Velikom bosanskohercegovačkom piscu Nedžadu Ibrišimoviću priprema se svojevrsni umjetnički omaž u Bosanskom kulturnom centru tuzlanskog kantona. Omaž će obuhvatiti predstavu Kuća bez vrata, koja nastaje na kolažno izvedenoj dramaturgiji temeljem vrhunskih Ibrišimovićevih proza, te velikoj retrospektivi slikarskog i skulptorskog djela ovog svestranog umjetnika. Pripala mi je čast da dramaturški i redateljski oblikujem Kuću bez vrata. Nakon režija drama Ugursuz, Zmaj od Bosne, Woland u Sarajevu i Karabeg imperativ mog tvoračkog bića bio je pokušati od proza ovoga pisca načiniti scensko zbivanje…
Ubijeđen u dramsko-poetski potencijal materijala koji sam odabrao i neustrašivost mladih i talentiranih glumica i glumaca, prilazim ovom velikom izazovu sa ogromnim respektom, pogotovo jer sam pod krovom BKC Tuzla napravio od kritike i publike hvaljenu postavku tekstova Samjuela Beketa Malone umire, Tada.
Ibrišimovićevu Kuću bez vrata okončati ću njegovom antologijskom pjesmom o Bosni…
Ibrišimovića pokušavam misliti u ključu njegove filozofsko-poetske, a onda i dramatske logike.
Sve će, naravno, u budućoj predstavi ovisiti od virtuoziteta glumačkih preobrazbi, koje moraju biti tačne, pa tek onda i virtuozno pozicionirane i izvedene.
Mladi ansambl prvi se put susreće sa ovakvom složenom prozno-dramatskom, ne manje filozofskom polifonijom. Zato je i moj zadatak složeniji, najprije u tumačenju slojevitosti Ibrišimovićevog teksta, a onda u preciznosti mizansceniranja, slikovne i tonske (i)realnosti buduće predstave.
Poseban studij zahtijeva tloris predstave i vizualne okomice, te rafiniranje svjetlosnih atmosfera, poglavito u stvaranju scenskih dubina.
U predstavi želim i nastojati ću da postignem sinhronitet vizualne i govorne radnje.
Druga suradnja sa scenografom i vrsnim slikarom Harijem Ejubovićem inspirativna je u smislu mog iznimno respektabilnog odnosa prema njegovim figurinama živuljaka, ali i prema uporabi materijala kojima ostvaruje svoje likovne naume. Ti materijali kao i artefakti nastali od njih podsjetili su me na jednu sarajevsku izložbu, fantastični vernisaž Jagode Bujić.
Moj izbor glazbe za ovu predstavu kreće se od oporosti i atonalnosti do umilnosti i pastoralnosti skladatelja čuvenih Sunčanih polja Blagoja Berse.
U predstavi Kuća bez vrata nastojaću izvlačiti sve što korespondira sa vanvremenošću, a i sačuvati beketovsku srčiku tako karakterističnu za Ibrišimovićev opus.
Ako ne uspijem dosegnuti poetske i, dozvoliti ću sebi slobodu, što inače rijetko radim, i umjetničku razinu mojih prethodnih redateljskih radnji sa tekstovima Samjuela Beketa i Nedžada Ibrišimovića, utjeha će mi svakako biti da smo davali sve od sebe na ovom prezahtjevnom projektu.
Kuća bez vrata je jedna od najtežih rigoroza u mom redateljstvu. Zato i dolazi na zalasku moje režijske angažiranosti…
Valjda nećemo promašiti!?!
Gradimir GOJER