Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom. Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu
Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.
MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?
ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve. I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.
Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.
Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.
MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.
ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.
Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi. Pokušaj da razumije sebe, svijet u kojem živi, i na kraju, onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.
MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?
ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju. Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika – tajna.
Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara. U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.
Već sam rekao, kroz stvaranje, kroz razgovore sa sobom, ili sa nečim uzvišenijim, dešava se i lični razvoj, dobijaju se odgovori, a pokatkad se i bježi od svakodnevnog, materijalnog. Otuda je to i moje utočište, mjesto istine, u kom živim slobodan.
MONITOR: Umjetnost često proizilazi iz arhetipske potrebe čovjeka za stvaranjem iluzije i drugačijeg života. Primijećeno je da Vaša djela nose bolnu istinu o postojanju i čovjekovim tegobama u savremenom svijetu. Da li je i za Vas ona svojevrsni bijeg od svakodnevnice ili baš uz pomoć nje pokušavate da mijenjate sebe i svoje okruženje?
ŠUKOVIĆ: I jedno i drugo. Kao što sam već rekao, ona je moje utočište. Ali i neka vrsta čistilišta. U toj komunikaciji koja se dešava tokom stvaranja, oslobađam se svih tereta. Kako onih koje nam nameće svakodnevno, tako i emotivnog tereta. Umjetnost je za mene i svojevrsno duhovno putovanje. A prvenstveno, ona je lični proces.
Otuda, nijesam sklon angažovanosti u umjetnosti. Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom. Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu. Onda ta umjetnost mijenja i mene i publiku. A svijet kao svijet, ide svojim putem.
MONITOR: Umjetnost je u cijelom okruženju prilično na margini društva, naročito tokom pandemije, pa često umjetnici prihvataju kompromise i vrlo rano odustaju od zacrtanog puta. Kako komentarišete situaciju u Crnoj Gori?
ŠUKOVIĆ: U regionu je, nažalost, umjetnost odavno na marginama društva. Društvo koje se guši u ratovima, korupciji, kriminalu, kiču, ne ostavlja za umjetnost ništa do marginu. Na kraju, iako društveni poredak utiče na mjesto umjetnosti, pa imamo neka malo „zlatnija doba“, prava umjetnost, odnosno umjetnici, su najčešće proganjani, a slavljenje od strane društva, su doživljavali kasnije, nerijetko nakon sopstvene smrti.
Otuda, kompromisa umjetnika sa svojim stvaranjem ne smije biti. U pravoj, iskrenoj umjetnosti, ne smije da postoji opravdanje i izgovor u okruženju. Kao što sunce koje daje svjetlost svakog dana, ne očekuje nagradu za to, tako ni umjetnik ne bi trebalo da radi zbog aplauza.
Gomila umjetnika u Crnoj Gori, umjetnost doživljava kao takmičenje. Osim toga što nema podrške sistema i institucija u obimu u kom bi je moralo biti, nema dovoljno ni strukovne solidarnosti. U nedostatku sistemskog regulatora, ovdje se u umjetnosti, kao i u drugim oblastima, formiraju klanovi. Koji se „bore“ u toj „utakmici“. Tako i oni doprinose da neka kvalitetna umjetnost ostane na marginama.
MONITOR: Kada ste se zainteresovali za umjetnost i šta je sve uticalo na Vaš senzibilitet i umjetnički izraz. Predio u kojem stvarate, koji sve umjetnici?
ŠUKOVIĆ: Na neki način moj prvi susret sa umjetnošću je moja ljubav prema stripu iz dječačkih dana. Potom ljubav prema muzici, prvi kontakt sa omotima gramofonskih ploča je na neki način moj prvi kontakt sa vizuelnim.
Potreba da se izražavam kroz crtanje, na neki način je ugušena onda kada je prestalo i moje djetinjstvo. Ratom u Bosni, gdje sam rođen i odrastao. Po dolasku ovdje, u Crnu Goru, proći će vrijeme, nakon kog je ta potreba, opet akumulirana u meni, i bila spremna da dobije prvi izraz. U tom periodu „akumulacije“, neka druženja sa ljudima iz svijeta umjetnosti, među kojima i poznanstvo sa Urošem Toškovićem, bila su mi značajna.
S druge strane, naravno da prostor i vrijeme u kom živite, utiče na vaš izraz. Surovost naših krajolika, života u njemu, muke koje su nasljeđivale ovdašnje generacije, i modifikovale je u novu, pretakale su se i na moje stvaralaštvo. I potrebu da na to ukažem.
Umjetnici čije stvaralaštvo cijenim su Goja, Odilon Radon, njemački ekspresionisti… Ipak, svaki umjetnik mora da njeguje ono u njemu autentično. Da gradi svoj jezik, i svoj izraz.
M.MINIĆ
Foto: privatna arhiva
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice