Crna Gora treba odgovornu i savjesnu vladu koja bi svoje reforme počela zakonom o lustraciji i porijeklu imovine, a ne uslugom i privilegovanjem jedne vjerske zajednice koja je svojim učešćem u nedavnoj prošlosti obilježila nacionalne i vjerske sukobe na tlu Jugoslavije

MONITOR: Sabina Talović, aktivistkinja civilnog sektora, napadnuta je u Pljevljima na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kako vidite taj napad, proističe li iz stanja u kom se društvo nalazi? A kako reakcije nadležnih organa?

DABIŽINOVIĆ: Sabina Talović, mirovna aktivistkinja, napadnuta je fizički i verbalno, u centru Pljevalja. Napad je imao sve elemente vjerske i nacionalne mržnje i dodatno je ugrozio nju i njenu porodicu. To nije prvi put i nije pojedinačni slučaj. Od devedesetih Sabina djeluje na mirovnom i planu ženskih ljudskih prava, posljednjih godina brine o migrantima u Pljevljima, i jedna je od rijetkih koja u kontinuitetu ukazuje na slučaj Bukovice, jednog od ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore. Gotovo trideset godina taj ratni zločin naše tužilaštvo i sudstvo ne prepoznaje na adekvatan način, niti je dobio pravni i pravedni epilog. Odbijanje institucija da kvalifikuju ratne zločine, njihov neadekvatan pravosudni tretman, baza su za visoku toleranciju društvene zajednice na nacionalističko iživljavanje koje je sve otvorenije u Pljevljima.

Do sada nije previše pažnje posvećeno dešavanjima u Pljevljima. Otvoreno iskazivanje mržnje, netrpeljivost na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, radikalizovani su u posljednje tri godine. Bagaž prethodne vlasti, zločini i neutvrđena odgovornost, i današnje nacionalističko narušavanje suživota, za koje je odgovorna sadašnja vlast, proizvodi strah i nesigurnost među građanima, naročito onima koji pripadaju manjini u Pljevljima. Ogovornost za kvalitetan suživot i bezbjednost svih je na dominantnoj vjerskoj i nacionalnoj zajednici u određenoj sredini. Slučajevi koji su ušli u javnost, a ima više onih u koje javnost nije upućena, nisu do sada kvalifikovani i prepoznati od strane institucija, kako bi se moglo steći povjerenje u državu i njene institucije, ali i dominantnu većinu, da će oni koji proizvode nesigurnost i uznemiravaju građane biti sankcionisani. Da su institucije djelovale u tom pravcu, danas bismo imali drugačiju sliku u Pljevljima. Ovako imamo teret odgovornosti prethodne i sadašnje vlasti za nacionalizam i mržnju. Ukoliko institucije izbjegnu da kvalifikuju ovaj napad kako su ga većinski u svojim saopštenjima prepoznali politički subjekti i aktivisti, on će, kao i mnogi do sada, nestati iz javnosti, čime se daje dozvola onim retrogradnim snagama da uništavaju bezbjednost, mir i živote građana u Pljevljima i šire. Vrijeme je da se na osnovu Sabininog slučaja, pozornost javnosti, instituicija i politika usmjeri na odgovorno sagledavanje trenutnog stanja u Pljevljima, uzroka takvog stanja, i mijenja dosadašnja klima nekažnjivosti za silu koju pokazuju nacionalistički nastrojene politike.

MONITOR: Ovih dana prijetilo se i novinaru Vuku Vujisiću zbog priče o eksploataciji šljunka iz Morače. To je jedan u nizu napada na novinare. Normalizuje li se nasilje u ovoj zemlji?

DABIŽINOVIĆ: Prijetilo se i prijeti onima koji žele da govore naglas, ukazuju na društvenu patologiju, i pokušavaju da kreiraju atmosferu u kojoj je rad institucija sistema vidljiv.

To je jedan u nizu slučajeva koji pokazuju kako klima i kultura nekažnjivosti i zarobljene institucije izazivaju nepovjerenje, rezultiraju nasiljem i gubitkom šanse da se stanje u zajednici mijenja. Politički kontekst kreiran od strane vlasti i opozicije zloupotrebljava novinarstvo. Politika koja zloupotrebljava medije u posljednjih trideset godina pokazala je što je sve moguće kada se to desi, koliki je stepen uticaja medija i kakve su posljedice takvog djelovanja. Imali smo rat u kojem su mediji kreirali lice neprijatelja i podstrekivali sukob do kojeg je došlo. Novinari koji su tada huškali na rat su i dalje tu, jer se društvo nije suočilo sa prošlošću. Tu su i političari koji su to takođe radili. Na tim primjerima se vidi kultura nekažnjivosti. Danas je na snazi selektivan pristup uređivačkih politika, koje su u snažnom zagrljaju sa političkim subjektima, koje favorizuju i emituju svoje „istine“, relativizuju, podižu nacionalnu temperaturu. Gotovo da danas svaka opcija ima svoje medije i emituje sadržaj za vlastite ciljeve. Pojedine institucije poput crkve, stalno se žale kako im nedostaje još uticaja, kojeg u posljednje vrijeme imaju napretek, kukajući kako im se svaki zahtjev kriminalizuje u javnosti. Svaki pokušaj istraživačkog novinarstva se vrlo brzo utiša. Mediji pokrenu temu kao što je slučaj o kojem pitate, ali je izuzetno važno što će dalje institucije sistema preduzeti. Ukoliko ne reaguju adekvatno, a tako je, uglavnom, bilo do sada, kako se može osjećati onaj koji je temu pokrenuo? Kritika i iznošenje naglas kriminalizacije kompletnog društva su osnovne pretpostavke da jedno društvo ostane na fonu dobrobiti onih koji žive u ovoj državi ali i narednih generacija.

Novinari su, kao i svi mi, suočeni sa nasiljem koje ih čeka ukoliko glasno u lice saopšte istinu. Država mora stati iza njih ukoliko želi da razvija sistem i politike. Ukoliko to nije interes, a do sada nas nisu ubijedili da je tako, uporno ćemo tragati za odgovorom ko je ubio ovog novinara, prijetio ili ugrožavao novinare koji se bave temama kriminalizacije svega postojećeg, i saučestvovati u zločinu prema sopstvenom i životu narednih generacija, stalno sa filozofijom da ovdje trava ne niče.

MONITOR: I dalje živimo političku krizu. Sa svih strana pljušte platforme za njeno prevazilaženje. Čini li se, ipak, da je istinski dijalog nemoguć, a posebno ne skoncentrisan oko javnog interesa, i zašto?

DABIŽINOVIĆ: Ne vidim da je nekom do javnog interesa. Vjerujem da je ovo strategija da se sačuvaju glasovi na eventualnim izborima ili, preciznije – krenulo se u kampanju, tako da je dogovor isključena opcija a posebno oko javnog interesa. Politički subjekti već dugo vremena koncentrisani su isključivo na vlastite interese. Teško je povjerovati bilo kome, posebno kada ste suočeni sa situacijom da se bira između dva zla pa da se izabere ono  manje.

MONITOR: Kako vidite najnoviju ponudu Demokratskog fronta o novoj vladi koju bi činili predstavnici pobjedničkih lista u avgustu prošle godine, dakle partijsku?

DABIŽINOVIĆ: Predlog DF nije nov, zapravo se radi o onom na čemu od početka insistiraju. DF pokušava da se nametne kao faktor promjene dok u realnosti djeluje kroz nastavak DPS prakse. Gdje god se okrenete kada konkurišete za posao, naročito ako se radi o institucijama sistema, ispred vas trku trči DF-kadar,  prvoborac ili pripravnik sa litija, koji će ući na mala vrata i dobiti zaposlenje. Nije novo i da favorizuju jednu nacionalnu grupu. Nisam pročitala da je DF ukazao na otvorenu nacionalnu i vjersku mržnju iskazanu u Pljevljima. Nema tu ništa novo, većina političara te grupacije su izaši ispod nečijeg šinjela. Pokazalo se da su ovdje nakon nekog vremena političke ljubavi, zagovarali pad totalitarnog režima, dok na drugoj strani podržavaju autokratu, kojeg nam ovdje predstavljaju i zagovaraju kao veći nacionalni cilj. Ispod ucjene, koju u kontinuitetu čine, krije se i promjena spoljnopolitičkih ciljeva Crne Gore i vraćanje u zagrljaj politici koja je temeljena na  hegemonističkim ciljevima.

MONITOR: Vlada obećava platforme sličnih naziva – Crna Gora odmah, Evropa sad. Koliko je daleko Evropa, a gdje je Crna Gora sad?  I kuda je ova vlada vodi?

DABIŽINOVIĆ: Vlada čiji su potezi konfuzni, koja ne čuje ništa iz istraživanja u kojima su se građani jasno izrazili šta žele, koja je često nejasnih i netransparentnih namjera, u kojoj na ključnim mjestima sjede oni koji nemaju sposobnosti a imaju zločestu namjeru građanskom konceptu države, nije vlada koja je neophodna Crnoj Gori. Crna Gora traži odgovornu i savjesnu vladu koja bi svoje reforme počela zakonom o lustraciji i porijeklu imovine, a ne uslugom i privilegovanjem jedne vjerske zajednice koja je svojim učešćem u nedavnoj prošlosti obilježila nacionalne i vjerske sukobe na tlu Jugosavije.

U žene puca – država

MONITOR: Medijski stupci i dalje su puni primjera nasilja nad ženama, u kojima je zakazao sistem.

DABIŽINOVIĆ: Mnogo je mrtvih žena, pretučenih, napada na aktivistkinje, instutucionalnog  i političkog nasilja nad ženama. Mizoginija koja rezultira femicidom, svim vidovima nasilja, organizovanom državnom politikom protiv žena, kakvi su primjeri ratnih silovanja, kao jedan od najmasovnijih i najrasprostranjenijih vidova nasilja, ne privlači veliku pažnju niti izaziva posebnu zabrinutost. Posljednji primjeri ekstremnog nasilja u kojem žene gube živote uprkos zakonima i zalaganju i borbi aktivistkinja za ženska prava,  su potvrda toga.

Izostanak političke volje da se problem nasilja nad ženama kao fundamentalan,  suštinski  otvori, najbolje i najbolnije se vidi u smrtima žena. Država nije zaštitila svoje građanke, usmrćuju ih njima poznati muškarci kojima nisu vjerovale. Ali su odučile da vjeruju institucijama sistema. Pucanje u žene je prema sadašnjim stanju obezbijedila država koja je ratifikovala Istambulsku konvenciju, očigledno samo kao jedan formalan potpis više, bez odgovornosti i razumijevanja. Sistem u kontinuitetu neodgovorno i neadekvatno reaguje jer nasilje ne čita kao prijetnju po život. Do sada nema informacija da je utvrđeno ko je zakazao od onih koji su dužni da svoje poslove obavljaju profesionalno, kvalifikuju i prepoznaju djelo.  Nisam čula da je neko iz institucija radio istraživanja i analizu sudske prakse – kako se primjenjuju kazne za nasilje nad ženama, koje su ispod zakonskog minimuma. Brine i to da imamo mnogo više nego ranije udruženja političarki, koje deklarativno zagovaraju promjenu i reaguju na konkretan slučaj, međutim mnogo toga promakne ispod radara, pokaže se kao boljka patrijarhalnog načina razmišljanja a vrlo često i ishitrenih reagovanja poput inputa da se uvede kazna hemijska kastracija za seksualno nasilje. Na osnovu tog primjera uočavamo koliko smo nespremni da sagledamo o kakvom se problemu radi. Ovdje se pada odmah u zamku da se pokuša kreirati i primijeniti kazna koja je neprimjenjiva u evropskom zakonodavstvu, nije u skladu sa Ustavom, a i vrši funkciju prikrivanja dosadašnjeg lošeg i neodgovornog rad nadležnih institucija. Naravno iz kompletne priče je izbačena struka. I to nije jedini primjer neznavenog i neosviješćenog ponašanja onih koji treba da kreiraju ambijent za bolje funkcionisanje države i kompletnog društva.

Milena PEROVIĆ