Vidimo nove pohode, širimo vid, nekad skratimo put do cilja, nekad hitamo drugom cilju ili istom, ali umjetnost daje temelj duši, srž, daje vjeru
Predstava Đokonda u režiji i adaptaciji Dušanke Belade, premijerno je izvedena krajem februara u Crnogorskom narodnom pozorištu. U predstavi igraju: Zoran Vujović, Slavko Kalezić i Branka Otašević; glasovi iz off-a – Slobodan Marunović i Nebojša Šofranac, kao i djeca Hana Jovićević i Pavle Bogićević. Glumica Branka Otašević tumači tri lika – učiteljicu Matel, Marselu Antoneli i Sofiju Peruđu.
Diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju i ostvarila je značajne uloge u predstavama: Lasice, Krvave svadbe, Sveti i prokleti, Instant seksualno vaspitanje, Revizor, Urnebesna tragedija, Don Kihot, Ivanov… Za ulogu u filmu Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa nagrađena je na Filmskim susretima u Nišu. Članica je ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta.
MONITOR: Crnogorsko narodno pozorište je u ovim posebnim uslovima ostvarilo neposrednu vezu s publikom. Nedavno je održana premijera predstave ,,Đokonda” u režiji Dušanke Belade. Dugo su građani bili bez kulturnih manifestacija uživo, pozorišta, književnih večeri, koncerata, a opet je sve zatvoreno. Šta mislite kako to na njih utiče?
OTAŠEVIĆ: Pustoš i praznina, onaj kamen koji žulja, onaj vjetar što ne znamo odakle duva, ono gušenje kad slutimo nevolju, vapaj… A mislim da ljudi nisu svjesni šta je pustoš bez umjetnosti i da samo ona može današnjicu roditi iznova. Znamo li mi koliko jedna nota, jedna predstava, jedan koncert, jedna radionica, jedna dječija predstava, izložba – koliko utiče, koliko znači u odrastanju. Ko sam ja da bilo koga učim – sve je znano. A ako nismo živjeli, učili smo u školi. I kako je građanima? Hladno. Današnjica je uzela davno svaku milinu duše i milovala nas je ta umjetnost, te predstave, dale po neku suzu i osmijeh. Iako nismo bili svjesni, iako smo ,,pljuvali” iste, komentarisali reditelje, glumce, ansamble… Nemojte. Kakve god bile – naše su, neko je radio satima, danima, godina na njima i milovala su nas i kad su nas dosadom gušile. I kad su stvarale bunt i kad su jele srce… Hladno je bez njih.
MONITOR: U predstavi ,,Đokonda” tumačite tri lika, a upravo sami tekst se bavi vezom čovjeka i umjetnosti, koja je čini mi se sad očiglednija nego ikad. Kažete nam o predstavi i likovima koje tumačite.
OTAŠEVIĆ: U prethodnom odgovoru sam pričala o umjetnosti i samom odnosu sa čovjekom. Mislim da nas ona vraća i kad se izgubimo i kad smo zalutali i kad mislimo da smo umrli i kad najviše živimo – kroz knjigu, pjesmu, predstavu, uvijek dodajemo dalje i više. Vidimo nove pohode, širimo vid, nekad skratimo put do cilja, nekad hitamo drugom cilju ili istom, ali umjetnost daje temelj duši, daje srž, daje vjeru. Onda maštom i snagom, upornošću i čime god još samo letiš i živiš svoje dane, upisuješ svoj kalendar. Zamislite da nema umjetnosti? Kako bi nakazan taj kalendar bio. Nalik umrlici karikaturom nacrtanoj.
U predstavi tumačim učiteljicu Matel, Marselu Antoneli i Sofiju Peruđu. Divne dame koje su mi dale još par centimetara u opsegu moje glume, duši nove obrise, projekat koji nam je dao igru bez limita. Bila sam – od žene mojih godina do Marsele koja je oko šezdeset godina. Glumac voli transformacije, zahvaljujući širini i slobodi koju mi je dala vila od Dušanke i šminkerkama Vukici i Vesni, kostimu Gocinom, mogla sam skroz biti one. Radili smo predano i pošteno, ne skrivajući i svaku kritiku i predlog, davajući se. Ali lako je tako raditi kad vam je reditelj Dušanka, koja je buduća zvijezda režije i jedna čarobnica kojoj sve uspijeva. Ova predstava zahtjeva igranja i igranja kako bi brzinu i sigurnost samih transformacija Slavko i ja savladali i uspjeli smo. Sofija Peruđa u jednom trenutku kaže: ,,Sine, kome je danas stalo do umjetnosti, kome?” Ima kome.
