Povežite se sa nama

INTERVJU

DAVOR GJENERO, POLITIČKI ANALITIČAR IZ ZAGREBA: Dejton II je nužan, ali je danas praktično nemoguć

Objavljeno prije

na

Kao i Tramp, Zoran Milanović ne pripada svijetu racionalnog vođenja javnih politika zasnovanih na znanju, nego živi u svijetu „alternativnih činjenica“

 

MONITOR: Imate razumijevanja za premijera Andreja Plenkovića ali ne i za predsjednika Zorana Milanovića, kojeg nazivate i populistom. Da li to znači da se Plenković, kada se radi o položaju Hrvata u BiH, ponaša mudrije i strateški?

GJENERO: Kao i svaki u biti uspješni političar, Andrej Plenković ima velike mane, često mu nedostaje hrabrosti i odlučnosti, spremnosti da zbog državničkog koncepta preuzme i rizik. Međutim, on je čvrsto europski i euroatlantski definiran političar, akter iz prostora umjerenog desnog centra. Njegov politički profil bitno odudara od onoga što je bio politički profil njegove stranke i daleko je sličniji njemačkim demokršćanskim političarima (i to onima iz CDU, a ne iz Hrvatskoj tradicionalno bliske bavarske CSU) i političarima sa sjeverozapada Europe. Njegov je problem da, osim nekolicine najbližih, oko sebe nema političare jednakog profila. On uživa potporu većine u HDZ-u, ali ne zato što je ta stranka strukturno postala umjerenjačka, centristička organizacija, nego zato što su njeni članovi svjesni da im politika koju zastupa Plenković, iako nije njihov izbor, osigurava opstanak na vlasti.Toga je svjestan i Plenković, pa otud njegova kolebljivost i popustljivost te podilaženje desnici kad je u pitanju politika prema BiH, odnosno svođenje državne politike Hrvatske prema susjednoj državi samo na pitanje statusa hrvatske zajednice u toj zemlji. Plenković je svjestan da je ključni hrvatski interes očuvanje jedinstvene, funkcionalne BiH u euroatlantskom okviru i procesu europske integracije, ali nema hrabrosti reformirati hrvatsku politiku prema BiH i fokusirati je, prije svega, na državni interes jer procjenjuje da za to nema dovoljno snage.

To, doduše, pokušava raditi, recimo kad nastoji stvoriti pozitivnu atmosferu u odnosu prema Bošnjacima, i kad nastoji razviti politiku izvlačenja BiH iz ruskih energetskih kliješta (projekt Južna plinska interkonekcija BiH), ali ta politika nije do kraja razvidna, do kraja eksplicitna.

MONITOR: A Milanović?

GJENERO: Milanović niti kao premijer, pa niti prije toga kao predsjednik glavne opozicijske stranke, nije prezao od iskazivanja prezira prema EU. Danas govori o tome kako se ne treba osvrtati na zajedničke europske vrijednosti nego da se prema Uniji treba odnositi pragmatično i od nje izvući što više besplatnoga ili jeftinog novca za državnu potrošnju i razvoj. Dok je vodio SDP, tu stranku koju je preuzeo kao demokratsku ljevicu, pretvorio je u autoritarnu, nedemokratsku organizaciju, a njegova taktika prema SDP-u u mnogo čemu i danas sliči političkom odnosu bivšega američkog predsjednika Donalda Trumpa prema Republikanskoj stranci. Kao i Trump, Milanović ne pripada svijetu racionalnog vođenja javnih politika zasnovanih na znanju, nego živi u svijetu „alternativnih činjenica“, a njegova politika podjednako je populistička kao i Trumpova politika u Americi.

Otvorenost populista prema  Putinu „velikom uzoru“ (ovo je groteskni oksimoron) iz Kremlja, zakonomjerna je, a onaj tko se drži načela „slijedi novac“, od Trumpovih kampanja, kampanja Marine Le Pen, Hansa-Christiana Strachea, pa do Milanovića, naći će i jasne tragove novca što ga je preko kompanija u državnom vlasništvu ili opskurnih kanala donirao Putinov režim.

Ključ razumijevanja Milanovićeve politike prema BiH s jedne je strane populističko podilaženje nacionalističkim radikalima, a s druge njegove antieuropske i protuatlantističke vrijednosti. Otud i opstrukcija politike Bidenove administracije. Umjesto dogovora Hrvata i Bošnjaka o izbornom sustavu u Federaciji, koji bi bio uvod u obnovu savezništva za konsolidaciju BiH, Milanović zagovara rusku opciju koju je formalno dizajnirao Milorad Dodik: potiskivanje američkoga i europskog utjecaja iz BiH i uspostavljanje medijacije trojice ruskih klijenata: turskog predsjednika Erdogana, predsjednika Srbije Vučića i samog Milanovića. Ovaj bi dijalog bio o razdruživanju BiH i jačanju utjecaja Rusije na ovom prostoru.

Uz sve primjedbe na politiku premijera Plenkovića, njegova je politika vrijednosno superiorna onoj Zorana Milanovića.

MONITOR: Da li je moguć Dejton dva na kojem bi se, u paketu, riješili  problemi u BiH?

GJENERO: Na patetiku o tome kako su Hrvatska i Srbija navodno „svjedoci Daytona”, pa da ih se zato treba nešto pitati o reformama ustavnog poretka u toj državi, što Milanović, i Vučić, često ponavljaju, ne treba trošiti riječi. Niti Hrvatska niti Srbija nisu članice Vijeća za provedbu mira (PIC), tijela koje unutar Ureda Visokog predstavnika skrbi o provođenju Daytonskog sporazuma.

Dayton II bi bio nužan, ali je danas praktički nemoguća misija, a njegov smjer, kad bi se i mogao provesti, ne bi bio onaj o kojem maštaju kojekakvi Dodici, Milanovići, Vučići i slični likovi, dakle, ostavinska rasprava i razlaz države, nego ukidanje manjeg entiteta i reorganizacija BiH u federaciju, visoko decentraliziranu državu s jasno definiranim zajedničkim funkcijama, a granice kantona ne bi smjele biti posljedice ratnih osvajanja, nego kantoni treba da budu prirodne geografske i ekonomske cjeline.

MONITOR: Procjenjujete da je koncept Srpski svet drugačiji naziv za ideju Velike Srbije koja teži da se širi i zapadno. U kojim okolnostima bi to bilo moguće?

GJENERO: Srpski svet kao politički koncept „jedinstva svih Srba” već djeluje u manjem entitetu BiH i na Sjeveru Kosova, a projekt razaranja suverenosti Crne Gore, koji je vodila vlada Crne Gore, što je netom ostala bez političkog povjerenja, samo je jedna od grana koncepta Srpskog sveta.

Crna Gora je ključna točka zaustavljanja ove ekspanzije, s jedne strane Velike Srbije, s druge strane Putinove Euroazije.

MONITOR: Uz EU i SAD posredovanje, razgovori na nivou Federacije BiH o promjenama izbornog zakona nedavno u Neumu, nisu uspjeli. Ima li nešto „iza toga“?

GJENERO: To je maligni utjecaj predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića. Pregovori o izbornom zakonu u Federaciji samo su naoko bez Dodika. Dragan Čović, glavni pregovarač u ime Hrvata iz BiH, još jedan od onih s „popravnim iz ruskog”, pod čvrstim je utjecajem dvojice igrača koji opstruiraju dogovor u euro-američkom aranžmanu: Milorada Dodika i Zorana Milanovića. Dvaput je napravio ekscese koji ne mogu biti slučajni za političara koji je tako dugo na sceni. Antagonizirao je bošnjačku stranu sramotnim glasanjem u Vijeću naroda Parlamentarne skupštine BiH, za prijedlog Kluba srpskog naroda, da se poništi Inzkovo rješenje o zabrani i kažnjavanju negiranja genocida i veličanje ratnih zločina. Nakon neuspjeha neumske runde razgovora u Banja Luci, na sjednici Skupštine tamošnjeg entiteta, izgovorio je nevjerojatne rečenice o tome kako svi zavide tamošnjoj političkoj eliti, koja uspješno čuva na etničkom čišćenju i genocidu utemeljen entitet.

Što se tiče pregovora o izbornom zakonu, oni nisu završili, a Čović je svjestan da bi u slučaju njegove očite opstrukcije mogao postati „pomoćnik nosioca američkih sankcija”, svome prijatelju Dodiku.

MONITOR: „Gasna kriza“ možda pokazuje još jednu slabost EU jer je Njemačka koja je sa Sjevernim tokom 2 postala evropsko čvorište za distribuciju ruskog gasa, nije prava predvodnica „kaznene“ politike prema Rusiji. Ima li ruski predsjednik razloga da bude zadovoljan?

GJENERO: Priča o Sjevernom toku 2 velika je sramota njemačke politike. Osim bivše kancelarke Angele Merkel, golem dio krivice za to da je Gazprom na području EU izgradio plinovod, protivno europskom pravilu, snosi nekoć sjajni njemački premijer Gerhard Schöder, koji se pretvorio u Putinovog plaćenog lobista.

Sjeverni tok 2 nije izgrađen da bi doveo novi plin u Europu, nego da bi omogućio zaobilaženje Ukrajine i njenu izolaciju, kako bi u idućem koraku ona mogla postati žrtvom Putinove ekspanzije, velikoruskog projekta, njegovog Ruskog sveta, odnosno oblika obnove Sovjetskog Saveza.

Putin je sustavno izbjegavao prihvatiti EU kao sugovornika i razgovarao je isključivo s predstavnicima država članica. Posebno mu je uvijek smetala zajednička europska energetska politika, a upravo je ona na ispitu, kad se odlučuje hoće li Sjeverni tok 2 dobiti dozvolu za rad ili neće. Macron je otputovao u Rusiju, gdje je pokazao mekši stav prema Putinu nego što su to neki očekivali, ali on je u Moskvi, za razliku od gospođe Merkel, bio ne kao šef izvršne vlasti svoje države, nego kao predstavnik francuskog predsjedništva Europskom unijom.

 

Mali je manevarski prostor za Kristijana Šmita

MONITOR: Kako ocjenjujete javne nastupe i poteze visokog predstavnika za BiH Kristijana Šmita?

GJENERO: Klima u kojoj djeluje Christian Schmidt nije povoljna, njegov manevarski prostor nije velik. Radi se o iskusnom političaru, ali prije svega vrhunskom državnom službeniku, koji vrlo dobro zna kako se kreiraju javne politike, kako se politička volja pretvara u odluke. Njegovu poziciju otežava činjenica da EU teško oblikuje zajedničke, konsenzualne odluke. Donekle mu je položaj olakšala Bidenova administracija, pokretanjem sankcija protiv korumpiranih BiH političara, prije svega Dodika, a nakon toga i Europska komisija, tihim praćenjem američkih sankcija, suspenzijom pomoći BiH. Nažalost, jasno je da unutar Europskog vijeća, unatoč vrlo principijelnom stavu nove njemačke administracije i dobro argumentiranoj poziciji Nizozemske, nema pretpostavki za definiranje jedinstvene politike kažnjavanja onih koji destabiliziraju BiH. U takvim okolnostima Schmidtu neće biti lako niti posegnuti za Bonskim ovlastima.

 

Transfer izbjeglica „parkiranih“ u Srbiji

MONITOR: Pominjete strah da se, pod ruskim uticajem, na hrvatskoj granici inscenira nešto kao skorašnji bjelorusko-poljski migrantski problem. Ima, međutim, svjedočenja o problematičnom ponašanju hrvatskih graničnih vlasti prema migrantima, pa i ozbiljnijih incidenata. Koliko i to može uticati na realizaciju plana da Hrvatska postane članica Šengen zone?

GJENERO: Postoje incidentna ponašanja, ali ona nisu pravilo.Vlada je snažno fokusirana na članstvo u Schengenskoj zoni, a njen koncept konsolidacije prilika na granici s BiH vrlo je racionalan. Hrvatski predstavnici su nastojali i unutar Vijeća za unutarnje poslove, i unutar tijela Schengenskog sporazuma, i u Frontexu, osigurati pomoć BiH da uspostavi kontrolu nad svojim granicama, ali Dodik i njegovi sljedbenici opstruiraju uspostavljanje kontrole na granici BiH na Drini sa Srbijom. To čine zato jer su i prije Lukašenka počeli primjenjivati „Bjeloruski scenarij” i transferom izbjeglica „parkiranih” u Srbiji, te njihovim koncentriranjem u bihaćkoj regiji, sustavno destabiliziraju Federaciju i kompliciraju međunarodne odnose BiH.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Nedodgovorno se zapostavlja značaj pomirenja u regionu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju

 

 

TXT: MONITOR: HRA i Centar za ženska prava osudili su napad Zorana Ćoća Bećirovića na novinarku Pobjede Anu Raičković, kao apsolutno neprihvatljiv čin nasilja.  Kako vidite dosadašnje reakcije nadležnih i šta bi država morala da učini? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Reagovanje nadležnih je onakvo kakvo treba da bude. Državni vrh je jednoglasno osudio napad, policija je u saopštenju posebno naglasila da želi da unaprijedi bezbjednost novinara, osumnjičeni su odmah privedeni, zadržani i određen im je pritvor zbog opasnosti od ponavljanja djela, jer su izrečene ozbiljne prijetnje novinarki i njenom sinu, i mogućeg uticaja na svjedoke. Sada je važno da procesuiranje bude efikasno, da se postupak ne razvodnjava godinama kao što se dešava. Krivični zakonik od 2021. propisuje strožije kazne za napade na novinare, ali je važno i da se vidi da pravni sistem funkcioniše i da se postupci vode u razumnom roku. Zabrinjava što je ovo sudeći po Sindikatu medija već 18. incident na štetu novinara ove godine.

Reakcije na ovaj događaj, koji nije smio da se desi, pokazuju i dvije karakteristične pojave. Prvo, u javnosti su prisutne naglašene osude napada na novinarku od strane muškog dijela društva, posebno zbog toga što je sve počelo intenzivnim dobacivanjem uvreda ženi iz mraka od strane trojice muškaraca. Važna je ta osuda, jer se naši dječaci moraju učiti novim i mnogo boljim obrascima ponašanja. U tom smislu je ohrabrujuće i svjedočenje novinarke Raičković da sin Bećirovića ni na koji način nije učestvovao u napadu ili vrijeđanju. Druga, razočaravajuća pojava, je to što iako je bilo očevidaca, niko nije pokušao da se umiješa, zaštiti novinarku i spriječi napad, niti je iko drugi, osim nje, pozvao policiju, a to je najmanje što je moglo da se uradi, makar anonimno.


MONITOR: Promocija mržnje, zajedno s mizoginijom i religijskim fanatizmom, sve je prisutnija u crnogorskom društvu, upozorili ste na Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Šta to govori o ovom društvu, njegovim vlastima i institucijama? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Uvijek su državni zvaničnici i političari ti koji kreiraju atmosferu, kako mirnodopsku, tako i ratničku. Ova sad nažalost više vuče na ovu drugu. Mislim da se veoma neodgovorno zapostavlja značaj pomirenja u regionu i za crnogorsko društvo i za odnose sa susjedima, a i za učlanjenje Crne Gore u Evropsku uniju. Odnosi sa Hrvatskom su bez ikakve potrebe na najnižem nivou od devedesetih, samo zato što je to odgovaralo vlastima u Srbiji. Sad se ponovo zloupotrebljava slučaj zločinca Balijagića, koji je u bjekstvu, za potpirivanje međuvjerskih i međuetničkih sukoba na sjeveru Crne Gore. Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju. Zanimljivo je i da aktivno bježe od optužbi nadležnih za govor mržnje, bilo tako što se kriju iza imuniteta, kao Marko Kovačević, ili tako što se ne registruju kao mediji u Crnoj Gori, kao portali koji slede politiku srpskih i ruskih vlasti.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PROFESOR EVROPSKOG PRAVA I PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE IZ BEOGRADA: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona nepredvidiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trampov pristup će ohrabriti „orbanovsku desnicu“ u Evropi- i možda pojačati neslogu. S druge strane, njegov negativni odnos odnosno ignorisanje EU, možda može da proizvede i efekat veće kohezije država članica- kako se to, na primjer, desilo u slučaju „bregzita“

 

 

MONITOR: Nakon pogibije 14-oro ljudi na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, organizovani su protesti na koje je vlast reagovala privođenjima i hapšenjima. Mnogima je sve to izgledalo kao repriza događaja iz decembra 2023. Hoće li se, i ovog puta, pokazati da vlast ima uspješan način da suzbije nezadovoljstvo i revolt građanstva?

LOPANDIĆ: Radi se verovatno najvećoj nesreći ovog tipa koja se pamti u Srbiji. Nesreća se desila nakon velike rekonstrukcije stanične zgrade, koju su vlasti dva puta svečano otvarale. Ovo je skandaloznan slučaj, gde se mešaju različiti nivoi odgovornosti javnih vlasti i privatnih firmi uz učešće stranaca, veliki novac i korupcija, kao i drastična nekompetentnost i neodgovornost. Gotovo rendgen slika načina na koji SNS vlada Srbijom. Malo – malo, pa nam se nešto sruši na glavu – bilo fizički ili simbolično. Od nesreće prošlo je već dosta dugo a da još niko od odgovornih investitora, izvođača ili nadležnih za nadzor nije čak ni pritvoren – sa izuzetkom aktivista koji su učestvovali u protestima zbog nesreće. Građani su s razlogom besni, a vlasti su odgovorile uobičajenim manipulacijama i odugovlačenjem. SNS je ubacio svoje ekipe da tokom velikog protesta u Novom Sadu prave štetu, kako bi za to optužili organizatore. Već viđen scenario. Nezadovoljstvo i revolt građana neće stati jer ni vlast neće prestati da proizvodi nepočinstva i skandale u serijama.

MONITOR: U izvještaju EK o napretku Srbije, nije primijećen značajan pomak. Ministarka Tanja Miščević očekuje otvaranje novog klastera do kraja godine, mada je to sasvim neizvjesno…Nakon toga, Aleksandar Vučić u obraćanju na samitu Evropske političke zajednice, više  puta je insistirao na strateškom pristupu u politici proširenja, u kontekstu globalnih promjena. Kako vidite dinamiku Srbija-EU i politiku proširenja?

LOPANDIĆ: Vučićeva politika je -u strateškim pitanjima, Srbiju dovela od parole „i Kosovo i EU“ do rezultata „ni Kosovo, ni EU“. Srbija se od 2021. godine nije pomerila u pregovorima sa EU. Ipak, zapazivši sa kašnjenjem da se geopolitička situacija u Evropi i svetu menja-a da je politika proširenja EU oživela, uključujući vesti o napretku Crne Gore i Albanije, Vučić obnavlja priču o ulasku Srbije u Uniju (ranije je samo ponavljao da smo „na evropskom putu“). Osim toga, već neko vreme je primetno tzv. puzajuće okretanje režima ka „političkom zapadu“, što se objašnjava nastojanjem vlasti u Beogradu da očuvaju zapadnu naklonost popuštanjem u nekim bitnim pitanjima (poput odnosa prema Kosovu u „dijalogu“ Beograd- Priština), kao i angažovanjem ili rasprodajom nacionalnih resursa (koncesija za kopanje litijuma, nabavke vojnih aviona u Francuskoj) i drugim merama, poput pomoći i prodaje oružja Ukrajini, jačanja saradnje sa Izraelom… Najnoviji izveštaj Evropske komisije potvrđuje utisak da u Srbiji nema bitnijeg napretka, što znamo. Geopolitika je bitna ali bitne su i reforme u suštinskim pitanjima demokratije, vladavine prava, slobode medija i sl., a u tome režim neće popustiti osim kada na to bude prisiljen. Sa Planom rasta za Zapadni Balkan EU je uvela jedan novi sistem „štapa i šargarepe“ u vidu direktne veze između obećanih koraka u reformama i isplate finansijske podrške. Videćemo kako će to funkcionisati u praksi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN JOVIĆEVIĆ, REDITELJ I TEORETIČAR FILMA: Topli film

Objavljeno prije

na

Objavio:

Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posjedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan slijed. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir

 

Hibridni dokumentarac Topli film Dragana Jovićevića bavi se kvir fenomenom kroz čak 38 naslova iz jugoslovenske i srpske kinematografije. Topli film imao je premijeru u Solunu, a prikazan je na mnogim festivalima – u Splitu, Paliću, Novom Sadu, Bangkoku, Pekingu, Berlinu, Londonu, Tel Avivu, Ljubljani, Sarajevu, Hagu… Podgorička publika mogla je da ga pogleda na UnderhillFestu i na Nedjelji prajda.

Dragan Jovićević je doktorirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu iz oblasti teorije filma, a osnovne studije završio i na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Autor je kratkih filmova, video radova i instalacija. Osnivač je nezavisne produkcijske kuće Greifer. Objavio je nekoliko filmskih knjiga, jedan roman, brojne kratke priče, pripovijetke, naučne studije i eseje. Urednik je rubrike Kultura u nedeljniku Radar. Ranije je istu funkciju obavljao u NIN-u, Danasu, a bio je i urednik dokumentarnog programa na TV Avala. Takođe je filmski kritičar Radio televizije Srbije.

MONITOR: U istoriji jugoslovenske i srpske kinematografije pronašli ste 65 filmova sa kvir tematikom. Zanimljiv je podatak, koji je na samom početku „Toplog filma“, da postoji scena poljupca dvojice muškaraca u filmu  Čiča Ilije Stanojevića iz 1911. godine. Šta Vas je inspirisalo da se bavite kvir odnosima kroz istoriju kinematografije?

JOVIĆEVIĆ: Više toga. Prvo, Topli film je logičan produžetak mojih ranijih teorijskih radova u kojima sam se bavio reistorizacijom jugoslovenske i kasnije srpske kinematografije, iz različitih perspektiva. Tako sam 2014. napisao knjigu Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike s Jovanom Ristićem u kojoj smo tražili sve momente gde je fantastika ušla u ovdašnje filmove i otkrili još impozantniji broj od gotovo 250 filmova, što dugih što kratkih. Odmah zatim, doktorirao sam na Fakultetu dramskih umetnosti sa tezom o žanrovima u srpskoj kinematografiji, što je objavljeno i kao knjiga nekoliko godina kasnije. Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan sled. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir. I naravno, sasvim mi je jasno da će to biti film a ne knjiga ili naučna publikacija, jer  su kvir likovi prosto filmičniji. S druge strane, često čujemo priču o cenzuri nekog filmskog sadržaja zbog gej likova, da je neki glumac odbio da igra gej osobu ili da mlade reditelje te tematike, koje su goruće u svetskoj kinematografiji, uopšte ne interesuju. Ili ih interesuju, ali ne dobijaju finansijsku podršku za njihovo nastajanje. To je sve otvorilo pitanje homofobije, kojim sam na drugom planu hteo da se ovim filmom bavim.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo