Ne možeš goblenima i ljubljenjem sablje, pa ni krsta, da čuvaš identitet, nego samo da razviješ fetiš, obožavanje tvari, manijakalnu pokornost i život pod javnim ukazima simbola. Sve to uz malo siromaštva vodi ravno u fašizam

MONITOR: U posljednjoj kolumni, kritikujući kako se mediji bave korona epidemijom,  kažete – „bez živih ljudi ne možeš da ukapiraš da je neko umro”. Ili: „Ako nema ljudskih priča, da se sjate oko statistike, kako će gledaoci prepoznati što se događa, kako će osjetiti svoju građansku dužnost? Na kraju, kako će osjetiti išta?”. O čemu sve nedostaju ljudske priče?

MANDIĆ: Recimo, ne čujem glas nezaposlenih, osim kad primaju koverte pomoći. Fale priče zaposlenih, i njihove muke tinjaju ispod površine. Ne postoji medijska briga za djecu, za tehnologiju. Za planiranje prostora, za umjetnost, za seksualni život. Jedina priča o seksu je kad mlada žena prijavi da ju je silovao slavni glumac. I to se uveze iz komšiluka, da se ovdje poštenje ne troši. Onda sve to pređe u voajerizam, poremećeno uzbuđenje, kolektivno zamišljanje čina.

Većina tema bukne kroz incidente, društvo se manijakalno obruši na njih nekoliko dana, a onda zapadne u letargiju. Jedina medijska konstanta su partijska domunđavanja i ubistva.

MONITOR: Kakve to ima posljedice po društvo?

MANDIĆ: Ne baš lijepe. Politički jezik urgencije unakazio je misao na isti način na koji pandemija parališe gradove. Te dvije dresure, psihološka i društvena, sad se ljube na patriotskim skupovima i auto-litijama. Politika je odredila kuda kolone treba da idu, a pandemija reguliše njihovu masovnost i satnicu. Dozirano kršenje pravila, arlauk i mitologizovanje pravde. Računi za gorivo. Manična potreba da se bude u stanju istorijske pobjede, u sadejstvu sa Bogom. Uh… Problem je što stvar može da se otrgne kontroli.

Rekao bih da ljudi treba više da šetaju makadamima, obilaze imanja đedova i druže se sa vlastitom djecom. Neka prave kefir, ili uče da plivaju prsno. Ne biste vjerovali koliko malo ljudi zna pravilno da pliva. Nemaju kad od navodne politike. Zvuči neobično, ali ta navodna politika često ispadne važnija od porodice. Gledam roditelje koji ne umiju da nazovu dobar dan kad su sa djetetom. Odmiču se od komunikacije, mršte se po parkovima, piljkaju telefone. Fetišizuje se posao, novac, u posljednje vrijeme i religijska pokora. A to su zapravo samo okviri koji vode u stroj. Kad se tako spremnom ludilu  dospe malo rakije i istorije, eto ti komitovanja i četnikovanja. Gazimo krotko ka uličnoj paradi i javnim zakletvama. Simboli su ojačali, pamet je u telefonima. Jebeno vrijeme dolazi za one koji bi da se raduju i žive s mirom.

MONITOR: Kažete, problem je što stvar može da se otrgne kontroli. Šta je posljedica? I da li se već  pomalo otrgla?  

MANDIĆ: Ne može pomalo da se otrgne, to u krajnjem ne dozvoljava ni gramatika. Ako se otrgne, biće svima jasno. Latentno nasilje je uvijek tu. Od ulične pravde ovo društvo mora da štiti deblji zid umjerenih i elokventnih igrača, ljudi koji će pronijeti smisao, struku i lijepe manire, da se djeca fino ugledaju i ponešto nauče.

Nije tu stvar izgubljena, mislim da je pozitivna misao anonimnih ljudi, takozvanih glasača, građana, nosilaca suvereniteta, mnogo gipkija od groznih zađevica koje im se nude u starim kalupima. Mora biti da postoji nešto suštinski dobro u Crnoj Gori, nešto živo i nenadmašno što nas čuva. Ponekad mi se čini da je sve to laž, da je ovo zemlja nacionalnih zombija i palikuća koje čekaju priliku da sve unište. Ali onda bude sunčan dan, i sve je nekako na svom mjestu, samirno.

MONITOR: Ljudskih priča, čini se, ne nedostaje samo u medijima. Nego i u politici, u parlamentu, Vladi, institucijama. Osim, možda, kada se pred izbore obećavaju vrtići i radna mjesta. Koliko se oni koji bi trebalo da se bave ljudskim patnjama i problemima, njima zaista bave?

MANDIĆ: Ako se institucije ne bave ljudskim potrebama, ljudi treba da se pozabave institucijama. Treba maltretirati institucije. Nema više „režima“, Momo Koprivica može 643 puta da pomene mog slavnog imenjaka i svaki put nesmetano uhvati vazduh. Sve su to simptomi jedne predivne slobode gdje ljudi treba konačno da se opuste i složno krenu na državne službenike i natjeraju ih da rade, da im presjedne onaj jutarnji burek što ga žvaću još iz doba stare vlasti.

Naravno, ovo je generalizacija, postoji jedna gogoljevska fela državnih službenika koja ima svijest da predstavlja državu. Čine to kulturno i pošteno, sve do penzije od 300 eura mjesečno.

MONITOR: Kako vidite Crnu Goru nakon 30. avgusta? Je li se, i šta, promijenilo? Na površini, i u dubini?

MANDIĆ: Kad se pominje 30. avgust, ne mogu da osjetim ništa istorijsko. Što se više taj datum reklamira meni je teže da se sjetim šta se zapravo desilo tog 30. avguta. Stalnim ponavljanjem neke fraze, ili datuma, u ovo slučaju 30. avgusta, mi prestajemo da mislimo, i počinjemo da se klanjamo nekakvoj spomenici, hm, ne baš partizanskoj. Taj mi 30. avgust dođe kao neki lažni svetac. Kao da se taj datum štuca, da mu nešto suštinski fali. Možda sam star u duši, pa ne osjećam lahor promjena, ali zadržavam pravo na malo zdravog skepticizma. Rađe koristim termin „smjena vlasti“ nego „promjena vlasti“. Promjena je krupna riječ, valja je dokazati.

Ipak, sasvim lično da kažem, od referenduma nisam imao topliji osjećaj od onog kad je DPS odlutao u opoziciju. Iznenadio sam sebe, mislio sam da sam zastranio, da je DPS počeo da mi se sviđa.

MONITOR: Identitetska pitanja i podjele su svakako i dalje tu. Zastavama se maše na sve strane, ali i tuče. ,,Pogano sjeme devedesetih ne samo da nije satrulo nego se presađuje, GMO testira, mutira i klija u novim oblicima”, napisali ste u jednoj kolumni. Zašto je to tako? I dokle će da klija?

MANDIĆ: Za naših se života ništa značajno neće promijeniti. Zapravo hoće, ali ljudi toga neće biti svjesni. Podgorica je danas efikasniji grad nego 1996, ali koja vajda od toga ako sam ja nezadovoljan na isti način. Kako da vidim napredak ako sam u zamci politike koja me svodi na naciju i broj. Moj ponos mora ležati neđe drugo, i dok ga ne nađem, zalud mi je da imam norveški standard. Zapravo bi veliki novac dodatno ponizio ovo društvo, kao što se desilo prije petnaest godina kad je naišao talas ruskih para i rasprodaje domova, voćnjaka, oranica. Ekonomska situacija će se popraviti samo ako se izađe iz nacionalne samozaljubljenosti. To dvoje je povezano. Ako nacionalna muvanja brzo ne odumru, odbijaćemo napredak. Osjetićemo se grešnim na pomen uspjeha. Ili ćemo sve slomiti od bijesa. Ovdje se već toliko dugo živi fiktivno da su ljudi izgubili plan rada, smisao društvenog djelovanja, pokidane su veze između sektora, institucija, sve je nabrijano do krajnosti. A mora postepeno da se gradi, sporo i uporno. Društvena akcija je zapravo vrlo dosadna stvar.

MONITOR: Napisali ste i da je ,,jedina prava istorija Crne Gore – istorija bijede”. Da li su upravo zbog bijede – zastave, nacije, identiteti i ostala slična pitanja – i dalje tu, ili nas zbog tih pitanja koja nikako da se riješe, opet čeka bijeda?

MANDIĆ: Norvešku nisam slučajno pomenuo. Oni su bili bijeda pa su danas riješili dvadeset budžeta unaprijed. Ipak, nije ih nafta definisala, to je uradila klima, geografija, pa i luteranstvo, to je uradila posvećenost dijalogu i socijalni instinkt. Na ulicama Osla nema ferarija da gaze prosjake, nego svi voze volvo karavane, žive neki srednji put koji liči na našu utopiju o staroj Jugoslaviji.

Kad sam pisao o istoriji bijede, mislio sam na vitalnost logoraša, pokušao sam da provociram, da ljudi sagledaju svoje siromašvo i iz njega grade osjećajnost. Crnoj Gori je potreban identitet, ali to nisu zastave. Internet je nepregledna ravnica koja je ispeglala sva brda i „stravične naše klance“, sad smo lagan plijen, izgubili smo privilegiju brdskog soja, gubimo eros provincije i penjemo se na voz tehnološko-društvenog napretka. Ne možeš goblenima i ljubljenjem sablje, pa ni krsta, da čuvaš identitet, nego samo da razviješ fetiš, obožavanje tvari, manijakalnu pokornost i život pod javnim ukazima simbola. Sve to uz malo siromaštva vodi ravno u fašizam. Eto, rekao sam. Plan mi je bio da tu riječ ne izgovorim, jer se naveliko troši. Zato vas molim da je uzmete sa rezervom. Baš kao i odu Norveškoj koja ima jedno ograničenje – Crna Gora je ljepše mjesto za život.

MONITOR: Strahova je danas bezbroj. Kako će se preživjeti zdravstvena, ekonomska kriza, nacionalizmi, hoće li se vratiti DPS, hoće li se preživjeti to što su njihove partijske knjižice zamijenjene drugim pripadnostima. Šta je vaš strah?

MANDIĆ: Bojim se prevlasti muškog principa u politici i mladih lidera. Bojim se njihovih dobrih namjera, njihovog zakržljalog socijalnog aparata koji su žrtvovali da bi uspjeli u politici. Bojim se njihovih odrastanja u partijama, bojim se da su im umakali prste u rakiju i ćerali ih da recituju, bojim se da imaju libido koji se nije još iskazao… Da skratim, bojim se mladih, lijepih i pametnih.

Osim toga, plašim se mode otvorenih kovčega, selfija sa mrtvacima. Plašim se jedne specifične ideje koja me opsijeda, a to je da se popovi kupaju u mantijama, da ono crno sukno pliva u moru oko njih. Eto vidite, strahovi su čista poezija. Bojim se rakije Dake Davidovića, ali poslije treće čašice, više se ničega ne bojim!

MONITOR: Put u Evropu traje decenijama. A i dalje pričamo o suštinskim reformama, koje nikako da počnu. I čitamo negativne ocjene u non pejperima. Posljednji su stigli ovih dana. Mrdamo li s mjesta, i šta kad tamo jednom možda stignemo?

MANDIĆ: Ne znam ko smo, znam da smo smijenili neku vlast, i sad je stvarnost složenija, nije sve tako prosto objašnjivo kao ranije kad je dovoljno bilo izgovoriti jedno ime, kao lozinku, i osmisliti politiku oko tog jednog imena. U ovoj novoj realnosti, punoj kiča, podvale i lažnog zaricanja, stvari bivaju življe, interesi se preslažu na nov način, a potreba da se život objasni novim politikama lagano nadolazi. Optimističke poente su svakako naša dužnost. Imam osjećaj da ljudi previše kukaju, posebno u medijima. Živio sam dugo u inostranstvu i svjedočio iz daljine tom ludilu. Zapravo živimo bolje nego što to sebi smijemo priznati. Siguran sam da ljudi ljubomorno čuvaju svoje dobre emocije. Treba ih samo ohrabriti da sa tim blagom izađu i doprinesu društvu.

Milena PEROVIĆ