INTERVJU
Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost
Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor onlineNema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu
MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?
MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.
MONITOR: Da li postoji sličnost između „nacionalističkog revanša“ u zemljama Istočnog bloka posle 1989. i naših nacionalizama koji su bili okidač za mobilizaciju čiji je rezultat bio tragični raspad SFRJ-a?
MARKOVINA: Jugoslavenski slučaj je avangarda onoga što sada gledamo u Europi, a tu prvenstveno mislim na uspon postfašizma i drugih oblika radikalne desnice te obnovljenog klerikalizma. Stoga, ako to imalo tješi, mi smo već prošli najgore. Pravi problem je taj što do tog revanša ne bi ni došlo da ga nisu proizveli nominalni komunisti i visokopozicionirani članovi partije. Žao mi je što to moram reći, ali SKJ je sa svim svojim republičkim partijama ključni krivac za ovo što nam se dogodilo. Ulični nacionalisti, akademici, crkva i pisci došli su tek kao nadogradnja. Međutim, mislim da je potpuni izostanak samopoštovanja ovdašnjih društva koji je nastupio nakon raspada zemlje, najgori ishod čitavog procesa, kada razgovaramo o ovome. I sada svi mi ovdje, umjesto da se ponosimo na specifičnost jugoslavenskog NOB-a i činjenicu da smo sami oslobodili zemlju od fašizma i domaćih kolaboracionista, pristajemo na tu priču bivših zemalja Istočnog bloka o dva totalitarizma. A Hrvatska i Slovenija u toj istoj EU šute, kao da partizanska pobjeda nije njihova. Da tragedija bude veća, i dan danas su svi čelni ljudi Hrvatske, od Plenkovića do Milanovića, potomci partizana i opet ništa.
MONITOR: Ljevica, a Vi ste bili i predsjednik stranke Nova ljevica, u velikoj je defanzivi u regionu. Govorili ste da socijal-demokratske stranke koje su u većini država naslijedile značajan deo članstva i resursa republičkih komunističkih partija, nisu uspele da se sačuvaju od komformizma i prihvatile su dominantno raspoloženje i „diktat“ novih nacionalističkih partija. Da li je to samo napredovanje konformizma iz vremena SFRJ-a, kada su neke od tih partija „branile republičke interese?“
MARKOVINA: Prije svega moram reći da se osjećam puno bolje otkad sam se povukao iz aktivne politike i jednostavno nisam najbolja adresa za razgovor o budućnosti ljevice, jer ne želim demoralizirati ljude koji se lome oko toga da je iznova uspostave i u tome, barem u Sloveniji i Hrvatskoj donekle i uspijevaju. Mislim, naravno na uspjeh Levice u Sloveniji te koaliciju oko Možemo, koja uključuje i Novu ljevicu u Hrvatskoj. Međutim, još će dugo vremena proći dok istinska lijeva pozicija ne napusti marginu. Kako ovdje, tako i u Europi. Što se tiče oportunizma socijaldemokratskih nasljednica partije, kao što sam već rekao maloprije, ta partija se još puno prije raspada zemlje pretvorila najvećim dijelom u partiju oportunista i karijerista, koji s avangardnim korijenima partije nisu imali ništa. A politiku, čak više od ideja, čine ljudi. Nakon svega, tu nisu ostali kvalitetni kadrovi, a o idejama da ne govorim. Njih više uopće nema. Ostala je tek rasprava o tehnologiji vladanja.
MONITOR: Sigurno ste u toku sa velikom ujdurmom oko najnovijeg “non pejpera” koji je, navodno, potekao iz kabineta slovenačkog premijera Janeza Janše. Kakav je Vaš odnos prema tajanstvenim okolnostima nastanka ovog „papira“ i njegovom sadržaju?
MARKOVINA: S obzirom da živim između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u kojoj provodim uvjerljivo najviše vremena u posljednje vrijeme, mogu reći da sam duboko nesretan zbog stalnog vraćanja na ratne teme i pitanje granica, na atmosferu paranoje i histerije koja se oko toga stvara i na činjenicu da nas se niti 25 godina nakon rata ne pušta da izgradimo normalan život. Naivnost mojih drugova s ljevice koji se svaki put uhvate na ovaj mamac je pak posebna priča. Ukratko, nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema niti ikakvog smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu.
MONITOR: Ako ostavimo po strani „teorije“ o zavjeri, interesantno je da se baš Janša pominje kao njegov autor, a Slovenija će predsjedavati Savjetom EU u drugoj polovini ove godine. Da li uticajni politički i biznis krugovi u EU, zajedno sa našim „balkanskim prinčevima“, već izvesno vrijeme razgovaraju o „planu B“ za višegodišnje političke krize?
MARKOVINA: Odgovorio sam maloprije na to pitanje, a i napisao sam veći tekst na Telegramu o ovoj temi. Jednostavno, mislim da je ta tema besmislena i da je svako zadržavanje na njoj kontraproduktivno. Život je jedan i mi čitave generacije opterećujemo s ratom iz devedesetih, a sjetimo se gdje je Jugoslavija bila 1970. godine, s istim odmakom od rata. Neće doći do promjene granica, štoviše, Bosna i Hercegovina se nije raspala ni kad se ozbiljna ratna mašinerija pokrenula da se to dogodi. Ne postoje nikakve naznake da je to moguće, niti da EU ima takvu vrstu politike. A to što postoji radikalna neliberalna desnica sa svojim snovima o novom europskom poretku, a postoji, je sasvim druga tema.
MONITOR: Da li Vas iznenađuje što su na lokalnim izborima u Mostaru, u decembru prošle godine, najviše glasova dobile tri partije koje su dominirale i 12 godina ranije. Ni izbor gradonačelnika Mostara nije bio iznenađenje. Kakav je doprinos institucije Visokog predstavnika i međunarodne zajednice u BiH, posebno kada se radi o ponovnom povezivanju ljudi?
MARKOVINA: Ne iznenađuje me niti najmanje. Uostalom, broj ljudi koji glasaju za nacionalističke partije u Bosni i Hercegovini pa i Mostaru, praktično je isti od ‘90. do danas. Tek između 20 i 25 posto ljudi nije podržavalo i ne podržava nacionaliste i nema potrebe da se lažemo više oko toga. Ono što je pak poražavajuće u Mostaru, u kojem sam proveo čitavu ovu zimu, jeste ogroman nesrazmjer između medijske slike koja izgleda kao da grad živi dubinsku podjelu i na rubu incidenta i stvarnosti koja je takva da se u gradu potpuno normalno živi, da ljudi normalno komuniciraju i druže se te da je čak i kampanja protekla bez većih incidenata. Drugim riječima, kad ljude pustite na miru i ne maltretirate ih s velikim temama, oni će i dalje glasati za svoje, ali će normalno živjeti i ponašati se prijateljski između sebe. I to nema nikakve veze s međunarodnom zajednicom i njenim potezima, nego s činjenicom da je Mostar oduvijek bio i ostao višenacionalan grad i da je ljudima, unatoč svemu, prirodno živjeti zajedno.
Sve tri strane u BiH moraju u nečemu popustiti
MONITOR: Svojevremeno je Fra Marko Oršolić rekao da bi Dejtonski sporazum trebalo prvo realizovati po nekim suštinski bitnim odredbama (kao što je povratak raseljenih i protjeranih ljudi), pa ga onda mijenjati ili ukinuti. Da li je, i ta nemoć da se ljudi u značajnijem broju vrate u svoje stare krajeve, doprinijela da autori ove non-pejper kartografije misle da mogu imati uspjeha, „na ovaj ili na onaj način?“
MARKOVINA: Apsolutno je jasno da je činjenica što se upravo ta odredba Dajtona o povratku svih ljudi svojim kućama nije desila, ključni problem čitave priče. Međutim, nije li malo cinično, da to zapravo više nitko ne spominje. Čitav problem Bosne i Hercegovine je nespremnost da se postigne kompromis iznutra, a ta nespremnost potiče od ideje da je moguće vratiti stvari na stanje prije rata i da će nekakva imaginarna međunarodna zajednica dati za pravo samo jednoj strani ili politici. Čak i kad bi takvo nešto bilo moguće, a nije, jednostavno je tek u tim okolnostima neodrživo da imate ozbiljan broj nezadovoljnih ljudi, a očekujete funkcionalnu zemlju. Ukratko, sve tri strane moraju u nečemu popustiti. Naravno, da je do ovakvih odnosa došlo zahvaljujući užasnim zločinima, logorima, etničkim čišćenjem pa i genocidu, ali stvari se više neće demografski promijeniti. Sad smo u 26. godini nakon okončanja rata i tko se mislio vratit, vratio se. Ovo je sada to i jedino što bi bilo lijepo da ovo prihvatimo kao realnost i probamo u njoj naći najmanji zajednički nazivnik. To podrazumijeva kompromis i slobodnu raspravu bez histerije i optužbi za nacionalnu izdaju. Što je nemoguće jer su svi napravili sve da odgoje isključive zajednice i birače.
Ljudi u Crnoj Gori se moraju dogovoriti kakvu zemlju i društvo žele
MONITOR: Jedan ste od 800 poznatih ličnosti koje su potpisale Apel za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori, prošle godine. U međuvremenu, DPS je izgubio većinu u crnogorskom parlamentu, a novu Vladu su formirale tri opozicione koalicije. Zašto je alternativa mejntrim politikama u ex-yu državama toliko slaba, a kad je i ima u vlasti, ona je u velikoj manjini?
MARKOVINA: Sve ovo što sam napisao za Bosnu i Hercegovinu, vrijedi i za Crnu Goru. Ljudi unutar zemlje se moraju dogovoriti o tome kakvu zemlju i društvo žele. Što je prilično nemoguće u situaciji kada su strasti ogromne, a pozicije nepomirljive, kako je u Crnoj Gori danas. Razlog zbog kojeg sam potpisao Apel jeste činjenica da je taj potpuno nepromijenjeni agresivni nacionalistički klerikalizam koji je sa skoro pa istom retorikom nastupao i zazivao devedesete, opet stekao ozbiljnu političku moć. I inače mislim da je uspostava klerikalizma i monopola vjerskih zajednica nad društvenim i političkim životom jedna od gorih stvari koja se desila, a konkurencija je po tom pitanju ogromna.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
IN MEMORIAM: DR MILENKO POPOVIĆ: Čovjek analitičke misli, pouzdane riječi i odgovornog djela
-
Između bankrota i stida
-
Život piše obmane
-
AVANTURISTIČKI CENTAR MOJAN: Biser podno Komova
-
ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću
-
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XX): Vrijeme je teško, poslovi stali
INTERVJU
MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti
Objavljeno prije
6 danana
20 Decembra, 2024Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije
MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?
VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.
Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…
Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura, krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a, neproduktivna potrošnja je povećana.
MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?
VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.
Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.
Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu
Objavljeno prije
6 danana
20 Decembra, 2024Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima
MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?
ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.
MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?
ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari
Objavljeno prije
2 sedmicena
13 Decembra, 2024I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam
MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?
PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.
Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.
I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.
O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.
Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.
MONITOR: Koliko to sada shvataju?
PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.
Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.
Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega. Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”
Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.
MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?
PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.
MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?
PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.
Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj
ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.
Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.
MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?
PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.
Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.
Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne
-
DUHANKESA / prije 2 sedmice
O “evropskom kršćanstvu“ i “neevropskom islamu“
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Ugled
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Toplomjer
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 3 sedmice
Poslednji Behemot
Milan Popović
-
DUHANKESA / prije 4 sedmice
Aporije anti-semitizma
Ferid Muhić
Novi broj
VLAST, OPOZICIJA, USTAVNI SUD: Udruženi proizvođači haosa
SUDBINA IZMJENA I DOPUNA PROSTORNO URBANISTIČKOG PLANA GLAVNOG GRADA: Kako Slaven kaže
BIVŠI MINISTRI POLJOPRIVREDE PONOVO NA METI SDT-A: Preoravanje DPS zaostavštine
Izdvajamo
-
FELJTON4 sedmice
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Odnošenje arheoloških predmeta
-
OKO NAS4 sedmice
POLOŽAJ OSOBA SA INVALIDITETOM: Briga samo u planovima
-
Izdvojeno4 sedmice
TRAGOM PISANJA MONITORA O NOVOM STUDENTSKOM DOMU: Vladino čišćenje
-
INTERVJU4 sedmice
SARA KURGAŠ – KURGASHIAN, HIP-HOPERKA: Kroz muziku odgovaram na sopstvena pitanja
-
BAŠTE BRIGANJA4 sedmice
Ritam nerada
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Mutant
-
DRUŠTVO4 sedmice
BUDVA POSLIJE IZBORA: Poslovi ne smiju da stanu
-
INTERVJU3 sedmice
ANA VUKOVIĆ, SUTKINJA VRHOVNOG SUDA: Politika želi pravosuđe po svojoj mjeri