Kako je čitateljstvo recepcionerki iz dva hotela u sarajevskom naselju Stup pobudilo u mojim poznim danima novu energiju da pišem. Kad me jedna od recepcionerki upitala da li još pišem, htio sam odgovoriti da ću pisati do zadnjeg daha
Dok sam bio stanovnikom Stupa, sarajevske četvrti na južnom kraju bosanskohercegovačke metropole, često sam na kave jutarnje ili popodnevne, ljeti i večernje, navraćao u tamošnji hotel New concept, radi vlasnika hotela, iznimno naklonjenog kulturi i umjetosti. A kako sam na recepciji za njega ostavljao svoje novoizašle knjige, tako sam ljubaznim recepcionerkama ostavio i poneki primjerak.
Sljedećih jutara očekivala su me vrlo prijatna iznenađenja.
Djelatnice na recepciji, inače vrlo profesionalne, zapitkivale bi me o mojim versima, o njihovom nastanku i poticajima za versovanje. Shvatih da četiri primjerka moje knjige Svjetline Laništa nisu samo razgledane, nego i temeljito iščitavane. Na recepciji, ali recepcionerke vele i kući, do dugo u noć…
Četiri dana koncem siječnja proveo sam u drugom stupskom hotelu jednostavnog, ali privlačnog naslova New hotel.
Tamo me jedna recepcionerka, prepoznavši me, upitala: Pišete li još, gospodine Gojer? Ja ništa drugo ne znam raditi, odovorih i poklonih joj novu zbirku pjesama Nježno jutro.
Primijetio sam da je moja nova stihozbirka prokružila među čak četiri koleginice recepcionerke. Bilo mi je toplo oko srca kada shvatih da i suvremeni versi mogu dodirnuti populaciju, za koju bi prije očekivao da prati rok glazbu i slične ugode stvarane upravo za njihove generacije. Počeo sam ponovo vjerovati da beletra stanuje u negdanjoj pjesničkoj republici – sarajevskoj!
Dva hotela na kraju grada, pa tko da očekuje bujanje čitateljske žudnje baš na tom mjestu?
Čovjeku uvijek bude drago da se sam uvjeri u neke istine. Tako je čitateljstvo recepcionerki iz dva stupska hotela pobudilo u ovim mojim poznim danima neku novu energju da pišem. Kad me jedna od rececionerki upitala da li još pišem htio sam odgovoriti da ću pisati do zadnjeg daha.
I hoću dok me pamet i snaga budu činili koliko toliko vitalnim.
A, ne dade mi đavo mira, pa sam u New hotelu promišljao korak dalje. Zar taj kraj Sarajeva, a o općini Ilidža je riječ, i inače oskudan kulturnim sadržajima, a glede prirodnih krasotinja i kojekakvih atraktivnih ljeposti, sa hotelskim kapacitetima navišeg ranga, nije baš idealan za festival poetskog teara!
Naravno, lako je ovo zamisliti i prenijeti na papir.
Još kada bi načelnik Općine i brojni mali i veliki privrednici razmislili kako treba podržati žudnju mojih čitateljica sa recepcija, a siguran sam i stotina i tisuća mladih Sarajki i Sarajlija, koje je pošast korone još više vezala uz književnošću stvarana čudesa.
Čita se, itekako čita, iako neurozni, primitivni i neosvješteni mediji svakim danom te mlade ljude guraju u šund i kič.
Možda sam u mnogo čemu u krivu, ali u jedno sam stoprocentno siguran: knjiga će pobijediti svaku vrstu instant književnosti, i u ovoj računalnoj eri biti će dominantna u tvorenju znanja, zabave i svekolikih čitateljskih zadovoljstava.
Zato, vivat knjiga!
Zato, vivat lijepa književnost!
Gradimir GOJER