Povežite se sa nama

INTERVJU

JULIJA MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Proces kao terapija na sve nas

Objavljeno prije

na

Istinskom predanošću došle smo do kruga koji prikazuje patološki odnos između majke i ćerke, onaj koji guši, zatvara, kida slobodu i oblikuje ženu u onu koja trpi, pati, podnosi i ostaje

 

Koreodrama U amanet, koreografkinje Tamare Vujošević Mandić, četvrta je predstava u produkciji FIAT-a od njegove obnove 2013. godine. U predstavi igraju glumica Julija Milačić Petrović Njegoš i balerina Ana Babac. Dramaturškinja je Stela Mišković, dizajn plakata i programa potpisuje dizajnerka Iva Ivanović, a fotograf je Duško Miljanić. U autorskom projektu Tamare Vujošević Mandić propituje se pojam straha kroz patološki odnos majke i kćerke: posesivnost, strah i sadizam majke i kćerkinu introvertnost i čežnju za slobodom.

MONITOR: U teatru sve počinje izborom teksta, a u predstavi ,,U amanet” obrađujete veoma kompleksnu temu, ne samo za ovaj geografski prostor.  Kažite mi o ideji, procesu nastanka predstave?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Korona nas je zaključala i potreba za duševnom hranom je nadjačala strah – moja potreba da tijelo progovori, Tamarina da pokretom kaže, žena kao centar univerzuma, Stela kao naš glas, Ana kao glina – uloga ćerke,  ja kao vajar – uloga majke.  Alternativa i kuća u kojoj smo se našle – FIAT. Razgovori su bili dugi i česti. Odlučile smo se na odnos o kom se najmanje govori – majka i ćerka. Patrijarhat kao teret, kao okov, kao srž problema u oblikovanju ženske individualnosti. U pravu ste, ovo nije problem Balkana, ovo je problem cijelog svijeta, to je i bio sasvim dovoljan razlog da se pustimo i istražujemo zatvoreni ženski svijet. Imale smo 49 proba i 50. koja je bila premijera. Proces je djelovao kao terapija na sve nas. To je rijetkost postala u pozorištu zbog čega je meni ovo jedan od izuzetno važnih procesa u sazrijevanju glumačkog bića. Prvo što kroz pokret govorim – tijelo je govorni aparat tako da se i misao sprovodi kroz nov sasvim drugačiji sistem.

MONITOR: Koliko Vam je bilo zahtjevno prikazati tu ograničenu slobodu kroz bol i strah, bez muzike i lišenosti klasičnog dijaloga i da se pritom ne trudite da išta bude zabavno?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Bilo je teško izbjeći ilustraciju, patetiku, agresiju… Bilo je teško postići čistotu i preciznost. Bilo je izuzetno teško navići se da su disanje, koraci i zvuci pokreta jedina muzička podrška, a svjetlo tehnička. Velike količine materijala i priča koje smo razmjenjivale u grupi i donosile iz svakodnevnih razgovora sa prijateljicama, sestrama, majkama otvarale su svijet koji se povremeno dojmio kao rupa bez dna, koju je teško zaokružiti. Ipak istinskom predanošću došle smo do kruga koji prikazuje patološki odnos između majke i ćerke, onaj koji guši, zatvara, kida slobodu i oblikuje ženu u onu koja trpi, pati, podnosi i ostaje. U onu kojoj je od prvog koraka svaki sljedeći izmjeren i namijenjen tuđim ciljevima. Paradoks da ona iz čije si utrobe vukla sokove života od tebe pravi pticu osuđenu na kavez razlog je postojanja predstave U amanet.

MONITOR: Koliko je presudno da umjetnici ne budu suzdržani, da obrađuju goruće teme i stvaraju djela koja bude potrebu za promišljanjem i promjenama?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Artivizam podrazumijeva borbu za bolje društvo kroz umjetničko izražavanje. Umjetniku je najšire polje djelanja u odnosu na „običnog“ čovjeka, a i put do njegove suštine je blizak intimi, a intima je pipavo polje. Ako se uspije doprijeti duboko do njenog izvora onda je lako usaditi sjeme pitanja, promišljanja, oblikovanja, mijenjanja, a i pročišćenja. Kroz uloge glumci mogu i moraju da obrađuju goruće teme i stvaraju likove koji su transcendentalni. Likove koji nas valjaju sa jedne na drugu stranu i ne dopuštaju nam da iz prostora u kom se odigravala izlazimo ravnodušni. Mislim da je vrijeme pogodno za Brehta, već dugo mi se mota po glavi.

MONITOR: Danas je važno konstantno pričati o položaju žena, ali da li se išta suštinski mijenja?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Važno je da se govori, i govori se… Nedovoljno, ali svakako jeste glasnije. Da li se društvo promijenilo prema ženi – nije, institucije – nisu, ali čini mi se da se žena mijenja, budi iz potlačenog položaja i ima potrebu da govori… To je malen, ali važan korak za žene u Crnoj Gori. Važan, jer ako ne opominjemo, ako ne usmjeravamo, ako ne vapimo za konstantnim napretkom kako na ličnom tako i na društvenom nivou, bojim se da ovom društvu nema spasa. Sigurna sam da bi naša država bila mnogo naprednija da je na odgovornim funkcijama veći broj žena!

MONITOR: Svi koji prate teatar, ali i umjetnost, svjesni su značaja FIAT-a za ovu zemlju, ali i širi prostor. I ranije ste sarađivali sa ovim festivalom i radili predstavu. Kažite mi o važnosti postojanja alternativnog pozorišnog izraza u Crnoj Gori.

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Razbijamo konvencionalno… Rušimo patrijarhat… Donosimo mogućnosti za sagledavanje šire slike. Izlazimo iz kutije i ulazimo u svijet bez pravila, u svijet gdje ne postoji samo jedno čitanje i samo jedan zaključak. Nažalost sve gore navedeno je čest gost u pozorištu danas. FIAT je svijet i ako zaista želimo da se otvorimo svijetu, on kao festival mora da postoji, sa mnogo većom finansijskom podrškom. Pored toga FIAT mora da stvara i ima svoju produkciju. Jer ako želimo da njegujemo dušu i djecu učimo širin, alternativa je teren na koji moraju ranije istrčati. Da je to shvaćeno ranije, danas ne bi gledali slike koje nas svakodnevno sijeku.

MONITOR: S obzirom da ste članica ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta, koliko vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Voljela bih da kod nas postoji mogućnost razmjene glumaca između ansambala u CG, i ne samo kod nas već i šire. Tako bi se kreativna energija konstantno obnavljala, učili bismo od saradnika, različitih radnih prostora, sakupljali materijale iz različitih životnih sredina. Prija mi promjena, koliko god smatram CNP svojom kućom, „svetim tlom“ na kom rastem i oblikujem se svakom ulogom iznova. Ipak, promjene su zdrave i jedino uz njih možemo da napredujemo i popravljamo se. Uz Amanet sam porasla, imala sam kolege sa kojima sam savršeno sarađivala i, što je bitnije, učila sam i naučila, možda bolje reći „fotosintezirala“ se.

MONITOR: Za kraj mi kažite o Vašem pedagoškom radu. Naime, radite na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Radim kao saradnik na predmetu Gluma i predmetu Ples. Učim, i još na prvoj godini stidija shvatila sam da je gluma posao koji zahtijeva konstantan trening i svaka pauza loše utiče na djelove glumačkog aparata. Zbog toga, brzo nakon studija, u nedostatku posla, kada se otvorilo mjesto na akademiji, prijavila sam se i bila primljena kao saradnik na predmetu Pokret, zatim na predmetu Gluma pa na predmetu Ples. Sve ove godine pedagogija mi je bila pokazatelj koliko sam napredovala i kroz nju zajedno sa studentima učila sam i tražila ključeve za otvaranje novih sredstava u svom glumačkom izrazu. Čini se nevjerovatnim koliko možete pomjeriti lične granice pokušavajući da pomjerite njihove. Koliko zajedničkim djelovanjem i oblikovanjem njihovih aparata otkrivate sopstvene mane i propuste. Studenti FDU-a su čisti, tek obrušeni dijamanti, koji vape za kreativnim prostorima. Koji moraju dobiti svoju scenu, za koje Univerzitet mora imati više sluha i u koje se mora ulagati.  Svake godine sa FDU-a izlazi veliki broj mladih, talentovanih glumaca, koji, nažalost, zbog manjka radnih mjesta, projekata, prostora za djelanje ostaju izgubljeni i odbačeni. Dok naše društvo bude gledalo glumce kao zabavljače, glumu kao hobi i umjetnost kao „bacanje para“ mladi talentovani ljudi odlaziće iz Crne Gore, a duša naše države polako će nestajati kao dim. Na nama je da ne dozvolimo površnosti da se uvalja u svaku poru crnogorske kreativnosti.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Nedodgovorno se zapostavlja značaj pomirenja u regionu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju

 

 

TXT: MONITOR: HRA i Centar za ženska prava osudili su napad Zorana Ćoća Bećirovića na novinarku Pobjede Anu Raičković, kao apsolutno neprihvatljiv čin nasilja.  Kako vidite dosadašnje reakcije nadležnih i šta bi država morala da učini? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Reagovanje nadležnih je onakvo kakvo treba da bude. Državni vrh je jednoglasno osudio napad, policija je u saopštenju posebno naglasila da želi da unaprijedi bezbjednost novinara, osumnjičeni su odmah privedeni, zadržani i određen im je pritvor zbog opasnosti od ponavljanja djela, jer su izrečene ozbiljne prijetnje novinarki i njenom sinu, i mogućeg uticaja na svjedoke. Sada je važno da procesuiranje bude efikasno, da se postupak ne razvodnjava godinama kao što se dešava. Krivični zakonik od 2021. propisuje strožije kazne za napade na novinare, ali je važno i da se vidi da pravni sistem funkcioniše i da se postupci vode u razumnom roku. Zabrinjava što je ovo sudeći po Sindikatu medija već 18. incident na štetu novinara ove godine.

Reakcije na ovaj događaj, koji nije smio da se desi, pokazuju i dvije karakteristične pojave. Prvo, u javnosti su prisutne naglašene osude napada na novinarku od strane muškog dijela društva, posebno zbog toga što je sve počelo intenzivnim dobacivanjem uvreda ženi iz mraka od strane trojice muškaraca. Važna je ta osuda, jer se naši dječaci moraju učiti novim i mnogo boljim obrascima ponašanja. U tom smislu je ohrabrujuće i svjedočenje novinarke Raičković da sin Bećirovića ni na koji način nije učestvovao u napadu ili vrijeđanju. Druga, razočaravajuća pojava, je to što iako je bilo očevidaca, niko nije pokušao da se umiješa, zaštiti novinarku i spriječi napad, niti je iko drugi, osim nje, pozvao policiju, a to je najmanje što je moglo da se uradi, makar anonimno.


MONITOR: Promocija mržnje, zajedno s mizoginijom i religijskim fanatizmom, sve je prisutnija u crnogorskom društvu, upozorili ste na Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Šta to govori o ovom društvu, njegovim vlastima i institucijama? 

GORJANC-PRELEVIĆ:Uvijek su državni zvaničnici i političari ti koji kreiraju atmosferu, kako mirnodopsku, tako i ratničku. Ova sad nažalost više vuče na ovu drugu. Mislim da se veoma neodgovorno zapostavlja značaj pomirenja u regionu i za crnogorsko društvo i za odnose sa susjedima, a i za učlanjenje Crne Gore u Evropsku uniju. Odnosi sa Hrvatskom su bez ikakve potrebe na najnižem nivou od devedesetih, samo zato što je to odgovaralo vlastima u Srbiji. Sad se ponovo zloupotrebljava slučaj zločinca Balijagića, koji je u bjekstvu, za potpirivanje međuvjerskih i međuetničkih sukoba na sjeveru Crne Gore. Politika da se namjerno nanosi šteta Crnoj Gori na njenom putu ka EU je očigledna. Svi pomagači takve politike su protivnici članstva Crne Gore u EU, kako god da se zvanično predstavljaju. Zanimljivo je i da aktivno bježe od optužbi nadležnih za govor mržnje, bilo tako što se kriju iza imuniteta, kao Marko Kovačević, ili tako što se ne registruju kao mediji u Crnoj Gori, kao portali koji slede politiku srpskih i ruskih vlasti.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PROFESOR EVROPSKOG PRAVA I PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE IZ BEOGRADA: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona nepredvidiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trampov pristup će ohrabriti „orbanovsku desnicu“ u Evropi- i možda pojačati neslogu. S druge strane, njegov negativni odnos odnosno ignorisanje EU, možda može da proizvede i efekat veće kohezije država članica- kako se to, na primjer, desilo u slučaju „bregzita“

 

 

MONITOR: Nakon pogibije 14-oro ljudi na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, organizovani su protesti na koje je vlast reagovala privođenjima i hapšenjima. Mnogima je sve to izgledalo kao repriza događaja iz decembra 2023. Hoće li se, i ovog puta, pokazati da vlast ima uspješan način da suzbije nezadovoljstvo i revolt građanstva?

LOPANDIĆ: Radi se verovatno najvećoj nesreći ovog tipa koja se pamti u Srbiji. Nesreća se desila nakon velike rekonstrukcije stanične zgrade, koju su vlasti dva puta svečano otvarale. Ovo je skandaloznan slučaj, gde se mešaju različiti nivoi odgovornosti javnih vlasti i privatnih firmi uz učešće stranaca, veliki novac i korupcija, kao i drastična nekompetentnost i neodgovornost. Gotovo rendgen slika načina na koji SNS vlada Srbijom. Malo – malo, pa nam se nešto sruši na glavu – bilo fizički ili simbolično. Od nesreće prošlo je već dosta dugo a da još niko od odgovornih investitora, izvođača ili nadležnih za nadzor nije čak ni pritvoren – sa izuzetkom aktivista koji su učestvovali u protestima zbog nesreće. Građani su s razlogom besni, a vlasti su odgovorile uobičajenim manipulacijama i odugovlačenjem. SNS je ubacio svoje ekipe da tokom velikog protesta u Novom Sadu prave štetu, kako bi za to optužili organizatore. Već viđen scenario. Nezadovoljstvo i revolt građana neće stati jer ni vlast neće prestati da proizvodi nepočinstva i skandale u serijama.

MONITOR: U izvještaju EK o napretku Srbije, nije primijećen značajan pomak. Ministarka Tanja Miščević očekuje otvaranje novog klastera do kraja godine, mada je to sasvim neizvjesno…Nakon toga, Aleksandar Vučić u obraćanju na samitu Evropske političke zajednice, više  puta je insistirao na strateškom pristupu u politici proširenja, u kontekstu globalnih promjena. Kako vidite dinamiku Srbija-EU i politiku proširenja?

LOPANDIĆ: Vučićeva politika je -u strateškim pitanjima, Srbiju dovela od parole „i Kosovo i EU“ do rezultata „ni Kosovo, ni EU“. Srbija se od 2021. godine nije pomerila u pregovorima sa EU. Ipak, zapazivši sa kašnjenjem da se geopolitička situacija u Evropi i svetu menja-a da je politika proširenja EU oživela, uključujući vesti o napretku Crne Gore i Albanije, Vučić obnavlja priču o ulasku Srbije u Uniju (ranije je samo ponavljao da smo „na evropskom putu“). Osim toga, već neko vreme je primetno tzv. puzajuće okretanje režima ka „političkom zapadu“, što se objašnjava nastojanjem vlasti u Beogradu da očuvaju zapadnu naklonost popuštanjem u nekim bitnim pitanjima (poput odnosa prema Kosovu u „dijalogu“ Beograd- Priština), kao i angažovanjem ili rasprodajom nacionalnih resursa (koncesija za kopanje litijuma, nabavke vojnih aviona u Francuskoj) i drugim merama, poput pomoći i prodaje oružja Ukrajini, jačanja saradnje sa Izraelom… Najnoviji izveštaj Evropske komisije potvrđuje utisak da u Srbiji nema bitnijeg napretka, što znamo. Geopolitika je bitna ali bitne su i reforme u suštinskim pitanjima demokratije, vladavine prava, slobode medija i sl., a u tome režim neće popustiti osim kada na to bude prisiljen. Sa Planom rasta za Zapadni Balkan EU je uvela jedan novi sistem „štapa i šargarepe“ u vidu direktne veze između obećanih koraka u reformama i isplate finansijske podrške. Videćemo kako će to funkcionisati u praksi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN JOVIĆEVIĆ, REDITELJ I TEORETIČAR FILMA: Topli film

Objavljeno prije

na

Objavio:

Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posjedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan slijed. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir

 

Hibridni dokumentarac Topli film Dragana Jovićevića bavi se kvir fenomenom kroz čak 38 naslova iz jugoslovenske i srpske kinematografije. Topli film imao je premijeru u Solunu, a prikazan je na mnogim festivalima – u Splitu, Paliću, Novom Sadu, Bangkoku, Pekingu, Berlinu, Londonu, Tel Avivu, Ljubljani, Sarajevu, Hagu… Podgorička publika mogla je da ga pogleda na UnderhillFestu i na Nedjelji prajda.

Dragan Jovićević je doktorirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu iz oblasti teorije filma, a osnovne studije završio i na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Autor je kratkih filmova, video radova i instalacija. Osnivač je nezavisne produkcijske kuće Greifer. Objavio je nekoliko filmskih knjiga, jedan roman, brojne kratke priče, pripovijetke, naučne studije i eseje. Urednik je rubrike Kultura u nedeljniku Radar. Ranije je istu funkciju obavljao u NIN-u, Danasu, a bio je i urednik dokumentarnog programa na TV Avala. Takođe je filmski kritičar Radio televizije Srbije.

MONITOR: U istoriji jugoslovenske i srpske kinematografije pronašli ste 65 filmova sa kvir tematikom. Zanimljiv je podatak, koji je na samom početku „Toplog filma“, da postoji scena poljupca dvojice muškaraca u filmu  Čiča Ilije Stanojevića iz 1911. godine. Šta Vas je inspirisalo da se bavite kvir odnosima kroz istoriju kinematografije?

JOVIĆEVIĆ: Više toga. Prvo, Topli film je logičan produžetak mojih ranijih teorijskih radova u kojima sam se bavio reistorizacijom jugoslovenske i kasnije srpske kinematografije, iz različitih perspektiva. Tako sam 2014. napisao knjigu Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike s Jovanom Ristićem u kojoj smo tražili sve momente gde je fantastika ušla u ovdašnje filmove i otkrili još impozantniji broj od gotovo 250 filmova, što dugih što kratkih. Odmah zatim, doktorirao sam na Fakultetu dramskih umetnosti sa tezom o žanrovima u srpskoj kinematografiji, što je objavljeno i kao knjiga nekoliko godina kasnije. Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan sled. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir. I naravno, sasvim mi je jasno da će to biti film a ne knjiga ili naučna publikacija, jer  su kvir likovi prosto filmičniji. S druge strane, često čujemo priču o cenzuri nekog filmskog sadržaja zbog gej likova, da je neki glumac odbio da igra gej osobu ili da mlade reditelje te tematike, koje su goruće u svetskoj kinematografiji, uopšte ne interesuju. Ili ih interesuju, ali ne dobijaju finansijsku podršku za njihovo nastajanje. To je sve otvorilo pitanje homofobije, kojim sam na drugom planu hteo da se ovim filmom bavim.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo