INTERVJU
ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR I DIPLOMATA: SVI IMAJU VAŽNIJEG POSLA OD BiH

Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor online
Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora
MONITOR: Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira u BiH izabrao je, ovih dana, Kristijana Šmita za novog Visokog predstavnika međunarodne zajednice. U Republici Srpskoj se smatra da on nije izabran po proceduri, a jasan prigovor stavila je i Rusija jer izbor Šmita nije potvrdio Savjet bezbjednosti UN. Da li je jasno ko je u pravu?
DIZDAREVIĆ: U današnjem svijetu razna tumačenja međunarodnih odluka, principa, pravila itd. nažalost ponajmanje ovise o onome što je nekada odlučeno i usvojeno, a ponajviše od čitavog niza drugih okolnosti, interesa, dogovaranja pa i „kapaciteta“ pojedinih igrača da sa svojim saveznicima protumače, nametnu i izglasaju ono što im je u interesu. U većini takvih slučajeva, direktni i indirektni interesi i dogovori iza zavjese kreiraju javnu scenu na kojoj je ovo moguće. Mnogo je indicija da i ova situacija nije slučajna, posebno znajući i za početne informacije prema kojima su Njemačka i Rusija postigle saglasnost o dolasku Šmita, potom o analizama odnosa imeđu drugih direktno ili indirektno zainteresiovanih EU igrača u svemu ovome, o različitim ambicijama i tumačenjima tih ambicija spram Balkana itd. Konačno, imamo ovu situaciju o imenovanju Šmita od strane PIC-a i o dosta iznijansiranom – mada jasnom stavu Rusije koja nije primarno protiv Šmita, nego je „u principu“ protiv nastavka djelovanja OHR-a u BiH, pa tako i Visokog predstavnika u Sarajevu. Njihovo tumačenje da izbor Šmita treba u konačnici da potvrdi i Savjet bezbjednosti UN-a pokušaj je Moskve da dobiju mogućnost za veto u tom slučaju, ali ne bi se reklo da iko osim njih, i naravno rutinski „ljutog“ Dodika na njihovoj liniji, gura tu liniju. Sve je oko tog izbora u ovom času dovoljno mirno da bi se vjerovalo da je iza Dodikovog ovakvog reagovanja išta ozbiljnije osim njegove potrebe da odigra svoju igru do kraja i „uoči kraja“ povuče u samospašavanju kočnicu, uostalom kao bezbroj puta do sada. On već poodavno nema drugu ulogu u balkanskom okruženju.
MONITOR: Kristijan Šmit se, za sada, uzdržava da široj javnosti predstavi svoju ideju o BiH „na teškom putu ka EU“. Spekuliše se da će snažna država kao što je Njemačka, lakše uticati na ustavne i druge reforme koje se zahtijevaju od BiH. Da li se tu računa i na suzbijanje ruskog uticaja na vlasti u RS i na Milorada Dodika?
DIZDAREVIĆ: Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora. Svi imaju važnija posla. To će biti tek malo više od kozmetičkog dotjerivanja Ustava kako bi se obezbijedila kakva-takva funkcionalnost države naspram ovako, inače, potpuno šizofrenog rastakanja bezmalo svih institucija temeljem „zakonskih pokrića“ za opstrukcije i blokade do raspada. Ustavne reforme na papiru jedna su stvar, u realnosti sasvim druga, jer je koncept tzv. „lidera“ u BiH – neupitnih „legalnih“ partnera međunarodne zajednice do sada – apsolutno antireformski. Sama činjenica da se upravo ti „lideri“ pozivaju da budu perjanica u reformama kojima se treba rušiti sve ono što su oni učinili u minulim decenijama, programski čineći zapravo tri kartela u ime etnosa i religije, koji vladaju Bosnom i Hercegovinom, o tome najbolje govori. A ruskog utjecaja u BiH, i ne samo njihovog – Dodik je tu najmanje bitan – biće onoliko koliko (ne)bude Evrope, Amerike i drugih partnera koji ovdje imaju kakav-takav interes. NATO je tu druga priča. U ovakvim današnjim politikama nema praznog prostora – ako nećete vi ili mi, eto onog trećeg. Nekadašnja zajednička država ovdje svoju je snagu, dignitet i dostojanstvo crpila upravo iz tog saznanja, apsolutno suprotno od svega što danas živimo.
MONITOR: Dragan Čović je nedavno na Saboru HNS rekao da „Bosna nikada neće biti ni unitarna ni građanska“. Koliko je to bila stvar neophodnog političkog komformizma, a koliko strategije HDZ-a u BiH koja i dalje insistira na trećem entitetu?
DIZDAREVIĆ: Unitarna neće i ne može biti i niko realan to ne očekuje. To što se „građanske“ tiče, riječ je o nametnutom tumačenju iz HDZ-a i u Mostaru i u Zagrebu koje je definitivno razjašnjeno u Briselu. U varijantama koje se „preporučuju“ zakonodavcima u BiH uz rješavanje zadatka o izbornom zakonu, neupitni uslov je primjena presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, na temelju odluka u koje se nikako ne može ugurati ideja o striktno etničkom principu izbora, ali i državne organizacije u BiH. A danas je velikoj većini, pa i Hrvatima u BiH jasno da je Čovićev projekat na ovome terenu, uz neupitnu pomoć zvaničnog Zagreba, zapravo ostavljao obespravljenima blizu polovice Hrvata u BiH. Riječ je o onima koji žive izvan tri kantona gdje jesu većina i gdje još vlada HDZBiH, plus onima u Republici Srpskoj. Kako će se Brisel konačno „razjasniti“ sa tom linijom u Hrvatskoj koja je član EU, drugo je pitanje.
MONITOR: Ovih dana ste dosta komentarisali „poplavu“ non-pejpera, izražavajući rezervu prema dobronamjernosti nepoznatih autora. Da li se, u stvari, vodi diplomatsko-geostrateški rat non-pejperima?
DIZDAREVIĆ: Iz današnje perspektive to „izražavanje rezerve“ bio je više ustupak diplomatskom rječniku koji se, očigledno, nakon svega, čini neodgovarajućim za potrebne poruke onima koji se ciljano, organizovano i, nažlaost, nimalo slučajno tom vrstom „politike“ bave. Nije ovdje samo riječ o non-pejperima, jednom koji je isprovocirao drugi, a oba pokrenula lavinu rasprava od političkih nivoa do medija uz agresivne interpretacije, slutnje, očekivanja pa i prijetnje.Ta vrsta provokacija bezmalo od rata do danas traje i pojačava se. Nebrojeni su bili i još su razni planovi i prijedlozi za prekrajanje Balkana, o promjeni granica, razmjeni teritorija, preslagivanju država u samo tri „glavne“ – Veliku Albaniju, Srbiju i Hrvatsku, pa onda „mirni razlaz“ itd. A nakon što se naivni, ili organizovani, tim povodom počupaju između sebe i priča proširi po političkim forumima i konferencijama, okruglim stolovima, tribinama, medijima i kafanama – i sve potom utiša do nove provokacije – ostaje dodatni animozitet, nova tenzija između tri „društva“ homogena a već podvojena, novi sukobi među grupama ali i pojedincima, često i dojučerašnjim prijateljima.
Svako ko iole trezveno razmišlja o političkoj realnosti Evrope i Balkana, zna da je otvaranje granica mimo Badintera, ma kakvo i ma kojim povodom bilo, i u BiH i dalje upaljač za mnogo veće probleme nego što su ovi današnji. Puno je u toj situaciji onih koji će se javiti sa sjećanjem na neke njihove nekadašnje granice koje im je neko nekada „uzeo“. Da ne idemo dalje od kraja Prvog i Drugog svjetskog rata. Ili, šta se to može formirati ovdje u BiH, nakon nečijih snova o „odlasku“ Republike Srpske ili „trećeg entiteta“ ? Islamska republika u srcu Evrope? Sve su to gluposti koje, ipak, ostavljaju traga koji se pumpa i raste. Dokle, neka Brisel malo i o tome promisli.
MONITOR: Da li bi Džozef Bajden mogao unekoliko skrenuti američku politiku od onih programskih ideja hladnoratovskog stratega Džordža Kenana i njegovih nastavljača?
DIZDAREVIĆ: Bajden nastavlja prilično striktno politiku Obame kojemu je on bio potpredsjenik. Ta politika jeste mnogo artikulisanija i uravnoteženija, rekao bih profesionalnija od svojevrsne šou-biznis politike Trampa. Ipak, uz sve estradne prijetnje Tramp je uveo Ameriku u vrijeme sa manje pucanja unaokolo. Ne treba zaboraviti da je iza Obamine politike dominantno stajao vojno-industrijski kompleks koji mora proizvoditi i pomagati ratove, a iza Trampove uglavnom energetski koji je doveo čak i do pomirljivije politike prema Rusiji. Energija traži mir i otvorene puteve, baš onako kako oružje traži rat. Već je očigledno da je Bajden u značajnoj mjeri pritisnut hladnoratovskom filozofijom i u odnosu prema Rusiji, ali ne samo prema njoj. Zatezanje prema njima, evo i prema Kini (koja im jeste opasnost svojim jačanjem u svakom pogledu), ali i sklonost podržavanja iza zavjese mnogima nad kojima je kontrola popustila – uz sva Bajdenova insistiranja na „ljudskim pravima“, ne daju previše nade da će se Amerika bitno odmicati i od Kenana i Bžežinskog, Kisindžera i sličnih. U pitanju je mentalitet o neputnoj Americi kao vječito „prvoj“, a ne o parcijalnim politikama i nijansama. Svojevrsna kaubojština, uz sve njihove neupitne uspjehe na mnogim poljima ljudskih aktivnosti ne zna za poraz. Baš kao u „kaubojskim filmovima“ starije i novije generacije. I svim drugim sa njihovim viđenjem pravde i nepravde.
MONITOR: Bašar el Asad je, po četvrti put, izabran za predsjednika Sirije. Da li je to samo njegova pobjeda ili i pobjeda njegovih saveznika u ratu u Siriji? Šta je ostalo od „arapskog proljeća“ 2011. i da li je govor Baraka Obame 2009. godine na Univerzitetu u Kairu „odgovoran“ za ono što se kasnije događalo?
DIZDAREVIĆ: Postoji u praćenju ove posljednje Asadove pobjede na predsjedničkim izborima mnogo tumačenja koja polaze od različitih političkih predrasuda, moram reći i neznanja ali i ogromnog pritiska tvoraca takozvanog „arapskog proljeća“. Govorim iz višegodišnjeg bavljenja zbivanjima na Bliskom istoku, prvo iz pozicije novinara, dopisnika odande, a potom i diplomate akreditovanog u Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Naravno, tako i nadomak Izraela i Palestine. Posebno i u godinama priprema i realizacije tog nazovi „proljeća“ čije su posljedice jasne i danas u Libiji, Siriji, Libanu, Iraku pa i u Egiptu. „Proljeće“ je postalo okrutna politička i egzistencijalna zima.
Strašno je to koliko je uloženo u organizovani terorizam protiv Sirije onda kada je država počela očigledno da se mijenja u odnosu na vremena Bašarovog oca Hafeza. Koliko je organizovano i poslato terorista kroz ISIL, Nusra Front, pa i tzv. Slobodnu sirijsku vojsku itd. itd. Desetine hiljada tona oružja je ukrcano sa mnogih strana tim teroristima, transportovano je puno toga i sa aerodroma na našim prostorima, brodovima su dovođeni iz Libije nakon ubistva Gadafija i to u operaciji sjajnog imena – „pacovska ruta“. Priča je naravno ogromna ali uporno dimenzionirana na samo jedan način, onaj koji opravdava užasno tamošnje regionalno razaranje onih koji su počeli da se „otimaju“ kapitalu i kontroli energije odande.
Nakon blizu četrdeset godina bavljenja tim prostorom i duže od deset godina života tamo, od Kaira do Amana preko Jeruzalema, Damaska i Bejruta, zaključak se svodi na dvije kratke, temeljne premise koje obilježavaju odnos Zapada prema Bliskom istoku. Jedna je ona o tome „kako im uzeti“, a druga „kako im ne dati da se emancipuju“. Govorim o, recimo, posljednjih sto godina u zemljama koje su baštinile staru kulturu i civilizaciju, multireligioznost i multikulturalizam. O Egiptu, Siriji, Iraku, Iranu koji nije arapski ali pripada tom prostoru, i Jordanu. Za razliku od skorojevićkih bogataša, interesnih poslušnika od Perzijskog zaliva do obala Crvenog mora. Povod za „proljeće“ jeste bio nerealizovani zapadni interes spram tokova nafte i plina, ali i procesi „emancipacije“ svake od ovih država. Sve je vodilo ka tome da barela nafte i kubnog metra plina Zapadu više neće biti za bagatelu. A spremala se i valuta njihova, mimo dolara, sa zlatnom podlogom.
Bilo je dovoljno za avione i teroriste koji „brane ljudska prava i slobode“ u tamošnjim „građanskim ratovima“.
U Siriji nisu uspjeli i to Zapad sebi nije mogao oprostiti. Još je gori postao dokaz ostalima tamo da se može biti neporažen. Asad nije likvidiran, Sirija je krvavo urušena ali je opstala. Rusi su se vratili na tamošnju scenu, i šire. Zapad to ni Asadu a ispotiha ni sebi ne može oprostiti. Sirijci koji su ostali, čak mnogi među njima i ne slažući se sa Asadom, glasali su bez dileme preko njega za spašeni dignitet, istorijsko dostojanstvo i budućnost koju će graditi zajednio sa onima koji su im pomogli – vojnički i na druge načine. Sa Rusijom i Iranom, uz njih i sa Hezbolahom. To je istina koju tako vide u Damasku, naravno ne i u Americi i Evropi, kao i ni prebogati a zapravo mali iz Zaliva. I to ne mogu i neće da oproste. Ali mogu još uvijek da kradu naftu sa naftnih polja Omar na sjeveru Sirije, pa čak i šlepere žita u konvojima iz zemlje koja gladuje. Eto otkud 95 posto glasova onih koji su ostali za Asada.
A što se Obame i govora u Kairu 2009. tiče, obećanja i „principa“ posebno povodom Palestine, sjećam se ljudi su na ulicama plakali od sreće u arapskom svijetu, a priča je onda otklizala u cinizam. Obama je dobio Nobelovu nagradu za mir „unaprijed“ – i nastavio rat. Siriju je taj rat skoro uništio, ali su tamo ostali – neviđenim slavljem i glasovima zahvalili svom predsjedniku sačuvanu slobodu bez imalo dileme da će pobijediti i egzistencijalni poraz koji im je nametan.
EU DIMENZIONIRALI VELIKI POLITIČARI A PREUZELI SASVIM DRUGAČIJI
MONITOR: Da li EU i Evropa mogu doprinijeti trajnijim rješenjima ovdašnjih kriza?
DIZDAREVIĆ: Teško. Često mi padnu na pamet komentari mnogih ljudi na Bliskom istoku koje sam sretao decenijama tamo, i uočljivu njihovu promjenu u razmišljanjima o Evropi. Suština je bila, kako su govorili unazad desetak godina i malo više, kako Evropa, zapravo, ne spada više ni među prve tri sile po ukupnom značaju i uticaju u svijetu, onako kako to oni vide. Tu istine ima. Prvo, tu Uniju su dimenzionirali nekada veliki svjetski političari. Dominaciju su preuzeli, osim možda Angele Merkel, po mnogo čemu sasvim drugačiji „lideri“. Za njima i oni na vrhu u Briselu. Birokrate mentalnog sklopa i koncepta politike „netalasanja“. Evropska unija, uz to, nije više ni približno jedinstvena poput Unije iz vremena stasavanja na čvrstim, neupitnim, zajedničkim principima. Grupa zemalja iz bivšeg Sovjetskog saveza unijela je u Uniju svojevrsnu agresivnost, pa ponekad i mentalitet osvetoljubivosti, da se o pojedincima tipa Orbana ne govori. Slučaj Velike Britanije – koja nije mogla da preboli statusno tonjenjenje spram grandiozne kolonijalne prošlosti, uz činjenicu da ih je Njemačka, njihova vječita slabost, nadigrala po mnogo čemu u Uniji – ostavio je velikog traga. I konačno, Amerika, posebno sa Trampom, ali evo u nastavku i sa Bajdenom, očigledno mnogo agresivnije od EU realizuje svoje geostrateške zamisli i potrebe nego što je to bilo moguće godinama prije. Bez riječi reakcije i Brisela. Kako stvari stoje, taj generalni trend se nastavlja.
Netanjahuova inscenirana farsa
MONITOR: Na Bliskom istoku novi sukobi. Da li će tragični događaji u Gazi, Tel Avivu i Jerusalimu ovog puta pokrenuti naprije izraelsko-palestinske pregovore koji su godinama u prekidu?
DIZDAREVIĆ: Istorijskih novosti tamo zapravo nema i to je po meni najveća sramota pa i tuga svjetskog poretka u minulom stoljeću. Ničeg novog neće ni biti dok Palestina, pored sigurnog Izraela, ne postane nezavisna suverena država sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. I pravom ljudi na njihovu zemlju na koju se mogu vratiti. Ovo sada bila je zapravo inscenirana farsa cioniste i zločinca Netanjahua koji je pokušavao da i nakon petnaest godina ostane na vlasti iako nije uspio da sastavi novu vladu ni nakon četiri ponovljena izbora u samo dvije godine. „Pomogli“ su mu djelomično iz Hamasa u Gazi koji, neki kažu „začudo“, akcijama kojima se ne mijenja politički ništa, produžava život istorijskoj otimačini teritorija i održava razjedinjenom ionako sve manju Palestinu. Tračak nade jeste u činjenici da Bajden uprkos ogromnom izraelskom lobiju u Americi, mora da smiruje agresiju cionista, pokušava da vrati pregovore u igru, naravno sebe radi. Dva velika „problema“ za njega na Bliskom istoku, Palestinu i „nuklearni“ Iran on mora smiriti da bi mogao da se okrene Istoku sa kojega mu se približava najveća interesna opasnost – Kina. To je, eto, okvir unutar kojeg treba čitati i današnja i naredna zbivanja tamo. Evrope ni tu, eto, nema. Ne mislim da će se Rusi time baviti više od njihovih strateških interesa, a na Bliski istok su se preko Sirije vratili. I ojačali odbranu svog „mekanog stomaka“, odnosno južne granice na Crnom moru, sa Krimom i Ukrajinom. U svakom slučaju Bliski istok je i dalje prostor za razna potkusurivanja sve dok se moćni ne dogovore, a danas u svijetu to nisu više kao nekada samo Amerika i Rusija.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari

Ne vidim identitetske teme na mjestima odlučivanja, na tim mjestima vidim samo „nadmudrivanje“ i borbu za privilegije. Identitske teme su za narodne mase, plasiraju ih u javnost da bi uznemiravali ljude
MONITOR: Politička kriza još traje, iako su poslanici opozicije u parlamentu. U fokusu su uglavnom identitetske teme. Kako vidite političku situaciju danas ?
KOVAČEVIĆ: Vrlo sam pesimistična. Više i ne vidim krizu i haos,vidim laž koja funkcioniše i vidim bespomoćnost da se to promijeni. Postavljaju se pogrešna pitanja i ne traže rješenja problema. Svi politički subjekti bježe od stručnosti i odgovornosti. Ne vidim identitetske teme na mjestima odlučivanja, na tim mjestima vidim samo „nadmudrivanje“ i borbu za privilegije. Identitske teme su za narodne mase, plasiraju ih u javnost da bi uznemiravali ljude. Prizivanje/prozivanje identiteta ne samo vjerskih i nacionalnih(mada su ovi najmaligniji) u Crnoj Gori je pogonsko gorivo za mentalno oslepljivanje, za stvaranje osjećanja ugoženosti, mržnje i straha.
MONITOR: Sporazum sa Emiratima doveo je do dodatnih, kako se to popularno kaže, „disonantnih“ tonova u Vladi. Znači li to šta za njen opstanak?
KOVAČEVIĆ: Nisam vidjela „disonantne“ tonove u Vladi jer je izvještaj da je samo jedna osoba bila uzdržana.Tonovi apsolutno nisu bitni,oni nemaju potencijal za promjene. Prestali su da budu istinska Vlada kada su se proširili samo da bi svi nedostojnici dobili poziciju. Ta Vlada je tijelo koje zadovoljava pojedinačne interese. Pragmatični premijer je to razumio . Tolerantan je prema njihovim dometima, ne ometaju ga u njegovoj ambiciji u sferi finansija. Sporazum sa Emiratima ima funkciju da ih fascinira brojevima i otvori vrata mladalačkim snovima. Ostala raja treba da bude sluđena i prezrena.
Strategija otimanja našeg novca i dijeljenje njihovim target grupama mu je bila uspješna do sada. Vjeruje da će i otimanje teritorije i dijeljenje bogatima imati isti efekat, održavanje na vlasti. Oslonac je u strategijama ekonomskih malverzacija bivšeg režima i argumenti su na istom nivou. Od obećanog Singapura to je dovoljno.
MONITOR: Episkop budimljansko nikšićki Metodije uputio je otvoreno pismo predsjedniku Jakovu Milatoviću da u inicijativu o rehabilitaciji golootočkih žrtava uvrsti, kako je rekao, „žrtve revolucionarnog terora“. Kako to komentarišete?
KOVAČEVIĆ: Naježim se svaki put kada se crkveni velikodostojnici SPc obraćaju ljudima na čelnim pozicijama u Crnoj Gori jer to nikada ne sluti na dobro, iza toga je ili ideologija ugroženog srpstva ili odbrana četničke ideologije . Istorijski revizionizam me ne zanima. Stojim iza toga da je partizanska borba bila antifašistička i da su četnici bili bliski fašistima.
Smatram da je poslije tog rata trebalo sprovesti proces suočavanja sa prošlošću ali smo ušli u „svijetlu budućnost“ sa mnogim zločinima ispod tepiha. Iz razloga što političari selektivno izvlače zločine nad „svojima“ onda kada se spremaju za novi rat za teritorije značajan dio mog života posvetila sam zagovaranju da se Crna Gora suoči sa ratoviima devedesetih koje sam svjedočila. Da ne ostavljamo balast onima poslije nas. Otpori su bili preveliki jer umjesto da govorimo o onome u čemu smo svi učestvovali, govorimo o prošlosti sve do srednjeg vijeka, o čemu istinski pojma nemamo ali sigurno se sjećamo u koga smo pucali ako smo bili na ratištu. Žao mi je što ljudi koji bi trebali biti posvećeni pomirenju i istini, umjesto da otvraju ljudima oči za sadašnjost oni im oči zatvaraju prošlošću i mržnjom.
MONITOR: A odnos političke klase prema ratnim zločinima i prošlosti generalno?
KOVAČEVIĆ: Svakoj političkoj klasi je važno da zločine preko kojih je došla do vlasti negira, relativizira i pokrije zaboravom. Istorija je popločana ovakvim zločinima i zaboravima i zato se obnavlja.Nemam iluzija da je ova vlast drugačija jer su dio strategije i ideologije koja je dovela do zločina.
MONITOR: Protesti koje je predvodila studentska grupa Kamo sjutra stali su. Odgovornost za tragediju na Cetinju od strane nadležnih nije preuzeta. U autorskom tekstu kritikovali ste one koji su u fokus stavljali pitanje ko dolazi na proteste.
KOVAČEVIĆ Da, kitikovala sam način na koji su se odnosili svi tzv društveni činioci ( političari, mediji, intelektualci) prema njihovoj inicijativi. Patranalistički, potcjenjivački i sa nerealnim očekivanjima.Smatrala sam da je to grupa mladih ljudi užasnutih zločinima na Cetinju i neodgovornošću institucija i odgovornih u njima. Tražili su odgovornost, istinu i pravdu, pokazivali interesovanje. Djelovali su, i to mi se svidjelo.
Minorna je priča o protestima Kama sutra u odnosu na ono što se na Cetinju dešava. Trenutno se svakodnevno dešavaju protesti grupe građana koji traže odgovornost a odjeka nema kod odgovornih a ni u javnosti. Odnos institucija prema njima je ciničan i neodgovoran. Cetinje je grad sa teretom višegeneracijskih trauma pa je promjena višedecenijskog načina vladanja tražila od nove vlasti da sa pažnjom i sa uvažavanjem sprovodi promjene, poštujući ljude, istoriju grada i značaj za Crnu Goru. To je izostalo.
Zločini na Cetinju su pokazali velike propuste u radu i nefunkcionalnost dva važna resora u Vladi – sistem bezbjednosti i sistem zdravstvene zaštite( naročito sistem zaštite mentalnog zdravlja). Umjesto da se usmjere na hitne reforme tih sistema oni su odbili da preuzmu čak simboličnu odgovornost kroz smjenu ministara. I nastavili su u tom stilu, lagano.
Prvi zločin su potpuno negirali i ignorisali patnju ljudi. Porodice još nemaju odgovore na mnoga postavljena pitanja o uzrocima, odgovornostima, istrazi. Ignorisali su čak napor porodica koje su smogle snage da svoj bol i bijes pretvore u zahtjev za izmjenom krivičnog zakona – inicijativu za Mašanov i Markov zakon sa ciljem da se poveća stepen bezbjednosti svih ljudi u Crnoj Gori i smanji mogućnost ponavljanja zločina. Umjesto prihvatanja i izvinjenja, oni ih i dalje iscrpljuju.
Zločin 1.januara. desio se u drugačijim uslovima i vjerovatno sa drugačijim uzrocima. Ponovo je prozvao iste sisteme koji za dvije godine nisu ni mrdnuli. Resor bezbjednosti i u ovom slučaju odbija da preuzme odgovornost, da javnost upozna sa analizom situacije, a samim tim odbija i da se na sistemski i dugoročan način pozabavi posljedicama ovoga što se desilo i urgentno da na usvajanje već spreman zakon. Neke mjere koje se preduzimaju čini se da više uznemiravaju građanstvo nego što ih štite. Slučaj sa Srednjom školom to potvrđuje.
Zdravstvenom sistemu se još manje žuri, pišu se strateški i akcioni planovi mjesecima. Sistem je apsolutno nespreman za ozbiljan pristup institucionalnom liječenju trauma. Čeka se valjda novi zločin da ubrza. Kontinuirana i organizovana briga o onima koji su u stanju PTSD-a nakon zločina izostaje. Već danas (tri mjeseca nakon tragedije) je trebalo da javnost bude upoznata sa planom sljedećih koraka psihosocijalne podrške unesrećenima u zločinima kao i sa dugoročnim planom stvaranja sigurnosti i mira na Cetinju.
Ono što slučajno znam je da se neopravdano kasni sa svim odgovorima i aktivnostima i da to doprinosi dodatnoj patnji svih, a posebno članova porodica koje su pretrpjele gubitak i imale traumatsko iskustvo. Nisu dovoljne aktivnosti lokalne zajednice, jer su i oni nužno obilježeni jakim sentimentima zato što su dio zajednice koja je ugrožena i trpe posledice. Njihova odgovornost se ne moža zaobići ali u ovakvim slučajevima odgovor se traži na nacionalnom nivou i oni ga moraju imati, ne da zaštite sebe nego sigurnost življenja na Cetinju.
MONITOR: Kako vidite studentske proteste u Srbiji?
KOVAČEVIĆ: Kao mogućnost drugačije politike i voljela bih da se njihove ideje institucionalizuju. Plaše me velika očekivanja i to što se u Srbiji ovaj pokret suviše glorifikuje. Dobro bi bilo da se obespravljeni pobune(zaposleni u institucijama) i da se ta energija kanališe za promjenu sistema. Vidjećemo.
MONITOR: A poziciju Crne Gore u regionu ?
KOVAČEVIĆ: Crna Gora je na rubu dešavanja i beznačajna i dobro bi bilo da političke elite shvate da to može biti prednost a ne nesigurnost. Suviše smo mala država da bi bila neki uticajan politički faktor. Ovo nije tako loša pozicija ako se vodi autonomna politika. Naša geopolitička situacija je interesantna većima iz okruženja, važno je da nas političari ne svedu na priljepak.
MONITOR. Kako vidite odnos EU prema onome što se dešava u regionu?
KOVAČEVIĆ: EU se zabavila sobom naspram Trampove politike. Nikako mi se ne sviđa pomama za naoružavanjem. Ne sviđa mi se ni odnos prema protestima u Srbiji, a ni odnos prema dešavanjima u BiH. Dobro bi bilo da ne budu arogantni i nauče nešto iz procesa raspada Jugoslavije.
MONITOR: Kreće li se Crna Gora ka EU?
KOVAČEVIĆ: Trenutno sam više zabrinuta za to u kom se pravcu kreće EU i svijet. Čitam analize stručnjaka i one me ne ohrabruju. Crna Gora je zaglavljena u permanentnoj partitokratiji i strahu od neuravnoteženih poteza vlasti.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
ALEKSANDAR JANIĆ, MUZIČAR, TVORAC KAMPANJE ,,KROKODILI DOLAZE”: Igre za nesreću

Objavljeno prije
5 satina
4 Aprila, 2025
Tri su naša cilja – protiv agresivnog reklamiranja kladionica, da se javne ličnosti zamisle. Drugi će se odnositi na izgled fasada i taj disko izgled kladionica. Treća stvar su ti bonusi dobrodošlice, fri spinovi. To je isti mehanizam kada diler heroina dođe ispred osnovne škole i podijeli pet paketa besplatno. Gotovo, to se geometrijskom progresijom širi
Kampanja Krokodili dolaze (krokodilidolaze.com) protiv agresivnog reklamiranja kockanja i klađenja počela je nedavno premijerom spota sa obradom istoimene pjesme sastava Električni orgazam, uz učešće brojnih regionalnih muzičara. Pjesmu i spot su snimili, pored autora Krokodili dolaze Srđana Gojkovića Gileta iz Električnog orgazma, pjevači Zoran Kostić Cane iz Partibrejkersa, Darko Rundek, Mile Kekin, Zlatan Stipišić Džiboni i drugi. Tu su gitarista Vlatko Stefanovski, pjevači Dejan Cukić, Zoe Kida, Zoran Predin, Rambo Amadeus, Milan Mumin, kao i sastavi Atheist Rap, Letu štuke, TBF, Detour, Zoster, kao i Zoran Maddox i nekadašnji didžej Aleksandar Janić Jana, idejni tvorac kampanje.
,,Radim u rehabilitacionom centru već 15 godina i sam sam bio zavisnik pre toga, jedva sam živu glavu od heroina sačuvao. Godinama ovde dolaze ljudi sa tužnim pričama, to su mahom bile alkoholne i heroinske priče, a pre tri ili četiri godine pojavila se prva porodica sa problemom zavisnosti od kladionica. Kad sam ja saslušao njihovu priču, shvatio sam da je ta zavisnost nekoliko puta agresivnija nego bilo koja sa kojima sam radio do sada i da je propast porodice nekoliko puta brža nego kod bilo kog drugog zavisnika. Ja sam jedan bivši panker-emotivac, nisam mogao stajati sa strane i gledati ljudsku muku. Pukao sam kada mi je bila jedna porodica koja je za dva meseca isterana iz kuće. Izvršitelji su došli. Dečko, od 18 godina, bez znanja oca i majke, pozajmio je 46.000 evra, što je za jednu, ne samo prosečnu, nego i iznad prosečnu srpsku porodicu – kraj. Ta porodica sa troje dece je završila na ulici. Tako da, ne da je agresivna zavisnost, nego je prilično ljigava i iz tog razloga smo odlučili da se pokrenemo i da utičemo na nas same”, priča Janić na početku razgovora za Monitor.
MONITOR: Izjavili ste da se fokusirate na promjenu svijesti.
JANIĆ: Akcija Krokodili dolaze nije usmerena na borbu protiv kladionica, nego borbu protiv laži koje se medijski plasiraju. To više nije reklamiranje nego ubeđivanje. Zamke su na svakom mestu i mi želimo na to da obratimo pažnju. Vlada mišljenje da je to zabavan način da bi se popravilo finansijsko stanje. To su priče koje su isprazne i koje mogu doneti samo nesreće. Dakle, problem je veliki.
MONITOR: Znamo li razmjere tog problema?
JANIĆ: Počeli smo malo da istražujemo. Brojnost kladionica u Srbiji je druga na svetu, po glavi stanovniku. Prva je Bosna, a vi, u Crnoj Gori i Makedonci baš grabite da nas stignete. U Srbiji ima oko 2900 kladionica, po toj cifri smo mi drugi na svetu po glavi stanovnika, odmah iza Bosne. To je jedan sistem koji utiče ne na čitavu celinu našeg društva, zato što porodice nestaju. Oni završe u nekim iznajmljenim stanovima. A toga ima i previše.
MONITOR: Krenuli ste u kampanju, kada i sa kim?
JANIĆ: Pokrenuo jednu malu grudvu, ispade lavina. Ovo je jedan regionalni problem, i razmišljao sam kako bih to mogo da uradim. Ono što ja mogu je da zalarmam. Ne mogu ništa više, ali nekada je i larma i buka dovoljna da ljudi razmišljaju drugačije.
Ja sam bivši muzičar i producent i DJ. Jedan sam od prvih DJ-eva, možda čak i u Jugoslaviji. Najviše sam radio ovde na Đavi, koja je bila jedna od kultnih diskoteka. Bio je Salon u Zagrebu, Nana u Beogradu i bila je Đava u Novom Sadu, diskoteka na Petrovaradinskoj tvrđavi. Tu sam stekao mnoga poznanstva. Muzika mi je bila najveća ljubav. E onda sam zabrljao, nisam znao sa tim silnim novcima da se nosim i otišao sam u heroinsku zavisnost 17 godina. Zavisnost te nauči da grizeš kao staford. Nema u heroinskoj zavisnosti – Alo Pero, daj mi tri grama, nema, aj čujemo se sutra, nema toga. Znači grizeš, tako ja i grizem i dan danas, ali ljubazno.
Krokodili dolaze je pesma koja mi se nekoliko meseci vrtela u glavi, a ja znam kad mi se to dešava da imam nešto od čega nešto treba napraviti. Cijela ideja se rodila u Hrvatskoj kada sam bio na turneji sa Atheist repom u Zadru. Otišao sam kod Ateista i pitao sam ih- ljudi, da li biste napravili konstrukciju ove pesme i objasnio sam im ideju. Oni su rekli, sviđa nam se ideja, nervira nas taj problem. Otišao sam kod Gileta jedan dan u Beograd. Kada sam mu rekao o čemu se radi, kaže, ne da dajem pesmu, nego hoću ja da učestvujem. Tu sam već namirisao da postoji nekako kolektivna svest o problemu. I još uvek sam bio fokusiran na srpske zvezde.
MONITOR: Kampanja je, međutim, vrlo brzo dobila regionalni karakter.
JANIĆ: Zvao me je muzičar Saša Antić,iz splitske grupe TBF, kaže, je li može Gibo? Ja kažem, ja ne znam ko je Gibo, pa kaže, znaš, mi u Splitu tako zovemo Džibonija. I onda sam krenuo da zovem, nikada niko nije odbio. Dakle, mi smo poslali matricu u Split, Zagreb, Mostar, u Sarajevo, Beograd, posle u Skoplje.. A gospodina Zorana Predina koji je predstavnik Slovenije, njega smo napecali u Beogradu. Ja mu kažem o čemu se radi, a meni Zoran kaže u jednom momentu – mi u Sloveniji baš nemamo takav problem, ali pevaćemo za vas. I razumete, ja sam tu jednostavno bio ohrabren takvim stavovima, takvom toplinom ljudi.
MONITOR: Kampanja je proširena i na Crnu Goru.
JANIĆ: Skupio sam hrabrost i nazovem Ramba, jer sam ja već s 90-ih radio sa njim i onda me je bilo sramota moje heroinske greške, pa smo 20 i nešto godina izgubili svaki kontakt. Iz te naše saradnje je nastala i ona pesma Džemo, voli džem. Uglavnom, skupio sam hrabrost i nazvao ga. Kad je čuo o čemu se radi za dva dana bio je u Novom Sadu. Došao je da se sretnemo i ponudio pomoć. Rekao mi je- mene ova tema jako dotiče, posle ću objasniti razloge, ja želim ne samo da budem tu, nego želim u organizaciju. Mi za sada nismo organizacija, mi smo samo na neki način projekat, što miriše da će preći u nešto malo veće. Sve se raširilo kao šumski požar.
MONITOR: Vaš cilj primarno je suzbijanje agresivnog reklamiranja kladionica i uticanje na umjetnike i ostale koji se do sada nisu libili da se reklamiraju?
JANIĆ: Početkom ove godine na konferenciji za štampu jednih od kladionica je stigla najava da u 2025. očekuju porast profita za 75 odsto. Znači, mora 75 odsto više ljudi da bude na nasamareno.
Problem klađenja postoji otkako je sveta i veka. Spominje se i u starim knjigama, on samo napreduje i menja lice, ali taj mehanizam uvek postoji. Borimo se protiv te agresivnosti. Jedan mlad čovek može zaključiti da je hijerarhijski više u svom društvu ako ima novaca, a novac će zaraditi u kladionici. Obično su te reklame tako napravljene da je on zagledan sa neke dve lepojke i na nekom kabrioletu… Moramo ući u mozak mladog čoveka koji je konzument još uvek i koji naseda na te stvari.
Jedna od naših misija je simbolička i možda je neostvarljiva, ali nervira. Mi ćemo proglasiti da se više ne zovu igre na sreću, nego igre na nesreću.
Tri su naša cilja – prvo je bilo ovo sa reklamiranjem, da se javne ličnosti zamisle, drugi će se odnositi na izgled fasada i taj disko izgled kladionica. A treća stvar su ti bonusi dobrodošlice, fri spinovi. To je isti mehanizam kada diler heroina dođe ispred osnovne škole i podeli pet paketa besplatno. Gotovo, to se geometrijskom progresijom širi.
MONITOR: Već 15 godina pomažete zavisnicima. Šta bi poručili ljudima koji se susreću s tim, roditeljima, porodicama?
JANIĆ: Najviše bih voleo da utičem na roditelje, staratelje i ljude koji rade sa decom. Mi smo napravili jedan video, uskoro će ga videti cela regija, koji se zove Da li ste obavili razgovor sa decom. Jako je važno da roditelji od samog početka razgovaraju sa decom na tu temu. Ta tema se prečutkuje, deca vide sa strane, vide šljašteće, vide sve… Siguran sam da od kuće mora krenuti prvo upozorenje i prva signalna raketa. Ali isto tako bih rekao roditeljima da oni koji dođu ovamo u Centar Duga, gde ja radim i u Epicentar, imaju problem, jer iza svake zavisnosti stoji pretjerana ljubav i pretjerana zaštićenost dece. Hoću da kažem roditeljima da se slažem, i ja sam nekad takav, ali da je nekada veća ljubav reći – ne. I to samom sebi govorim, jer emocija uvek ide ispred nas, očigledno pre racija, tako da pokušavam da utičem da je i ljubav reći ne, nekada. Mi smo u pozicijama da budemo mehanizmi odbrane umesto naše dece. Dakle, moramo biti, jer oni još nisu spremni da prepoznaju sve te društvene mehanizme koje prave haos.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
DR SREĆKO ĐUKIĆ, BIVŠI DIPLOMATA, ČLAN FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE U SRBIJI: Evropo – davno si usnula, stigle su nove generacije

Objavljeno prije
6 satina
4 Aprila, 2025
EU je u problemu, u klišeima, stereotipima, vlada potrošenim riječima. Ona ne želi da vidi i čuje da je u Srbiji na djelu pobuna naroda! Ali zato podržava režim na svakom koraku .Iz godine u godinu se konstatuje da evropske integracije u Srbiji stoje čitavu deceniju, bez izgleda da krenu naprijed, a sa ovim režimom nikada neće ući u EU. Brisel to perfektno zna, ali ništa ne čini, dok dalje gubi povjerenje srpskih građana
MONITOR: Studenti su najavili još jednu veliku akciju – ovog puta je to odlazak biciklima u Strazbur. Neki od članova EU parlamenta su izjavili da će ih tamo rado dočekati. Kako vidite dosadašnje napore studenata u blokadama i ovaj najnoviji nastavak „uznemiravanja“ EU institucija?
ĐUKIĆ: Studenti suvereno demonstriraju novu političku snagu potrebnu Evropi, zato su rešili da putuju biciklima u pokušavaju da razbude njene institucije i čelnike EU. Studentska mladost će se boriti za revitalizaciju evropskih vrednosti! Studentska i druga omladina Srbiju politički i moralno protresa i podigla je na noge građane naše zemlje. To je bunt protiv osione i korumpirane vlasti što je naišlo na podršku najširih slojeva stanovništva, do poslednjeg sela u Srbiji. Studenti pokazuju da su jedina snaga sposobna da izvede narod na ulice i trgove od najmanjih mesta do glavnog grada. Nezampamćeni je skup naroda 15. marta na ulicama Beograda, a pre toga u Nišu, Kragujevcu, Novom Sadu gde je sve i počelo. Zato pozdravljamo njihovo putovanje biciklima u Strazbur, da probude Evropu – davno si usnula, stigle su nove generacije!
MONITOR: Podrška akademsko-narodnoj pobuni u Srbiji prešla je granice regiona. Tu su i Madona i Bob Geldof…EU visoka birokratija kao da je ne primjećuje. Najviše je izjava da se „situacija pažljivo prati“ i da se od svih očekuje „inkluzivnost“ i dijalog-kako naglašava komesarka Marta Kos. Vi ste predložili da neke pro-EU organizacije u Srbiji prekinu saradnju sa Briselom?
ĐUKIĆ: Divne poruke podrške stižu iz sveta od znanin i nezananih. Ali EU ćuti. EU je u problemu, u klišeima, stereotipima, vlada potrošenim rečima. Ona ne želi da vidi i čuje da je u Srbiji na delu pobuna naroda! Ali zato podržava režim na svakom koraku. Čak šta više zvaničnici EU pozivaju na večeru iz Srbije nenadležnog i da ga na vrhuncu protesta naroda podrže. Prosto prkose studentima i narodu Srbije. Ignorišu ih! A studenti su se pobunili protiv nepravde, korupcije, kriminala, nemorala, zbog nepoštovanje evropskih vrednosti. Evropska unija i njena „vlada“, Evropska komisija, i predsednica Ursula von der Lajen kao da „nisu obaveštene“ šta se dešava u Srbiji. Jedina svetla tačka jeste Evropski parlament, ali i on je blokiran zbog neprincipijelne narodnjačke solidarnosti.
Iz godine u godinu se konstatuje da evropske integracije u Srbiji stoje čitavu deceniju, bez izgleda da krenu napred, a sa ovim režimom nikada neće ući u EU. Brisel to perfektno zna, ali ništa ne čini, dok dalje gubi poverenje srpskih građana. Ustvari igra se igrokaz. Beograd kao obećava Briselu da će nešto učiniti da se pomeri na evropskom putu, Brisel podržava pusta obećanja. I to tako godinama. Zar nije red da EU zamrzne i onako zamrznute evropske integracije Srbije, da konstatuje faktičko stanje? Kada Srbija stvori potrebne uslove proces se može odmrznuti i krenuti napred. Igra se igra mačke i miša, međusobnog obmanjivanja i zamajavanja. Beograd obmanjuje Brisel, Brisel zna da ga Beograd obmanjuje itd itd. Brisel Beogradu obećava nove klastere i poglavlja (otvaranje), Beograd zna da su to pusta obećanja. „Igru mimikrije“, obmana i laži, niko od proevropskih organizacija ne prekida, nema hrabrosti da kaže: obustavljamo, zamrzavamo, prekidamo, proces integracija sa EU stvarno nema nade da krene napred?
MONITOR: Veći dio opozicionih stranaka je predložio Vladu narodnog povjerenja kao sredstvo za izlazak iz krize. Manji dio-u kojem je i DS, smatra da sa režimom ne bi trebalo uopšte sarađivati. Kakvo je Vaše mišljenje o odlukama opozicije i predlozima „iz naroda“ da studenti i profesori naprave svoju političku organizaciju?
ĐUKIĆ: Predlog se pokazao kao nemoguć a i nije nov. Opozicija ga gura godinama. Pri tome opozicija ne vidi, prvo, da sama nije pozicionirana kao nezaobilazan politički faktor u zemlji (nije na vlasti čak ni u opštinama, sem čini mi se u jednoj), i drugo, upravo zbog toga što opozicija nema relevantnu težinu u zemlji, nema ni podršku međunarodne zajednice, zbog te svoje irelevantnosti. Zato je podrška režimu neupitna.
MONITOR: Posle niza nasilnih akcija protiv studenata i građana koji su već pet mjeseci u protestima, Aleksandar Vučić je i dalje jedina instanca za razgovore ne samo sa zvaničnicima EU-, već se planira i aprilski susret sa Emanuelom Makronom. Istovremeno, traju i kontakti sa Vladimirom Putinom-sa kojim se Vučić čuo poslije dužeg vremena. Kako razumijete ovakav „raspored snaga“ – dok se sa „pobunjenicima“ niko ne sastaje
ĐUKIĆ: Da parafraziramo studente: najnenadležniji se ponaša kao najnadležniji u Srbiji. Sedi na više stolica, uspeo je da reši nerešivu kvadraturu kruga. Jedno je njegova neograničena vlast, drugo je da EU sve gleda kroz prste Srbiji kao kandidatu. Međutim, glavno je pitanje: a koliko košta, i koliko će tek da košta, ta politika građane Srbije sedenja na više stolica, kada računi sa kamatom počnu da pristižu na naplatu?
Žalosna je činjenica da Evropska unija ignoriše studentski pokret. Nije ga prepoznala i našla načina da komunicira sa mladima koji govore evropskim jezikom budućnosti.
MONITOR: Donald Tramp šalje Marka Brnovića kao novog ambasadora SAD, dok je Vučić u Vašington poslao Dragana Šutanovca. Kako vidite ova diplomatska kadriranja, šta su mogući ciljevi njihovih diplomatskih misija i u kom pogledu Donaldu Trampu mogu biti važni Srbija i ovaj region?
ĐUKIĆ: Ambasador postupa u okviru mandata koje dobije. Sve preko toga je u domenu neobaveznog. Gospodin Brnović, preko oca poreklom iz Crne Gore, imaće za tako nešto zahvalan teren. Novi srpski ambasador u SAD dugo je i u potaji radio na svojoj ambasaduri.
Zapadni Balkan nije na prenatrpanoj agendi Donalda Trampa. Ako je suditi po prvim reakcijama (debata u SB OUN o BiH, kvinte) nova administracija sklona je održanju stabilnosti i predvidivosti. Ali Srbija kao najtrampiskija zemlja na svetu, kako je rečeno sa najvišeg mesta, ostaje da veruje u čuda.
MONITOR: Za neke „trampovce“ je veliko iznenađenje bila oštra reakcija državnog sekretara Marka Rubia na odluke Milorada Dodika i parlamentarne većine u RS.. Kako vidite ovu krizu u BiH i njenu perspektivu?
ĐUKIĆ: Po dostupnim elementima i analizama bosansko-hercegovačka kriza, generirana od strane predsednika RS, ulazi u prirodnu završnicu. Postojeća kriza neće se rešavati novom i većom krizom. Akutnu treba demontirati i dovesti do logičnog razrešenja. A to znači da međunarodna zajednica dovlači pojačanja da stvari postavi na svoje mesto, jer očito da domaći faktori za to nemaju snage. Valjda je sada svakome jasno da nadzor međunarodne zajednice u BiH nije slučajan.
MONITOR. EU se sve više uvjerava u nesigurnost transatlantskog saveza dok se bori da održi uticaj u postizanju mirovnog rješenja za rat u Ukrajini-za šta im je, očigledno, potrebna podrška Ujedinjenog kraljevstva i Vladimira Zelenskog. Do sada Trampova mirovna inicijativa nije dala značajnije rezultate. Da li je ovo ignorisanje Evrope od strane SAD, politički tajm-aut za Putina?
ĐUKIĆ: Tramp je uspeo da se posvađa sa američkim prijateljima, saveznicima, susedima. Kako misli bez saveznika? Sam? SAD nisu mogle same ni u Iraku, ni u Avganistanu… Tramp od Putina nije napravio prijatelja. SAD i RF su strateški rivali. Rusija se neće okrenuti protiv Kine. SAD ostavljaju Evropu, ali i Amerika ostaje bez Evrope, najvećeg, najvažnijeg saveznika. Evropa je to shvatila i gradi nezavisnu poziciju posebno. To nužno ne znači kidanje transatlantskog savezništa i evro-američkih veza. Zapadne podele ide na ruku Putinu, a upad u Ukrajinu testira novi evropsku snagu. Tim pre jer Trampov mirovni plan klizi ka neuspehu. Putin želi mir pod svojim uslovima.
MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnje domete nove administracije SAD, posebno Trampovo insistiranje na naglašavanju uloge carinske politike u spoljnopolitičkoj aktivnosti kao i „rivijera“ mirovni plan za Bliski istok i najnovije prijetnje bombardovanjem Irana u vezi sa Trampovom verzijom novog nuklearnog sporazuma?
ĐUKIĆ:: Mnogo, premnogo je frontova otvorila američka administracija. Mislim da se precenjuju američke sposobnosti. Neka se osvrnu na nedavnu istoriju, Vijetnam, Avganistan, Irak… Osiona ekonomska politika Donalda Trampa, „carinski rat“ mora doći na naplatu, ekspanzionizam, oligarhijski kapital. Zemlja koju je izgradio liberalizam, pribegava protekcionizmu, a to već vodi stagnaciji, recesiji, inflaciji.Trampove mere Americi donose kontramere. Trampova Amerika pogrešno misli da celom svetu može diktirati, od Gaze praviti plaže, da se upustiti u rat protiv Irana a sama je uništila zaključeni nuklearni sporazum…
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


ZARADE U PRAVOSUĐU: Vrh i preko četiri hiljade, ostali duplo manje

KOLIKO KOŠTA LOŠ KREDITNI REJTING CRNE GORE: U vrtlogu zaduživanja

POTPISAN SPORAZUM VLADE I UJEDINJENIH ARAPSKIH EMIRATA: Čekajući Skupštinu
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
DRUŠTVO3 sedmice
MILIONI ZA PLAŽE CRNOGORSKOG PRIMORJA: Arapska kompanija gazdovaće sa 10 ulcinjskih plaža