Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

MONITOR: Da li je Haški tribunal ispunio misiju?

HABUL: U suštini jeste. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: Eto, šta bi bilo da nije osnovan Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu? Ko bi sudio ratnim zločincima?

I da li bi se istina o zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini ikada nepristrasno utvrdila? Svaka izrečena presuda je knjiga za sebe. Ona pokazuje kontekst, način planiranja, izvršenja, potrebnu logistiku i sakrivanje tragova (prekopavanje primarnih grobnica i sakrivanje leševa na više međusobno udaljenih lokacija) itd. Koga zanima neka pronađe na internetu svjedočenje Dražena Erdemovića o likvidaciji preko hiljadu zarobljenika, ili oficira Drinskog korpusa (odlična knjiga „Beara“, Ivice Đikića).

Dublja analiza haških presuda pokazala bi da je neko ko se pita odredio da se kvalifikacija genocida odnosi isključivo na Srebrenicu i da se vodi računa da se izbjegava povezivanje Srbije sa vođenjem rata u BiH. Ovakva teza između ostalog može se pronaći i u knjizi Eda Wullianyia, koja se bavi Prijedorom. Zanimljivo je da je po prvostepenoj presudi vođa Autonomne regije Krajina (ARK) Brđanin bio presuđen za genocid na prostoru Prijedora i ARK-a. Međutim, Žalbeno vijeće je 2004. godine ukinulo kvalifikaciju za genocid. Brđanin je osuđen na 30 godina zatvora u kojem se još nalazi. To što su izostale presude za genocid u nekim drugim opštinama (Prijedor, Kotor Varoš, Vlasenica, Višegrad…) ne mijenja značaj Haškog tribunala bez obzira što ga jedna strana potpuno negira i obezvređuje (Srbi), a druga je nezadovoljna jer nije dobila maksimum (Bošnjaci).

U prvoj presudi Dušku Tadiću, policajcu iz Prijedora utvrđeno je „da je u stvarnosti SRJ vršila opštu političku i vojnu kontrolu nad Republikom Srpskom, barem između 1992. i 1995.“. Tadić je dobio 20 godina robije.

Iza Haškog tribunala, osim presuda, ostala je ogromna arhiva koja sadrži dragocjenu građu o tome šta se događalo, ko su žrtve a ko zločinci.

Analiza istraga protiv trojice lidera odnijela bi mnogo prostora jer bi se morao opisati politički ambijent 90-ih, vojna snaga Hrvatske i Srbije i njihovo prisustvo u BiH, činjenica da Armija BiH nastaje s ledine bez logistike i komandnog kadra itd. Razlike su bile ogromne u svakom pogledu, pa i u obimu zločina koji se odnose na sve tri strane.

MONITOR: Kako gledate na pojavu više non-pejpera u posljednja dva mjeseca?

HABUL: U Sarajevu je non–pejper doživljen kao probni balon. Vjerovatno se negdje u kuloarima razmatra šta s Bosnom, pa se urade i neki planovi. Međunarodne okolnosti uvjeravaju da neće biti prekrajanja granica i kompenzacije za gubitak Kosova preko Bosne i Hercegovine. Istorija nas uči da je mirna Bosna samo u okolnostima kada Beograd i Zagreb suštinski podržavaju njen teritorijalni integritet. To je bilo samo u periodu 1945 – 1987.

MONITOR: Jedan srpski političar iz tzv. građanske opcije, a poslije 2000. godine sa pozicije i visokog državnog funkcionera, rekao je da nijedna od tih država nastalih raspadom SFRJ nije postala „građanska“. Da li je to tako?

HABUL: Sve države nastale raspadom Jugoslavije su nacionalne i  partijske. Osim Slovenije. Mitovi i populizam zamjenjuju pravu politiku a birači kao očarani to ne vide. Ne znam kakva je situacija u Crnoj Gori, ali znam da je istočna Bosna, demografski prazna. Imaju dva grada – na sjeveru Bijeljina, na jugu Trebinje i između prazno. U Federaciji BiH iseljavaju se najvitalniji. Svugdje odlaze najvitalniji. U 2020. iz BiH je iselilo preko 20.000 mladih. I gledamo paradoks. Kod kuće „narodi“ ginu za teritoriju, proklinju izdaju Zapada, a onda odoše na rad u Njemačku. Još nisam čuo da se iko seli u Rusiju, osim bjegunaca ili tajkuna.

Ono što je utvrđeno u sudnici mora se učiti u učionici

MONITOR: Stalno se govori da će presude za ratne zločine stvoriti atmosferu katarze i pomirenja naroda koji su učestvovali u ratovima 90-ih. Koliko smo u tome uspjeli?

HABUL: Presude za zločine nisu donijele ni mir i katarzu. Nekoliko je uzroka. Rat u BiH završen je remijem, a iste političke snage koje su vodile rat nastavile su nakon Dejtona „izgradnju mira“ (samo je Radovan Karadžić uklonjen s političke scene u junu 1996. godine). Srbi su suštinski najveći ratni dobitnici, nagrađani sa 49 posto teritorije i srpskim entitetom; Hrvati kao najmalobrojniji narod su dobili pola vlasti u Federaciji i trećinu na nivou države. I jedni drugi dobili su specijalne veze sa matičnim državama. Bošnjaci su ostali stiješnjeni između dva suprotstavljena koncepta. Na tom osnovu nastali su nacionalni narativi o „oslobodilačkim ratovima“ i političko djelovanje koje opravdava zločine. Da napravimo paralelu sa 1945. Drugi svjetski rat na ovim našim prostorima donio je bratoubuilački rat, stradanja i razaranja, gora po obimu i dubini od 90-ih. Međutim, 1945. se igralo Kozaračko kolo jer je to bio politički projekat. Nakon Dejtona, samo se fingiralo zalaganje za reintegracijom BiH i na djelu je bila politika separacija koja je proporcionalna slabljenju uloge Međunarodne zajednice.

I dok je makar prividna kooperativnost vlasti u Beogradu i Zagrebu vladala dok je angažman MZ bio snažan (ta je era završena odlaskom Pedija Ešdauna u maju 2006), posljednjih godina su svi koji su sarađivali sa Tribunalom stavljeni na stub srama. Sada je meta Boris Tadić jer nacionalisti traže žrtvu zbog hapšenja i izručenja Mladića prije deset godina. Srbijansko društvo nije zrelo da se suoči sa zločinima, ali ne želi ni čuti da se u Srebrenici dogodio genocid.

E sad, da citiram autora knjige Pravo i rat (2001) profesora Petera Maguirea:

„Tražiti od suđenja da daje istorijske lekcije, ili da pruži neki oblik terapeutskog legalizma, znači tražiti previše od bilo kojeg suđenja“. I pokušaj da se nakalemi model Južne Afrike o pomirenju nakon aparthejda, u BiH je naivan i uzaludan jer su nacionalizam i mitovi preplavili na svim stranama.

Upozoravajuća je jedna misao Glavnog tužiloca ICTY/IRMCT Serge Brammertza koji je prošle godine u intervjuu jednom sarajevskom listu rekao: „Ključno je obrazovanje. Ono što je utvrđeno u sudnici mora se učiti u učionici“!

Ostaje pitanje šta učiniti s prošlošću.

Ne treba imati iluzija da će Šmit donijeti nešto radikalno

MONITOR: Za dva mjeseca, na mjestu Austrijanca Valentina Incka, počeće da radi novi Visoki predstavnik, Njemac Kristijan Šmit. Šta bi mogao i šta bi trebalo da uradi Šmit?

HABUL: Da nema Visokog predstavnika, Bosna i Hercegovina bi se raspala.

Kritike da je Inzko bio blijed i neefikasan, više idu na adresu velikih sila koje su se zamorile „slučajem Bosna“ i „pustili je niz vodu“. Visoki predstavnik snagu crpi iz mandata Vijeća za implementaciju mira. Ako visoki predstavnik nema ovlaštenje da poduzima mjere, onda sam ne može ništa uraditi. Šta će donijeti mandat Kristijana Šmita, rano je prognozirati. Navodno se Bajdenova administracija vraća na Zapadni Balkan, ali još nema konkretnih poteza. Međutim, ne treba imati iluzija da će Šmit donijeti nešto radikalno. Vrijeme Ešdauna je prošlo kada su se Bonske ovlasti široko primjenjivale (Visoki predstavnik može nametati zakone ili smjenjivati predstavnike vlasti – op. EH), niti je „slučaj Bosna“ u vrhu agendi zapadanih sila.

Nastasja RADOVIĆ