FELJTON
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XVII): Odlaganje projekta multimedijskog centra
Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor onlineProfesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Na susretu prilikom njegovog narednog boravka u Podgorici Ćano je bio ubijeđen da će obezbijediti sredstva za pokretanje televizije. Očekivao je da će u doglednoj budućnosti naplatiti dugove koje Montexu (ili nekoj od firmi u kojima je on glavni vlasnik) duguje Republika Tatarstan, s čijim predsjednikom se Ćano bio pobratimio. Rekao je da se radi o 65 miliona dolara. Ja sam se obavezao da ću pokrenuti redovnu proceduru za dobijanje frekvencija za radio i televiziju, da se ne dogodi da finansije i oprema budu obezbijeđeni, a frekvencija i licenci nema.
Dopuštajući da finansijska situacija može da se pogorša, riješio sam da oživim ideju da oko Millerove mašine napravimo skromnu štampariju radi ispomoći Monitoru. Zato sam u sljedeći izvještaj uključio i pitanje štamparije.
Ref: cano 07
27.09. 92.
Dragi Ćano,
- …Štamparija nije montirana već pet mjeseci. …
- … Monitor se mora očuvati … Politički, izvan C.G., on je dokaz da je politička opcija koja iza njega stoji realna politička snaga. …
- Televizija
Direktor TVCG se od mene krije od kad je Panić izjavio da će po povratku iz USA da uvede red u medijima i njihovom korišćenju. Činim što mogu kratkoročno, ali sam započeo redovnu proceduru za dobijanje … frekvencije.
U avgustu sam bio angažovao firme ovlašćene od Saveznog zavoda za saobraćaj i veze da izvrše kompjutersku simulaciju oblasti čujnosti, zavisno od reljefa i snage uređaja i moguće interferencije sa talasima koji se emituju na frekvencijama već registrovanim u Ženevi. Išao sam po planinama zajedno sa inženjerima i tehničarima nekoliko ovih firmi, da bih izgurao rokove i dobio što realniju cijenu njihovih usluga. Početkom jeseni mi se učinilo da je procedura na posljednjem koraku usporila. Našao sam načina da se sretnem sa Milanom Panićem. Vodio sam s njim i politički razgovor. Rekao sam mu da pravi grešku koju su činili svi srpski političari u dvadesetom vijeku, koji su se bavili crnogorskim pitanjem. Svi su razgovarali sa crnogorskim političarima koji žele uniju sa Srbijom. Međutim, šansu na uspjeh može imati samo dogovor koji je prihvatljiv i za independiste. Preporučio sam mu da razgovara sa Slavkom Perovićem. Panić je bio zadovoljan našim razgovorom. Obećao mi je da će pogurati izdavanje frekvencija za radio i televiziju po našem zahtjevu.
Posljednjeg dana oktobra dobio sam pismo od direktora The Jameson Entertainment Group i The Koerner Group (Mr. Charles G. Jameson III i Mr. Bruce Koerner) s kojima je Ćano trebao da realizuje projekat televizije. Tamo je stajalo da je Ćano dosad isfinansirao izradu projektne dokumentacije i da će produžiti da radi na kompletiranju potrebnih finansijskihi sredstava.
Poslije ovog pisma Ćana nijesam vidio do druge polovine januara naredne godine, tako da nijesam saznao prirodu aranžmana o kojima je pregovarao. Izgledalo mi je da uz pomoć ove dvije grupe pokušava da sklopi neki posao iz kojeg bi mogao da isfinansira projekat multimedijskog centra. Dva mjeseca kasnije Ćano je od mene telefonom zatražio da ovim ljudima napišem pismo u kojem bih podvukao da je osnivanje naše televizije projekat od prvorazrednog političkog značaja. Tražio je da pismo sličnog sadržaja (na engleskom) pošaljem i njemu, podvlačeći njegovu odgovornost što nije došlo do formiranja televizije, čime je usporeno jačanje demokratske opozicije. Poslao sam pisma i veliki multimedijski centar više nijesmo pominjali.
U pismu od 17. 08. 92. Ćano je indirektno postavilo pitanje nezavisnosti redakcije i autonomije novinara u odnosu na osnivače, sponzore i idenpendističke partije. Prvih godinu i po osnivači i sponzori prihvatali su autonomiju redakcije bez velikih primjedbi, iako su ponekad bili nezadovoljni pojedinim tekstovima. Ćanov zahtjev u avgustovskom pismu da objavimo govor integralno (koji nijesmo ispunili) bio je povod da mu u mom pismu objašnjavam prirodu nedjeljnika. Ostalo je da preciziramo odnos vlasnika i redakcije. Esad i ja smo smatrali da Monitor ima smisla jedino ako se pravi po profesionalnim kriterijumima. Tako će imati veći uticaj i više koristiti independističko-evropskom pokretu. To je potvrdila i činjenica da je uticaj Monitora bio višestruko veći od uticaja partijskog lista Liberal. Razmišljajući više puta o ovom problemu i razgovarajući sa Esadom, došao sam do zaključaka koje sam predočio Ćanu. Finansijer, odnosno vlasnik određuje izdavačku koncepciju lista, ali novinarstvo je profesija koja se obavlja po profesionalnim standardima i pravilima. Stoga redakcija mora da ima profesionalnu i uredničku autonomiju. Ona uspostavlja odnos sa javnošće i odgovara javnosti. Vlasnik ima pravo da se kritički osvrće na to da li redakcija ostvaruje definisanu koncepciju, ali ne i da ispostavlja imperativne zahtjeve koji znače narušavanje profesionalnih standarda i uredničke autonomije redakcije.
Pored ovih opštih pravila, postoje specifičnosti svojstvene samo Monitoru. Naši novinari nijesu došli u Monitor radi zaposlenja i plate. Oni su učesnici u zajedničkoj borbi za slobodu Crne Gore. Na Monitor moramo da gledamo ne samo kao na sredstvo za postizanje independističkih ciljeva, već i kao na dugoročni prosvjetiteljski projekat. On je početak stvaranja nezavisnih medija koji će koncepcijski biti usmjereni ka razvoju evropskog identiteta nezavisne Crne Gore. Stvaranje nezavisnih medija u Crnoj Gori je i stvaranje prvih nezavisnih institucija i prvih nezavisnih ličnosti u njenoj modernoj istoriji. Jer Crna Gora koju gradimo dolazi poslije tri autoritarne istorijske epohe: kralja Nikole, kraljevine Karađorđevića i Titovog komunizma.
Ćano se nije protivio, ali nije ni komentarisao, što sam shvatio kao stav da stvari ne treba idealizovati. Ovo je bila moja prva odbrana nezavisnosti redakcije. Nakon što sam krajem 1994. upravljanje listom prepustio mlađima, to sam morao da činim češće. Od osnivača su počeli da dolaze prigovori na tekstove. Poslije raskola u DPS-u 1997. i pobjede Đukanovićeve struje, koja se zalagala za odvajanje DPS-a od Miloševića, došlo je do raslojavanja u independističkom pokretu. Morao sam da se postavim između redakcije i jednog broja sponzora koji su tražili promjenu kritičke izdavačke koncepcije lista. U redakciji najčešće nijesu ni znali za pritiske kojima sam bivao izložen. Zahvaljujući tome što sam od 90. do 97. stekao gotovo neograničeno povjerenje osnivača i prijatelja lista, rasprava se završavala između njih i mene.
Iako je urednička garnitura krajem 90-ih zloupotrebila uredničku nezavisnost koju je imala (o čemu ću govoriti kasnije), nezapamćena autonomija urednika i novinara u odnosu na vlasnike (većina novinara su postali suvlasnici) utemeljila se kao Monitorova tradicija. Monitor je neponovljivi primjer u savremenom novinarstvu gdje interes redakcije ima prioritet u odnosu na interes vlasnika. I vlasnici i novinari misionarski rade na transformaciji Crne Gore u modernu evropsku državu-naciju. U vlasničkom statusu ostali su oni koji pristaju ne samo da nemaju nikakvu materijalnu korist od lista, već da njegovom održavanju pomažu materijalno i nematerijalno. Članovi redakcije rade za plate koje su mnogo manje nege što bi mogli dobiti u drugim medijima.
Partnerski odnos vlasnika, urednika i novinara naslijedio je od Monitora i cio sistem Vijesti. Kolege iz medija izvan Crne Gore smatraju da su Vijesti po autonomiji redakcije u odnosu na vlasnike jedinstven slučaj u regionu. Vlasnici Vijesti vjeruju da je sloboda koju su imali novinari Vijesti spasila list u vrijeme žestoke borbe Đukanovićeve diktature protiv nezavisnih medija. Novinari su ostali lojalni listu jer su branili sopstveni integritet i autonomiju.
Tokom 1992. ustalili su se redakcija i saradnici koji su nosili list narednih godina. Krajem 1992. počeo je da piše Šeki Radončić. Prije dolaska u Monitor nije se bavio novinarstvom. Srednje stručno obrazovanje koje je imao nije ga preporučivalo za nedjeljnik. Međutim, imao je jaku želju da postane novinar. I jak istraživački poriv. Strpljivo smo mu pomagali da uči novinarski zanat i kontroliše emocije. Uz Esadovo redigovanje ubrzo je objavljivao dobre istraživačke tekstove.
Članovi redakcije i stalni saradnici 1990–1992: Branko Vojičić, Milka Tadić, Esad Kočan, Velizar Brajović, Dragan Perović, Željko Ivanović, Rajko Cerović, Dragan Đurić, Veseljko Koprivica, Božo Miličić, Miodrag Vukmanović, Marko Špadijer, Dragoljub Vuković, Darinka Pejović, Luko Brailo, Nebojša Redžić, Mladen Lompar, Pavle Mijović, Ljubo Đurković, Ksenija Sekulić, Olja Obradović, Danilo Burzan, Stanko Cerović, Novica Samardžić, Đorđe (Puśo) Matović, Dragan Nikolić, Ljubiša Mitrović, Rifat Rastoder, Gordana Borović, Slobodan Racković, Boško Odalović, Radmila Stojanović, Mihailo Radojičić, Miro Glavurtić, Seda Vranić, Vladimir Jovanović, Bojan Jovanović, Sreten Perović, Vuk Minić, Miodrag Vlahović, Zoran Raičević, Branko Jokić, Dragica Ponorac, Nataša Novović, Darko Šuković, Šeki Radončić, Jelena Lovrić, Dara Vučinić, Stevo Batić, Ivan Torov, Risto Đogo, Gordana Đurić, Miljenko Jergović, Zdenko Duka, Vesko Jokić, Dragica Lalatović, Vučić Tomović, Jelica Pantović, Radovan Popović, Ranko Vujović, Mirjana Popović, Mićo Radojević, Ognjen Radulović, Mensur Čamo, Vlastimir Mijović, Jovan Pjević, Jovan Radovanović, Biljana Vorkapić, Branislav Ribar, Živorad Tasić, Krsto Tomović, Časlav Vujotić, Nadežda Vulanović, Vojislav Vulanović, Branko Gazdić, Željko Drašković, Ratko Mugoša (tehnički urednik).
Od 1993. Tokom 1993. redakciji su se pridružile Beba Marušić i Branka Plamenac, koje su znalački obrađivale teme sa Crnogorskog primorja. Milan Popović, koji je u to vrijeme pisao povremeno, kasnije je bio značajan stalni Monitorov autor, koji je dao veliki doprinos razbijanju okova u koje je crnogorski režim pokušavao da utamniči medije.
Od 1994. Tokom 1994. stalni članovi redakcije postali su: Draško Đuranović, Zoran Radulović i Ljubeta Labović. Naredne tri godine nije bilo velikih promjena.
(Nastaviće se)
Komentari
IZDVOJENO
-
BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka
-
MIRAŠ MARTINOVIĆ, PISAC: Pjevajući bogumilske – mislio sam o čovjekovoj sudbini
-
Državna uprava bez osiguranja
-
LIČNO: Zvezdana Radulović
-
NOVA I BIVŠA VLAST, I ZAJEDNIČKA RATNA PROŠLOST: Suočavanje na čekanju
-
NOVI NAPADI NA NOVINARE I GRAĐANE: Građanska dužnost je suprotstavljanje normalizaciji nasilja
FELJTON
DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE (II): Slava Perasta
Objavljeno prije
1 sedmicana
15 Novembra, 2024Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdestsedam godina?
Tvrđavicu Sv. Stefana sagradio je Tvrtko, sada na mjestu novljanske Kanli kule. Po Lajoševoj smrti i političkoj gužvi što je tamo napravila Eliza, on je sad mogao sasvim gledati svoja posla. Izvrsne prihode dobivalo se u srednjem vijeku sa monopolom soli, a to se Tvrtku pružalo samo tu, na obali Sutorine. On je dakle solanu htio osigurati s tom kulom – na konkurentske jade Dubrovnika. Kako god, radi mira, odustao je od te ideje, a dokument toga je u dubrovačkom arhivu: jedino saznanje o osnivanju Herceg Novog. Tvrtko se toga odrekao tako, da nije preostalo ni ime njegovog osnivanja.