MONITOR: Kako su se odvijale probe i koliko je bilo naporno i zahtjevno raditi predstavu s obzirom na preporuke, zabrane koje su i dalje na snazi, a opet s idejom o kulturološkoj ali i humanoj misiji teatra?
OTAŠEVIĆ: Kako je sama forma drugačija, uspjeli smo jer smo ponaosob radili sa Dušankom i cijelim timom. I sve smo postigli, jer je energija i mirnoća koju uliva rediteljka jedan štit od svega, ali i snaga i podstrek. Tada daješ i još dalje i više. Mislim da smo napravili jednu predstavu koja je drugačija, koja je već izazvala razne polemike – dosadno ili ne? Kakva je to kategorija. Ja kažem – makar dođite da saznate šta je Đokonda sve izazvala kod ljudi.
MONITOR: Prije pandemije igrali ste u predstavama u Crnoj Gori koje su režirali poznati reditelji – Žoldak, Torbica, Urban. Po čemu pamtite saradnju sa njima?
OTAŠEVIĆ: Ovi ljudi su, svaki od njih, ostavili pečate sa jasnim obilježjima u duši, svaki ponaosob. Gromade ljudske i svog posla. Skroz različiti. Igor Vuk Torbica, pomenem ga svakog dana, dao mi je slobodu i vjeru da ja mogu, onaj koji ton povisio nije. Ko ga je poznavao, znao je koliko je u sebi čuda krio taj čovjek, ta ljudina. Njegove granice uma i duše su za sijaset knjiga, a njegove riječi za korake unaprijed, za podstrek. Kad prekori dao ti je žig, a kad pohvali podjednako. Svi smo bili isti. Svima se isto posvetio. Sva trojica su me vukla na put da vjerujem u sebe, jer glumci obično imaju jako samopouzdanje, a ja se stalno povlačim i odustajem od sebe. Torbica je prvi otklonio te mrlje. Kasnije kroz rad sa druge dvije gromade, mislim da sam sebe i kao Branku, a naravno tako i kao glumicu, jako promijenila. Sjećam se, radila sam kao voditeljka i već mislila da odustajem od glume, kad su me pozvali da sam izabrana od strane Igora Vuka Torbice. Sami dani i saradnja s kolegama iz Novog Sada bili su kao san. Andraš Urban – ljudina prije svega. To je bio skroz drugačiji način rada i pristupa. Stvaranje predstave sa njim je posebnost. On se bavi nama na poseban način, do detalja naše duše. Urban mi je dao tolika krila, da sam kroz rad sa njim uspjela u sebi samoj da otkačim jedno breme i da se izborim za sebe. Žoldak – svi će reći sadista i čudak. Ako je ko isplakao svoje u radu sa njim, ja sam, ali sam postala Branka koja mu se stalno smijala i koja je uspjela pomjeriti sebe. To je jedna paleta ludosti kako radi, koliko predano, vojnički dok ne crkneš. Šezdeset i sedam dana po petnaest, šesnaest sati. Svi prisutni, disciplina i sve nalik torturi, ali kojoj? Onoj koja daje produkte nalik filmu na sceni. Svaki pokret je režija, svaki udah je znao. Isto tako smo mogli dati svoj doprinos i zajedno stvarati iako nije tako izgledalo. On je nalik duhu iz nas uzeo nade najbolje i radio za nas. Najveća je čast i radost bila što sam odabrana na kastinzima i to mi je dalo neki osjećaj udobnosti u svom stvaralaštvu. Voljela bih snimati, a i raditi sa Borisom Liješevićem jer sam čula da je i on poseban i duša njegovih predstava je isto posebna.
Miroslav MINIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice