali ništa i ne znaju o njima ništa iako su se godinama dopisivali preko ovlašćenih predstavnika kompanije.

Međutim, iz dopisa španskih vlasti, koji je Osnovnom sudu u Podgorici tokom trajanja suđenja stigao preko međunarodne pravne pomoći i Ministarstva pravde Crne Gore, sudija Peković je obaviještena da BWP Europe Consulting nikada nije registrovan kao privredno lice u Kraljevini Španiji, niti je kao takvo ikada postojalo. Ovaj dopis španskih vlasti je sudija Peković jednostavno ignorisala i presudila u korist krivokletnika.

Vladimir Popović ističe da je sav problem i epilog nastao zato što on i Kol Palau nisu htjeli zažmuriti i učestvovati u korupciji.

Sve je počelo 2006.godine kada je Hoze Maria Roher, predsjednik upravnog odbora Ferse, dostavio Pismo namjere za istraživanje vjetrova i gradnju vjetroelektrana crnogorskoj Vladi. Šemu isplate posrednicima (sa imenima i ciframa) je direktorica Fersa Montenegro Milena Popović poslala email-om 15. decembra 2007. god. uz ugovor od 9. novembra 2007. Na šemi su se našle i dvije osobe koje, pravno gledano, nisu smjele biti na njoj. Roher je trebao primiti dva miliona, što je bio vidni konflikt interesa. Druga osoba je bio dugogodišnji crnogorski sindikalni zvaničnik i otac Milene- Danilo Popovic (koji nije imao nikakve veze sa projektom i kome je sljedovalo četiri miliona). Danilo Popović je naknadno javno negirao da ima ikakve veze sa šemom isplata.

U Španiji je Fersa je okačila lažnu objavu svojim akcionarima da će graditi 100MW (umjesto stvarnih  46MW) u CG dok su provizije obracunate u vrijednosti od 100 hiljada eura po 1 MW kako je i specificirano u ugovoru od 9. novembra. Direktorka Milena Popović je trebala dobiti 800 hiljada eura po istoj šemi.

Vladimir Popovic i Carles Col su tada izrazili sumnju da se radi o korupciji i podmićivanju državnih(og) funkcionera mimo španske „ugradnje“ od dva miliona. Vladimir Popović je u pismu od 21. marta 2008. poručio da se povlači iz takvog (koruptivnog) posla, a kasnije i Kol Palau, što dovodi do prestanka isplate za posredničke usluge od strane Ferse.

Fersa je ipak juna 2010. potpisala sa Vladom CG ugovor o koncesiji za vjetroelektranu. Država je obećala subvencionirati projekat sa 115.3 miliona u toku 12 godina i kojim će EPCG morati kupovati struju od VE Možura tada po cijeni tri puta većoj od tržišne. U posao je ušao i prijatelj državnog vođe Mila Đukanovića – Tomislav Čelebić koji dobija jedan posto akcija u tada registrovanoj firmi Mozura Wind Park (MWP) DOO.

Izgradnja VE Možura nije počela zbog dotadašnjih talasanja. Fersa je kasnije obavijestila Vladu da prodaje Mozura Wind Park (MWP). Po saznanju da se razgovara o prodaji Vladimir Popović u martu 2015. je poslao pismo Delegaciji EU u CG u kome Albertu Kamarati prijavljuje sumnju u nelegalnost ovog posla (moguće pranje novca, organizovani kriminal i korupcija) i moli EU da se uključi u priču.

Fersa je februara 2015. potpisala ugovor o prodaji MWP sejšelskoj offshore firmi Cifidex osnovanoj svega godinu i po ranije sa osnivačkim kapitalom od jednog američkog dolara i bez ikakog iskustva u predmetnoj djelatnosti. Ugovor je pretrpio pet izmjena i finaliziran je decembra 2015. kada Cifidex postoje vlasnik MWP i koncesije. U tužbi Kol Palau navodi da je Fersa nezakonito prodala akcije i ustupila koncesiju vrijednu 115.3 miliona eura.

U odgovoru koji je Audax (bivša Fersa) dostavio 30.oktobra prošle godine i do kojeg je ovaj list došao nakon pisanja španskih medija, tvrdi se da je „istina je da je Vlada CG odobrila prijenos ugovora o zakupu zemljišta (na brdu Možura) u korist Enemalta P.C.L. (Dokument br. 23)“. Međutim, Audax tvrdi da za „ustupanje ugovora o koncesiji, čiji je predmet potpuno drugačiji (od zakupa zemljišta)… nije zatraženo odobrenje“ jer su smatrali da to nije potrebno. Naveli su i da ne postoji nikakav dokument kojim se proglašava prodaja akcija Cifidexu i ustupanje koncesije ništavnom. Izjava Audax-a da mu nije bila potrebna dozvola Vlade CG za prijenos koncesije navodi na sumnju da se radi o zaštiti deklarativno neznavenog Đukanovića i njegovih ministara.

Crnogorski Zakon o koncesijama (član 52) je jasan. Navodi se da ugovor o koncesiji se može prenijeti na drugog koncesionara uz prethodnu saglasnost koncedenta (u ovom slučaju Vlade CG) ako novi koncesionar ispunjava najmanje iste uslove kao i raniji koncesionar – što nije bio slučaj sa Cifidex-om sa kapitalom od jednog dolara. O ugovoru sa Cifidex-om ni Vlada ni Đukanović nisu obavijestili javnost već su svo vrijeme plasirali priču da se pregovara sa državnom firmom Enemalta o prodaji MWP i prijenosu koncesije. Fersa je u novembru 2015. finalizirala svojih 99% akcija MWP za 2.9 miliona dok je Đukanovićev prijatelj Čelebić za svojih 1% dobio 650 hiljada (preko 22 puta više od cijene akcije koja je plaćena Španicima).

Kasnije će nadležna ministarka ekonomije Dragica Sekulić izjaviti da je za Cifidex saznala iz štampe. Premijer Đukanović je rekao da nije „ni našao za shodno da reaguje, jer iza toga stoji samo destrukcija koja se medijski sistematski spinuje”. Dodao je da je sve u tom postupku urađeno „besprijekorno zakonito“.

Dvije sedmice nakon što je Cifidex kupio MWP za ukupno 3.55m iste akcije je prodao Enemalti za 10.3m – gotovo tri puta više nego je platio Cifidex. Novac za kupovinu akcija MWP je, prema tvrdnjama agencije Reuters, obezbijedio Jorgen Fenek, optužen za organizaciju ubistva malteške novinarke Galicije 2017., preko svoje kompanije 17 Black Limited iz Dubaija. Novac je prebačen Cifidexu od oko tri miliona eura u novembru 2015. prije kupovine akcija. Nakon što je Enemalta platila 10.3m Cifidex-u, Cifidex je u nekoliko isplata poslao natrag u Dubai posuđenih tri miliona eura i još 4.6 miliona eura od „akcijskog profita“. To odgovara cifri od 100 hiljada po instaliranom MW (ukupno 46MW) koje je ranije, može se pretpostaviti, Fersa trebala platiti vrhu države preko Danila Popovića i njegove ćerke Milene. Dok SDT ćuti, ostaje da se vidi šta će proces u Španiji učiniti da se rasvijetli ova afera.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVA BITKA ZA SINJAJEVINU: Umjesto vojnog poligona vjetroelektrane

Objavljeno prije

6 dana

na

25 Oktobra, 2024

Objavio:

Iako, formalno, još nije okončana višegodišnja  borba mještana i civilnih aktivista protiv ideje da se na Sinjajevini gradi vojni poligon,  isti su ovih dana prinuđeni na  otpor novom potencijalno devastirajućem projektu koji je država namijenila toj planini

Pripremni radovi za projekat vjetroelektrane na Sinjajevini počeli su tokom minule sedmice. Mehanizaciju  su zaustavili ekološki aktivisti i mještani, a sa nadležnih adresa nije bilo obješnjanja da li je, probijanjem puta preko planine i kopanjem rupa,  prekršen zakon. Izvođači radova, pak,  tvrde, da su na planinu došli na osnovu  dozvole za istraživanje i mjerenja vjetra, koje je Ministarstvo kapitalnih investicija dalo  preduzeću Permonte.

Iako, formalno, još nije okončana višegodišnja  borba mještana i civilnih aktivista protiv ideje da se na Sinjajevini gradi vojni poligon,  isti su ovih dana prinuđeni na  otpor novom potencijalno devastirajućem projektu koji je država namijenila toj planini. Oko 8,5 miliona “kvadrata” zemljišta na Sinjajevini predviđeno je, urbanističko tehničkim uslovima (UTU), za gradnju 61 vjetrogeneratora (VE) za proizvodnju struje, koji treba da budu ukupne instalisane snage 402 MW. Istovremno, država i opštine kojima pripada Sinjajevina nikada, navodno,  nijesu odustale od ideje da se to područje proglasi Parkom prirode, a ispunjava sve uslove da bude stanište Natura 2000.

Pripremni radovi za buduću vjetroektranu (VE) u utorak su počeli probijenajem 350 metara puta i kopanjem dvije ogrmne rupe. Bageri su sa planine otišli tek nakon što su aktivisti Građanske incijative  (GI) Sačuvajmo Sinjajevinu i mještani stali pred radnike i mehanizaciju.

Na toj planini  nema izgrađene prenosne mreže za priključenje VE, nema ni valjane planske dokumentacije, nijesu riješeni imovinski odnosi… Ipak, za izgradnju VE Sinjajevina Part I urbanističko tehnički uslovi (UTU)  izdati  su u decembru prošle godine podgoričkoj firmi  Energy 2. Njima je predviđena gradnja 17 vjetrogeneratora ukupne instalisane snage 112 MW. Prethodno je tadašnja manjinska vlada, usred tehničkog mandata, provela tender za davanje u zakup državnog zemljišta na Sinjajevini na 30 godina. Lokacija se nalazi u Lipovskoj Bistrici u Kolašinu, površina je oko 279 hektara. Drugi UTU izdati su ove godine i odnose se na izgradnju 44 vjetrogeneratora ukupno instalisane snage 290 MW, a obuhvataju lokaciju na istoj planini  na području Kolašina i Šavnika. Javni podaci pokazuju da je ponuđeno zemljište   dijelom  privatno, a dijelom vlasništvu države. UTU su izdati podgoričkim firmama N1, Sistem – MNE i Permonte.

Probijanje puta i kopanje po Bjelasici, kako su Monitoru nezvanično rekli izvođači radova, počelo je  na osnovu rješenja o izdavanju dozvole za istraživanje i mjerenja vjetra, koje je Ministarstvo kapitalnih investicija  preduzeću Permonte dalo u oktobru prošle godine. No, iz GI Sačuvajmo Sinjajevinu kažu da to nije dovoljno za, kako tvrde, “samovoljnu devastaciju prostora”.

“Nijesmo dobili nijedan papir,  koji bi pokazao da se radovi izvode u skladu sa zakonom. U proceduralnom smislu je veliki broj propusta. Izvođač radova se poziva na rješenje Ministarstva kapitalnih investicija iz 2023. godine. Uprava za šume napisala je prijavu zbog samovoljnog kopanja planine, a mi smo pozvali Komunalnu policiju. Stali smo pred mašine i radovi su zaustavljeni“, kazao je u srijedu Petar Glomazić,  potpredsjednik GI.

On tvrdi da su na terenu ostale dvije ogromne rupe, koje su opasne i za stoku i za ljude, te da ih je neophodno zatrpati. Iz GI podsjećaju da se već osam godina čeka na zaštitu Sinjavine. Da su te procedure okončane na vrijeme, kaže, ne bi bilo mogućnosti da se dešava aktuelno prekopavanje Sinjajevine.

“Sinjajevina nije mjesto za gradnju vjetrenjača i na toj planini nema mjesta za slična postrojenja. Podsjećamo na brojne obaveze države, kada je riječ o zaštiti Sinjajevine, te da planina zadovoljava sve kriterijume za Natura 2000, kao i na obaveze koje prizalaze iz konvencije, koja se odnosi na uspostavljanje EMERALD mreže. Podsjećamo da još nije donesen Prostorni plan (PP), kao i da smo, tokom javne rasprave,  imali brojne primjedbe na rješenje kojim je ta planina bila namijenjena za vojni poligon. Sada shvatamo da se, opet iza leđe građana, pokušava Sinjajevina opredijeliti za postrojenje VE. To je u direktnoj suprotnosti sa svim planovima o zaštiti planine i obavezama koje je preuzela država, koje se odnose na brigu o tom tom prostoru“, poručuju iz GI Sačuvajmo Sinjajevinu.

Kako su ljetos saopštili iz NVO Akcija za socijalnu pravdu (ASP) iza vlasništva  firme „N1“, sudeći po zvaničnim podacima, stoji firma „Sistem MNE“, koja je u vlasništvu Ljubiše Boškovića. U firmi Permonte vlasnik je, prema podacima te NVO, Branka Vujadinović, izvršni direktor Bojan Bošković. “Firma se bavi inžinjerskim djelatnostima i tehničkim savjetovanjem, a prema ranijim informacijama partner je Bemaxu i BB Solaru, gdje Blažo Đukanović ima polovinu vlasništva. Ta je firma uključena i u posao na ekološkoj rekonstrukciji Termoelektrane u Pljevljima, gdje je glavni nosilac posla jedna kineska kompanija. Za firmi Energy 2 iz Podgorice zvanični podaci pokazuju da sada polovinu vlasništva ima Valentina Stanaj, Milutin Mićanović 27,5 odsto, a ostatak jedna kiparska firma. Njen prvi osnivač krajem februara 2023. godine bio je Obrad Koćalo, poslije mjesec su po polovinu imali Stanaj i Mićanović, a februara ove godine (dakle, nakon perioda dobijanja ugovora o zakupu i UTU) bilježi se ulazak i kiparske firme u vlasničku strukturu“, navodi se u saopštenju ASP.

Iz te NVO tvrde da će “prema  postojećem  stanju”, za priključenje novih elektrana biti potrebna pojačanja u prenosnoj mreži (izgradnja novih interkonektivnih dalekovoda ili veći zahvati na rekonstrukciji postojeće). Za izgradnju novih elemenata mreže kojim bi se stvorili uslovi za priključenje potencijalnih obnovljivih izvora, podsjećaju,  potreban je veoma dug vremenski period (prostorno planska dokumentacija, izrada projektne dokumentacije, pribavljanje saglasnosti i dozvola za gradnju, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa)…

Iz Ministarstva zaduženog za resor ekologije ranje su ukazali da “u obuhvatu buduće VE nema zaštićenog područja, ali ono gravitira budućem zaštićenom području. Park prirode Sinjajevina, nalazi se u blizini IBA područja Sinjajevina i IBA područja Babji zub (‘Important bird area’) što može predstavljati ograničavajući faktor… Za očekivati je da predmetni obuhvat zahvata buduća Natura 2000 staništa…Potrebno je izraditi Studiju postojećeg stanja biodiverziteta…“, sugerisano je iz tog Ministarstva.

Na osnovu svega toga ASP je ocijenila da “scenario dodjele UTU za energetske projekte, bez čitavog niza prethodno riješenih pitanja, uveliko podsjeća na situaciju od prije deceniju i po, kada je tadašnja DPS vlada krenula sa kontroverznim projektima malih hidroelektrana (mHE)”.

U kolašinskoj lokalnoj upravi tokom cijele sedmice “nijesu znali” da kažu kakvi se radovi odvijaju na Sinjajevini. Nekolicina lokanih funkcionera nezvanično su kazali da nikada nijesu čuli da će se na toj planini graditi VE. Ni iz Komunalne policije nijesu odgovorili na pitanja Monitora o stanju koje su zatekli na terenu niti da li je neko sankcionisan.

Iz Opštine su, međutim,  više puta  obećali da će “učiniti sve u okvirima svojih nadležnosti, kao i u saradnji sa Agencijom za zaštitu životne sredine  da obezbijedi neophodnu dokumentaciju i odluke koje će doprinijeti da Sinjavina postane Park prirode”. Do sada nijesu na djelu pokazali da im je to zaista i namjera.

U Analizi korišćenja obnovljivih izvora energije, koju je prije godinu  uradila NVO Green home, Sinjajevina nije percipirana kao interesantna zona za eksploataciju vjetropotencijala.  U tom dokumentu, u cilju procjene tehničkog vjetropotencijala, uzeta su u obzir ograničenja kao što su nadmorska visina, putna i željeznička infrastruktura, elektroenergetska mreža i nacionalni parkovi ili zaštićene oblasti.

“Iako vjetroelektrane ne emituju gasove koji izazivaju efekat staklene bašte tokom proizvodnje električne energije, ova “zelena” industrija ima svoj niz negativnih uticaja na životnu sredinu. Aktivne vjetroelektrane ugrožavaju ptice i šišmiše, jer  udar lopatica dovodi do njihovog povrjeđivanja i uginuća.  Izgradnja vjetroelektrane dovodi do gubitka staništa za biljne i životinjske vrste….”  neki su od štetnih uticaja na žvotnu sredinu VE pomenuti u toj analizi.

Iz Green homa podsjećaju i da je “za postavljanje turbina potrebno  ispuniti i neke prostorne zahtjeve”. Naime,  prema pojedinim proračunima, za jedan MW energije vjetra na kopnu potrebno je i do 50 hektara prostora.

                                                                             Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo