Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIZAR RADONJIĆ, NOVINAR: O građevinama i neimarima

Objavljeno prije

na

Hronika graditeljstva pravljena je kao što se pravi kuća. Priča, kao i kuća, mora imati plan, zatim temelje, zidove, krov. Mora imati vrata da čitalac uđe u nju, prozore kako bi iz priče mogao da posmatra šta se dešava vani. Fasada i enterijer, odnosno korice i dizajn svake priče svojim izgledom treba da privuku čitaoca. Tako sam i ja „zidao“ ovu priču

 

MONITOR: Nedavno je promovisana vaša knjiga Hronika graditeljstva u Crnoj Gori. Kažite nam nešto o ovom kapitalnom djelu?

RADONJIĆ: Hronika je priča o graditeljima, a priča o graditeljima je priča o Crnoj Gori. Istorija Crne Gore traje čitav milenijum. Milenijum okupacija, ratova, paljenja, razaranja, asimilacija… Milenijum krvi i ognja sa rijetkim i kratkim periodima mira u kojima je ova zemlja, poput Feniksa, ustajala iz pepela i uspinjala se prema zvijezdama. Postajala je zemlja raskošne svjetlosti u kojoj su stvarani biseri graditeljskog nasljeđa i kulturne baštine. Tako su nastali: Kula Balšića, Stari Bar i Kotor; Antička Budva, mozaici Boga Hipnosa u Teutinom gradu, pa Hercegnovska Citadela, Cetinjski manastir, Gospa od Škrpjela i Husein-pašina džamija; Rimskli most na Moštanici koji traje čitav milenijum… U takvim ternucima su nastali Carev most, filigranski lukovi Mosta na Tari… i mostovi na Maloj rijeci i Moračici…

Hronika graditeljstva je priča o Crnoj Gori, o kratkim trenucima njene raskošne svjetlosti i graditeljskom nasljeđu nastalom u trenucima raskošne svjetlosti i priča o ljudima koji su tu svjetlost i to nasljeđe stvarali. To je, istovremeno, priča o onom što nam je zajedničko i što nas spaja.  Koliko sam u tome uspio, neka sude čitaoci i vrijeme.

MONITOR: Kako ste došli na ideju da se latite ovog mukotrpnog posla, koliko dugo ste radili na knjizi?

RADONJIĆ: Tragajući za istorijskim izvorima, dokumentima i drugim podacima o pionirima graditeljstva u Crnoj Gori,  razočaran što su ovi izvori siromašni, a dokumenta i drugi podaci nesređeni, nesistematizovani, prepušteni propadanju, najčešće i uništeni, odlučio sam da nešto promijenim. Bolje reći, odlučio sam da pokušam da bar nešto spasim, otrgnem od zaborava, sakupim na jednom mjestu i sistematizujem po hronološkom redu, značaju, posebnosti, pripadnosti, karakteru podataka i dokumenata.

Građu za nju prikupljam čitavu deceniju, ali je ona počela da nastaje mnogo ranije. Čini mi se da sam počeo da je stvaram prije pola vijeka, još onog decembra 1970. godine, kao fizički radnik u trećoj smjeni na separaciji u Lutovu – na gradilštu Pruge Beograd–Bar.

Ovo je knjiga o graditeljstvu. Pravljena je kao što se pravi kuća. Priča, kao i kuća, mora imati plan, zatim temelje, zidove, krov. Mora imati vrata da čitalac uđe u nju, prozore kako bi iz priče mogao da posmatra šta se dešava vani. Fasada i enterijer, odnosno korice i dizajn svake priče svojim izgledom treba da privuku čitaoca. Tako sam i ja „zidao“ ovu priču. Istim redom: najprije plan i dizajn knjige, izrada temelja, zidanje… Slagao sam kamenčiće, ciglu po ciglu, jedan po jedan podatak, sve skupa povezivao malterom… na kraju sam u nju uselio  graditelje…

MONITOR: Jeste li imali pomoći institucija, kako ste dolazili do podataka?

RADONJIĆ: Da kažem još i to da je ova knjiga moj autorski projekat i autorsko izdanje, uradio sam i dizajn korica i dizajn kompletne knjige. Predgovor za knjigu je napisao princ Nikola Petrović Njegoš, arhitekta po struci. Recenzent je arhitekta Mileta Bojović,vanredni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Prikupljajući građu za ovu knjigu kontaktirao sam posredno ili neposredno, više hiljada graditelja i članova njihovih porodica, brojne institucije, arhive i biblioteke, univerzitete…

Prijatno sam iznenađen odzivom većine crnogorskih institucija, a prije svega Inženjerske komore Crne Gore, Državnog arhiva, Nacionalne biblioteke „Đurđe Crnojević“, Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“,  Građevinske škole u Podgorici, „Lovćeninvesta“,  RZUP-a, „Crnagoraputa“, Preduzeća za građevinski nadzor iz Podgorice, zatim univerzitetskih biblioteka, biblioteka građevinskih i arhitektonskih fakulteta u Podgorici, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju, Beogradu…. Ne treba izostaviti ni podršku Ljubinke Nedić, lektora i korektora, Ane Ponoš, prevodioca… Štamaparije „Obod“ sa Cetinja… Ne smijem zaboraviti ni Draganu Rakić iz Gradske biblioteke u Vršcu, koja mi je u jesen 2017. godine poslala jedan od dragocjenijih dokumenata: Popis ovlašćenih inženjera i arhitekata Kraljevine Jugoslavije za 1938. godinu.

Uz zahvalnost i poštovanje svima njima, ne mogu a da ne pomenem i pojedinačnu podršku, predloge i sugestije od ljudi od kojih neke prije toga uopšte nijesam poznavao: Miodraga Bajkovića, Slobodana Boba Mitrovića, Jovicu Radovanovića, Velizara Lukovića, Milana Raičevića, Pavla Popovića…

MONITOR: Vaša knjiga je i priča o graditeljima, pobrojali ste brojne neimare – arhitekte, inženjere, tehničare. Koje biste izdvojili?

RADONJIĆ: Knjiga je koncipirana kao neka vrsta monografsko- faktografskog, hronološkog pregleda nastanka sveukupnog graditeljstva u Crnoj Gori. Ona je i svojevrstan ljetopis, odnosno hronika razvoja graditeljstva, a jednim dijelom ima i karakter leksikona. Ona je i hronika nastanka i razvoja inženjerske struke u graditeljstvu Crne Gore, prije svega podsjećanje na inženjere koji su udarili temelje savremenom graditeljstvu i heroje poslijeratne obnove i izgradnje.

U knjizi se, u različitom kontekstu pominje više od pet hiljada graditelja: tehničara, inženjera raznih struka i arhitekata. Priču o graditeljima sam počeo od pionira crnogorskog graditeljstva fra Vita Kotoranina, katoličkog svještenika iz XIV vijeka, koji je zidao manastir Visoke Dečane. Slijede Mihoje Brajkov sa klaustorima u samostanu Male braće u Dubrovniku, Rade Neimar iz narodne pjesme koji je postojao i gradio manastir Ljubostinju, Mimar Hajrudin graditelj mosta u Mostaru i Husein-pašine džamije u Pljevljima…

Bojim se da se ne ogriješim ako pojedinačno počnem izdvajati crnogorske graditelje, zato ću ih pomenuti samo po pripadnosti pojedinim kategorijama, na način kako su predstavljeni u Hronici graditeljstva. Poslije pomenutih pionira crnogorskog graditeljstva slijede graditelji bokeških crkava i palata, prvi inženjeri i arhitekti, izvanjci na Cetinju u doba knjaževine Crne Gore. U Hronici se pominje više od 90 mladih ljudi iz Crne Gore koji su u periodu od 1848 do 1916. studirali tehniku na evropskim univerzitetima, zatim prvi crnogorski inženjeri, pa prvi crnogorski inženjeri sa diplomama jugoslovenskih univerziteta. Posebno poglavlje je posvećeno crnogorskim tehničarima koji su na svojim plećima iznijeli najveći teret poratne obnove i izgradnje Crne Gore. Predstavljni su i prvi inženjeri školovani u Crnoj Gori.

MONITOR: S obzirom na dosadašnju graditeljsku tradiciju kako vam se čine današnji gradovi? Ima li to neke veze sa ovdašnjim graditeljskim nasljeđem?

RADONJIĆ: Ja nijesam naučnik, ja sam novinar i zato ova knjiga nije naučni rad. U njoj nema naučno-istorijskog istraživanja i osvjetljavanja pojedinih događaja, ličnosti ili činjenica. U njoj nema ni prikaza i stručne kritike projektovanih i izvedenih objekata. Knjiga je novinarska priča o graditeljstvu i graditeljima, satkana od parčića oskudnih istorijskih izvora, parčića mojih ili tuđih sjećanja, istrgnutih listova iz neke stare knjige ili časopisa, starih novina, od anegdota i požutjelih fotografija i dokumenata. Knjiga je dijelom i moja percepcija događaja i procesa u crnogorskom graditeljstvu…

Na osnovu ovoga što sam kazao o karatkteru knjige, mislim da bi bilo nezahvalno da mimo onog što je u njoj objavljeno komentarišem u medijima. Ja sam u Hronici bilježio kad je i u kojim okolnostima nastajalo graditeljsko nasljeđe i ko ga je stvarao.  Sva ostala istraživanja, poređenja, analize i ocjene ostavljam čitaocima, prije svega onima kojima je to profesija. Jedino bih naglasio da Crna Gora ima graditeljsko nasljeđe nemjerljive vrijednosti i da to nasljeđe zaslužuje mnogo više brige i društvene zaštite od ove koju ima.

 

Posebno mjesto u knjizi imaju spomenici koji su često biseri graditeljstva. Koji su sve spomenici istaknuti u vašoj knjizi?

Crna Gora je uvijek imala višak istorije. Iz pijeteta prema onima koji su je stvarali, dio nje je ovjekovječen spomenicima, podignutim najvažnijim događajima iz njene novije istorije i najvažnijim ličnostima koji su je određivali. Podignuti kao spomenici ljudima i vremenu koja su prošla. Namijenjeni generacijama i vremenu što će tek doći. Podignuti kao simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, predstavljaju simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću.

Spomenici predstavljaju značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore i njima je u Hroniici graditeljstva posvećeno posebno poglavlje Spomenici ljudima i vremenu.

Priča o spomenicima počinje od najvećeg koji je podignut u Crnoj Gori, a u slavu Najvećega kojeg je Crna Gora imala – od Negoševog mauzoleja na Lovćenu. Priča o izgradnji Mauzoleja je priča o borbi za slobodu, samobitnosti i dostojanstvu Crne Gore i Crnogoraca koja ni danas ne prestaje.

Slijede spomen parkovi na Knjaževcu u Andrijevici, na Barutani kod Podgorice i Jasikovcu kod Berana. Zatim Lovćenska vila na Cetinju i spomenik u Vuksanlekićima kod Tuzi. Svoje mjesto su dobili i spomen kosturnica na Cetinju, spomenici na Gorici, Lazinama i na Stražici, spomen park na Grahovu, spomen groblje na Brezi i spomen dom u Kolašinu, spomenici pod Trebjesom, u Virpazaru, na Bijeloj Gori…

Posebno mjesto zauzima Bezmetković na Savini kod Herceg Novog koji su radili Luka Tomanović i Nikola Dobrović. Bezmetković je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. Bezmetković je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Nedodgovorno se zapostavlja značaj pomirenja u regionu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju

 

 

TXT: MONITOR: HRA i Centar za ženska prava osudili su napad Zorana Ćoća Bećirovića na novinarku Pobjede Anu Raičković, kao apsolutno neprihvatljiv čin nasilja.  Kako vidite dosadašnje reakcije nadležnih i šta bi država morala da učini? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Reagovanje nadležnih je onakvo kakvo treba da bude. Državni vrh je jednoglasno osudio napad, policija je u saopštenju posebno naglasila da želi da unaprijedi bezbjednost novinara, osumnjičeni su odmah privedeni, zadržani i određen im je pritvor zbog opasnosti od ponavljanja djela, jer su izrečene ozbiljne prijetnje novinarki i njenom sinu, i mogućeg uticaja na svjedoke. Sada je važno da procesuiranje bude efikasno, da se postupak ne razvodnjava godinama kao što se dešava. Krivični zakonik od 2021. propisuje strožije kazne za napade na novinare, ali je važno i da se vidi da pravni sistem funkcioniše i da se postupci vode u razumnom roku. Zabrinjava što je ovo sudeći po Sindikatu medija već 18. incident na štetu novinara ove godine.

Reakcije na ovaj događaj, koji nije smio da se desi, pokazuju i dvije karakteristične pojave. Prvo, u javnosti su prisutne naglašene osude napada na novinarku od strane muškog dijela društva, posebno zbog toga što je sve počelo intenzivnim dobacivanjem uvreda ženi iz mraka od strane trojice muškaraca. Važna je ta osuda, jer se naši dječaci moraju učiti novim i mnogo boljim obrascima ponašanja. U tom smislu je ohrabrujuće i svjedočenje novinarke Raičković da sin Bećirovića ni na koji način nije učestvovao u napadu ili vrijeđanju. Druga, razočaravajuća pojava, je to što iako je bilo očevidaca, niko nije pokušao da se umiješa, zaštiti novinarku i spriječi napad, niti je iko drugi, osim nje, pozvao policiju, a to je najmanje što je moglo da se uradi, makar anonimno.


MONITOR: Promocija mržnje, zajedno s mizoginijom i religijskim fanatizmom, sve je prisutnija u crnogorskom društvu, upozorili ste na Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Šta to govori o ovom društvu, njegovim vlastima i institucijama? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Uvijek su državni zvaničnici i političari ti koji kreiraju atmosferu, kako mirnodopsku, tako i ratničku. Ova sad nažalost više vuče na ovu drugu. Mislim da se veoma neodgovorno zapostavlja značaj pomirenja u regionu i za crnogorsko društvo i za odnose sa susjedima, a i za učlanjenje Crne Gore u Evropsku uniju. Odnosi sa Hrvatskom su bez ikakve potrebe na najnižem nivou od devedesetih, samo zato što je to odgovaralo vlastima u Srbiji. Sad se ponovo zloupotrebljava slučaj zločinca Balijagića, koji je u bjekstvu, za potpirivanje međuvjerskih i međuetničkih sukoba na sjeveru Crne Gore. Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju. Zanimljivo je i da aktivno bježe od optužbi nadležnih za govor mržnje, bilo tako što se kriju iza imuniteta, kao Marko Kovačević, ili tako što se ne registruju kao mediji u Crnoj Gori, kao portali koji slede politiku srpskih i ruskih vlasti.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PROFESOR EVROPSKOG PRAVA I PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE IZ BEOGRADA: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona nepredvidiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trampov pristup će ohrabriti „orbanovsku desnicu“ u Evropi- i možda pojačati neslogu. S druge strane, njegov negativni odnos odnosno ignorisanje EU, možda može da proizvede i efekat veće kohezije država članica- kako se to, na primjer, desilo u slučaju „bregzita“

 

 

MONITOR: Nakon pogibije 14-oro ljudi na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, organizovani su protesti na koje je vlast reagovala privođenjima i hapšenjima. Mnogima je sve to izgledalo kao repriza događaja iz decembra 2023. Hoće li se, i ovog puta, pokazati da vlast ima uspješan način da suzbije nezadovoljstvo i revolt građanstva?

LOPANDIĆ: Radi se verovatno najvećoj nesreći ovog tipa koja se pamti u Srbiji. Nesreća se desila nakon velike rekonstrukcije stanične zgrade, koju su vlasti dva puta svečano otvarale. Ovo je skandaloznan slučaj, gde se mešaju različiti nivoi odgovornosti javnih vlasti i privatnih firmi uz učešće stranaca, veliki novac i korupcija, kao i drastična nekompetentnost i neodgovornost. Gotovo rendgen slika načina na koji SNS vlada Srbijom. Malo – malo, pa nam se nešto sruši na glavu – bilo fizički ili simbolično. Od nesreće prošlo je već dosta dugo a da još niko od odgovornih investitora, izvođača ili nadležnih za nadzor nije čak ni pritvoren – sa izuzetkom aktivista koji su učestvovali u protestima zbog nesreće. Građani su s razlogom besni, a vlasti su odgovorile uobičajenim manipulacijama i odugovlačenjem. SNS je ubacio svoje ekipe da tokom velikog protesta u Novom Sadu prave štetu, kako bi za to optužili organizatore. Već viđen scenario. Nezadovoljstvo i revolt građana neće stati jer ni vlast neće prestati da proizvodi nepočinstva i skandale u serijama.

MONITOR: U izvještaju EK o napretku Srbije, nije primijećen značajan pomak. Ministarka Tanja Miščević očekuje otvaranje novog klastera do kraja godine, mada je to sasvim neizvjesno…Nakon toga, Aleksandar Vučić u obraćanju na samitu Evropske političke zajednice, više  puta je insistirao na strateškom pristupu u politici proširenja, u kontekstu globalnih promjena. Kako vidite dinamiku Srbija-EU i politiku proširenja?

LOPANDIĆ: Vučićeva politika je -u strateškim pitanjima, Srbiju dovela od parole „i Kosovo i EU“ do rezultata „ni Kosovo, ni EU“. Srbija se od 2021. godine nije pomerila u pregovorima sa EU. Ipak, zapazivši sa kašnjenjem da se geopolitička situacija u Evropi i svetu menja-a da je politika proširenja EU oživela, uključujući vesti o napretku Crne Gore i Albanije, Vučić obnavlja priču o ulasku Srbije u Uniju (ranije je samo ponavljao da smo „na evropskom putu“). Osim toga, već neko vreme je primetno tzv. puzajuće okretanje režima ka „političkom zapadu“, što se objašnjava nastojanjem vlasti u Beogradu da očuvaju zapadnu naklonost popuštanjem u nekim bitnim pitanjima (poput odnosa prema Kosovu u „dijalogu“ Beograd- Priština), kao i angažovanjem ili rasprodajom nacionalnih resursa (koncesija za kopanje litijuma, nabavke vojnih aviona u Francuskoj) i drugim merama, poput pomoći i prodaje oružja Ukrajini, jačanja saradnje sa Izraelom… Najnoviji izveštaj Evropske komisije potvrđuje utisak da u Srbiji nema bitnijeg napretka, što znamo. Geopolitika je bitna ali bitne su i reforme u suštinskim pitanjima demokratije, vladavine prava, slobode medija i sl., a u tome režim neće popustiti osim kada na to bude prisiljen. Sa Planom rasta za Zapadni Balkan EU je uvela jedan novi sistem „štapa i šargarepe“ u vidu direktne veze između obećanih koraka u reformama i isplate finansijske podrške. Videćemo kako će to funkcionisati u praksi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN JOVIĆEVIĆ, REDITELJ I TEORETIČAR FILMA: Topli film

Objavljeno prije

na

Objavio:

Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posjedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan slijed. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir

 

Hibridni dokumentarac Topli film Dragana Jovićevića bavi se kvir fenomenom kroz čak 38 naslova iz jugoslovenske i srpske kinematografije. Topli film imao je premijeru u Solunu, a prikazan je na mnogim festivalima – u Splitu, Paliću, Novom Sadu, Bangkoku, Pekingu, Berlinu, Londonu, Tel Avivu, Ljubljani, Sarajevu, Hagu… Podgorička publika mogla je da ga pogleda na UnderhillFestu i na Nedjelji prajda.

Dragan Jovićević je doktorirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu iz oblasti teorije filma, a osnovne studije završio i na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Autor je kratkih filmova, video radova i instalacija. Osnivač je nezavisne produkcijske kuće Greifer. Objavio je nekoliko filmskih knjiga, jedan roman, brojne kratke priče, pripovijetke, naučne studije i eseje. Urednik je rubrike Kultura u nedeljniku Radar. Ranije je istu funkciju obavljao u NIN-u, Danasu, a bio je i urednik dokumentarnog programa na TV Avala. Takođe je filmski kritičar Radio televizije Srbije.

MONITOR: U istoriji jugoslovenske i srpske kinematografije pronašli ste 65 filmova sa kvir tematikom. Zanimljiv je podatak, koji je na samom početku „Toplog filma“, da postoji scena poljupca dvojice muškaraca u filmu  Čiča Ilije Stanojevića iz 1911. godine. Šta Vas je inspirisalo da se bavite kvir odnosima kroz istoriju kinematografije?

JOVIĆEVIĆ: Više toga. Prvo, Topli film je logičan produžetak mojih ranijih teorijskih radova u kojima sam se bavio reistorizacijom jugoslovenske i kasnije srpske kinematografije, iz različitih perspektiva. Tako sam 2014. napisao knjigu Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike s Jovanom Ristićem u kojoj smo tražili sve momente gde je fantastika ušla u ovdašnje filmove i otkrili još impozantniji broj od gotovo 250 filmova, što dugih što kratkih. Odmah zatim, doktorirao sam na Fakultetu dramskih umetnosti sa tezom o žanrovima u srpskoj kinematografiji, što je objavljeno i kao knjiga nekoliko godina kasnije. Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan sled. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir. I naravno, sasvim mi je jasno da će to biti film a ne knjiga ili naučna publikacija, jer  su kvir likovi prosto filmičniji. S druge strane, često čujemo priču o cenzuri nekog filmskog sadržaja zbog gej likova, da je neki glumac odbio da igra gej osobu ili da mlade reditelje te tematike, koje su goruće u svetskoj kinematografiji, uopšte ne interesuju. Ili ih interesuju, ali ne dobijaju finansijsku podršku za njihovo nastajanje. To je sve otvorilo pitanje homofobije, kojim sam na drugom planu hteo da se ovim filmom bavim.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo