Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou
Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.
Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.
MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?
ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou. Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.
MONITOR: Kažite nam nešto o realizaciji ovog filma i koliko ste vremena posvetili samom istraživanju, povratku u prošlost? Pretpostavljam da ste imali veliku odgovornost.
ZIDAR: Samo istraživanje teme, prije nego što smo počeli da snimamo sa kosovskim direktorom fotografije Latifom Hasollijem, trajalo je više od godinu dana. Prvi put smo bili na terenu 2014. godine i tražili priču koja će najjasnije da ispriča sve što smo saznali o krvnoj osveti. Sa Hasollijem smo posjetili mnogo porodica, a kad smo počeli da snimimo ovu u Lekbibaju na sjeveru Albanije, osjetili smo veliku odgovornost. To je bilo zbog svih uključenih strana koje su u sukobu, a naročito zbog ove porodice. Situacija je bila vrlo osjetljiva. Ja sam osjećala veliku moralnu odgovornost zbog te porodice, ali i odgovornost i zbog same teme koju obrađujemo i koju sam prethodno jako temeljno istraživala iz novinarske i sociološke perspektive. Htjela sam da napravim kvalitetan zanatski i uvjerljiv autorski dokumentarac, iako mi je bio to dugometražni debi. Ekipa je radila na ovom filmu dugih sedam godina.
MONITOR: Film je koprodukcija četiri zemlje. Kakva je bila atmosfera na snimanju, zajednički rad?
ZIDAR: U kreativnom smislu, prve četiri godine zajedno smo radili na terenu samo direktor fotografije i ja sa producentom Danijelom Hočevarom u Ljubljani – znači mala ekipa. Dosta razmišljanja i rada smo uložili sa snimateljem – od načina snimanja, koji je bio dosta težak jer je film opservacijski, a istovremeno je trebalo da se obuhvate svi kompleksni detalji. Priča je bila i dosta emotivno teška jer kao autor nisi samo posmatrač nego i čovjek koji osjeti situaciju drugih ljudi i koji pokušava da ta osjećanja prenese u film. Kasnije sam radila sa češkom montažerkom Marianom Kozakovom, sa kojim smo tokom rada izvukli iz više od 200 sati materijala nekih pet, šest sati. Film je izmontirao srpski montažer Uroš Maksimović, koji je ne samo pronašao pravi pristup za ovu priču nego mi je i njegov moralni stav prema njoj – i prema tome šta je manipulacija – mnogo odgovarao, i saradnja nam je bila odlična. U postprodukciji, film su podigli na novi nivo, u smislu muzike i zvuka, naši saradnici iz Srbije, Crne Gore i Slovenije, sa kojima je rad isto bio odličan. Svakako se dese i sukobi – sam film nam govori o tome.
MONITOR: Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli, kako se mijenjao scenario?
ZIDAR: Uprkos tome da smo posjetili više porodica i imali više priča, odmah smo odlučili da glavni budu – porodica iz Lekbibaja i otac Gezim, kao i medijator Gjin Marku iz Tirane. Njih smo pratili od početka. Jako me je dirnuo prvi dijalog između oca i biskupa, koji je sad u filmu, i koji je bio jedan od prvih snimaka koje smo napravili u 2014. godini. U njemu otac objašnjava biskupu da nije lako oprostiti ubistvo ćerke. Oca i medijatora smo pratili odvojeno više od godine dana – znači oni se prije toga nikad nisu sreli, niti su bili uključeni zajedno u ovaj proces. Slučajno se dogodilo da je medijator saznao da pratimo i neki slučaj koji nije „njegov” i možda zbog ljubomore ili da se dokaže, odlučio je da se uključi u njega. I par mjeseci nakon toga biskup se razbolio…
MONITOR: Kako stvarnost i činjenice utiču na slobodu izražavanja u filmu i na estetiku?
ZIDAR: Moj background je u novinarstvu. Doktorirala sam iz sociologije. Činjenice i argumenti su mi zbog toga jako bitni – i mislim da tako i treba da bude, naročito u dokumentarcima. Iza svakog detalja koji stoji u filmu, stoji mnogo istraživanja i provjeravanja činjenica. Svakako je bilo mnogo teže raditi na taj način, te uz vjerodostojnost činjenica postići i, kao što kažete, estetiku, a svaka sloboda je uvek ograničena. U razmišljanju o tome šta je manipulacija i kako ne želimo da to radimo, sasvim smo se poklopili i sa montažerom Urošem Maksimovićem, znači tu treba da bude i neka autorska etika. To nije moja fikcija, to je nečiji život. Drago mi je da je porodica koju smo snimili i kojoj sam u januaru ove godine prvo film prikazala, prepoznala ga kao svoju priču. Oboje, i otac i majka, su nakon gledanja filma rekli: tako je bilo.
MONITOR: Koliko Vam je trebalo da Vam akteri filma vjeruju i da budu otvoreni i iskreni na snimanju?
ZIDAR: Treba da provedeš duže vremena sa ljudima i da ih osjetiš – jer to je, što se mene tiče, baš posao reditelja dokumentaraca. On treba da prenosi ljudska iskustva i kontekste koji su u medijima često ograničeni na kratku vijest. To je bila jako teška i osjetljiva situacija, u svakom momentu sam pokušala da gledam na situaciju iz perspektive protagonista – kako bih se ja osjećala ako bi moja porodica bila u ovakvoj situaciji. Nikad nismo rekli protagonistima šta da rade i šta želimo. Željela sam da sami pokažu to što sami žele, i dokle žele ili dozvole. Situacija je bila sve vrijeme jako napeta. Otac je bio autentičan – i u dobrom i u lošem. Medijator, koji je baš želio da bude „vidljiv”, je bio druga priča, ali istina se ponekad pokaže baš u razlici između toga kako se predstavljamo i šta u stvari radimo. Što se tiče porodice, ja ove priče ne bih nikad snimila ako ne bi postojio i ovaj pozitivni emotivni dio – koliko su vezani i koliko se vole.
MONITOR: Da li ste se nadali ovolikom prijemu filma i pozitivnoj kritici na svim festivalima gdje je prikazan?
ZIDAR: Moj montažer Uroš Maksimović me je sve vrijeme hrabrio da smo napravili dobar film, a mene je bilo puno teže uvjeriti u to. Na početku predstavljanja filma, prije premijere u Kopenhagenu, naišli smo i na dosta skepse. Ova tema je bila dosta puta obrađena, baš tako kako mi je rekao Berishaj na početku, i trebalo je da dokažemo da je ta priča ipak nova i drugačija te relevantna. Najdraže mi je da gledaoci, kao što vidim sad kad mogu da gledam film zajedno sa njima na festivalima, dožive ovu priču i iskustvo, da osjete situaciju ljudi koje smo snimili, i da kažu da razmišljaju o filmu i različitim slojevima priče nakon gledanja.
Miroslav MINIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice