Istinskom predanošću došle smo do kruga koji prikazuje patološki odnos između majke i ćerke, onaj koji guši, zatvara, kida slobodu i oblikuje ženu u onu koja trpi, pati, podnosi i ostaje
Koreodrama U amanet, koreografkinje Tamare Vujošević Mandić, četvrta je predstava u produkciji FIAT-a od njegove obnove 2013. godine. U predstavi igraju glumica Julija Milačić Petrović Njegoš i balerina Ana Babac. Dramaturškinja je Stela Mišković, dizajn plakata i programa potpisuje dizajnerka Iva Ivanović, a fotograf je Duško Miljanić. U autorskom projektu Tamare Vujošević Mandić propituje se pojam straha kroz patološki odnos majke i kćerke: posesivnost, strah i sadizam majke i kćerkinu introvertnost i čežnju za slobodom.
MONITOR: U teatru sve počinje izborom teksta, a u predstavi ,,U amanet” obrađujete veoma kompleksnu temu, ne samo za ovaj geografski prostor. Kažite mi o ideji, procesu nastanka predstave?
MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Korona nas je zaključala i potreba za duševnom hranom je nadjačala strah – moja potreba da tijelo progovori, Tamarina da pokretom kaže, žena kao centar univerzuma, Stela kao naš glas, Ana kao glina – uloga ćerke, ja kao vajar – uloga majke. Alternativa i kuća u kojoj smo se našle – FIAT. Razgovori su bili dugi i česti. Odlučile smo se na odnos o kom se najmanje govori – majka i ćerka. Patrijarhat kao teret, kao okov, kao srž problema u oblikovanju ženske individualnosti. U pravu ste, ovo nije problem Balkana, ovo je problem cijelog svijeta, to je i bio sasvim dovoljan razlog da se pustimo i istražujemo zatvoreni ženski svijet. Imale smo 49 proba i 50. koja je bila premijera. Proces je djelovao kao terapija na sve nas. To je rijetkost postala u pozorištu zbog čega je meni ovo jedan od izuzetno važnih procesa u sazrijevanju glumačkog bića. Prvo što kroz pokret govorim – tijelo je govorni aparat tako da se i misao sprovodi kroz nov sasvim drugačiji sistem.
MONITOR: Koliko Vam je bilo zahtjevno prikazati tu ograničenu slobodu kroz bol i strah, bez muzike i lišenosti klasičnog dijaloga i da se pritom ne trudite da išta bude zabavno?
MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Bilo je teško izbjeći ilustraciju, patetiku, agresiju… Bilo je teško postići čistotu i preciznost. Bilo je izuzetno teško navići se da su disanje, koraci i zvuci pokreta jedina muzička podrška, a svjetlo tehnička. Velike količine materijala i priča koje smo razmjenjivale u grupi i donosile iz svakodnevnih razgovora sa prijateljicama, sestrama, majkama otvarale su svijet koji se povremeno dojmio kao rupa bez dna, koju je teško zaokružiti. Ipak istinskom predanošću došle smo do kruga koji prikazuje patološki odnos između majke i ćerke, onaj koji guši, zatvara, kida slobodu i oblikuje ženu u onu koja trpi, pati, podnosi i ostaje. U onu kojoj je od prvog koraka svaki sljedeći izmjeren i namijenjen tuđim ciljevima. Paradoks da ona iz čije si utrobe vukla sokove života od tebe pravi pticu osuđenu na kavez razlog je postojanja predstave U amanet.
MONITOR: Koliko je presudno da umjetnici ne budu suzdržani, da obrađuju goruće teme i stvaraju djela koja bude potrebu za promišljanjem i promjenama?
MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Artivizam podrazumijeva borbu za bolje društvo kroz umjetničko izražavanje. Umjetniku je najšire polje djelanja u odnosu na „običnog“ čovjeka, a i put do njegove suštine je blizak intimi, a intima je pipavo polje. Ako se uspije doprijeti duboko do njenog izvora onda je lako usaditi sjeme pitanja, promišljanja, oblikovanja, mijenjanja, a i pročišćenja. Kroz uloge glumci mogu i moraju da obrađuju goruće teme i stvaraju likove koji su transcendentalni. Likove koji nas valjaju sa jedne na drugu stranu i ne dopuštaju nam da iz prostora u kom se odigravala izlazimo ravnodušni. Mislim da je vrijeme pogodno za Brehta, već dugo mi se mota po glavi.
MONITOR: Danas je važno konstantno pričati o položaju žena, ali da li se išta suštinski mijenja?
MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Važno je da se govori, i govori se… Nedovoljno, ali svakako jeste glasnije. Da li se društvo promijenilo prema ženi – nije, institucije – nisu, ali čini mi se da se žena mijenja, budi iz potlačenog položaja i ima potrebu da govori… To je malen, ali važan korak za žene u Crnoj Gori. Važan, jer ako ne opominjemo, ako ne usmjeravamo, ako ne vapimo za konstantnim napretkom kako na ličnom tako i na društvenom nivou, bojim se da ovom društvu nema spasa. Sigurna sam da bi naša država bila mnogo naprednija da je na odgovornim funkcijama veći broj žena!
MONITOR: Svi koji prate teatar, ali i umjetnost, svjesni su značaja FIAT-a za ovu zemlju, ali i širi prostor. I ranije ste sarađivali sa ovim festivalom i radili predstavu. Kažite mi o važnosti postojanja alternativnog pozorišnog izraza u Crnoj Gori.
MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Razbijamo konvencionalno… Rušimo patrijarhat… Donosimo mogućnosti za sagledavanje šire slike. Izlazimo iz kutije i ulazimo u svijet bez pravila, u svijet gdje ne postoji samo jedno čitanje i samo jedan zaključak. Nažalost sve gore navedeno je čest gost u pozorištu danas. FIAT je svijet i ako zaista želimo da se otvorimo svijetu, on kao festival mora da postoji, sa mnogo većom finansijskom podrškom. Pored toga FIAT mora da stvara i ima svoju produkciju. Jer ako želimo da njegujemo dušu i djecu učimo širin, alternativa je teren na koji moraju ranije istrčati. Da je to shvaćeno ranije, danas ne bi gledali slike koje nas svakodnevno sijeku.
MONITOR: S obzirom da ste članica ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta, koliko vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?
MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Voljela bih da kod nas postoji mogućnost razmjene glumaca između ansambala u CG, i ne samo kod nas već i šire. Tako bi se kreativna energija konstantno obnavljala, učili bismo od saradnika, različitih radnih prostora, sakupljali materijale iz različitih životnih sredina. Prija mi promjena, koliko god smatram CNP svojom kućom, „svetim tlom“ na kom rastem i oblikujem se svakom ulogom iznova. Ipak, promjene su zdrave i jedino uz njih možemo da napredujemo i popravljamo se. Uz Amanet sam porasla, imala sam kolege sa kojima sam savršeno sarađivala i, što je bitnije, učila sam i naučila, možda bolje reći „fotosintezirala“ se.
MONITOR: Za kraj mi kažite o Vašem pedagoškom radu. Naime, radite na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.
MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Radim kao saradnik na predmetu Gluma i predmetu Ples. Učim, i još na prvoj godini stidija shvatila sam da je gluma posao koji zahtijeva konstantan trening i svaka pauza loše utiče na djelove glumačkog aparata. Zbog toga, brzo nakon studija, u nedostatku posla, kada se otvorilo mjesto na akademiji, prijavila sam se i bila primljena kao saradnik na predmetu Pokret, zatim na predmetu Gluma pa na predmetu Ples. Sve ove godine pedagogija mi je bila pokazatelj koliko sam napredovala i kroz nju zajedno sa studentima učila sam i tražila ključeve za otvaranje novih sredstava u svom glumačkom izrazu. Čini se nevjerovatnim koliko možete pomjeriti lične granice pokušavajući da pomjerite njihove. Koliko zajedničkim djelovanjem i oblikovanjem njihovih aparata otkrivate sopstvene mane i propuste. Studenti FDU-a su čisti, tek obrušeni dijamanti, koji vape za kreativnim prostorima. Koji moraju dobiti svoju scenu, za koje Univerzitet mora imati više sluha i u koje se mora ulagati. Svake godine sa FDU-a izlazi veliki broj mladih, talentovanih glumaca, koji, nažalost, zbog manjka radnih mjesta, projekata, prostora za djelanje ostaju izgubljeni i odbačeni. Dok naše društvo bude gledalo glumce kao zabavljače, glumu kao hobi i umjetnost kao „bacanje para“ mladi talentovani ljudi odlaziće iz Crne Gore, a duša naše države polako će nestajati kao dim. Na nama je da ne dozvolimo površnosti da se uvalja u svaku poru crnogorske kreativnosti.
Miroslav MINIĆ