Volim filmove koji su slojeviti, ali u kojima mi autori ne govore direktno baš sve što misle. To sam i sam pokušao da uradim i veoma me raduje kada neko to prepozna. Emocije mogu da nam kažu mnogo više nego neki direktni odgovori ili poruke
Dugometražni igrani film Poslije zime, rađen po scenariju i u režiji Ivana Bakrača, producentske kuće Artikulacija film, crnogorski je kandidat za 94. nagradu Oscar Američke akademije filmske umjetnosti i nauke u kategoriji najbolji međunarodni film u 2021. godini. Film je svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem prestižnom Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovim Varima, u okviru takmičarske selekcije East of the West Competition. Producent filma je Ivan Đurović, a koproducenti su Maja Ilić, Nikolina Zečević, Damir Terešak i Guillaume de Seille. Direktor fotografije je Dušan Grubin, dok montažu potpisuje Nataša Pantić. Dizajner zvuka je Dario Domitrović, a kompozitori su Alen i Nenad Sinkauz. Kostimografiju je radila Milena Miljković, a scenografiju Dragana Baćović. Glavne uloge u filmu Poslije zime tumače Momčilo Otašević, Ana Vučković, Petar Burić, Maja Šuša i Ivona Kustudić. Film je priča o pet prijatelja u svojim kasnim dvadesetim, koji, rasuti po ostacima Jugoslavije, pokušavaju da sačuvaju svoja prijateljstva, iako ih razdvajaju kilometri…
MONITOR: Davno sam pročitao Vašu izjavu da Vas je u umjetnosti najviše zanimalo pričanje priča. Oprobali ste se u mnogim vrstama umjetnosti, a ipak je film bio najinspirativniji kako za priču tako i za prenošenje emocije. I dalje je tako i to ste pokazali i u filmu ,,Poslije zime”?
BAKRAČ: Sve više je tako. Radio sam filmove koji su stilski različiti, ali prioritet mi je uvijek bio da uz neku priču prenesem određenu emociju. To ne znači da ne volim nenarativne forme, naprotiv, samo se na ovaj način prosto bolje izražavam. Neko će reći da je danas to malo prevaziđeno, ali uvijek se sjetim kako su neki stari filmovi i priče budili emocije u meni, pa sam poželio da i ja nekog mogu tako da ,,pomjerim”.
MONITOR: Film je još u razvoju bio prepoznat od strane MEDIA – Creative Europe, a scenario ste razvijali i na Berlinaleu i u Karlovim Varima. Kad je nastala ideja za film i kakvo je iskustvo rada na ovom filmu?
BAKRAČ: Ideja za film je nastala još 2014. godine dok sam promovisao svoj kratki film Koža će nam postati siva. Sve je krenulo od ideje da se bavim temom prijateljstva, kako ono funkcioniše među istim, a kako među različitim polovima, i koliko fizička razdvojenost zaista može uticati na kvalitet tih odnosa. U daljem radu na filmu težio sam da se ta ljubav prema pisanju o prijateljima nekako podijeli i među ekipom koja pravi taj film, prije svega među glumcima koji to treba najdirektnije da prenesu na publiku.
MONITOR: Snimiti debitantski dugometražni film je sigurno veliki izazov, a stiče se utisak da se niste trudili da ovim filmom dajete neke odgovore, niti da film bude dopadljiv publici. Kao da je bila najvažnija upravo ta emocija koju ste veoma uspješno prikazali.
BAKRAČ: Drago mi je da se to osjeća. Ja volim filmove koji su slojeviti, ali u kojima mi autori ne govore direktno baš sve što misle. To sam i sam pokušao da uradim i veoma me raduje kada neko to prepozna. Emocije mogu da nam kažu mnogo više nego neki direktni odgovori ili poruke.
MONITOR: Niste se bavili ni nekim važnim društvenim problemima, iako su i oni kao motivi veoma prisutni. Čak o nekim temama, kao što je rat, u filmu se ćuti i razlog su i odsustvo komunikacije među likovima. Vi ste se bavili generacijskom temom, kako ste i rekli – temom prijateljstva među mladima koja i nije toliko prisutna u filmu na balkanskim prostorima, iako je jedna od najstarijih tema i u istoriji umjetnosti. Zašto baš prijateljstvo?
BAKRAČ: Zapravo Vi ste sada bolje od mene odgovorili na Vaše drugo pitanje – kada je nastala ideja za ovaj film. Te 2014. godine čitao sam knjigu Istorija prijateljstva koja obrađuje ove odnose kroz najveće istorijske ličnosti od Antičke Grčke pa sve do 20. vijeka. I tu sam shvatio da je i na primjer Julije Cezar imao sličan prijateljski odnos kao što neko od nas može imati danas, i koliko se oblik jednog prijateljstva može mijenjati u odnosu na razne životne okolnosti – društveni položaj, ekonomsko stanje, mentalitet… Ja sam uvijek imao puno prijatelja, odrastali smo i oblikovali se zajedno, pa mi je bilo logično da baš to bude tema mog prvog filma.
MONITOR: Film odiše svojevrnom iskrenošću. Junaci filma su svi iz grada u kome ste i Vi rođeni, a često se čuje rečenica – ,,Znaš li gdje ideš”. Kod gledalaca, nevažno koliko ima godina, otvara prostor za preispitivanje. Kako ste gradili likove i šta Vam je bilo najvažnije kod same priče?
BAKRAČ: Najvažnije je bilo upravo to, osvijestiti da lutanje ne znači nužno izgubljenost. Marija, Jana, Mladen, Danilo i Bubi lutaju, često se i izgube ali jedni druge vraćaju, u skladu sa životnim okolnostima. Zato mi je bilo bitno da likovi budu različiti, da se nadopunjuju. Zbog toga smo kasting radili dugo i pažljivo, dok nisam izabrao glumce za koje mislim da su idealni. Nijansiranje likova sam radio tek nakon što sam znao podjelu. Druga bitna stvar mi je bila da se priča desi tokom jedne godine, kroz četiri godišnja doba. To je naravno bilo zahtjevnije za produkciju, iziskivalo je podjelu snimanja na etape, čekanje vremenskih prilika i naravno ogromno strpljenje čitave ekipe.
MONITOR: Kandidatura za crnogorskog predstavnika za nagradu Oskar će definitivno omogućiti filmu da bude vidljiviji na globalnoj sceni. Zanima me kako je reagovala publika na čuvenom festivalu u Karlovim Varima, gdje je film imao svjetsku premijeru?
BAKRAČ: Imali smo dugačak razgovor sa publikom, postavili su dosta pitanja i dobro su razumjeli naš humor i probleme likova. Ja moram priznati da su premijere za mene uvijek više stres nego uživanje, tako je uglavnom bilo i ovaj put. Ali kada smo završili baš taj razgovor sa publikom, bilo nam je jasno da ne treba više da brinemo i da imamo razloga da budemo ponosni.
Miroslav MINIĆ