Veliki je rizik da špic sezone mještani i turisti na Primorju dočekaju suvih slavina. Problem nije od juče. Izdašnost vodoizvorišta Bolje sestre se iz godine u godinu smanjuje. Glavni razlog, kako su utvrdili u nadležnom ministarstvu, je eksploatacija šljunka iz korita  Morače kojom je ono  produbljeno od četiri do osam metara

Da čitavom Primorju, zbog nelegalne eksploatacije šljunka iz Morače, prijeti nestašica vode, obznanio je prije par dana Ratko Mitrović,  ministar ekologije, prostornog planiranja i urbanizma

Na pitanje Monitora šta u ovom ministarstvu rade da do toga ne dođe dobili smo sljedeći odgovor. ,,Intenzivno se radi na tome da u špicu turističke sezone ne dođe do nestašice vode u opštinama na  Primorju koje se snabdijevaju iz Regionalnog vodovoda, odnosno vodoizvorišta Bolje sestre. Na skoro održanom sastanku sa upravom Regionalnog vodovoda i stranim stručnjacima, dogovoreno je pokretanje istražnih i testnih radnji kako bi se određenim tehničkim intervencijama i za ovu sezonu obezbijedile potrebne količine vode’’.

Iz Ministarstva kažu da je jedna od varijanti da se u neposrednoj blizini vodoizvorišta Bolje sestre (na Skadarskom jezeru) stave dodatne pumpe i da se upumpava dodatna voda u rezervoar iz kojeg se snabdijeva Primorje. Objašnjavaju da je to jedna od najbržih varijanti, te da se uskoro kreće u proceduru sagledavanja mogućnosti nabavke tih pumpi, kako bi se pronašlo alternativno rješenje za sezonu.

Velikije  je rizik da špic sezone mještani i turisti dočekaju suvih slavina. Problem nije od juče. Izdašnost vodoizvorišta Bolje sestre se iz godine u godinu smanjuje, a glavni razlog, kako su utvrdili u ministarstvu, je eksploatacija šljunka iz korita rijeke Morače kojom je ono  produbljeno od četiri do osam metara.

Regionalni vodovod je jedan od najvećih i najznačajnijih projekata koji je urađen u Crnoj Gori kojim je riješen višedecenijski problem snabdijevanja Primorja vodom. Pušten je u rad 2010. godine, a u njega je uloženo preko 100 miliona eura. Obezbijedio je vodu za Budvu, Kotor i Tivat, a 2011. na ovaj vodovod priključen je i Bar, sljedeće godine Ulcinj. Od 2013. godine kroz tivatski vodovodni sistem 40-50 litara u sekundi dobijao je Herceg Novi.

Prije deset godina vodoizvorište Bolje sestre imalo je izdašnost oko 2.500 litara vode u sekundi, a prošle godine, sedam puta manje, svega 337 litara.

Ovo je još jedan od primjera kako je projekat od opšteg značaja ugrožen zbog gramzivosti miljenika bivše vlasti i nesposobnosti, starih i novih,  institucija da riješe problem.

Monitor je, u saradnji sa Centrom za istraživačko novinarstvo (CIN CG) prije dvije godine objavio apokaliptične slike uništenog korita Morače. Stanje se od tada pogoršalo. Slično je i na Tari, Cijevni, Limu…

I bivša vlast je navodno uvidjela pogubnost ove prakse pa je Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja, kojim je rukovodio Milutin Simović, u aprilu 2017. godine uvelo moratorijum na eksploataciju šljunka i pijeska iz riječnih korita.

Od tada je država građevinskim firmama izdavala dozvole za regulaciju vodotoka. Za Moraču je Uprava za vode potpisala ugovore sa firmama Cijevna komerc, Beton Montenegro i Bemax. Ove tri firme su samo iz Morače, na osnovu koncesionih radova regulacije riječnog toka, izvadile više od 100.000 kubika šljunka. Kubik izvađenog šljunka plaćen je oko tri eura, a na tržištu je koštao skoro šest puta više.

Zbog dugova koncesionara, najviše su trpjele lokalne uprave, kojima je pripadalo 70 odsto od naplaćenih koncesija, dok se u državni budžet slivalo 30 odsto. O kakvom ,,poslu” se radilo, dovoljno govori podatak da je  Podgorica u 2016. godini, od naknade za korišćenje šljunka imala prihod od skoro četiri eura – 3,91 eura!

Ekolozi su upozoravali da je kruna efikasnosti moratorijuma rješenje bivše Vlade da kineskoj firmi CRBC izda saglasnost da gotovo na samom izvorištu Tare vadi šljunak, pod izgovorom regulacije.

,,Nekontrolisana eksploatacija riječnog materijala, jedan je od višedecenijskih problema iz domena eko-kriminala. Posljedice su nesagledive u ekološkom  u ekonomskom kontekstu”, kaže za Monitor Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta Ozon.

On smatra da su trajne štete koje su učinjene riječnim i povezanim ekosistemima zasluživale reakciju tužilaštva. To je izostalo. Perović misli da to ukazuje na koruptivne elemente, kao uostalom i sve što je vezano za uništavanje  prirodnih resursa.

,,Morača je klasičan primjer kako je privatni interes iznad javnog, kao i Tara i mnogobrojni manji vodotokovi koji su bili žrtva nekontrolisane eksploatacije. Kada je uveden moratorijum, nama je bilo jasno da se radi o pokušaju manipulacije javnosti i uvođenja u zakonski okvir, eko-kriminalnih radnji, pod pojmom regulisanja. To je iskorišćeno za nastavak eko-kriminalnih radnji i bogaćenje vlastima bliskih privrednika, koji su maksimalčno iskoristili priliku. Žalosno je i pomisliti da će Primorje ostati bez vode u susret turističkoj sezoni,  to je najbolji indikator  da je loše upravljanje  donijelo više posljedica, nego globalna zdravstvena kriza izazvana virusom COVID-19”, kaže Perović.

Novoj vlasti ovaj problem morao je biti poznat. Zbog drastičnog pada izdašnosti izvora Bolje sestre, Uprava za vode je u decembru prošle godine obustavila radove na regulaciji Morače. Početkom marta ministar Mitrović, je zajedno sa predsjednikom Skupštine Aleksom Bečićem, obišao razoreno korito Morače. Izjavio je tada da se mora staviti tačka na nekontrolisanu eksploataciju šljunka iz korita Morače.

Uprava za inspekcijske poslove je kako je pisao CIN CG, tokom ove godine,  obavila 40 obilazaka terena na kojima se vadi šljunak. Međutim, oni koji vade šljunak iz Morače i daje uspijevaju da nadmudre institucije. Odbor direktora Regionalnog vodovoda je još prije dvije godine konstatovao da se do dolaska nadležnih organa na lice mjesta uklanja sva mehanizacija, a u kasno popodne i naveče nastavlja sa eksploatacijom, kao i tokom kišnih dana i praznika, kada se ne očekuju aktivnosti inspekcijskih organa.

Monitoru su prije par godina stručnjaci iz državne uprave govorili da bi država, ako hoće, mogla da riješi ovaj problem angažovanjem više inspektora ili asistencijom policije i postavljanjem kontrole na izlaznim putevima i tačnim uvidom u to koliko se šljunka i pijeska šleperima odnosi iz rijeka. Ističu i da veliku odgovornost za otimačinu na rijekama ima i MUP, jer saobraćajna policija veoma rijetko kontroliše prevoz šljunka i pored činjenice da je većina vozila kojima se obavlja prevoz neregistrovana, neispravna, a uz to često ne posjeduju ni papire za transport.

Nakon što su ministar i predsjednik parlamenta obišli Moraču, krajem marta poslanica Zdenka Popović je u parlamentu ocjenila da je u pitanju ekološki genocid i navela nekoliko firmi, koje to rade, a na koje su upozoravali iz njene partije – Demokrata. Ona je među firmama navela kompaniju Cijevna komerc, Čelebić i pitala ministra Mitrovića da li će on i nadležni iz Ministarstva poljoprivrede podnijeti krivične prijave zbog toga.

Na pitanje Monitora o krivičnim prijavama iz Ministarstva ekologije su odgovorili da oni nijesu nadležni za eksploataciju šljunka, već Uprava za vode, odnosno Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede.  Iz Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede odgovor nijesmo dobili.

Na naše pitanje što je do sada uređano da se riješi ovaj problem, koji je toliko eskalirao da ugrožava cijelo Primorje, iz Ministasrtva ekologije nam je odgovoreno: ,,Postoji zabrana za eksploataciju šljunka i to je neminovno. Uprkos tome, u kontinuitetu se vrši eksploatacija šljunka, pogotovo u noćnim satima. Ako mislimo da taj problem riješimo, institucije nadležne za to moraju da preduzmu rigorozne mjere’’.

Nema odgovora zašto se do sada čekalo sa mjerama.  Sve mnogo liči na izgovore prethodne vlasti.

Predrag NIKOLIĆ