Sve i da dobije status zaštićenog područja, sve su prilike da za Ljubišnju, planinu pokraj Pljevalja, koju je rudnik Šuplja stijena u značajnoj mjeri uništio u dijelu prema granici sa Bosnom i Hercegovinom, to neće mnogo značiti
Iako je odavno predviđeno da Ljubišnja, planina kod Pljevalja, bude proglašena za regionalni park prirode, na taj status još čeka. Iz nevladine organizacije Mladost nedavno su pokrenuli peticiju kojom traže da se taj proces ubrza. Slične inicijative, država je nekoliko puta do sada uspjela da obesmisli.
„Proglašenje Doline rijeke Zete za park prirode, na primjer, klasična je politikantska manipulacija, koja je u javnosti plasirana zbog dobijanja jeftinih političkih poena, od struktura koje su najodgovornije za katastrofalno stanje voda donje Zete. Takav je slučaj sa ubjedljivom većinom zaštićenih područja koje su u nadležnosti lokalnih uprava, koje su koristile donacije da dio teritorije stave pod zaštitu ili su imale partijske zadatke da to urade”, kaže za Monitor direktor Ekološkog pokreta Ozon Aleksandar Perović.
Ljubišnja se odlikuje bogatom florom i faunom i brojnim endemičnim vrstama, od kojih su neke na ivici istrebljenja. Prostornim planom Crne Gore do 2020. godine, bilo je predviđeno da postane regionalni park prirode, i da se na njoj izgradi osam skijaških staza. Ništa nije ni započeto.
Za stavljanje pod zaštitu nametnule su se još i Rumija i Sinjajevina, kao i Bioč, Maglić, Volujak, Turkaj sa Hajlom i Komovi.
Od svih njih, do danas su, na papiru, samo Komovi zaštićeni. Vidljive koristi od titule parka prirode koju je taj predio dobio, nema. Prekomjerna sječa šume, nelegalna berba usjeda, ugrožavanje pašnjaka, izvora, ali i lokalnih puteva, neodgovorna vožnja džip vozilima, kao i uznemiravanje divljih životinja i uništavanje staništa, i dalje bujaju. Monitor je pisao o tome.
Umjesto za zaštitu, građani su prinuđeni da se već duže bore za ukidanje skandalozne odluke da Sinjajevina, najveći pašnjak Balkana, a drugi najveći u Evropi, koji je pod zaštitom UNESKO-a, bude vojni poligon. Uprkos obećanjima nove Vlade, ta odluka još nije poništena.
„Izuzev Parka prirode Piva, nema primjera da se neki zaštićeni objekat u nadležnosti lokalnih samouprava pokazao kao održiv. Sa najvećeg nacionalnog nivoa zaštite, od nacionalnih parkova, krenulo se u obesmišljavanje zaštićenih područja. Krivolov, divlja gradnja, nelegalna i neplanska eksploatacija šumskih kompleksa i riječnog materijala, decenijama prouzrokuju nemjerljive ekološke i ekonomske štete”, ističe Perović.
Ekološki aktivista Aleksandar Dragićević za Monitor kaže da kao što je Crna Gora ekološka samo po Ustavu, tako su i zaštićena područja zaštićena samo u teoriji. „Zakoni postoje, i oni su sprovodljivi, a država samo treba da počne da ih konkretno sprovodi. Do sada se pokazalo da za to nema stručnih i administrativnih kapaciteta ili interesovanja. Treba da se uključe i lokalne samouprave, kako bi se takvi predjeli adekvatnije zaštitili i u praksi”.
Prema njegovim riječima, dovoljno je pogledati kako to čine komišije. „Ne treba za pozitivan primjer ići dalje, u zemlje Evropske unije (EU). U Hrvatskoj ili Sloveniji, recimo, u nacionalnim parkovima postoje rendžeri, tj. nadzornici koji odgovorno obavljaju svoj posao. To su, skoro pa isključivo, mlade osobe – zaljubljenici u prirodu, ekolozi, biolozi, geolozi, ljudi iz struke, koji svoje znanje mogu da primjene na terenu”.
U Crnoj Gori je drugačije. „Taj posao obavljaju ljudi od preko 50 godina, koji nijesu pohađali dovoljno obuka, niti imaju dovoljno znanja i opreme. Mijenjanje toga je tek početak zahtjevne misije koju podrazumijeva rukovođenje zaštićenim područjima. Treba pooštriti kaznenu politiku, i podmladiti, unaprijediti i organizovati ekološku, lovnu i šumarsku inspekciju, shodno standardima EU”, napominje Dragićević.
