Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN BAKRAČ, REDITELJ: Lutanje ne znači izgubljenost

Objavljeno prije

na

Volim filmove koji su slojeviti, ali u kojima mi autori ne govore direktno baš sve što misle. To sam i sam pokušao da uradim i veoma me raduje kada neko to prepozna. Emocije mogu da nam kažu mnogo više nego neki direktni odgovori ili poruke

 

Dugometražni igrani film Poslije zime, rađen po scenariju i u režiji Ivana Bakrača, producentske kuće Artikulacija film, crnogorski je kandidat za 94. nagradu Oscar Američke akademije filmske umjetnosti i nauke u kategoriji najbolji međunarodni film u 2021. godini. Film je svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem prestižnom Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovim Varima, u okviru takmičarske selekcije East of the West Competition. Producent filma je Ivan Đurović, a koproducenti su Maja Ilić, Nikolina Zečević, Damir Terešak i Guillaume de Seille. Direktor fotografije je Dušan Grubin, dok montažu potpisuje Nataša Pantić. Dizajner zvuka je Dario Domitrović, a kompozitori su Alen i Nenad Sinkauz. Kostimografiju je radila Milena Miljković, a scenografiju Dragana Baćović. Glavne uloge u filmu Poslije zime tumače Momčilo Otašević, Ana Vučković, Petar Burić, Maja Šuša i Ivona Kustudić.  Film je priča o pet prijatelja u svojim kasnim dvadesetim, koji, rasuti po ostacima Jugoslavije, pokušavaju da sačuvaju svoja prijateljstva, iako ih razdvajaju kilometri…

MONITOR: Davno sam pročitao Vašu izjavu da Vas je u umjetnosti najviše zanimalo pričanje priča. Oprobali ste se u mnogim vrstama umjetnosti, a ipak je film bio najinspirativniji kako za priču tako i za prenošenje emocije. I dalje je tako i to ste pokazali i u filmu ,,Poslije zime”?

BAKRAČ: Sve više je tako. Radio sam filmove koji su stilski različiti, ali prioritet mi je uvijek bio da uz neku priču prenesem određenu emociju. To ne znači da ne volim nenarativne forme, naprotiv, samo se na ovaj način prosto bolje izražavam. Neko će reći da je danas to malo prevaziđeno, ali uvijek se sjetim kako su neki stari filmovi i priče budili emocije u meni, pa sam poželio da i ja nekog mogu tako da ,,pomjerim”.

MONITOR: Film je još u razvoju bio prepoznat od strane MEDIA – Creative Europe, a scenario ste razvijali i na Berlinaleu i u Karlovim Varima. Kad je nastala ideja za film i kakvo je iskustvo rada na ovom filmu? 

BAKRAČ: Ideja za film je nastala još 2014. godine dok sam promovisao svoj kratki film Koža će nam postati siva. Sve je krenulo od ideje da se bavim temom prijateljstva, kako ono funkcioniše među istim, a kako među različitim polovima, i koliko fizička razdvojenost zaista može uticati na kvalitet tih odnosa. U daljem radu na filmu težio sam da se ta ljubav prema pisanju o prijateljima nekako podijeli i među ekipom koja pravi taj film, prije svega među glumcima koji to treba najdirektnije da prenesu na publiku.

MONITOR: Snimiti debitantski dugometražni film je sigurno veliki izazov, a stiče se utisak da se niste trudili da ovim filmom dajete neke odgovore, niti da film bude dopadljiv publici. Kao da je bila najvažnija upravo ta emocija koju ste veoma uspješno prikazali.

BAKRAČ: Drago mi je da se to osjeća. Ja volim filmove koji su slojeviti, ali u kojima mi autori ne govore direktno baš sve što misle. To sam i sam pokušao da uradim i veoma me raduje kada neko to prepozna. Emocije mogu da nam kažu mnogo više nego neki direktni odgovori ili poruke.

MONITOR: Niste se bavili ni nekim važnim društvenim problemima, iako su i oni kao motivi veoma prisutni. Čak o nekim temama, kao što je rat, u filmu se ćuti i razlog su i odsustvo komunikacije među likovima. Vi ste se bavili generacijskom temom, kako ste i rekli – temom prijateljstva među mladima koja i nije toliko prisutna u filmu na balkanskim prostorima, iako je jedna od najstarijih tema i u istoriji umjetnosti. Zašto baš prijateljstvo?