Dračevicu je onda zahvatio velikaš Sandalj Hranić Kosača, isto u dobrim odnosima s Dubrovnikom. Ustupio je Konavle do Ponte Oštre, a Kotoru i Lušticu: pomorska zaštita od gusara za nazvani Novi. Naslijedio ga je Stjepan Vukov Kosača, on se 1342. odrekao Bosne i proglasio samostalnim hercegom. Po njegovim posjedima onda i naziv Hercegovine. Kosače su dograđivali donji grad, sa svojim dvorom i naseljavali su zanatlije. Stjepan je bez obzira počeo proizvodnju soli, izazvao je rat s Dubrovnikom i izgubio Sutorinu. Utom je rastao i turski pritisak, baš osvajanjem Hercegovine. Tadašnji mađarski kralj Matijaš je sagledao strateški značaj nove tvrđave za leđima Turaka, poslao je Stjepanu pojačanje, smješteno u gornji grad, a ponudio mu kao zamjenu čak Zagreb. Stjepan je umro u Herceg Novom 1466. i naslijedio ga Vlatko. Turci mu opsjednu grad tek 1481. Na što Matijaš organizuje desant sa dubrovačkim brodovima, a dvije napuljske ratne galere su već i veslale u zalivu. Ali Vlatko neslavno preda donji grad. Posada gornjeg grada držala se još mjesec dana.
Na izmaku srednjeg vijeka Boka je „uređena“ za narednih 200 godina bez naročitih promjena u tom vremenu. U grubom: Prevlaka i Sutorina pripadaju Dubrovniku. Luštica i okolina s Kotorom imaju autonomiju u okviru Mletačke republike. A Grbalj je sporazumnim privilegijama pri Turskoj. Dočim je negdašnja Dračevica osvojena turska teritorija. S time, što se tu izdvaja Perast, orijentiran na stalno suprotstavljanje Turcima, prvenstveno protiv novljanskih, ulcinjskih pa i arapskih gusara. Stoga Venecija pruža Peraštanima naročite privilegije a još i takvo odlikovanje, da im je povjereno čuvanje-admiralske zastave. Posebnu slavu stiču Peraštani, što su 1654. vlastitim snagama i uličnim borbama odbili turski pokušaj osvajanja. A bogate se vlastitom trgovačkom flotom po Mediteranu u dalje. Odlikuju se i kulturno, Perast postaje naročit naspram Kotora.
Potiskivanje Turaka iz Boke, ustvari je počelo njihovim porazom pod Bečom – Risan je osvojen 1684. Ono što ovdje zovemo Morejskim ratom, bilo je koordinirano sa austrijsko-njemačkim potiskivanjem Turaka na sjeveru, čak su Poljaci i Rusi vezali turske snage. Za koju godinu, ovdje su se Turci povukli sasvim iza Rijeke Zelenike i njene močvarne delte. A 1687. krenula je iz Kumbora odlučna mletačka ofanziva protiv Herceg Novog. Iza toga ostali su Turci još samo u Sutorini: Dubrovnilk im je to ustupio radi odmanute granice od Venecije (kao i Neum onamo). A ovdje je došlo do radikalne etničke promjene, planskim naseljavanjem Hercegovaca i dolascima iz Crne Gore. Grubo rečeno: gdje su bili Turci – tu su sad pravoslavni. Posebno su pravoslavni Luštica i Krtoli – bivša Miholjska metohija.
I prelazimo u 18. vijek – zlatno doba Boke – mir i blagostanje pod okriljem Venecije. Ona direktno upravlja samo tvrđavama Herceg Novog i Kotora, inače samouprave, a najnovija je Topaljska komunitad. Tada se i pojavi ono, što su Crnogorci podrugljivo-zavidno nazvali Lacmanima – ako ni sami nisu „šljegavali“ u taj mali raj. Ali poremetio je to Napoleon. Grad na vodi preda mu se maja 1796, sramežljivo-tiho, jedva se i znalo da hiljadugodišnje Republike više nema. Tako je u lagunu i uplovio prvi francuski ratni brod. A tuda je patrolirala peraška gajeta – neobaviještena – pa napadnu topovnjaču i osvoji je ubivši kapetana. Bokelji, zadnji branioci Serenisime! Napoleon je po nekoj kombinaciji za Elzas, prepustio svo venecijansko Austriji. Zauzimanje besputne Dalmacije bilo je povjereno krajiškom generalu Rukavini, a trajalo mu je da stigne do Boke. Tu je pak zadržano venecijansko uređenje. Tek kada je on došao u Lepetane, Peraštani su morali spustiti gonfalon sv.Marka – plačući. Pri čuvenom govoru gradskog kapetana Josipa Viskovića, bokeškovenetskim dijalektom: Ti sa nama mi sa Tobom tristasedamdesetsedam godina…
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE: Nenapisana istorija Boke (I)
Objavljeno prije
2 sedmicena
8 Novembra, 2024Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdesetsedam godina?
Čitam u internetu ćirilicom ekavski: Razni ljudi su prihvatali razne okupacije … Ono što neko želi da prihvati u neku bokeljsku naročitost, ne odgovara svakome. Adekvatna ovom „Srpska Boka“ – po Vukovom: Kojekuda Srbi svuda. Jer ko štokavski govori taj je Srbin. Ali čitam i od Miroslava Pantića: Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske od XVI do XVIII veka – Beograd 1990 – da je u Kotoru pisano i ikavski.
Imam ođe na polici metarski bokeške literature. Da istaknem popa Nakićenovića i don Lukovića; seriju godišnjaka Boka od 1 do 37 – u kojima sam sarađivao; 1+5 tomova Istorije Crne Gore, Titograd 1967-75; Istorijski leksikon Crne Gore, Podgorica 2006; te Leksikon umjetnosti Crne Gore, Podgorica 2021. – u kojoj sam naveden. Poznato je da sam rođen u Zelenici i radio u Tivtu: dipl.ing. arhitekt – Beograd, mag. art. istoričar – Karlsruhe i promocija u Budimpešti.
A pitam se ovako: što je Srbin od Hercegovine do Vojvodine? – pa i do Budima i St. Andreje. Po svoj prilici, svojstveno su to Šumadinci, no kakve veze oni imaju sa Bokeljima? Ako dakle bokeški Srbin kaže da je on nekako naročit, onda to ima očiglednog osnova. Najzad i zbog 350 godina suživota ovdje sa autohtonim Hrvatima, tu u Boki. Pa se i ne razlikuju međusobno. Ali zajedno se razlikuju i od Crnogoraca, pa im baš otuda skupni naziv „Lacmani“. Izraz bez etimologije, tumači se od Lacija-pokrajine kod Rima, pa do njemačkog landsman-zemljak. Ovo se naravno ne slaže sa crnogorskim kontekstom: Lacija je daleko a Bokelji nisu crnogorski zemljaci – jer je izraz podrugljiv: za nepravoslavne hrišćane i posebno za romansku Boku. Tu su svi jednako razmaženi Lacmani – Latini – svi skupa.
Istorija Boke nije još pisana i može se tumačiti nizom „okupacija“ nad Srbima, mileniju i pol „tuđinstva“ u ovom kraju, od Vizanta na ovamo. Samo: to je sad projekcija nacionalnog shvatanja u jedno vrijeme, kada su se ljudi opredjeljivali po vjeri, a vlastela po ličnoj moći. Religioznost se labavila tek s novovremenim humanizmom. A nacionalnost, odnosno opredjeljenje po slobodi nacionalne države, pojam je tek od francuske građanske revolucije i Napoleonovih pohoda. Pa evo da pokušam ovu bokešku paramparčad nekako složiti – kratko i koliko mi to može biti poznato.
Seobe naroda po raspadu Zapadnog rimskog carstva, satjerale su romansko stanovništvo u čvrste gradove – primjerno i u Kotor. Slaveni se pojavljuju po okolini u ranom 7. vijeku i obrazuju se po župama. Vizantski car Konstantin Porfirogenet je za ovdje bilježio Konavljansku župu, kojom je u ranom 10. vijeku upravljao arhont, a pripadala mu je i župa Dračevica. Ova se graničila od Debelog brijega, preko Krivošija pa do Orahovca prije Kotora. Sa Risnom, tada već hiljadugodišnjom istorijom. Na sjever se župa graničila sa Travunijom, ka Trebinju, a sve ostale bokeške obale pa do Bojane imala je Duklja – zvana po rimskom gradu Dokleji. Pod Kotor su pripadali Dobrotska obala, Vrmac i Grbalj; a manastiru na Miholjskoj Prevlaci Župa ka Tivtu, Krtoli i Luštica.
Istorija Crne Gore počinje sa dukljanskom državom, koja je bila pod vizantskom vlašću, pored jedne epizode s Makedonijom. Tada, 1050. desila se šizma Istočne i zapadne crkve, a Primorje se privolilo Rimu. Isto tada, Srbi se u Carigradu spominju kao pleme u Raškoj, dakle pozadi na ortodoksnoj strani. Prema tome, Primorci ne bi bili Srbi? Na svaki način, dukljanski knez Vojislav se tada oslobodi vizantske podložnosti, kroz dvije pobjede 1040. i 1042. Proširivši se do Neretve (bez Dubrovnika) i zauzevši Travuniju a i Rašku. Vojislava je naslijedio Mihajlo, baš 1052. godine i trudio se za kraljevsku titulu, tek toliko, da ga je papa oslovio kao slavenskog kralja. Imao je dvor u Kotoru, a sačuvana mu je ktitorska portret-freska u jednoj crkvi Omiša. Ruševina isto takve crkve nalazi se i u Kute kod Zelenike, po svoj prilici takođe njegova zadužbina. Sin mu još proširi Duklju na sjever i istok, ali su onda sporovi namnoženih Vojislavljevića srozali državu.
Duklju je oko 1185. osvojio raški župan Stefan Nemanja, pa od tada imamo pojam Zete i do Boke. Nastojalo se uništenju svega dukljanskog i rušeno je nemilice, izuzev Kotora. Tada su porušene preromanske crkve Kuta i Sušćepana. Brisani su katolička religija i kultura, mada je mlađem Stefanu trebala kruna od pape, za međunarodno priznanje. To je i dobio – prvovjenčani srpski kralj – u nadi papske uticajnosti. Kotor je postao kapija Srbije ka Zapadu, sa kotorskim diplomatama u tom pravcu, a i obrazovanim ministrima na srpskom dvoru. Pozivani su kotorski neimari za crkvene gradnje po Srbiji: zapadnjački koncept za istočnu strukturu – raška škola – neimar Dečana je bio Vita, franjevački fratar iz Kotora, grada kraljeva.
Ali ni to nije bilo zauvijek, 1360. Zeta pripadne Balšićima. Oni se prošire od Drača do Cavtata, a navrznu se i na osvajanje Kotora. Te opsade im ne uspijevaju, a kad se Kotorani stave pod zaštitu mađarskog kralja Lajoša velikog, Balšići se moraju okaniti. Tim prije, jer se pojavio težak problem s druge strane – Turci. Balšići dakle ponude Veneciji Skadrar kao tampon, pa time zarade dupli problem. Kojeg više ne savlađuju do svog izumiranja 1421. Okruglo uzevši, tu prije 1400. počinje u neku ruku autonomija Boke. A 1382. je osnovan i Herceg Novi.
Pa o Lajošu velikom: Mađarsko-poljski kralj 1342-1382, vladao je od Litvanije do Crnog mora, a po uniji s Hrvatskom i do Jadrana. Ratovao je do Napulja, a isćerao je Veneciju s ove strane Jadrana. Protiv pojave Osmanlija obuhvatio se vazalnim vijencem od Bosne do ušća Dunava. Nešto mu je naročito ležala na srcu Bosna, otuda se i oženio Elizom Kotromanić. Dubrovnik ga je zamolio za zaštitu, protiv primicanja Balšića – pa od tada i počinje svijetla istorija Dubrovačke republike.
Isto su učinili Kotorani, najzad za stvarnu zaštitu svoje samouprave. Lajoš je tu postavio jedan garnizon – ko u to dira imaće posla s njime. Potomci tog garanizona po svoj prilici još žive ovuda, a istaknuta je peraška kazada Mažarovića. Dok je Lajoš bio živ, pa onda – ko drugi? – nego bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić, za istu zaštitu. Ali i on poživi samo do 1391. Zatim Kotor ostaje gradska republika, ali zbog turske opasnosti sa težnjom mletačkog pokroviteljstva. To je postignuto tek 1420, s popustom, da Venecija postavlja providura, čija je vojna nadležnost iznad samouprave. Što se i potvdilo prilikom turskih opsada. Kotor je u 15. vijeku morao pretrpjeti ustanke u Grblju, s time, što su se Grbljani dobrovoljno priklonili Turskoj. Pomalo, naročito Perast i Dobrota isto pod okriljem Venecije ali sa neprikosnovenim samoupravama, prestizali su Kotor u slobodarstvu. Mada je grad ostao kulturni centar sa učenim građanima, koji su mogli studirati u Padovi.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XXI): Gusarska igra
Objavljeno prije
3 sedmicena
5 Novembra, 2024Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka
Posljednji mletački admiral Anđelo Emo svjedočio je da je tih godina (1770-71.) učestvovao u kampanji protiv ulcinjskih gusara na jonskim ostrvima Zakintos, Krf i Kitera, ali da je nakon jedne oluje njegova flota pretrpjela velike gubitke. U Kalabriji tih godina tvrde da ,,nema druge opasnosti osim od Ulcinjana” (non è altro pericolo che de’ Dulcignotti).
Zajednička borba u šestogodišnjem sukobu sa Rusima učvrstila je saradnju Dubrovnika i Ulcinja na svim poljima. Dubrovački brodograditelj Antun Pilato prenosi da je 1788. godine jedan ulcinjski gusar zaustavio dubrovački brod, ali ga je pustio da slobodno nastavi putovanje rekavši mu: „Vi ste naši prijatelji“.
Nekoliko godina ranije Alžirci su isticali da „Dubrovčani od svih nacija najbolje postupaju s arapskim putnicima, posebno sa hadžijama primajući neke i besplatno na svoje brodove“.
Dobre veze sa Alžircima održavao je i Mahmut-paša Bušatlija. Tamošnjem gospodaru je 1796. godine obećao veću količinu građe za brodove. Transport su izvršile dubrovačke lađe. Muselim Ulcinja je postao većil (opunomoćenik, zastupnik) alžirskog komandanta, pa su dubrovačke lađe odmah poslane za Ulcinj. Veze alžirskih gusara sa Ulcinjanima i Skadrom učinile su da se dubrovački Senat ni trenutak nije premišljao.
Jedan od najpoznatijih i najopjevanijih ulcinjskih kapetana bio je Lika Ceni, ujedno brodovlasnik i mecena. Slavu je doživio 1790. godine kada je u Egejskom moru razbio flotu čuvenog grčkog gusara u ruskoj službi Lambrosa Kaconisa, kojeg su Ulcinjani nazivali Karalampo. On je u Trstu prilozima grčkih trgovaca kupio i naoružao nekoliko brodova koji su uglavnom pljačkali turske brodove, stanovnike i trgovce neutralnih zemalja.
Kaconis je nakon poraza otputovao u Rusiju, a Lika Ceni je imenovan za kapetana osmanske mornarice. Pretrpio je težak udarac 1795. godine kod Sazana, kada su Napolitanci pogodili i zapalili brod ovog Ulcinjanina.
Zadnju veliku akciju u međunarodnim okvirima ulcinjski gusari, pod komandom reisa Uručija, izveli su kod obala Kalabrije, krajem 1798. godine. Zarobili su livornsku tartanu ,,La Madonna di Montenegro“, na kojoj su bili članovi francuske delegacije koja se vraćala iz Aleksandrije: brigadni general Poatvi, pukovnik artiljerije Šarbonel, konzul Besjer i poznati pisac Fransoa Pukvil. Francuska je nekoliko mjeseci ranije okupirala Egipat, koji je do tada bio dio Osmanske imperije, pa su ove dvije države, zbog orijentalnih snova Napoleona Bonaparte, tri godine bile u ratnom stanju.
Kapetan Uruči je zarobljene Francuze, uz nagradu, predao Ali-paši Janjinskom, koji ih je kasnije oslobodio.
Krajem 18. stoljeća, paralelno sa povećanjem obima morskih razbojništava, trgovina je bila potisnuta gusarenjem i krijumčarenjem u što su bile uključene sve mediteranske nacije i velike države. London sumnja da francuski konzul na Zakintosu, Konstantin Gui, učestvuje u organizovanju gusara i švercera.
Nakon što je 1797. godine ukinuo Mletačku, a 11 godina kasnije i Dubrovačku republiku, Napoleon je želio ojačati svoj položaj na Jadranu, čemu su se protivile Rusija, Engleska i Austrija. Ponovo se snažno razvija gusarstvo, podstaknuto upravo od tih zemalja, što dovodi do opšte nesigurnosti svake trgovine na Jadranu. U proljeće 1789. godine dvanaest ruskih gusara izvode akcije protiv ulcinjskih brodova.
Sa ciljem zaštite slobodne trgovine, početkom 1799. godine, u Jadran je uplovila osmanska fregata „Rodos“, na kojoj je zapovjednik bio Ulcinjanin Zainer.
Po naređenju austrijskog zapovjednika Boke od 7. novembra 1801. godine francuski brodovi koji plijene u austrijskim vodama smatrani su običnim piratima. Tri mjeseca ranije, 25. avgusta, francuski korsari su pred Cavtatom zaplijenili trabakul ulcinjskog reisa Sulejmana Cakulija i ubili tri člana njegove posade.
Flota Napoleonovih brodova doplovila je u junu 1806. godine i do Ulcinja. Zaustavili su se na pučini Valdanosa posmatrajući tu prekrasnu uvalu, njegove stoljetne masline i svijetlo-rumene stijene koje su se uzdizale visoko ka vrhu brda Mavrijan. Ali, u trenutku su, kako su zapisali, čudno zaigrale magnetske igle na njihovim kompasima, što ih je neprijatno uznemirilo, pa su brže-bolje napustili Valdanos i otplovili prema Dubrovniku. Nakon toga na francuskim pomorskim kartama Valdanos više nije označavan kao „uvala tišine“.
Aktiviraju se i neki Bokelji, koji, najčešće pod engleskom zastavom, gusare protiv francuskih brodova, dok gusarske akcije prema Dubrovčanima preduzimaju Rusi i Englezi. Brod s teretom drva iz Albanije koji su 1806. godine kupili Božo Pilato i Nikola Burđeles zaplijenili su Rusi i odveli u Boku Kotorsku. Sa ciljem legalizacije napada na neprijateljske flote Rusi su te godine u Herceg-Novom uspostavili “Sud za gusarski plijen”.
Englezi su dvije godine kasnije zarobili brod koji je nosio drvo iz Albanije za francuski arsenal u Dubrovniku.
Od početka 1808. godine afrički gusari ponovo postaju aktivni na Jadranu i plijene više brodova pod austrijskom zastavom i njihove terete, dok slične akcije preduzimaju i Francuzi.
Tek će vojni poraz Napoleonove Francuske, Bečki kongres i odlazak Engleza sa otoka Visa u julu 1815. godine označiti kraj gusarenja na ovom moru.
Upravo te godine pomorski kapetan i naučnik iz Velike Britanije, James Hingston Tuckey, izdaje u Londonu knjigu ,,Maritime geography and statistics”, u kojoj navodi da je „Ulcinj grad koji ima 6.000 stanovnika koji se smatraju među najvećim gusarima Sredozemlja“.
Ti odvažni ljudi i njihova flota, uz geostrateški položaj, učinila je Ulcinj malom gusarskom republikom, pomorskim i trgovačkim centrom. Godine 1818. ulcinjska flota se sastojala od 400 malih i velikih brodova, odnosno imala je više plovila od vjekovnih rivala na Jadranu, Venecije i Dubrovnika.
Ulcinjski pomorci mogli su se u 19. stoljeću vidjeti u svim važnim lukama na Mediteranu. ,,Oni ne posjeduju karte i druga pomagala na brodu, ali uprkos tome plove ne samo u Trst i italijanske luke, nego i u Egipat, Tripoli i Marsej i veoma dobro konkurišu parobrodskim kompanijama zato što prevoze robu znatno jeftinije”, svjedoči češki naučnik Viktor Brodski.
Na taj način oni su otvorili novu stranicu u istorijskom razvoju Ulcinja. Ostale su nebrojene uspomene, narodne predaje, pjesme i legende o ulcinjskim gusarima, kao i gusarska igra ,,Dum šaraveli“ koja je karakteristična po posebnom načinu izvođenja, pjesmi, kostimografiji, ritmu i dinamici sa afričkim elementima.
Iz svega toga saznajemo i osjećamo, kao iz morske školjke koju stavimo na uvo, snažnu i uzbudljivu jeku 200 godina duge gusarske epopeje koju su stvarali stanovnici ovog najstarijeg grada na Jadranu.
(Kraj)
Komentari
Kolumne
Novi broj
Ima li spasa za Plantaže
ZORAN ĆOĆO BEĆIROVIĆ, OSVAJANJE MOĆI: Nasilniku vlast daje mahove
BUDVANSKI IZBORNI MARATON: Treći put bog (ne)pomaže
Izdvajamo
-
Stav2 dana
Ima li spasa za Plantaže
-
Izdvojeno3 sedmice
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
DRUŠTVO3 sedmice
ANDRIJA MANDIĆ I ALEKSA BEČIĆ NE MOGU SLUŽBENIM AVIONOM PREKO HRVATSKE: Ni zemljom, ni nebom
-
Izdvojeno3 sedmice
KAKO JE NOVINAR SAŠA RADOVIĆ POSTAO PERSONA NON GRATA U OPŠTINI ZETA: Karleuša, priganice, mediji i politika
-
DRUŠTVO3 sedmice
IZVJEŠTAJ EVROPSKE KOMISIJE ZA 2024.: Napredak protkan kurtoazijom
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Čas snova
-
FOKUS3 sedmice
PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala
-
DRUŠTVO3 sedmice
TRAGEDIJA U SELU SOKOLAC I POTJERA ZA ALIJOM BALIJAGIĆEM OPET OGOLILA BEZBJEDNOSNI SISTEM: Vrijeme je za odgovornost