Kanjon Cijevne je zaštićeno prirodno dobro (spomenik prirode) još od 2017. To „nije smetalo” pri rekonstrukciji puta Dinoša – Cijevna Zatrijebačka, dionica Crna Gora – Albanija. Rijeka je u Tuzima ostala bez korita, a preko je izgrađena saobraćajnica. Mještani Dinoše i Trgaje mnogo puta su upozoravali da su na potezu od Trgaje ka Selištu, od Cijevne ostale samo bare. Prirodni tok rijeke je promijenjen, a uz put se grade ugostiteljski objekti. Resorno ministarstvo, Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, za zaštićena prirodna dobra u obavezi je da donese Plan posebne namjene. U slučaju kanjona Cijevne to nije urađeno. Štaviše, neki od najvećih zvaničnika nove Vlade nedavno su otkrili da se iz te rijeke godinama ilegalno izvlačio šljunak. „To je samo vrh ledenog brijega. U narednom periodu kontrole će biti izvršene i na rijekama Lim, Grnčar i Tari”, najavio je ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Aleksandar Stijović.
Slikovit primjer nebrige je i to što nadležni u Nacionalnom parku (NP) Skadarsko jezero raspolažu tek jednim raspoloživim čamcem za suzbijanje krivolova. Sa tim zločinom NP godinama muči muku.
Sličnih je primjera mnogo. I da dobije status zaštićenog područja, sve su prilike da za Ljubišnju, koju je rudnik Šuplja stijena u značajnoj mjeri uništio u dijelu prema granici sa Bosnom i Hercegovinom, to neće mnogo značiti.
„Da bi status zaštite ostvario projektovane ciljeve, potrebno je imati efikasnu i održivu upravljačku politiku, snažniju sistemsku podršku i dobar poslovni imidž. Održivost zaštićenih područja zavisi od podrške javnosti, naročito lokalnog stanovništva, koje je najbolji ambasador. U Crnoj Gori sve je obesmišljeno do mjere da se zaštićene zone najviše ugrožavaju od onih koji bi trebalo da imaju najveću korist”, zaključuje Perović.
U rijeku Zetu dnevno se izlije preko 100.000 litara otpada
„Prošle su dvije godine od proglašenja, a još uvijek ne znamo osnovni zadatak Parka prirode Rijeka Zeta. Nedovoljna saradnja i komunikacija između institucija, prije svega između Opštine Danilovgrad i Glavnog grada Podgorica je dovela do toga da danas nemamo upravljača, službu zaštite, niti plan upravljanja”, kažu za Monitor iz Crnogorskog društva ekologa (CDE).
U Zeti živi oko 20 vrsta riba, što je pravo biološko bogatstvo. „Među njima su čak tri vrste pastrmke, a to je resurs koji opštine ne prepoznaju. Ako ne prepoznajemo resurse koje imamo, onda ne možemo da ih ekonomski i turistički iskoristimo i uvećamo njihovu vrijednost”, navode.
Aleksandar Dragićević upozorava da se do danas nije preduzelo ništa za stvarnu zaštitu. „Svakoga dana se u Zetu izlije preko 100.000 fekalija i raznog drugog otpada”.
Glavnu vijednost parka, sem Zete sa pritokama, čine i šume skadarskog lužnjaka. Skadarski hrast, u praksi, nije zaštićen. Ta je vrsta nekada činila nepregledne šume u dolini rijeke Zete, a danas su one svedene na male ostrvske zajednice i pojedinačna stabla.
„U tom svojevrsnom izrugivanju sistemu zaštićenih prostora, od početka je bilo jasno da se lokalne samouprave Danilovgrada i Podgorice, kao i nadležne institucije na državnom nivou, neće moći nositi sa uticajem najvećih zagađivača voda Donje Zete. I sam naziv je apsurdan jer ne uključuje ekosistemski najznačajniji dio Zete, koji je na teritoriji Nikšića, dok onaj prepoznat po otpadnim vodama iz farmi i ostalih privrednih subjekata, ima status zaštićenog područja”, napominje direktor Ozona Aleksandar Perović.
Kako bi odluka o zaštiti bila primijenjena potrebno je prije svega osnovati preduzeće koje će upravljati parkom, smatraju iz CDE-a. „Niko drugi neće bolje čuvati rijeku nego lokalci koji pored nje žive i poznaju je. Park prirode Rijeka Zeta treba da podstiče i pokreće ekonomski i turistički razvoj Danilovgrada i Podgorice”, zaključuju.
Andrea JELIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
DUHANKESA4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA4 sedmice