BAKRAČ: Zapravo Vi ste sada bolje od mene odgovorili na Vaše drugo pitanje – kada je  nastala ideja za ovaj film. Te 2014. godine čitao sam knjigu Istorija prijateljstva koja obrađuje ove odnose kroz najveće istorijske ličnosti od Antičke Grčke pa sve do 20. vijeka. I tu sam shvatio da je i na primjer Julije Cezar imao sličan prijateljski odnos kao što neko od nas može imati danas, i koliko se oblik jednog prijateljstva može mijenjati u odnosu na razne životne okolnosti – društveni položaj, ekonomsko stanje, mentalitet… Ja sam uvijek imao puno prijatelja, odrastali smo i oblikovali se zajedno, pa mi je bilo logično da baš to bude tema mog prvog filma.

MONITOR: Film odiše svojevrnom iskrenošću. Junaci filma su svi iz grada u kome ste i Vi rođeni, a često se čuje rečenica – ,,Znaš li gdje ideš”. Kod gledalaca, nevažno koliko ima godina, otvara prostor za preispitivanje. Kako ste gradili likove i šta Vam je bilo najvažnije kod same priče?

BAKRAČ: Najvažnije je bilo upravo to, osvijestiti da lutanje ne znači nužno izgubljenost. Marija, Jana, Mladen, Danilo i Bubi lutaju, često se i izgube ali jedni druge vraćaju, u skladu sa životnim okolnostima. Zato mi je bilo bitno da likovi budu različiti, da se nadopunjuju. Zbog toga smo kasting radili dugo i pažljivo, dok nisam izabrao glumce za koje mislim da su idealni. Nijansiranje likova sam radio tek nakon što sam znao podjelu. Druga bitna stvar mi je bila da se priča desi tokom jedne godine, kroz četiri godišnja doba. To je naravno bilo zahtjevnije za produkciju, iziskivalo je podjelu snimanja na etape, čekanje vremenskih prilika i naravno ogromno strpljenje čitave ekipe.

MONITOR: Kandidatura za crnogorskog predstavnika za nagradu Oskar će definitivno omogućiti filmu da bude vidljiviji na globalnoj sceni. Zanima me kako je reagovala publika na čuvenom festivalu u Karlovim Varima, gdje je film imao svjetsku premijeru?

BAKRAČ: Imali smo dugačak razgovor sa publikom, postavili su dosta pitanja i dobro su razumjeli naš humor i probleme likova. Ja moram priznati da su premijere za mene uvijek više stres nego uživanje, tako je uglavnom bilo i ovaj put. Ali kada smo završili baš taj razgovor sa publikom, bilo nam je jasno da ne treba više da brinemo i da imamo razloga da budemo ponosni.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Nedodgovorno se zapostavlja značaj pomirenja u regionu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju

 

 

TXT: MONITOR: HRA i Centar za ženska prava osudili su napad Zorana Ćoća Bećirovića na novinarku Pobjede Anu Raičković, kao apsolutno neprihvatljiv čin nasilja.  Kako vidite dosadašnje reakcije nadležnih i šta bi država morala da učini? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Reagovanje nadležnih je onakvo kakvo treba da bude. Državni vrh je jednoglasno osudio napad, policija je u saopštenju posebno naglasila da želi da unaprijedi bezbjednost novinara, osumnjičeni su odmah privedeni, zadržani i određen im je pritvor zbog opasnosti od ponavljanja djela, jer su izrečene ozbiljne prijetnje novinarki i njenom sinu, i mogućeg uticaja na svjedoke. Sada je važno da procesuiranje bude efikasno, da se postupak ne razvodnjava godinama kao što se dešava. Krivični zakonik od 2021. propisuje strožije kazne za napade na novinare, ali je važno i da se vidi da pravni sistem funkcioniše i da se postupci vode u razumnom roku. Zabrinjava što je ovo sudeći po Sindikatu medija već 18. incident na štetu novinara ove godine.

Reakcije na ovaj događaj, koji nije smio da se desi, pokazuju i dvije karakteristične pojave. Prvo, u javnosti su prisutne naglašene osude napada na novinarku od strane muškog dijela društva, posebno zbog toga što je sve počelo intenzivnim dobacivanjem uvreda ženi iz mraka od strane trojice muškaraca. Važna je ta osuda, jer se naši dječaci moraju učiti novim i mnogo boljim obrascima ponašanja. U tom smislu je ohrabrujuće i svjedočenje novinarke Raičković da sin Bećirovića ni na koji način nije učestvovao u napadu ili vrijeđanju. Druga, razočaravajuća pojava, je to što iako je bilo očevidaca, niko nije pokušao da se umiješa, zaštiti novinarku i spriječi napad, niti je iko drugi, osim nje, pozvao policiju, a to je najmanje što je moglo da se uradi, makar anonimno.


MONITOR: Promocija mržnje, zajedno s mizoginijom i religijskim fanatizmom, sve je prisutnija u crnogorskom društvu, upozorili ste na Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Šta to govori o ovom društvu, njegovim vlastima i institucijama? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Uvijek su državni zvaničnici i političari ti koji kreiraju atmosferu, kako mirnodopsku, tako i ratničku. Ova sad nažalost više vuče na ovu drugu. Mislim da se veoma neodgovorno zapostavlja značaj pomirenja u regionu i za crnogorsko društvo i za odnose sa susjedima, a i za učlanjenje Crne Gore u Evropsku uniju. Odnosi sa Hrvatskom su bez ikakve potrebe na najnižem nivou od devedesetih, samo zato što je to odgovaralo vlastima u Srbiji. Sad se ponovo zloupotrebljava slučaj zločinca Balijagića, koji je u bjekstvu, za potpirivanje međuvjerskih i međuetničkih sukoba na sjeveru Crne Gore. Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju. Zanimljivo je i da aktivno bježe od optužbi nadležnih za govor mržnje, bilo tako što se kriju iza imuniteta, kao Marko Kovačević, ili tako što se ne registruju kao mediji u Crnoj Gori, kao portali koji slede politiku srpskih i ruskih vlasti.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PROFESOR EVROPSKOG PRAVA I PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE IZ BEOGRADA: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona nepredvidiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trampov pristup će ohrabriti „orbanovsku desnicu“ u Evropi- i možda pojačati neslogu. S druge strane, njegov negativni odnos odnosno ignorisanje EU, možda može da proizvede i efekat veće kohezije država članica- kako se to, na primjer, desilo u slučaju „bregzita“

 

 

MONITOR: Nakon pogibije 14-oro ljudi na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, organizovani su protesti na koje je vlast reagovala privođenjima i hapšenjima. Mnogima je sve to izgledalo kao repriza događaja iz decembra 2023. Hoće li se, i ovog puta, pokazati da vlast ima uspješan način da suzbije nezadovoljstvo i revolt građanstva?

LOPANDIĆ: Radi se verovatno najvećoj nesreći ovog tipa koja se pamti u Srbiji. Nesreća se desila nakon velike rekonstrukcije stanične zgrade, koju su vlasti dva puta svečano otvarale. Ovo je skandaloznan slučaj, gde se mešaju različiti nivoi odgovornosti javnih vlasti i privatnih firmi uz učešće stranaca, veliki novac i korupcija, kao i drastična nekompetentnost i neodgovornost. Gotovo rendgen slika načina na koji SNS vlada Srbijom. Malo – malo, pa nam se nešto sruši na glavu – bilo fizički ili simbolično. Od nesreće prošlo je već dosta dugo a da još niko od odgovornih investitora, izvođača ili nadležnih za nadzor nije čak ni pritvoren – sa izuzetkom aktivista koji su učestvovali u protestima zbog nesreće. Građani su s razlogom besni, a vlasti su odgovorile uobičajenim manipulacijama i odugovlačenjem. SNS je ubacio svoje ekipe da tokom velikog protesta u Novom Sadu prave štetu, kako bi za to optužili organizatore. Već viđen scenario. Nezadovoljstvo i revolt građana neće stati jer ni vlast neće prestati da proizvodi nepočinstva i skandale u serijama.

MONITOR: U izvještaju EK o napretku Srbije, nije primijećen značajan pomak. Ministarka Tanja Miščević očekuje otvaranje novog klastera do kraja godine, mada je to sasvim neizvjesno…Nakon toga, Aleksandar Vučić u obraćanju na samitu Evropske političke zajednice, više  puta je insistirao na strateškom pristupu u politici proširenja, u kontekstu globalnih promjena. Kako vidite dinamiku Srbija-EU i politiku proširenja?

LOPANDIĆ: Vučićeva politika je -u strateškim pitanjima, Srbiju dovela od parole „i Kosovo i EU“ do rezultata „ni Kosovo, ni EU“. Srbija se od 2021. godine nije pomerila u pregovorima sa EU. Ipak, zapazivši sa kašnjenjem da se geopolitička situacija u Evropi i svetu menja-a da je politika proširenja EU oživela, uključujući vesti o napretku Crne Gore i Albanije, Vučić obnavlja priču o ulasku Srbije u Uniju (ranije je samo ponavljao da smo „na evropskom putu“). Osim toga, već neko vreme je primetno tzv. puzajuće okretanje režima ka „političkom zapadu“, što se objašnjava nastojanjem vlasti u Beogradu da očuvaju zapadnu naklonost popuštanjem u nekim bitnim pitanjima (poput odnosa prema Kosovu u „dijalogu“ Beograd- Priština), kao i angažovanjem ili rasprodajom nacionalnih resursa (koncesija za kopanje litijuma, nabavke vojnih aviona u Francuskoj) i drugim merama, poput pomoći i prodaje oružja Ukrajini, jačanja saradnje sa Izraelom… Najnoviji izveštaj Evropske komisije potvrđuje utisak da u Srbiji nema bitnijeg napretka, što znamo. Geopolitika je bitna ali bitne su i reforme u suštinskim pitanjima demokratije, vladavine prava, slobode medija i sl., a u tome režim neće popustiti osim kada na to bude prisiljen. Sa Planom rasta za Zapadni Balkan EU je uvela jedan novi sistem „štapa i šargarepe“ u vidu direktne veze između obećanih koraka u reformama i isplate finansijske podrške. Videćemo kako će to funkcionisati u praksi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN JOVIĆEVIĆ, REDITELJ I TEORETIČAR FILMA: Topli film

Objavljeno prije

na

Objavio:

Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posjedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan slijed. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir

 

Hibridni dokumentarac Topli film Dragana Jovićevića bavi se kvir fenomenom kroz čak 38 naslova iz jugoslovenske i srpske kinematografije. Topli film imao je premijeru u Solunu, a prikazan je na mnogim festivalima – u Splitu, Paliću, Novom Sadu, Bangkoku, Pekingu, Berlinu, Londonu, Tel Avivu, Ljubljani, Sarajevu, Hagu… Podgorička publika mogla je da ga pogleda na UnderhillFestu i na Nedjelji prajda.

Dragan Jovićević je doktorirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu iz oblasti teorije filma, a osnovne studije završio i na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Autor je kratkih filmova, video radova i instalacija. Osnivač je nezavisne produkcijske kuće Greifer. Objavio je nekoliko filmskih knjiga, jedan roman, brojne kratke priče, pripovijetke, naučne studije i eseje. Urednik je rubrike Kultura u nedeljniku Radar. Ranije je istu funkciju obavljao u NIN-u, Danasu, a bio je i urednik dokumentarnog programa na TV Avala. Takođe je filmski kritičar Radio televizije Srbije.

MONITOR: U istoriji jugoslovenske i srpske kinematografije pronašli ste 65 filmova sa kvir tematikom. Zanimljiv je podatak, koji je na samom početku „Toplog filma“, da postoji scena poljupca dvojice muškaraca u filmu  Čiča Ilije Stanojevića iz 1911. godine. Šta Vas je inspirisalo da se bavite kvir odnosima kroz istoriju kinematografije?

JOVIĆEVIĆ: Više toga. Prvo, Topli film je logičan produžetak mojih ranijih teorijskih radova u kojima sam se bavio reistorizacijom jugoslovenske i kasnije srpske kinematografije, iz različitih perspektiva. Tako sam 2014. napisao knjigu Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike s Jovanom Ristićem u kojoj smo tražili sve momente gde je fantastika ušla u ovdašnje filmove i otkrili još impozantniji broj od gotovo 250 filmova, što dugih što kratkih. Odmah zatim, doktorirao sam na Fakultetu dramskih umetnosti sa tezom o žanrovima u srpskoj kinematografiji, što je objavljeno i kao knjiga nekoliko godina kasnije. Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan sled. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir. I naravno, sasvim mi je jasno da će to biti film a ne knjiga ili naučna publikacija, jer  su kvir likovi prosto filmičniji. S druge strane, često čujemo priču o cenzuri nekog filmskog sadržaja zbog gej likova, da je neki glumac odbio da igra gej osobu ili da mlade reditelje te tematike, koje su goruće u svetskoj kinematografiji, uopšte ne interesuju. Ili ih interesuju, ali ne dobijaju finansijsku podršku za njihovo nastajanje. To je sve otvorilo pitanje homofobije, kojim sam na drugom planu hteo da se ovim filmom bavim.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo