Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Tradicija

Objavljeno prije

4 godine

na

Lanjsko usvajanje Zakona o vjerskim slobodama i ovogodišnje izmjena tog Zakona u iste noćne sate, jednako bez javne  rasprave, svjedoči da je u Crnoj Gori najžilavija tradicija – diskriminacije

 

Iako je nazvana godinom promjena, 2020. se završila baš kao što je i počela – u gluho doba noći, u polupustom parlamentu, izglasan je Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Odnosno njegove izmjene. Usvajanje  su pratili protesti onih koji njegovo donošenje vide kao udar na svetinje. Baš kao i lani. Opet – gotovo polovina parlamenta oštro se protivila njegovom donošenju. I prigovori identični kao u decembru 2019 – Zakon se donosi na brzinu, bez javne rasprave, diskriminatorski. Razlikuju se tek predznaci. Glavni su akteri zamijenili uloge. Oni koji su lani u ponoć digli ruke za Zakon, i kojima tada nije smetalo što se on donosi u tenzičnoj atmosferi i u po noći, sada su opozicija, i tome prigovaraju. Oni koji su protiv toga prošle godine ustali – sada čine isto. Sa istim opravdanjima za hitnost. Ono: radi pomirenja, multikulturanosti, pravne države, evropske budućnosti.

Mučno je gledati kako bivši premijer Duško Marković i depees kompanija dižu dva prsta ispred Skupštine i glume liberale. Dovoljno je sjetiti se kako je DPS progonio pristalice crnogorske nezavisnosti. Ili tri decenije tokom koje su rasprodali i uništili zemlju čijom se zastavom ogrću. Jasno je i da su akcijom Državne izborne komisije koja nije htjela da verifikuje mandat poslanici URA-e, pokušali da nezakonito spriječe donošenje izmjena Zakona. Od DPS-a nijesmo navikli ništa drugo osim pravnog nasilja i manipulacija. Zato su i građani u avgustu izglasali promjene. Zato je podjednako mučno gledati nove vlasti kad se ne ponašaju drugačije.

Ministar pravde Vladimir Leposavić je na prigovore da su izmjene Zakona donešene bez javne rasprave kazao  da je „javna rasprava trajala 365 dana“, pa onda da je trajala – kratko. Nije objasnio zašto je onda Vlada u pratećoj dokumentaciji upućenoj Skupštini dodala i dokument – Obrazloženje razloga zašto nije bilo javne rasprave. Ministar je kazao i da su prije donošenja izmjena razgovarali sa „predstavnicima svih vjerskih zajednica“. Dok potpredsjednik Vlade Dritan Abazović uvjerava javnost da je Zakon evopski i jednako tretira sve vjerske zajednice, od SPC do CPC, ispostavilo se da Leposavić u sve vjerske zajednice ne računa Crnogorsku pravoslavnu crkvu. S njima Vlada nije razgovarala. CPC ne postoji ni za predsjednika parlamentarnog odbora Jovana Vučurovića, koji im nije odobrio prisutsvo na sjednici odbora, već samo „tradicionalnim crkvama“. Onim istim sa kojima je Leposavić razgovarao. Mučno je bilo gledati i da zbog toga ustaje samo DPS.

Premijer Krivokapić je uveo u javni prostor „tradicionalne crkve“.  Komentarišući izmjene Zakona, kazao je da su „razgovarali sa svim predstavnicima tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica“. Dodao je da je njegov stav prema CPC „ostao isti“. Ispada da „pomirenje“ znači da će biti mirno jer se ovi drugi neće ni moći čuti. Crnogorska tradicija se nastavlja. Samo izbrišeš dio tradicije koja ti se ne dopada. U ovom slučaju to da je CPC 1905. upisana i u Ustav knjaza Nikole, recimo.

Ne stoji ni argument Vlade da javna rasprava nije ni bila potrebna jer to nije novi zakon. Novi tekst, osim brisanja četiri sporna člana prethodnog Zakona zbog kojih je protestovala Mitropolija uvodi i nove termine – evidentirane i registrovane vjerske zajednice. U pojašnjenju Vlade evidentirane su one koje postoje, a registrovane novoformirane. Šta to  znači, Vlada nije objašnjavala. Zašto se pravi razlika među vjerskim zajednicama po datumu upisa, kad su sve zajednice „jednake“? Ili su jednake samo one koje vlast uvrsti u tradicionalne? Zvuči diskriminatorski, ali sud o tome od onih koji treba da ocijene da li je Zakon ustavan, nijesmo čuli. Da Zakon „ima spornost u ustavnosti“, saopštili su i iz URA, i utješno dodali da će nakon njegovog izglasavanja tražiti provjeru ustavnosti. Uglavnom, identitetska pitanja su i pred kraj ove prednovogodišnje noći kao i lanjske bila preča od procedure.

Jasno je tek da je SPC novim zakonom izbjegla registraciju, što je bio njen problem sa prethodnom verzijom Zakona. I da je ona sada evidentirana. I očito zadovoljna novom Vladom. I njenim pogledima na tradiciju. Vjernicima CPC će ostati tradicija devedesetih – po kojoj mogu, registrovani, da lože badnjak na pločnicima i livadama. Kome se ne kisne, moći će kao i obično da uđe u SPC. I ćuti. Ponavlja se i praksa devedesetih po kojoj su oni koji misle drugačije, pa nijesu za hitno izglasavanje Zakona – izdajnici. Neprijatelji napretka.

To predano njegujemo tradiciju  – diskriminacije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

DANAS, SJUTRA

Iskorak

Objavljeno prije

1 sedmica

na

15 Novembra, 2024

Objavio:

Umjesto bratskog iskoraka izgradnje Njegoševe kapele, ili najvećeg iskoraka zapošljavanja savjetnika poslanika,  pravi Mandićev  iskorak  bio bi da zaista počne da radi na građenju  moderne, prosperitetne, pomirene i stabilne Crne Gore, kako je svoj angažman pokušao da predstavi u čestitci povodom Njegoševog dana građanima Crne Gore,  koje je već u drugoj rečenici konvertovao u  naš  narod.

 

 

Bila je ovo sedmica „iskoraka“ predsjednika parlamenta Andrije Mandića.  Prvo je  po ko zna koji put zavrtio temu koja podiže društvene tenzije ocijenivši da je siguran da ćemo napraviti bratski iskorak i podići Njegoševu kapelu na Lovćenu. Samo koji dan kasnije najavio je  još jedan, kako reče,   najveći iskorak.  Predstavio je novu stavku u budžetu, radno mjesto – savjetnik poslanika.

Mandić je u parlamentu pojasnio da je ove godine u budžetu unijeta stavka prema kojoj svaki poslanik  može da angažuje po jednog savjetnika koji će mu pomoći u radu.  Mediji su izračunali da bi Mandićev najveći iskorak  građane koštao dodatnih milion eura. Plate 81 poslanika, plus 81 savjetnik. To bi bila i prilika da se uhljebe partijski kadrovi koji  u raspodjeli plijena nijesu adekvatno nagrađeni. . I familija. Parlament plus parlament. Ljepota.

Razbacivanje novca građana i nije neka novina, toga smo se nagledali i prije i poslije avgusta 2020. PES je najavio da neće koristiti ovu stavku. Vidjećemo za ostale.  Ova Mandićeva ideja, međutim, mogla bi  poslužiti kao inspiracija crnogorskoj kinematografiji, da makar negdje napravimo stvarni iskorak. Scenario je krajnje inspirativan. Savjetnici treniraju poslanike kako da još manje, ako je to moguće, razmišljaju prilikom glasanja po partijskom nalogu.  Kako da što bolje skinu način govora i gestikulaciju šefa partije. Čitaju im predloge zakona, dok oni službenim automobilima obilaze rodbinu.  Neiscrpni su potencijalni filmski kadrovi.

Pravi Mandićev iskorak bio bi da zaista počne da radi  na građenju  moderne, prosperitetne, pomirene i stabilne Crne Gore, kako je svoj angažman pokušao da predstavi u čestitci povodom Njegoševog dana građanima Crne Gore,  koje je već u drugoj rečenici konvertovao u  naš  narod.   Dosadašnji Mandićev  predani rad na “pomirenju” doveo je do toga da, između ostalog,  bude proglašen za personu non grata u Hrvatskoj.  Mandić,  najglasniji Vučićev glas u Crnoj Gori, katkad je i  veći vučić  od vučića, kao ljetos kada je zdušno radio da neutrališe glas Crne Gore u UN o rezoluciji o Srebrenici, što je konačno rezultiralo izglasavanjem Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu, koju čak ni Vučićev parlament nije htio da donese. Naravno,  Mandić to nije mogao  bez PES-a i Demokrata.

Toliko je radio na pomirenju, da ga ne žele ni na Cetinju. Parlament Prijestonice je ove sedmice Mandića  proglasio nepoželjnim, dok se ne izvini. “Skupština snažno osuđuje i protestuje zbog izjava i stavova predsjednika  Skupštine Andrije Mandića  kojima je javno, u više navrata, grubo povrijedio ugled, čast i dostojanstvo Prijestonice i njenih građana”, navodi se u odluci i konstatuje da sve dok Mandić ne uputi javno izvinjenje nije dobrodošao. Ta  odluka ima krupnu manu. Ako bi se  primila kao princip i uzor, mogli bismo širom  naše male domovine dobiti zone sa listama nepoželjnih.  No,   Andriji Mandiću, visokom državnom funkcioneru, bi  konačno moralo početi dolaziti  do svijesti  da njegovi  potezi raspiruju podjele u Crnoj Gori. Ili, što je još važnije,  do svijesti onih koji su ga prizvali u vlast.

Predsjednik crnogorskog parlamenta, može biti, još nije pročitao pismo izvinjenja Radislava Krstića,  bivšeg generala vojske RS osuđenog u Hagu  na 35 godina zatvora zbog učešća u genocida u Srebrenici. Krstić je u pismu prvi put priznao taj genocid.  Naveo je da se obraća javnosti u bivšoj Jugoslaviji: “Volio bih da moje riječi pročitaju i razumiju mladi koji danas žive na prostorima gdje je nekada bila zemlja koja se zvala Jugoslavija (…), da zastanu i pomisle – nikad više. Nikad više rat, nikad više smrt zbog toga što je neko druge vjere, nacije, ili drugačijeg uvjerenja, nikad više genocid”.

Dok se polemiše o tome misli li zaista Krstić ono što je napisao, mogao bi i Mandić napisati neko pismo izvinjenja. Izvan je sumnje: pomoglo bi to  pomirenju više od svih njegovih iskoraka.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Oni ubijaju

Objavljeno prije

2 sedmice

na

8 Novembra, 2024

Objavio:

Tragedija u Srbiji nije jedina posljedica  koruptivnih sistema, koji proizvode patnju i žrtve,  da bi  hranili sami sebe.  Svuda su oko nas. I tu, u našem dvorištu

 

Institucije i funkcioneri u Srbiji, nakon što je u Novom Sadu 14 ljudi izgubilo  život  kada se obrušila betonska nadstrešnica ispred ulaza tamošnje Željezničke stanice, upregnute su da sačuvaju vlast Aleksandra Vučića. Umjesto da su čuvale živote ljudi. Protiv četrnaest ljudi ,,preduzete su mjere” nakon protesta protiv srpskih vlasti, koje su po starom balkanskom receptu kreirale koruptivni sistem da služi politici i profitu.  Čija žudnja za moći i gramzivost ubijaju ljude. Vučićevi funkcioneri zapomažu na sve strane  kako je protest “uperen protiv Vučića”.  Kao da se to ne bi smjelo.  Kao da ima neko drugi odgovoran za Srbiju danas.

Tragedija u Srbiji nije jedina posljedica takvih koruptivnih sistema, koji proizvode patnju i žrtve, da bi  hranili sami sebe.  Svuda su oko nas.  Sjetimo se nedavne tragedije u Bosni i Hercegovini.  I ona svjedoči o tome kako su pohlepa moćnika i žudnja za vlašću ignorisale prirodu, paralisale institucije  i proizvele ljudske žrtve. Opet bez odgovornosti.

Primjeri su i tu, u našem dvorištu. Da je policija radila svoj posao, Alija Balijagić bi bio pod prismotrom i ne bi došao u priliku da ubije nedužne ljude. Pogrešno je i tražiti odgovornost na dnu sistema. U instituciji koju su pojele prethodne političke klase i pretvorile je u zaštitnika organizovanog krminala i političkog vrha.  Koja do danas nije  vraćena na noge.  A čije rukovodstvo danas, dok snima promotivne spotove i bavi se političkim marketingom, uporno ne želi da preuzme odgovornost, prebacujući je na “one prošle”.  Kao da nijesu prošle četiri godine. Mogu proći i decenije. Vučić u Srbiji još priča o onim prošlima.

Opet smo svjedoci kriminalnih obračuna u sred bijela dana.  Cetinjani Petar Lipovina (41) i Žarko Pejaković (25) ubijeni su ove sedmice u Podgorici, na kružnom toku ka Nikšiću. Dok su bili u automobilu marke  BMW,  na njih su pucala trojica   maskiranih napadača koji su izašli iz vozila „opel“. Medji izvještavaju da se radi o nastavku rata kavačkog i škaljarskog klana. Kada smo prije nekoliko godina svjedočili sličnim obračunima u centru Podgorice, dok je vladom rukovodio Duško Marković,  tada opozicione Demokrate, koje danas kontrolišu bezbjednosni sektor,  upozoravale su i da se Crna Gora nalazi u alarmantnoj situaciji. Danas se prepisuju saopštenjima sa Demokratskom partijom socijalista i mjere ko je više kriv.  Decenije DPS-a u kojima smo zaradili etiketu mafijaške države, teško je nadmašiti.  Znači li to da narednih nekoliko decenija ne smijemo pozivati na odgovornosti one koji su ih zamijenili.

Koji, doduše, imaju važnija posla. Treba crnogorske zastave prerasporediti po Skupštini, pa desetine saopštenja i rasprave o uvođenju srpskog jezika kao službenog, iako je već službeni. Pa izbori u Podgorici i Kotoru, budvanski izbori koji tek stižu. Treba obići teren. Da ih sve prepozna.

Pa snimanje selfija, tvitovi i rilsi.  Premijer Spajić trenutno ubjedljivo vodi kao reklamer  keksa Plazma, nakon epizode fitnesa u kući.  Pa tople čestitke Donaldu Trampu, ma ajde. Teško je izmjeriti koja je bolja, Spajićeva, koji je u Trampu prepoznao svoju ekonomsku misao, ili predsjednika parlamenta Andrije Mandića, koji je radi Donalda snimio i video uradak. Iza njega zastava Crne Gore, naravno trobojka i zastava SAD. Tramp je sigurno bio ganut.

Politička moć koju ne kontrolišu institucije,  korupcija  i neodgovornost ubijaju. I ovdje i svuda.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Čas snova

Objavljeno prije

3 sedmice

na

1 Novembra, 2024

Objavio:

Milena,  Zoko, Lujo, Peđa… Sve drage koleginice i kolege:  Vjerujem u vas. Radujem se budućim pobjedama Monitora, krizama i bitkama sa jačima. To smo naučili: samo te bitke  imaju smisla, i samo one ovo prokleto zanimanje čine uzvišenim.  Izdržaćete vi, prekaljeni. I ne zaboravite: biti dio Monitora najveća je titula u ovoj državi

 

 

Minuli broj Monitora, posljednji je  koji sam potpisao kao glavni i odgovorni urednik. Dugo sam uređivao Monitor. Spletom okolnosti, predugo. Te strašne godine ratova,  zločina,  pljački. Hajki. Prezira. Okretanja glave. „ Ne čitam to ja“. Te divne godine hedonističkog, zanosnog  uživanja u pobuni. Izborenoj slobodnoj teritoriji.

Neću, naravno,  nikud iz Monitora. Preuzimam druge obaveze, primjerene mom dobu i uzrastu našeg nedjeljnika. Neće ni Monitor nikada otići iz mene. Nego,  ovako je bilo tamo prije dvadeset i kusur godina.

Ulazim  u redakciju, kad za mojim stolom nova  saradnica. – Izvinite sad ću ja, nisam imala gdje da sjednem,  vidjeh ovo mjesto slobodno…. –

Djevojčurak. Naglasak nikšićki.

– Kako se zovete koleginice?

–  Milena. Milena Perović.

Naredne sedmice, opet:  – Izvinite…

Uobičajilo se to, dok se nekako nije domogla svoje stolice.  A,  ja sam, kad sam joj pogledao prvi tekst,  znao da je stigla budućnost ove novine.

Monitor je dodirnuo realnost nemogućeg. Sad,  obuzima me jedan san. U tom snu sunčan neki dan, proziran, ja ko biva stari dedo,  šetam gradom, besciljno, vodi me misao ni o čemu. Odjednom iza ugla,  možda iz  Zlatarske,  zapahnu me znani  miris.  Svratih. Onda korak po korak prema redakciji.  Oni u najvećoj gužvi, zatvaraju broj, ne podižu glave. U tom snu, spuštam tople bureke na sto, i povlačim se polako, polako, da ih ne ometem.

Milena,  Zoko, Lujo, Peđa… Sve drage koleginice i kolege:  Bio sam zahtjevan urednik taman koliko vjerujem u vas. Radujem se budućim pobjedama Monitora, krizama i bitkama sa jačima od nas. Sa onima koji imaju moć da  svoju volju nametnu kao  društvenu i  svoj interes za opšti.

To smo naučili: samo te bitke  imaju smisla, i samo one  ovo prokleto zanimanje čine uzvišenim.  Izdržaćete vi, prekaljeni. I ne zaboraviti: biti dio Monitora najveća je titula u ovoj državi.

O, da.  I ne zaboraviti onaj uvodnik – jednom kad dođe taj čas.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo